moram se ubaciti na ovu temu!
mogu potpisati skoro pa sve što ste do sada napisale: od rodilišta i urlikanja, preko sisanja 10000 puta dnevno, stalnog nošenja ( i to isključivo i samo ja)- bože sačuvaj je spustiti da malo odmorim ruke-smak svijeta, tvrdoglavosti-čitaj samostalnosti-mora biti onako kako je ona zamislila ili nikako! dogovor postižemo isključivo razgovorom

s druge strane, jako slatko i umiljato dijete, stalno se smijala, sa godinu dan je znala izgovoriti 30tak riječi (da nisam zapisala nebi sama sebi vjerovala)!

sada ima nešto više od tri godine i na dane me dovede do ludila (a i meni hormoni malo divljaju) svojom tvrdoglavošću i nestrpljenjem, u stanju je sa mnom se raspravljat i pola sata (a može se s njom govoriti kao sa odraslom osobom) samo da bude kako ona hoće.

jedino što me buni u svoj ovoj priči je to što vi pišete da ste stalno trčali za svojom djecom i da su dosta aktivna-e pa meni je ona dosta sramežljiva, recimo još i dan danas na rođendanima sjedi meni u krilo i nebi se makla, nema šanse, jedino ako ću se ja ići igrati s njom. ili recimo u kafiću isto tako, ili doma ispred kuće, mogu se komodno ići istuširat i ostaviti nju samu vani da se igra sa tećicama i vodom, bez straha da će otić nekud.

pa me zanima ima li koja i s ovakvim iskustvom "mirnog" zahtjevnog djeteta?