Zahtjevna djeca

[larmama]

Koliko sam ja puta rekla ' zato sto je tako i gotovo' ali ne pali, ona ce sto puta pitati a zasto, sve dok ne dobije njoj zadovoljavajuci odgovor.
Evo npr.
J: Mama kako se zove ona curica?
Ja: Ana
J: A zasto?
Ja: jer su joj roditelji dali takvo ime.
J: A zasto su joj dali?
Ja: jer im se svidjalo.
J: a zasto im se to svidalo.....
Itd..., uglavnom to ide i dalje i dalje i dalje i ne pomaze zato sto je to tako i zato sto se meni neda, jedino da joj zaljepim flaster na usta

probaj ju pitati 'a zašto' ili što ti misliš zašto , to nekad pali za izlazak iz kruga

[Anemona]

larmama, odličan savjet.
I mi smo povremeno znali bombardirati protupitanjima:
- a zašto te to zanima? Ideš se predstaviti?
- a koje ime se tebi sviđa?
- ...

[Beti3]

Mojca, sličica! Rastop.

Ma koga briga da li je dijete zahtjevno ili ne. Čim ga imaš sreća je. Pa uzelo ti i svaki atom snage. Nema veze.

[mayato]

Mi smo sada u fazi vječitog “zašto“,ali iznenadila sam samu sebe strpljivoscu...ooooo daaaa....sve je zašto i opet zašto do kasno u noc....a ja,ne bi vjerovali imam na sve odgovor....ako se dogodi da dođemo do krajnje točke onda ja nju upitam što ona misli “zašto“,odgovori mi ako zna i kraj

[palčica]

Došla sam se samo pojadati.
Na izmaku smo snaga, tanjušnih živaca, ičega. U ovom trenutku mislim da nisam dorasla biti dobra majka djetetu "s visokom razinom potreba". Cendranje je sada zamijenio neki uvrijeđen sam plač. Na oblačenje reagira nekim kočenjem i zabacivanjem glave unazad. Tješim se, nije to tantrum, možda je, ne znam, to mi je još najmanji problem. Za ostalo nema bacanja, čupanja i sl. samo taj plač. Hipersenzibilan je. Cijeli mi se dan čini kao jedan projekt, na kraju kojeg ja budem isisana maksimalno. Sve je projekt. I igra, i hranjenje i šetnja. I sada mi ništa ne znači činjenica što je bistar, što je vedar, što toliko toga zna, što je srdačan.... Jutarnji primjer - uvrijeđen je, plače jer mu nisam otrgnula grančicu sa kojom maslinom - nema ih, otpale su, pobrane su, ne znam, mogu mu samo ponuditi grančicu i pojašnjenje. On ipak želi tu malsinu. I tako je cijeli dan. Tako ga je teško zadovoljiti ili kako god s eto zvalo, te njegove velike apetite.

[martinaP]

palčice, meni je najteže bilo u periodu između godine i 2 i pol godine. Tek poslije s curom sam shvatila kako sve može biti jednostavno .

[palčica]

Zaista sam sada u razdoblju kad imam osjećaj da više ne mogu, a moram, i mm i ja smo na izmaku snaga, a da ironija bude veća godinama smo sudjelovali u podizanju druge djece (pedagoški r.). Daješ toliko, a on traži još, još i još. Imam osjećaj da ono što nekom djetetu treba u tjedan dana mi saberemo u pola dana. Da ga nisam rodila ne bih vjerovala da postoje ovakva djeca.
Zar postane biti jednostavno? ILi se naučiš živjeti s tim?

[sirius]

Postane jednostavnije u nekim stvarima, a onda opet kompliciranje u drugim.
Zapravo bih rekla da se naucis zivjeti s tim.

[mona]

Zaista sam sada u razdoblju kad imam osjećaj da više ne mogu, a moram, i mm i ja smo na izmaku snaga, a da ironija bude veća godinama smo sudjelovali u podizanju druge djece (pedagoški r.). Daješ toliko, a on traži još, još i još. Imam osjećaj da ono što nekom djetetu treba u tjedan dana mi saberemo u pola dana. Da ga nisam rodila ne bih vjerovala da postoje ovakva djeca.
Zar postane biti jednostavno? ILi se naučiš živjeti s tim?

Naucis zivjeti s tim.moja kcer sa sedam godona se nade uvrjedena sto puta dnevno.sada je u fazi mene nitko ne vole i ne brine se o meni

[martinaP]

Zaista sam sada u razdoblju kad imam osjećaj da više ne mogu, a moram, i mm i ja smo na izmaku snaga, a da ironija bude veća godinama smo sudjelovali u podizanju druge djece (pedagoški r.). Daješ toliko, a on traži još, još i još. Imam osjećaj da ono što nekom djetetu treba u tjedan dana mi saberemo u pola dana. Da ga nisam rodila ne bih vjerovala da postoje ovakva djeca.
Zar postane biti jednostavno? ILi se naučiš živjeti s tim?

Postane jednostavnije. Moj je sad sa sedam godina divan, uspijevamo se dogovoriti, škola ok (prvašić, još nije svjestan koliko mu je dosadno , srećom učiteljica je za sad dobra - to je više za temu o darovitima), vannastavne ok, ma divota.

[palčica]

Hvala vam! Malo sam otugovala svoje mrtve živce pa mi je lakše. I što postoji ovaj forum. Mada strahovi i bojazan da ćemo nekim svojim postupcima i sami napraviti neke pogreške, štetu na račun djeteta, postoje. Otežana okolnost je ta hipehipersenzibilnost gdje je uvrijeđen i cmoljav ako ga samo netko ružno pogleda, ako viknem na psa, sitnice detektira i moraš se u svemu maksimalno kontrolirati i energetski davati. A tek mu je 14 mj. I tek nas avantura čeka. Jedva čekam da se naučim živjeti s tim.

[Storma]

Bit će lakše kada će moći verbalizirati ono što ga muči. Koji put upadnu u taj krug jer ne mogu jasno izreći što žele.

[Storma]

I svakako :zagrlja: Samo ti dođi i piši svaki put kad ti postane teško

Moja je nekoliko dana prije testa iz matematike cvilila, bolio ju trbuh, svašta nešto, ona ne bi u školu...koma. Naravno da sam ju jučer odvela u školu i rekla da napiše test i onda može kući ako joj i dalje neće biti dobro. Mislim da me mrzila iz dna duše :kez: Došla je nakon škole, prpošna i vesela i evo je i danas skakuće (dobila je 4) a ja valjda još više sijedih imam. Ne vršim pritisak zbog škole niti ocjena, no ona je perfekcionist i ako nešto nije savršeno, odustaje. Sad opet utvrđujemo gradivo sa "moraš se truditi i vježbati i onda ćeš vidjeti rezultate".

[rehab]

Došla sam se samo pojadati.
Na izmaku smo snaga, tanjušnih živaca, ičega. U ovom trenutku mislim da nisam dorasla biti dobra majka djetetu "s visokom razinom potreba". Cendranje je sada zamijenio neki uvrijeđen sam plač. Na oblačenje reagira nekim kočenjem i zabacivanjem glave unazad. Tješim se, nije to tantrum, možda je, ne znam, to mi je još najmanji problem. Za ostalo nema bacanja, čupanja i sl. samo taj plač. Hipersenzibilan je. Cijeli mi se dan čini kao jedan projekt, na kraju kojeg ja budem isisana maksimalno. Sve je projekt. I igra, i hranjenje i šetnja. I sada mi ništa ne znači činjenica što je bistar, što je vedar, što toliko toga zna, što je srdačan.... Jutarnji primjer - uvrijeđen je, plače jer mu nisam otrgnula grančicu sa kojom maslinom - nema ih, otpale su, pobrane su, ne znam, mogu mu samo ponuditi grančicu i pojašnjenje. On ipak želi tu malsinu. I tako je cijeli dan. Tako ga je teško zadovoljiti ili kako god s eto zvalo, te njegove velike apetite.

Palčice, pa tek sada vidjeh da su naši klinci vršnjaci Moj se isto ovako ponaša, a tako se ponašao i stariji, samo je meni to normalno ponašanje djeteta te dobi Ili sam ja imala dvojicu sa visokom razinom potreba, ali nisam to prepoznala Meni se ipak čini da si ti ta koja je hipersenzibilna, pa se dovijaš što ćeš i kako ćeš da mu udovoljiš. On je malo dijete koje još nije razvilo svoje komunikacijske i kognitivne sposobnosti, i naravno da ne može razumjeti zašto sad nema te masline. Plač je jedino čime se ono može izraziti i jedini način na koji ti može poručiti : ja želim tu maslinu, zašto sada nema masline, a prije je bila tu ? Možeš mu ti objašnjavati pet dana što se dogodilo s tom maslinom i razbijat glavu zbog njegovog plača oko masline, ali nećeš promijeniti njegovo stanje. On će i dalje, kao i većina mališana njegove dobi, plakati za tom maslinom dok konačno ne skuži da je više nema. I tako i za svaku drugu stvar. Pokušaj malo sagledati stvari iz drugog kuta i nemoj gledati na svaku sitnicu s tolikim emocijama. Vjerujem da je baš to razlog zbog kojeg se osjećaš isisano na kraju svakog dana. Been there...

[palčica]

Hvala Storma!
rehab - ma samo sam istresla aktualne boljke, nisam detaljizirala, U cijeloj priči jesam hipersenzibilna jer mi je glupa situacija da sam na izmaku snaga i da se osjećam kao promašeni slučaj.
Ali iskreno radila sam sa malom djecom 6 godina, čuvala njegove vršnjake i djevojčice i dječake i po 10 sati dnevno, mm je radio u vrtiću, radio s aagresivnom, onom sa pp, finom, stidljivom, ovakvom, onakvom djecom - i dalje mislimo kako nema ponašanje prosječnog djeteta, možda se naravno varamo. Ne znam, ne mora to biti kategorija zahtjevnog, štogod da je, samo ga pokušavam shvatiti da bi bila bolji roditelj, naučila se nositi sa njegovim potrebama. Moram od nekud krenuti.
Samo sitnice (ima toga jako puno za nabrajati): nikad nije htio cicu, u kolica, AS, viper, baby gym, u nosiljkama samo jedan položaj, prva tri mj. nije dao da bude ikome na rukama, samo da leži na kauču i da ga pojedinci zabavljaju, onda je pak odlučio samo da se nosi ali ga od trećeg do devetog mj. nitko osim mene, mm, bake i djeda nije smio ni pogledati, da, ma ni pogledati, jecao bi užasno. Onda je od devetog mj. uvrijeđeno plakao ako ga netko od susjeda ne odzdravi kad mu mahne, jako bi bio pogođen, ako se pas kojeg zove ne približi da ga vidi i sl. Ima toga za kamione. Pedica je sama to primjetila ali sam ja negirala njezina zapažanja jer kao svaka mama želim sretno dijete, bez trpanja u bilo koju ladicu. Vrlo je konkretan u svemu, pokaže prstom kad nešto hoće, od osmog mjeseca. Samo je sada plač postao aktualan i univerzalno sredstvo za sve. Ali onaj uvredljivi. Tu se ja valjda moram suočiti da mora i plakati, da se jako trudim, da je to njegov način koji eto izgleda jako tragično, a benigan je, ne znam.
Inače sam dosta energična osoba, napravimo svaki dan veliku šetačku kilometražu, klacakamo se, ljuljamo, opsjednut je biljem pa mirišemo, čupamo, bube diramo, zaustavljamo se kod svakog prometnog znaka, u prva dva sata budnosti katkad strpamo sve to....i meni ništa nije teško iako na kraju dana padam. Muči me ovo plakanje, složenost i njegovo kompliciranje osnovnih dnevnih radnji, hranjenje od sat i pol svako, uvrijeđenost.
Dobro je što je on jako vedar i ima tu neku dobru energiju, problem je očito u meni i ja sam toga svjesna - dala si mi još jedan razlog za razmišljanje. Hvala ti.

[Jurana]

napravimo svaki dan veliku šetačku kilometražu, klacakamo se, ljuljamo, opsjednut je biljem pa mirišemo, čupamo, bube diramo, zaustavljamo se kod svakog prometnog znaka, u prva dva sata budnosti katkad strpamo sve to

Meni se ovo čini kao previše podražaja za preosjetljivo dijete.

[palčica]

E to sam se i ja Jurana pitala kad sam pročitala knjigu Zahtjevna djeca, a mislim da sam to pitanje postavila i na ovoj temi, a nitko mi nije odgovorio. S jedne strane mi se čini da jako puno traži sadržajno, da mu je dosadno ako nije tako, a onda čitam da su preosjetljivi na podražaje.

[leonisa]

cek, ti pises za malog od godinu i 3 mjeseca? 15 mjesecnom djetetu?
i toliko se trudis objesniti, npr. di je maslina?
majko moja, ja bi na apaurinima zavrsila. ma u vrapcu.

ja ko rehab.
i teze mi je bilo sa starijom jer sam s njom kasnije shvatila sta i kako trebam. davala sam se punoprevise dok nisam pocela pucati, al ono, biti zivcana, bojat se dana znajuci da cu milijon puta pokusati napraviti nesto nagadjajuci sta to ona zeli i da cemo obje plakati nezadovoljne situacijom.

ja to rjesavam vadeci je iz konkretne situacije. saltajuci film. ko na pozornici kad se u trenu promjeni scena.
nekad uspijem s prvom promjenom, nekad s trecom.
obicno znam sta voli i sta ce joj zaokupiti paznju tako da zaboravi na ono zbog cega sizi ili je uvrjedjena.

recimo, neko dan je poludila kad je vidjela stariju u kadi i htjela je i ona uci, no bilo je kasno i nije bilo vremena da se njih dvije igraju u kadi i ja muz joj je samo oprao dupe za laku noc. ona je histerizirala, ludila, bjezala u kupaonicu, kad je legla uvrjedjeno plakala, odbijala sisu, zagrljaj, gurala me... a ja sam u jednom trenu izvadila mobitel i pocela je snimati jer nisam mogla vjerovati koju scenu je napravila radi kade i koju bujicu rijeci izgovara uz plac. pa je sizila sto je snimam, zaboravljajuci na kadu, pa je to trajalo i na kraju kad sam je prestala snimati, dobila je sta je htjela- da maknem mobitel, smirila se i noc je nastavila svojim normalnim tokom.

ali kuzim te i kuzim sta prolazis (meni je tako s njenom prehranom. uvijek me ulovi nervoza prije obroka jer ne znam hoce li to jesti ili cu je odvest pred frizider i dati joj na kraju da jede ono sto joj nikad ne bi, al eto ona zeli, a jesti mora, pa ce dobiti. i tu se jos nisam uspjela skulirati, no to ima bekgraund, pa je i to razlog.

probaj sebe smiriti i ne uzimati sve tako k srcu.

hug.

[Jurana]

Meni je ta knjiga izvrsna i tih tridesetak stranica koje sam pročitala o preosjetljivosti su mi najkorisnije stranice koje sam pročitala o roditeljstvu, a pomogle su mi i da sebe shvatim u nekim aspektima i pomogle mi u vezi nekih tjelesnih doživljaja ()
Mog sina je jako izmaralo previše doživljaja, a teško je podnosio i dosadu pa sam se morala puuuno s njim igrati, najčešće na podu, a vanjski svijet ipak dozirati. Naporni su bili dani s njim, zbog same njegove intenzivnosti i ljepljivosti, i te senzoričke priče (oblačenje, hranjenje, higijena). Pomagalo mi je da se odmaknem kad sam mogla. Sreća mi je i bila što je htio noću spavati sam u svom krevetiću ( a i dobro je spavao kad nije bio bolestan) pa bi se noću ja odmorila od svih tih dnevnih dodira, pitanja, cendranja, komplikacija. Ponekad bih imala osjećaj da mi sva koža bridi od stalnog nošenja - i trebala bi mi tišina i mrak - i ja sam preosjetljiva
Dobra je vijest da je većinu senzoričkih "problema" prerastao, a ljepljiv nimalo više nije jer je lud za društvom i čim riješi zadaću (što je vrlo brzo) leti van, na igralište, a trenira i 2 sporta pa istroši višak energije.
Daleko mi je najteže bilo do njegove dvije i pol godine, a onda dalje sve lakše i lakše.
Bilo je puno plakanja, ali smo na to poprilično oguglali. Ali i puno osmijeha i smijanja.

Ovo sve je o mom starijem.

[rehab]

cek, ti pises za malog od godinu i 3 mjeseca? 15 mjesecnom djetetu?
i toliko se trudis objesniti, npr. di je maslina?
majko moja, ja bi na apaurinima zavrsila. ma u vrapcu.

Lol, ovo sam i ja prvo pomislila, ali rekoh neću biti gruba
Palčice, u ovoj dobi najviše pali skretanje pozornosti i, kao što je napisala Leonisa, šaltanje u drugu situaciju. Da, biti će uvrijeđen, biti će uporan, biti će cendrav i plačljiv. Oni bi sada sve htjeli, a malo toga realno mogu, pa situacije nerijetko završavaju frustracijom i plačem. To nije tvoja krivica, ali ako se sa toliko emocija unosiš u tako benigne situacije, možeš samo produžiti i pogoršati ovu fazu. Budi svjesna toga da si super majka, da voliš svoje dijete i da njegov emocionalni i kognitivni razvoj neće biti zakinut ako nije dodirnulo svaku bubu putem i ako nije bilo te masline na grani baš onda kad je ono htjelo da bude tu.
Što se tiče ostalih situacija, po pitanju sjedalice, nosanja, cice i ostalog... Rijetko kad sam upoznala dijete koje je bilo super po tom pitanju. Sve je to dio odrastanja i roditeljstva.

[Jurana]

Ovo se ne odnosi na dijete od 15 mjeseci.

Ja sam svome kad je bio malo veći od toga, ako bi upao u nekakav krug cendranja jednostavno znala reći Ovaj razgovor je završen. Zvuči okrutno, ali evo vam primjera. On, nešto mlađi od 3 godine, i ja, krenuli u šetnju. Jave nam se prijatelji s dvoje djece da će i oni doći na to isto mjesto i ja to njemu prenesem. A on krene: Kad će doći? Koliko još? (Pokušavam mu objasniti odakle kreću i kojim će putem ići da pojmi otprilike koliko je to vremena.) Dolaze li? Kad će doći? Koliko još? Zašto ih nema? Kad će doći? Zašto ne dolaze? Zašto neće doći?
Pritom postaje sve nervozniji, cendraviji, neće više hodati, čučne i hoće leći u blato, već zavija...
Kad shvatim da se ne može sam iščupati iz tog raspoloženja i da razgovor o tome uopće ne pomaže, čučnem kraj njega, mirno mu još jednom objasnim što znam, i kažem Neću više o tome razgovorati.
On pokuša još jednom, dvaput, i kad vidi da ga ne obadajem, digne se i mi šetamo dalje. Više ne spominjemo prijatelje dok se ne pojave.
Nitko ne plače

[Storma]

I ja ovako kao Jurana, naučila sam dobro presjeći. Doduše, tek nakon što sam uspjela napraviti prijeko potrebnu emotivnu distancu. Al što jest, jest, sad hendlam svakakve krize s lakoćom, dobra škola :kez:

Btw. za leonisu - s Anitom nikad nije palilo odvlačenje pažnje. Al zato kad sam dobila Katu, eeeeeeee

[leonisa]

uf presjecanje. magistrirala sam ga. i dan danas ga prakticiram kao jedino ultimativno sredstvo koje uspjeva kad sve ostalo podbaci.

storma, sjecam se anite. a i tvojih zivaca :rispekt:

[palčica]

Hvala još jednom, malo ste mi pomogle da sagledam situaciju iz druge perspektive, mada ne mogu još suvislo razmišljati, došlo je do neke premorenosti.

leonisa, rehab - koristim tehniku odvlačenja pažnje, no on je tako uvrijeđen, on tako plače čemerno, a ja to previše uzimam k srcu i kao svoj promašaj, a same ste mi rekle da to tako nije. Možda sam sada samo jako umorna pa gledam to sve s negativnije strane. Ipak sam se odrekla posla, druženja, koječega i da, katkad se zasitim biti uz dijete 24 sata. Tu ja trebam rasti kao mama i posložiti kockice u svojoj glavi da ne moram biti supersavršena mama. Nekako sam navikla da ako kažem ne kažem i zašto, u jednoj rečenici, ne lomim se ja da pojasnim. Kako smo cijeli dan jedno uz drugo onda pričam s njim, kao sa odraslim. Npr. to ti mama ne može dati jer nije za djecu i opasno je. Samo ne tjera ga u gorki plač pa to malo ublažim rečenicom blažeg tona. Znam da je tanka granica da upadnem u ulogu pregovaračkog roditelja, ali mislim da to ne činim.
Jurana - koristi mi tvoj komentar, baš je i on takav, jako intenzivan i trebam naći balans između toga da zadovoljim njegovu silnu znatiželju, a istodobno da ga ne izlažem preintenzivnim podražajima.

[rehab]

Nekako sam navikla da ako kažem ne kažem i zašto, u jednoj rečenici, ne lomim se ja da pojasnim. Kako smo cijeli dan jedno uz drugo onda pričam s njim, kao sa odraslim. Npr. to ti mama ne može dati jer nije za djecu i opasno je. Samo ne tjera ga u gorki plač pa to malo ublažim rečenicom blažeg tona.

Mala opaska na ovo. Stvar je u tome da dijete u ovoj dobi ne može ni razumjeti ovoliku količinu riječi izgovorenu odjednom, a pogotovo ne smisao nekih riječi (npr. opasno). Naravno da je dobro razgovarati sa djetetom što više, poticati dijete da širi vokabular i slično, ali u situacijama kad je kriza, bolje je osloniti se na jednu kratku riječ (ne, nema, pec-pec, itd.) i to popratiti odgovarajućom gestom, intonacijom i izrazom lica. Ne znam jesi li se već susrela sa znakovnim jezikom za bebe, to bi ti sigurno olakšalo komunikaciju sa tvojom bebom i možda bi ti dalo veći osjećaj sigurnosti i kontrole nad situacijom ?
I osjećaj premorenosti i zasićenosti ne znači da si loša mama, nego da ti tijelo šalje signale da je vrijeme da malo staneš na loptu i okreneš se sebi.

[palčica]

U tom slučaju kod njega slijedi plač. Na tu jednu kratku i jasnu riječ. Ma koliko mekano bila izgovorena ili kakogod. Koristimo znakovni, kažem, dosta nam je komunikacija ok, nije u nas problem što ja ne znam što on hoće, nego što bude olako povrijeđen ako nije kako želi. Oko sitnica.

[casa]

Joj, ta zamka neprestanog objašnjavanja... Prošla sam ju i stvarno mislim da je objašnjavanje ciklusa rasta masline djetetu ispod 2 godine bespotrebno i jedino što se time postiže je iscrpljenost i frustriranost roditelja. Treba prihvatiti da dijete nije racionalno uvijek i svugdje ( kao ni roditelji, recimo ja u pms nisam nervozna jer postoji racionalni razlog za to nego jer jesam) i pustiti ga da otplače frustraciju. I jako mi se opasno čini ovo odvraćanje pozornosti. Osobno mislim da je to kontraproduktivno, jer se time dijete smatra glupljim nego je i jer se tako djetetu onemogućuje da bude frustrirano. To mi je rješenje kad sam ja nervozna, kad mi se žuri i sl. ali nije mi to svakodnevno rješenje. Ne bih voljela da to meni netko radi...

[casa]

Pa, ali zdravo je da on plače kad ne dobije što želi. Mislim nije li normalno biti nezadovoljan kad nije kako želiš? Ja recimo nisam zadovoljna kad nije kako želim. Sad drugo je naučiti to izraziti na prikladan način... ali to je malo dijete. Bilo bi jaaako neobično da smireno kaže: Mama, ja sam jako nezadovoljan što mi ti ne daš to i to.

[apricot]

casa, baš tako

djeca kojoj ne damo priliku da pokažu nezadovoljstvo, kasnije postaju depresivci
nije naša uloga da ih stalno "držimo" sretnima

[trampolina]

Nije lako emocionalno ne primati urlike djeteta, meni je trebalo ohoho vremenaa dok sam to naučila. Ova maslina me sjetila na E. i usisavač, 13 mjeseci (znam točno jer smo tad selili). Svaki put kad ga izvadim, E. urla. K'o da ga kolju. Upaljen ili ugašen, E. urla. Nikakvo odvlačenje pažnjene pali (i inače nam je ta tehnika rijetko prolazila). Nakon 15 dana terora dođe vrijeme da promijenim vrećicu. Otvorim usisavač, E. šuti. Zatvorim ga, urla. Da ne duljim priču, nakon još par dana (dok mi je došlo iz gu.ice u glavu, jel) počnem objašnjavati kako funkcionira usisavač. Obitelj me proglašava ludom. E. me nagrađuje najširim osmjehom ikad, u stilu konačno!

Htjedoh reći, objašnjavanje je dobro ako djetetu treba (i može ga razumjeti). Menije to bio put do mira u kući, ali da je naporno-je.

Ali s druge strane je i sklisko, lako dovede do uloge roditelja zabavljača. Što na žalost skužiš tek kad se dogodi pa ispravljaš krive Drine. Javim se za koju godinu jesam li uspjela

[cvijeta73]

ja se ne slažem ni s apri ni s casom. kao prvo žena kaže da mali non stop čemerno cendra (odličan opis, btw. to čemerno cendranje), a vi pričate o tome da nije naša uloga da ih stalno držimo sretnima. a ovaj stalno čemeran.

osim toga, apsolutno ne vjerujem u te dalekosežne posljedice nekakvih glupavih metoda kojima se služimo da bi sebi olakšali život. opasno skretanje pozornosti kod djeteta od 15 mjeseci. jea, rajt.

Ipak sam se odrekla posla, druženja, koječega i da, katkad se zasitim biti uz dijete 24 sata. Tu ja trebam rasti kao mama i posložiti kockice u svojoj glavi da ne moram biti supersavršena mama

svi mi se preispitujemo, al kod tebe je to puno maha uzelo prestani misliti na to jel mu previše podražaja, jel mu premalo podražaja, jel je zdravo što plače ili nije zdravo što plače, jel je dobro odvlačiti pažnju ili je to opasno, jel dobro reći samo NE il je dobro još i objasniti. ako si tip od objašnjavanja, onda objašnjavaj. šta će mu bit od objašnjavanja. ako ti se taj čas šeće i gleda bilje i miriši bube, a mirišite ih. al ne zato da njemu pružiš podražaje, nego zato što oboje uživate u tom diranju buba. bar koliko toliko, nekad moraš nešto raditi i u čemu ne uživaš previše, al ako ti se bube ne diraju, nemoj ih dirati.

činjenica je da imaš zahtjevnu bebu. dijete. i da će odrasti i neće više biti zahtjevan. a do tada si olakšaj. kako god. nisu djeca štenci da ih moraš non stop odgajati. nešto, ma većinu toga će i sami odraditi, uz put, promatrajući nas.

a jedna stvar me muči , ako nije bio maslina, od kud mu uopće ideja da na grančicama ima maslina? ti si mu rekla i sama se uvalila u drek? ja bih cijelo stablo prevrnula da nađem tu maslinu (možda je koja i ostala, ko će ga znat), a onda ako ih nema, šta ćeš. biti svjestan da koji put ne možeš izbjeć taj čemer.

sve zajedno, što god da napraviš, ništa se neće spektakularno desiti i nećeš spektakularno ama baš nigdje pogriješiti.

[leonisa]

U tom slučaju kod njega slijedi plač. Na tu jednu kratku i jasnu riječ. Ma koliko mekano bila izgovorena ili kakogod. Koristimo znakovni, kažem, dosta nam je komunikacija ok, nije u nas problem što ja ne znam što on hoće, nego što bude olako povrijeđen ako nije kako želi. Oko sitnica.

i kod moje. ja koristim nema, ne moze, opasno, ne. ili naprosto dosta.
i krece taj plac.
trenutno je ovisna o filmicima na kojima je ona i mogla bi ih gledati po cijele dane. i kad joj oduzmem krece taj plac uvrede, bijesa, svastanesto. pa ju pustim da izbaci to iz sebe, a za to vrijeme je pokusavam staviti u novi film.
tako reagira i kad hoce nesto sto ja ne razumijem i nakom x pokusaja citanja misli, naprosto odustanem. i okrenem plocu.

inace, ja sam bila sa starijom do njenih 2,5g doma, vecinu vrmenea same, ponekad bi navecer otisla na pice, moglo se nabrojati na prste jedne ruke i najtezi period bio mi je od nepunih 2 do 2 i pol. tad sam shvatila da sam ja dala sve sto sam mogla i da je nas odnos postao los. i da treba promjena. tad sam je upisala u vrtic i sve je krenulo na bolje.

[Zuska]

Draga Palčice, jako dobro razumijem o čemu pišeš, i o tome kad opisuješ dijete, i o tome kad opisuješ kako se osjećaš.

Meni svi ovi savjeti zvuče razumno, ali kod nas nisu palili. Ona nas je sve stalno tjerala na akciju, nije htjela biti budna u horizontalnom položaju, uvijek je netko s njom morao hodati po stanu ili barem s njom komunicirati jedan na jedan. Nije bila od onih beba koje mogu same ležati ili sjediti, gledati u nešto i same se zabavljati, barem neko vrijeme. Često joj nije bilo dovoljno ni to što je bila kraj mene ako bih pokušala nešto obaviti, to je dolazilo u obzir samo ako je s njom to komunicirano i ako je bila na neki način uključena.
Kad kažem nije htjela, govorim o vrlo glasnom plakanju i jasnom izražavanju svojih potreba. Kad krene plakati ne staje.
O svemu ovome bi štošta mogle reći i naše dvije bake, svaka ima po dvoje unučadi i svaka sa svojim unukom nije prošla ili ne prolazi ni pola onoga što je prolazila s unučicom, jednostavno količina energije koju je ona zahtijevala bila mnogo veća.

Reći ću ti samo da iza 18 mjeseci postaje lakše, dijete sve više razumije, sve više priča i smanjuje se prostor frustracijama, barem je nama tako bilo.
I od tada, a posebno sada kad ima dvije godine, mogu samo reći - isplatilo se. Isplatila se svaka minuta uložena u njeno nošenje, objašnjavanje, pokazivanje, pričanje...

Ne slažem se da djetetu ne treba objašnjavati. S njom smo puno komunicirali jer nas je tjerala, ali i zato što je nošeno dijete. Naše šetnje nisu bile šetnje s kolicima pa da zujimo svaka za sebe, već je naš (ili tatin, bakin) izlazak bilo kamo uključivao stalno pričanje s njom, kamo idemo, zašto, kuda prolazimo, koga srećemo. Bila je zadovoljna samo kad joj se nešto pokazivalo i objašnjavalo, prstom je počela pokazivati jako rano i jasno davati do znanja što želi i što je zanima.

To je rezultiralo time da je s godinom dana ili 15 mjeseci dok još nije pričala razumijela gotovo sve, to sam mislila tada, a čim je počela pričati shvatila sam koliko je riječi i rečenica bilo u njoj. Danas se s njom mogu sve dogovoriti, jako je suradljiva. Sve razumije. Sve pamti. Od ljetos postavlja pitanja, traži objašnjenja za sve. Razumije i naše odrasle razgovore, naravno, ako ne pričamo o nečem apstraktnom.
Ujutro me budi prije 7 i kaže "mama, pričat!", a ja jedva gledam. Navečer liježe i traži da pričamo prije nego ću otpjevati pjesmu koju pjevam već dvije godine i koja ju svaki put uspava.

Ima i žutih minuta, okidač budu najčešće umor ili glad, ako krene tsunami, to je užas.

Ali okidač kod nje bude i ton. Ako se prema njoj iskomunicira malo nervoznije ili s povišenim glasom, ili s tonom koji pokazuje da nema pregovora ili daljnjeg razgovora, onda se blokira, padne roleta. Svjesna sam toga, ali zna mi pobjeć i onda saniranje štete traje neko vrijeme. Ona sad nije dijete koje traži da je sve po njenom, da si dokazati, ali ponekad joj treba neki mali kompromis, treba blagost, uključenje, osjećaj ravnopravnosti.

Tete u vrtiću je hvale, kažu da je suradljiva, vesela i da stalno istražuje, ali da hoće objašnjenja za sve, a one ponekad nemaju vremena objasniti zašto sad svi moraju iz dvorišta u sobu, a ona odbija ući jer joj je lijepo vani i traži razlog zašto mora ući. Kad joj se objasni da dolazi hrana ili da će se nešto igrati unutra, nema problema. Također, prvih nekoliko tjedana nije se odvajala od teta, nisu mogle nikud da im ona nije visila za vratom, lol, bilo mi ih je žao.

Uglavnom, dijete čičak (mi je zovemo krpelj), dijete komunikator, naporno je, ali sad je vrlo često jako lijepo.

Palčice, izdrži još neko vrijeme, ali počni svakako misliti na sebe. Izađi ponekad, radi nešto za svoju dušu. On je sad dovoljno velik da ga može i netko drugi pričuvati. Sve brzo prođe, to su i meni govoril, a sad (ne mogu vjerovati!) s nostalgijom gledam na zadnje dvije godine. Imam ptsp od njene prve godine, ali bilo je lijepo i veličanstveno, tako mi se sad čini. Vjerujem da će i tebi.

[Zuska]

Nije lako emocionalno ne primati urlike djeteta, meni je trebalo ohoho vremenaa dok sam to naučila. Ova maslina me sjetila na E. i usisavač, 13 mjeseci (znam točno jer smo tad selili). Svaki put kad ga izvadim, E. urla. K'o da ga kolju. Upaljen ili ugašen, E. urla. Nikakvo odvlačenje pažnjene pali (i inače nam je ta tehnika rijetko prolazila). Nakon 15 dana terora dođe vrijeme da promijenim vrećicu. Otvorim usisavač, E. šuti. Zatvorim ga, urla. Da ne duljim priču, nakon još par dana (dok mi je došlo iz gu.ice u glavu, jel) počnem objašnjavati kako funkcionira usisavač. Obitelj me proglašava ludom. E. me nagrađuje najširim osmjehom ikad, u stilu konačno!

Ajme, to je to!

[leonisa]

ovisi i koliko objasnjavati. odnosno u koju sirinu.
neces samo reci ne.
reci ces zasto ne, ali u jednoj recenici, ne u odisejama.
dijete osim sto ih nece razumijeti, nece imati za nju koncentraciju.

kad me trazi 4. put u danu speka, kazem joj, dosta je bilo speka, ne mozes cijeli dan jesti spek. a ne, nije zdravo pojesti toliko speka, bolit ce te trbuh, osjecat ces se lose, bit ces zedna, porast ce ti masnoce u krvi, a i trebala bi jesti malo korabice jer je ona jako zdrava i ima ono sto ti je potrebno da odrastes i narastes :karikiram:

mene je iznenadilo kad sam danas slagala ves i ona je uzela carape i razbacala ih i ja sam joj rekla da uzem carapu i odenese je u L. sobu u ladicu i gle, ona ju je izela, otpuzala do sobe, otvorila ladicu u kojoj stoje i stavila je.
bez obzira sto ne zna izgovoriti ni jednu od tih rijeci, savrseno je dobro razumjela.
no isto tako kad ju je ulovila siza jer je ostala u sobi i zatvorila vrata koja ja nisam mogla otvoriti od nje, nisam joj rekla: moras se maknuti jer od tebe ne mogu otvoriti vrata, blokiras ih i mogu te ozljediti vec sam rekla odlucnim glasom: idi nazad. i ona se pomaknula i otvorila sam vrata. da sam joj isla recitirati onu recenicu ona bi samo sizila i stajala kraj vrata i u toj sizi ne bi cula apsolutno nista.

zato mislim da je bitno kada se kako i na koji nacin objasnjava.

[leonisa]

prica s usisavacem terorizorala nas je ovo ljeto (ista dob). sve isto ko s tramplolinom i E.
samo sto joj ja nisam objasnila kako radi i funkcionira vec sam vidjela kako ide oko njega ko macka oko vruce kase. pa sam je pitala da li ga zeli ona uzeti. uzela ga je, pokazala sam gdje se pali, zajedno smo ga upalili, ona je glumila da usisava i nakon toga je sama pocela cak spajati arianu na njega i gurati u nos cekajuci da joj se nos ocisti, a kad usisavam grebe se samnom da bi i ona. a ako ne usisava igramo se. uglavnom, usisivac joj je opet postao best friend ko kad se rodila i uz njega uspavljivala.

[casa]

Dobro je što je on jako vedar i ima tu neku dobru energiju, problem je očito u meni i ja sam toga svjesna ---- mislim da ste nepravedne ako smatrate da je moj savjet bio tu samo da bi žena mislila da nešto radi krivo... Imam i sama jednog nezadovoljnika, i govorim iz iskustva s najboljom namjerom... Ako je dijete jako vedro i ima tu neku dobru energiju, a plače kad ne dobije što želi, onda mi se čini smislenije pomoći majci da shvati i prihvati da dijete plačem raste, da je plač normalna razvojna faza prihvaćanja frustracija i da je u osnovi činjenjica da dijete plače kad nije kako želi znak zdravog razvoja, nego majku dodatno izlagati svakojakim tehnikama sprečavanja plača koje često ne djeluju na svu djecu jednako, a i koje majka ako je radila 6 godina s malom djecom vjerojatno već poznaje, te joj samo razmišljanje o tim tehnikama i njezinim neuspješnim primjenama otvaraju nove rane na poljuljanom roditeljskom samopouzdanju čestim cendranjem. I voljela bih da je svaki put uz mene kad su mi djeca cendrala jer.... netko pored mene ponavljao to je normalno, zdravo i proći će.

[leonisa]

i potpis na cvijetin dio

ako ti se taj čas šeće i gleda bilje i miriši bube, a mirišite ih. al ne zato da njemu pružiš podražaje, nego zato što oboje uživate u tom diranju buba. bar koliko toliko, nekad moraš nešto raditi i u čemu ne uživaš previše, al ako ti se bube ne diraju, nemoj ih dirati.

skuzila sam da jako kuze ako nesto radimo preko one stvari ili polovicno. ako nismo 100% u tome. tad je cendrava. ne moram ja uz nju raditi jos nesto vec sam mislima odsutna. to ne prolazi. odmah ide kmecanje.
ko mala nije dopustala da bude ruksak, kako sam ja to zvala. ono, idemo sad na plitvice i ona se nosi ali eto, nitko s njom ne prica jer brijemo nas troje, a ona je tu, ko ruksak. siza. mora biti ukljucena u sve. s njom se mora pricati. nema samo nosenja ko prtljage.

[casa]

I mislim da se puno toga proizvede odgojem... Tako smo mi našeg zahtjevnijeg i trećeg doveli do toga da ja pazim na razinu vode u čašama... Ja znam da sam tu ja popustila i popustila i da sam u jednoj fazi stvarno i prije šize provjeravala... I onda kad smo napravili dijagnostiku i dobili papir, prestala. I stvari idu nabolje, puževim korakom, ali idu. I pomirila sam se s činjenicom da sam griješila i oprostila si.

[palčica]

Objašnjavam u jednoj rečenici. Iz perspektive osobe koja je godinama motrila roditelje meni je frustrirajuće ako dijete baulja po kući, vani, gdjegod i naravno pipka sve što treba i ne treba, a mi samo govorimo ne, nemoj, ne može. Onda mi je nekako instinktivno da barem to ne ili ne može uklopim u jednu rečenicu mirnog i izričitog tona. To vidim puno bolje prolazi nego samo to ne.

casa, apricot - naravno da želim da je zadovoljan, kao svaki roditelj, ali eto, nije uvijek to u mojoj moći i postajem toga svjesna. Ali evo, primjer od prije sat vremena - prolazimo u blizini parka, on ga detektira i pokazujem prstom da želi tamo. Kažem ne možemo, sve je mokro, a i moramo kući. Slijedi uvrijeđeni plač i onda mi je nekako za moje istrošene živce lakše i logično ako ga zagrlim i kažem da putem možemo gledati galebe. I onda on krikče ko oni, maše rukama kao ptica i eto zabave. Nekako ja to ne vidim kao nešto gdje bi dijete moglo i s više godina osjećati da ga smatram blesavim i naivnim. Ne znam.
cvijeta73 - inače je jako veselo dijete (one bebe koje se grohotom smiju), ali uz tu intenzivnost i zahtjevnost cendravost, a po novom plakanje zaista je ubitačno za živce. Slažem se, preispitujem se previše, upala sam u vlastitu emotivnu zamku, jer se dajem, a on kmeči. Opsjednut je biljem, zna gdje je maslina, gdje bobica, gdje cvijet. To mu je specijalnost.
leonisa - čini mi se da ću ipak morati ranije sprovesti tu ideju vrtića, baš zbog toga. Kad i ako nam odnos počne klimati.
Zuska - hvala, to je to. Jako slična djeca, jako.

[palčica]

Dobro je što je on jako vedar i ima tu neku dobru energiju, problem je očito u meni i ja sam toga svjesna ---- mislim da ste nepravedne ako smatrate da je moj savjet bio tu samo da bi žena mislila da nešto radi krivo... Imam i sama jednog nezadovoljnika, i govorim iz iskustva s najboljom namjerom... Ako je dijete jako vedro i ima tu neku dobru energiju, a plače kad ne dobije što želi, onda mi se čini smislenije pomoći majci da shvati i prihvati da dijete plačem raste, da je plač normalna razvojna faza prihvaćanja frustracija i da je u osnovi činjenjica da dijete plače kad nije kako želi znak zdravog razvoja, nego majku dodatno izlagati svakojakim tehnikama sprečavanja plača koje često ne djeluju na svu djecu jednako, a i koje majka ako je radila 6 godina s malom djecom vjerojatno već poznaje, te joj samo razmišljanje o tim tehnikama i njezinim neuspješnim primjenama otvaraju nove rane na poljuljanom roditeljskom samopouzdanju čestim cendranjem. I voljela bih da je svaki put uz mene kad su mi djeca cendrala jer.... netko pored mene ponavljao to je normalno, zdravo i proći će.

To je to casa. Htjela sam, ovako poljuljana i obeshrabrena čuti da ne radim radikalno krive stvari, jer eto, teško je takvo dijete odgajati. I kao svaki roditelj znaš da ćeš i raditi pogreške i svašta, ali ono, da ga bar dodatno ne središ zbog vlastitog neznanja, čegagod. Bit će tu još more pitanja, svega, nedoumica, znam. Zato ću ovih dana i na neke roditeljske radionice, puno je lakše nekad dobiti kritiku objektivniju od one koju si sami uputimo.

Hvala svima na trudu i komentarima! Divne ste!

[casa]

Ma, naravno da ćeš u nekim situacijama pribjeći tim tehnikama jer se tebi sad ne da slušati cendranje... Samo čini mi se da jako često ljudi smatraju da nisu dobri roditelji ako dijete cendra dok bih ja rekla baš obrnuto. Dijete koje ne cendra nikad ili je tooliko suradljivo i kompatibilno s roditeljima da ih ja želim upoznat i uštipnut da vidim da su pravi, ili su roditelji toliko spremni manipulirat ili je dijete toliko spremno zatomit vlastito ja, da je to po meni problem. Veći, mnogo veći nego cendranje. Svakako je promišljanje odgoha i sebe i djeteta i odnosa korisno, samo ima nas koji ne znamo sami spontano stati... pa nam netko sa strane treba reći stani... Imam posebnu prijateljicu za tu svrhu.. I nebesima sam zahvalna da ona postoji... I mm mi tu puno pomogne.

[Beti3]

Nije bila od onih beba koje mogu same ležati ili sjediti, gledati u nešto i same se zabavljati, barem neko vrijeme.

Zar si ti ikada u živo vidjela bebu koja može SAMA ležati budna i SAMA se zabavljati ? Ja nikada.

Često joj nije bilo dovoljno ni to što je bila kraj mene ako bih pokušala nešto obaviti, to je dolazilo u obzir samo ako je s njom to komunicirano i ako je bila na neki način uključena

I ovo, pa normalno je da se sa djetetom komunicira, od rođenja. Gdje ste vidjeli dijete koje možeš odložiti i raditi nešto svoje? Pa i kad ih držiš u naručju, a pričaš sa drugima, bebe se bune.
Logično, bebi je mama produžetak, nije posebna osoba i ima da bude njoj posvećena 100%, bar prvu godinu. U drugoj to ipak pada za nekih dvadesetak posto

Ako imaš na pameti da beba smatra da si njeno vlasništvo, ustvari dio njenog bića, onda ni jedna beba nije zahtjevna, ona samo želi ono na što ima pravo, svoju mamau samo za sebe. Na mami je da to odradi na svoju i djetetovu dobrobit, a kako? - e, to je već na svakoj mami da nađe soluciju za sebe.

I onda dobiti novu bebu ... kad se sjetim koji je tek to psihički napor...ali vrijedi, svega

[Balarosa]

Ne razumijem čemu toliko inzistiranje da neka djeca nisu zahtjevn(ij)a?

[cvijeta73]

moja najbolja frendica je rodila bebu prije 4-5 mjeseci. da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala
dakle, ta mala kao prvo spava cijelu noć, do negdje 8-9 ujutro. budi se samo za cicanje 2-3 puta, i to brzinsko cicanje.
a prije je spavala i duže.
a kad ne spava, 80% vremena zadovoljno SAMA leži budna i SAMA se zabavlja. smije se, nešto prtlja, gleda si u ruke, noge, pričaš s njom dok kuhaš ručak, a ona svršava od veselja. a kad joj se počne spavati, malo zacendra, stavi prst u usta, 2 minute je se ponosa i ona zaspi.
ova isto ne može sebi doć

tako da ne, nisu sve bebe iste. neke su zahtjevnije od drugih i to je činjenica. isto je i s djecom.

a i te mame na kojima je da sve odrade na djetetovu dobrobit i koje se cijelu prvu godinu moraju posvetiti bebi 100% (sori beti, al ) i ne smiju se nit žaliti, sačuvaj bože, i tražiti savjet da im bude nekako lakše. a kad se požale, dobiju za savjet ovu boldanu rečenicu.

[leonisa]

tako da ne, nisu sve bebe iste. neke su zahtjevnije od drugih i to je činjenica. isto je i s djecom.

a i odraslima

btw, zar nije ono i juul rekao da je granica negdje sa 6mj.
nakon toga ide ne bez griznje savjesti.

cvijeto, potpis.

[Zuska]

Zar si ti ikada u živo vidjela bebu koja može SAMA ležati budna i SAMA se zabavljati ? Ja nikada.

Mnoge. Oba moja nećaka, za početak.
Ostalo neću komentirati jer nema smisla, ne želiš razumjeti, nemam s tim problema, ali neću gubiti vrijeme, odgovarala sam Palčici.

[Beti3]

a i te mame na kojima je da sve odrade na djetetovu dobrobit i koje se cijelu prvu godinu moraju posvetiti bebi 100% (sori beti, al ) i ne smiju se nit žaliti, sačuvaj bože, i tražiti savjet da im bude nekako lakše. a kad se požale, dobiju za savjet ovu boldanu rečenicu.

Nisam to napisala, uopće. Idem kopirati rečenicu:

Na mami je da to odradi na svoju i djetetovu dobrobit, a kako? - e, to je već na svakoj mami da nađe soluciju za sebe.

Naravno, ako se pročita kako si ti to pročitala, nije ni čudo da vidim negativne komentare.
Ali, ako se pročita ono što sam napisala, onda je smisao sasvim drugi.

Iz tvog posta točno vidim kako se ne shvaćaju moje riječi ( nije da ih trebaju svi shvaćati, ali žao mi je da me se loše interpretira).

Neću sad raščlanjivati svoj post, jer tko razumije, razumije, a tko ne, ne.

Da ja imam dijete koje se većino vremena samo zabavlja i ne traži ljude, dobro bih se zabrinula.

[rehab]

Ne razumijem čemu toliko inzistiranje da neka djeca nisu zahtjevn(ij)a?

Da, postoje djeca koja su zahtjevnija. Ali na ovoj temi sam pročitala toliko toga što sam viđala kod 90% djece te dobi, a roditelji to navode kao karakteristike zahtjevnog djeteta. Opis koji je stavila Palčica je identičan onome kako bi ja predstavila svoje dijete, a i većinu djece te dobi. A ne smatram svoje dijete zahtjevnim djetetom. Zuska je napisala komentar da je njena kćer već u dobi od godinu dana - 15 mj sve razumjela i pokazivala prstom zato što su joj puno pričali i objašnjavali. To je zapravo sasvim normalan put jezičnog razvoja djeteta. I moj se upravo tako ponaša sada s 15 mj, a ne trgam se od objašnjavanja. Hoću reći da se puno normalnih faza ovdje predstavljaju kao nešto posebno, izvanredno i neuobičajeno. A nije tako. Rekla bih da puno toga leži u našem pristupu prema djetetu i našem viđenju djeteta. I opet ponavljam, to ne znači da ne postoje djeca koja su zahtjevnija i ne kažem da djeca forumašica koje su se ovdje javila nisu takva. Ali, ako vidim da se netko ne zna nositi s nekom situacijom, zašto ne bih pomogla vlastitim iskustvom i rekla : čuj, nije ti to baš tako strašno kao što se čini, hajde probaj ovako. To ne znači da umanjujem nečiji problem, nego da pomažem osobi da sagleda situaciju iz drugog kuta i proba s drugim rješenjem.

[Beti3]

rehab,