 |
|||
Uostalom, tko bez djece piše na roditeljskom forumu? Pa oni ekstremni... Al osobno stvarno mislim da napisano nije baš bilo promišljeno pomno, nego eto, guglajući naišla na temu pa eto da malo savjetuje te izgubljene mame koje popustljivim odgojem ne odgajaju buduće medicinare, jer svi dobro znamo da je moj izbor karijere najvredniji...
Meni je upitnije da budući doktori ne koriste bih u pisanoj formi u kojoj naizgled koriste standard.
Evo, našla sam jučer kućnu dijagnozu i za moju mlađu, ODD, poremećaj protivljenja.
https://www.skolskiportal.hr/clanak/...a-i-odbijanja/
poremećaj protivljenja :D
a najbolja rečenica je slijedeća:
Gotovo svi moji učenici imaju ODD,
A što sve neće biti proglašeno "poremećajem"čokolada prvotno napisa
Evo, našla sam jučer kućnu dijagnozu i za moju mlađu, ODD, poremećaj protivljenja
https://www.skolskiportal.hr/clanak/...a-i-odbijanja/
Cvijeto, ja se pitam što je s onim učenicima koji nemaju taj poremećaj.
Zanimljivo,nigdje se u članku ne spominje nasrtanje, nametanje autoriteta, ubojstvo individualnosti i ostalo.
btw to imam i ja
M. to sigurno ima. Bez dvojbe. U nekim statistikama pise da jedno od dvoje sa ADHD-om ima i to. Samo to meni nazalost nije niti najmanje zabavno.Evo, našla sam jučer kućnu dijagnozu i za moju mlađu, ODD, poremećaj protivljenja
https://www.skolskiportal.hr/clanak/...a-i-odbijanja/
I trudne.
Eh casa, nisi baš dobro sročila ovo
Neću sjeckat rečenicu, htjela sam ti nekog blago mrkog smajlića stavit, al nema prikladnog, svi postojeći su premrki
Kaae i koryanshea su pisale po forumu bez djece i netrudne. Ovdje jednostavno ima puno pametnih zena s kojima se moze komunicirati ❤️
Posljednje uređivanje od mikka : 20.10.2017. at 10:52
Peterlin hvala. Sve isprobano, zaključak je da se cendranje i ostalo što ide s tim najčešće pogoršava kad je žedan, gladan, nenaspavan itd. Ali u nekim slučajevima npr. kad ide kod bake u drugi grad na jedan dan ne spava popodne (da ne gubi vrijeme na spavanje jer se rijetko druži s njima), meni se vrati navečer sasvim dobar, ode na spavanje sat ranije i to je to.
Nekad imam osjećaj da je cijela ta njegova predstava samo za mene i muža. Ode kod bake na ručak i ruča bez pogovora, a kod kuće nijedan obrok ne prođe bez 'neću, ali ipak hoću, ali sad neću, ali hoću, neću, zašto mi ne daaaaaš, mama daj mi papat, zašto mi ne daš papat, neću papat'. Čekam kad će me netko od susjeda optužit za zlostavljanje
Ono što nisam spomenula je da je dobio seku, prvo ju je ignorirao, pa ušao u fazu regresije i pojačanih tantruma, tako da smo sad gore, iako sam mislila da gore ne može
Hvala na utješnim riječima. 'Proći će' me drži na životuSaosećam. Proći će. Ili preći u malo podnošljivije oblike karaktera
Bakrena kockice, ti očito nisi čula da deca nisu ista kod kuće i izvan kuće, moji su baš takvi, vani najbolja deca, doma baš i ne
I pravi problem bi zapravo bio da je obrnuto.
Hi! Čini mi se da si pogodila bit stvari - to je predstava za tebe i muža. Krajnje je vrijeme da prestanete "tancati" oko njega. Imaš debele razloge za to - seka je stigla u kuću, a njemu treba vremena da se prilagodi. Kao majka dvoje djece rođene na blizu (14 mjeseci) mogu samo reći da će to proći, ali da traaaaje i prilično je zahtjevno.Peterlin hvala. Sve isprobano, zaključak je da se cendranje i ostalo što ide s tim najčešće pogoršava kad je žedan, gladan, nenaspavan itd. Ali u nekim slučajevima npr. kad ide kod bake u drugi grad na jedan dan ne spava popodne (da ne gubi vrijeme na spavanje jer se rijetko druži s njima), meni se vrati navečer sasvim dobar, ode na spavanje sat ranije i to je to.
Nekad imam osjećaj da je cijela ta njegova predstava samo za mene i muža. Ode kod bake na ručak i ruča bez pogovora, a kod kuće nijedan obrok ne prođe bez 'neću, ali ipak hoću, ali sad neću, ali hoću, neću, zašto mi ne daaaaaš, mama daj mi papat, zašto mi ne daš papat, neću papat'. Čekam kad će me netko od susjeda optužit za zlostavljanje
Ono što nisam spomenula je da je dobio seku, prvo ju je ignorirao, pa ušao u fazu regresije i pojačanih tantruma, tako da smo sad gore, iako sam mislila da gore ne može
Ne mogu dijeliti savjete (jer ja sam mama čije je starije dijete uspjelo kušati vlastitu kakicu dok sam se ja bavila njegovim mlađim bratom - bilo je svakakvih situacija) ali NEMOJ skakati na svaki šušanj... Probaj nekako u kući oformiti atmosferu da ima zabavnih i ne štetnih aktivnosti s kojima se stariji može zabaviti. Moj je stariji obožavao čerupati Diners magazin (koji je bio fini glatki, nije prljao prstiće i slično), obožavao je obične kartonske kutije u koje se zavlačio, obožavao je igre s upotrebnim stvarima za koje sam inače govorila da nisu za djecu, a povremeno bih mu dozvolila da se s tim zabavlja (kvačice, plastične posude - razbili su mi "prekonekoliko" lavora bubnjajući po njima kuhačama), ladica s čarapama...ovisno o afinitetima. Moj stariji je rođeni tehničar, pa se od malena zabavljao razvlačeći kabele (najprije "na prazno", a negdje od četvrte godine je dovoljno dobro savladao i struju, pa mu više nismo branili da uključuje ono što je znao da smije - lampice za bor i slično).
MORAŠ naći nešto što je djetetu zanimljivo. Čak će ti i tv, tablet i mobitel povremeno kupiti dragocjenih pol sata mira, ali budno pazi na ograničenje vremena.
Što se hrane tiče - ne bih se puno uzrujavala. TM i ti sjednite, jedite u miru i komentirajte kako je fino, a on može sjediti i jesti ili otići od stola (bez vraćanja). Kad ogladni, može dobiti ono što je bilo za ručak, bez uzrujavanja, ali i bez nuđenja drugih stvari. NEMA trčanja za djetetom sa zdjelicom ni odnošenja hrane sa stola.
Na tantrume (pojačane ili obične) NE reagirajte. Ja sam znala svoje poslati u sobu, ne baš po kazni (to sam radila samo ako su se mlatili - razdvojila svakog u drugu prostoriju na čekanje dok se ne smire) nego sam znala reći bez okolišanja da mi idu na živce, da me od njihovog deranja boli glava i da se dođu družiti kad ih zlovolja prođe... Nisam se ustručavala pokazati da mi se njihovo ponašanje ne sviđa i nisam se željela družiti s njima dok su radili cirkuse. Paaa, teško mi je sad procijeniti (puno je godina prošlo) ali je to kondicioniranje dobro prošlo. Prvo sam sama sa sobom raščistila da me ne smiju bacati iz cipela, a onda je sve bilo lakše.
Trenutno imam susjedu od 2-3 godine koja je u fazi arlaukanja iako nema brata/sestru. Njezina mama griješi što joj govori "ljubavi, nemoj plakati" i tanca oko nje pokušavajući joj ispuniti svaku želju i tješiti, a mala ju baš ima zrende i tjera mak na konac... Čini mi se da joj nisu postavili granice kako treba, ali ne znam, jer ima djece koja su jednostavno cendrava i dosadna. To ne treba podržavati. Mala se ne želi penjati po stepenicama i dere se da je umorna, a kad ju mama napokon odšlepa ili odnese gore, trči po stanu ko luda... dakle, nije umorna, nego zafrkava. Trebalo bi se s njom razgovarati kao s odraslom osobom, jer klinci kuže puno više nego mi mislimo i to često pali. Ja bih otišla u stan i rekla "vrata su otvorena, a ti se popni sama, pa ćemo raditi to-i-to zanimljivo".
Dosta filozofije... Želim ti da ovi naporni dani čim prije prođu. I nemoj pokušavati riješiti svaku djetetovu frustraciju. To je kontraproduktivno. Klinci moraju SAMI naučiti kako izaći na kraj s vlastitim nezadovoljstvom, to je bitno da uspiju odrasti u osobe koje ne traže da im drugi riješe probleme.
je ali tad bi i neki drugi vidli kakvo je dete
Zahtjevno dijete ili...?
Da nisam ponovno rodila, mislila bi da sam totalno nesposobna majka. Jak osjećaj nesigurnosti i bespomoći imala sam dok je moje starije dijete bilo beba. Jedino dijete koje je u rodilištu urlalo cijelu noć. Doma je plakao non stop, nikad zadovoljan, ja nikad nisam znala što želi, nisam znala kad je gladan, kad želi spavati, sve zbrda zdola. Uvijek sam sebe osuđivala i smatrala kako nemam živaca ni strpljenja za bebicu. Mrzio je vodoravan položaj, uvijek sam ga morala nositi na ramenu. Umirio bi se jedino kada bi ga nosila pa je zaspao i tako spavao u nosiljci na meni neko kratko vrijeme pa bi se probudio i onda opet nošenje pa opet kratko spavanje da nakupi nešto sna. San lagan kao pero, moj dah bi ga probudio. Nije me gledao u oči kao beba. Nije se smijao. Propričao s tri godine. Prilagodba na vrtić teška, doslovce godinu dana je plakao svaki dan pri odlasku u vrtić. Nikad spavao popodne, a umoran kao pas. Problemi s prehranom, jede vrlo malo. Koncentracija gotovo nikakva, stalno mijenja aktivnosti (sada ima 5 godina), gotovo nikad se ne igra sam. Dosta dugo je bio zatvoren po pitanju druženja, odlasci na rođendane u igraonci nisu dolazili u obzir. Teško se otvara, kad ga nešto muči, ne želi pričati o tome. Temper tantrumi još uvijek prisutni. Ne može se sam scentrirati, smiriti (konflikti znaju trajati po pola sata; plač, vrištanje, inzistiranje). Tvrdoglav je i svojeglav, u stanju je izluditi čovjeka. Noćni strahovi traju već godinama iako su sad nešto blaži. Gledanje u strop s rukicama prema gore, strah u očima, vrištanje, nesuvisli govor… A što se tiče još nekog karakterističnog ponašanja, ima neku svoju briju da kad zatupi nešto i ja napravim po svom, poludi i onda se smiri tek kad napravim po njegovom. Konkretno, stavim mu juhu na tanjur i kaže, ali ja sam želioooo to napraviti, onda ja moram tu juhu vratiti natrag, pustiti njega da stavi juhu i onda je ok. Drugo dijete je smireno, daje mi jasne znakove što želi, ima svoj ritam. Baš me zanimaju vaši klinci i mislite li da je ovo sve napisano stvar karaktera? Neki put mislim da je stariji dijete koje zahtijeva poseban odnos, a neki put mislim da je samo razmažen.
Nisam sigurna šta očekuješ kao odgovor.
Da li mislim da je dete koje ne spava dobro noću, ne može da zaspi popodne, ima noćne strahove, slabu pažnju, probleme sa jelom, govorom, socijalizacijom, kontrolom emocija - razmaženo? Ne mislim. Mislim da mu treba još nečija objektivna procena, a tebi savet stručnjaka. Tim pre ako se osećaš izgubljena u komunikaciji sa njim.
Možda je tvoje drugo dete smirenije jer si ti sad smirenija i sigurnija u sebe. Možda ti se karakter prvog deteta čini toliko neobičan samo zato što ga sad porediš sa drugim detetom, koje je upadljivo različito.
U svakom slučaju, ne mislim da je karakter tvog prvog deteta na bilo koji način tvoja "krivica" niti da je razmažen. On je takav kakav je, jedino što možda postoje načini koje ti trenutno ne vidiš, za nekakvo drugačije razrešavanje konflikata i tantruma.
Neće ti biti lako, osobito kad krene škola i frustracije. Malo psihologa ne bi bilo naodmet. Ali, naravno, dobit ćeš uskoro i savjet da će sve to samo doći na svoje, a ti ga samo moraš voljeti. Pa vidi što ćeš.
Ja jos cekam da dode na svoje cak i uz psihologa.
Joj, zabolio me trbuh čitajući.
Nisi nikad naletila na neku našu drugu temu o zahtjevnoj djeci?
Ukratko... neki ovdje misle da postoje zahtjevna djeca, neki da su razmažena
Ja mislim da postoje djeca s kojom treba “malo više u rukavicama” nego s nekom drugom djecom... i još imam sreće imati takvo dijete. Zato to valjda i mislim.
Ne znam hoće li se ovdje raspisati... pisali smo već ovdje, ima 35 stranica. Kreni otuda
http://forum.roda.hr/threads/65097-Zahtjevna-djeca
Ja bih potrazila savjet psihologa, i to svakako prije nego krenu pripreme za skolu.
Posljednje uređivanje od martinaP : 15.03.2019. at 22:58
Bubilo, meni prikazuje 46 stranica
Na mobitelu vidim 37 zapravo
Ajde nemoj nas plašiti, taman sam se počela nadati da sa 6 godina vidim neki napredak
Je, mir je do 10.,11.
Kod nas obrnuto, cini mi se da smo pubertet odradili do 4. osnovne. Sad je milina.Bubilo, meni prikazuje 46 stranica
Mozda sa 26. Jer sa 16 jos nema napretka na vidiku.Na mobitelu vidim 37 zapravo
Ajde nemoj nas plašiti, taman sam se počela nadati da sa 6 godina vidim neki napredak
Dosla sam samo odici temu i reci da ovaj poremecaj traje i traje...Evo, našla sam jučer kućnu dijagnozu i za moju mlađu, ODD, poremećaj protivljenja
https://www.skolskiportal.hr/clanak/...a-i-odbijanja/
Posljednje uređivanje od sirius : 16.03.2019. at 06:22
Ona jutros neće popiti antibiotik. I neće. I točka. Mitim, molim, vičem, ukazujem na nedostatke njene odluke, čak obećavam LOL (glupi i preskupi), pa opet vičem, pa kažem da idem van, da ne mogu više... A ona i dalje jednostavno: neću.
I što da sad napravim? Jednostavno mi se ne da više ništa. A popiti mora.
Samo se malo jadam, ni ne znam za koje godine je ova tema, nije ona mala, ali iskočila mi na forumu.
Ja sam joj u tim situacijama navlačila cipele i "kretali" bismo za bolnicu da ga tamo popije. Brzo bi se predomislila.
Jesi li reklamirala savjete?
Upravo zato što se bojim škole i kako će to sve skupa funkcionirati, a o pubertetu ne želim ni razmišljati, tražim neku podršku jer u vrtiću moje dijete ne prepoznaju kao zahtjevno, već kao prezaštićeno. Kako onda uopće mogu otvoreno razgovarati s tetama u vrtiću i vrtićkim psihologom da me usmjere kad me u startu već osuđuju?! Ako ima netko nekog dobrog psihologa za preporučiti, samo dajte jer ono za kaj sam mislila da i vrijedi novaca, na kraju je ispalo da su im financije prioritet, sve neke navlakuše.
Bubilo Bubich, hvala na linku, polako čitam kad uhvatim vremena, tješi me jako spoznaja da ima još specijalaca sa skoro identičnim ponašanjima. Zapravo tek od kad sam rodila drugo dijete, prestajem sebe osuđivati jer često su mi ljudi govorili; pa kaj ćeš napraviti od njega, nosiš ga stalno, treba spavati na madracu, a ne na tebi, teta u vrtiću mi je stalno govorila nek hoda, da je veliki, a ja čim bi ga spustila na pod, raspad sistema... užasno su me opterećivali pritisci sa strane, uz samu nesigurnost jer mi je prvo dijete. Pulinka, sad jesam smirenija i lakše je, ali ponašanja klinaca su neusporediva. Bila bih i s prvim puno smirenija da nije toliko plakao.
Agrum,
najgore sto si mozes napraviti je predbacivati sebi (zasto?) i nabijati si nepotrebnu griznju savjesti. Uz sav trud koji ulazes u svoje dijete, najmanje ti treba dodatno trosenje energije na okrivljavanje same sebe.
Zapravo si svaki dan trebas cestitati na trudu, strpljenju, brizi, njeznosti...
Odvedi dijete na dobru psiholosku obradu, vjerojatno ce ti cure ovdje dati dobre preporuke, mozda da malo proguglas Tanju Sever?
Sretno
Moja starija je bila vrlo slična.Razlika je što nije išla u vrtić,pa me nisam dobijala nikakve sugestije odatle.Ali sam zato dobijela raznorazne sugestije od rodbine (čitaj familije mm) i proročanstva da neće uspjeti u školi,da će biti izopćena,da neće učiti....Ona se promjenila negdje oko 6-7 godine.Od nerazumne divljakuše postala je razumna i čak stidljiva,ali jako društvena djevojčica.U ulici smo imali problema sa djecom,ali sad vidim da su problem bila ta djeca,jer je u razredu omiljena i prihvaćena.Školu obožava,obožava učiteljicu,obožava svoje drugove,voli pomagati,najbolja je u razredu...
Eh da,naša je nekoliko godina išla kod logopeda(zbog izgovora nekih slova i ubrzanog govora pa je spetljavala riječi) i mi smo kući puno sa njom vježbali i trudili se.Moram reći da je ispočetka išlo sporo i nikako,a kasnije je bilo bolje.Tako je naučila i čitati i pisati do škole.Koliko je to pomoglo njenoj zrelosti,ne znam.
Isto,manja je skroz drugačija.Maznija,dokaznija,bolje jede (iako ne puno
Znam, i moje prvo i drugo dete su nebo i zemlja, totalna razlika.
Samo sam ja dobila odvojeno ono što ti imaš u jednom karakteru. Prva starija kao beba nespavač, urla čim nije na rukama, uklapa se u sve definicije hiperaktivnog deteta od rođenja do sad sa skoro deset godina. (Imam valjda pet dovoljno oštrih fotki kad je bila beba, kretala se prebrzo za objektiv
Mlađi rođen staložen, miran ali tvrdoglav i povučen, nikakve igraonice i rođendani bez sestre i mene. Nikad spavao popodne, nakon prvog rođendana. Teško prvi počinje komunikaciju, ima svoje ideje kako nešto treba da bude, naizgled ne jako društven. Puno puta rodbina komentarisala kako je povučen i prezaštićen. A ipak, u vrtiću nikad problema sa njim, nikad problema sa odvajanjem, imao sasvim dovoljno drugara. Sad je krenuo u školu, osim što je perfekcionista oko domaćeg, sklapa prijateljstva bez problema, komunicira najnormalnije sa učiteljicom, ne vidim za sada nikakve posebne teškoće.
Teti u vrtiću nikad nije odgovaralo nijedno od njih dvoje, ali mislim da je problem do tete, jer se ne sećam da je puno hvalila bilo čije dete...
Pri tome, upoznala sam i puno dece čija se deca ponašaju isto ili puno drastičnije nego moja, a roditelji i rodbina ih nisu doživljavali kao naporne ili razmažene, naprotiv, nego su njihove karaktere prihvatali kao normalne i poželjne.
Tako da, puno toga je u oku posmatrača, a svakako treba tražiti procenu nekoga ko je neutralan i objektivan- a rodbina to nije...
"Koncentracija gotovo nikakva, stalno mijenja aktivnosti (sada ima 5 godina)."
Iz cijele hrpe riječi ovo je NAJVAŽNIJE, jer sve drugo proizlazi iz ovog i potpuno je sigurno da te čeka rad, rad, rad.
Popila je na kraju. Ne znam koji argumenti su prevladali, nakon dva i pol sata natezanja. A i bolnicu sam izvukla
Unistila mi je subotu. Bijesna sam. Išla sam van na hlađenje.
Zašto ovo mene tako pogađa?
Zaboravit ću, znam da hoću, ali kako im utuviti da je bolje učiniti ono sto se mora, nego gubiti sate?
Tjesim se da dođu “leta i pamet”.
Debeli potpis. Godina dana terapije spasila je i mene i naseg mladjeg sina.
Preko dva sata? Natezanja za atb, za sedmogodišnjakinju? Kažem ja da je sve u očima posmatrača.
Moji su onda bajni. Ali ja bi za dva sata već mrtva ozbiljna sedela sa detetom u DZ i čekala da joj promeni terapiju za injekcije ili bolnicu.
Prošla je devet
Svjesna je da će popiti ovako ili onako, što se na kraju i dogodilo. Zašto cirkusi, tko to zna. Da nije subota i da nismo daleko od grada, možda bih i ja otišla s njom, ovako je ostalo samo na prijetnjama.
Čak i oni dobri itekako znaju biti zahtjevni.
A tako je, pomešala sam, zapravo je tvoja vršnjakinja sa mojom prvorođenom.Prošla je devet
Svjesna je da će popiti ovako ili onako, što se na kraju i dogodilo. Zašto cirkusi, tko to zna. Da nije subota i da nismo daleko od grada, možda bih i ja otišla s njom, ovako je ostalo samo na prijetnjama.
Čak i oni dobri itekako znaju biti zahtjevni.
Meni je za dramu oko lekova baš ono, nulta tolerancija na cirkus.
Trenutno su mi oboje klinaca zapatili neki konjuktivitis i dobijaju slom živaca kad uzmem kapi za oči, kao da ću kožu sa leđa da im oderem.
Ali poštuju satnicu, šta će jadni, ja sam vrlo ozbiljno pobrojala koje ću sve dragocene privilegije da im ukinem i znaju da se neću predomisliti.
A i ne sviđa im se da idu otečenih očiju kao vampiri jbg
Agrum,
Cure su ti rekle, potraži psih.pomoć za sebe i za dijete.Sretnoo!!!
Hvala curke na savjetima! Neki put se stvarno bespomoćno osjećam u odnosu s djetetom. Veliki upitnik su mi hlađenja u kontekstu sjedni na fotelju i ne mrdaj pola sata, idi u sobu i ne izlazi. Dakle, ovo sa sobom bi funkcioniralo jedino da ga zaključam pa da si razbije glavu unutra jer se baca. Kad ima izljev bijesa (često kad je gladan ili pospan, a ne želi pojesti ili leći), baci se na pod i vrišti, udara, grize, živi egzorcizam. Trebaš imati konjske živce da izdržiš pola sata (ili više) te torture pazeći da se ne ozlijedi pokušavajući ga umiriti što zapravo ni ne pali. Voljela bi da me netko prosvijetli kako pomoći djetetu u tom trenutku..
Odite nekom psihologu, trebaš stručnu pomoć.
Hi, draga.... Suosjećam...ali produljenje intervala pažnje je zahtjevan i duograjan proces.
Vidi postoje li objektivni razlozi njegovog kratkog fitilja (moj stariji npr. ima intoleranciju na mlijeko i srodne proizvode, podnosi maslac i jogurte, a ostalo mu izaziva strahotu u crijevima), mlađi je višestruki alergičar i astmatičar, kasnije mu je dijagnosticirana disleksija koja je bila uzrok frustracija pri polasku u školu. Osim toga, ima jako brz metabolizam i kao malo dijete znao je biti potpuno neuračunljiv ako bi bio gladan ili žedan, a nije znao tražiti. I danas ima problema s tim da redovno pije (nema razvijen osjećaj žeđi, nego smo ga morali uvježbavati da pije). Sad je puuuuno bolje, ali bilo nam je svakako.
Tako daaaa... na tvom mjestu ja bih se konzultirala s pedijatrom prije nego krenem k psihologu.
Dalje, ne škodi otići k psihologu tj. obaviti kompletno testiranje. Mi smo to obavljali u Suvagu (jer su moja djeca imala probleme koji se rješavaju tamo - stariji probleme sa sluhom, a mlađi probleme s čitanjem), ali nije Suvag jedini - imaš Klaićevu i druga mjesta gdje isto možeš dobiti pomoć.
Ne znam je li ti već netko stavio link, ali ima još topica s istom problematikom. Ovo je jedan od njih - vidi par zadnjih postova (ja sam prosipala pamet, ali bratemili, imam godine iskustva i nisam jedina - ima još cura s foruma sa sličnim iskustvima):
http://forum.roda.hr/threads/65097-Z...na#post3093467
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.03.2019. at 08:44
spojila sam teme.
Primijetila sam su da umor i glad okidači, non stop ga ispitujem jel je gladan jer je mršav da ponoriš, sve mu se kosti vide. I kad je gladan, neće sjesti za stol da pojede, kad je umoran, ja hoću s njim leći, ali ne da se. Probala sam 2 puta tako da ga pritisnem uz sebe da se isplače (on se opire i urla, udara me) i stvarno je zaspao nakon sat vremena horora i to su stvarno jedina 2 puta kad je on meni zaspao popodne doma. Ali onda sam ja isplakala dušu misleći kaj to radim vlastitom djetetu, slobodu mu ograničavam. Ma dosta su mi to teške stvari koje me guše. Otići ćemo kod psihologa jer ima tu i problema oko piškenja, svake dvije tri minute, pa po kupaoni.. A dok je bio mala beba, pedici sam jednom rekla da stvarno jako i često plače pa mi je žena rekla "mama, pa bebe plaču!!", tako da..hm..
Posljednje uređivanje od Agrum : 18.03.2019. at 10:21
Kaj da ti napišem
Moja J. će sad 9g i trenutno smo u 'dobroj' fazi. Ako ti ja sad kažem da će biti lakše i da će doći neki drugi izazovi, tebi to sada baš ništa ne znači kao što nije ni meni značilo kad sam bila u sličnoj situaciji.
Prvo što možeš napraviti i ono najbitnije po meni je da pomogneš sebi. Da shvatiš da je tako, da je tvoje dijete tako 'programirano'. Najviše možeš pomoći sebi i njemu svojim reakcijma, a to nije lako. U što više sitauacija ti uspiješ ostati mirna i pribrana i prodisati ih to je bolje i za tebe i za njega.
Neka su djeca jednostavno 'hiper' u svemu ili večini stvari i često oni koji nemaju takve ne vjeruju. Ne kaže se uzalud da sit gladnom ne vjeruje.
Mi smo otišli psihologu. Najviše je pomoglo nama. Pomoglo je njoj puno ali nama još više.
Meni je najteže bilo prihvatiti da imam dijete koje je anksiozno, jer sam ja osjećala krivnju za to jer nas društvo uči da dijete ne može biti anksiozno. Tu mi je jako pomogla stručna pomoć.
Imala sam u glavi sliku da ako djetetudaš dovoljno ljubavi, pažnje, naravno i zdravih granica da ne može biti problema, a nije tako. Stvarnost je nešto sasvim drugo.
Ima još jedna stvar koju sam ja primjetila. Mnogo roditelja nastoji svoje roditeljstvo prikazati savršenim a i svoju djecu, pa se onda ti naravno pitaš što sa mnom nije u redu.
Sve je u redu i svi se mi borimo na ovaj ili onaj način.
Idi psihologu.
A dok ne dobiješ nalaze, doma možeš sama puno napraviti. Ništa posebno ne trebaš (još) mijenjati. Dobro poznaješ svoje dijete i sigurno znaš koje aktivnosti mu drže pažnju dulje, a koje ne. Naravno, treba izbjegavati elektroničke medije (tv, igrice, mobitel) jer to su razarači intervala pažnje i kvaritelji noćnog sna.
Moji su voljeli priče - čitanje slikovnica bila je aktivnost večernjeg umirivanja. Ako mi se baš nije dalo, onda sam pričala "priču iz života" tj. kako mi je bilo na poslu, a ako smo i mm i ja bili mrtvi umorni, priču je odradio dvd player - pustili bi im pričicu u audio formatu. Ovo su obožavali:
http://www.bulaja.com/price/price.htm (ali nije to dobro za početak - predugačke su... treba krenuti s kratkim pričamo od 2-3 minute i polako produljivati interval pažnje )
Prije spavanja obožavali su masažu i to je bilo super - uvježbali su se biti mirni i uživati. Imam i upute za to, ako kome bude trebalo. Već sam to i prije postavljala, a mogu i ponovno ako bude trebalo.
ZAKON za nemirnu djecu je glina i plastelin - možeš mu raditi što god želiš, mijesiti - gnječiti - rezati - iskaljivati svu frustraciju, a radiš nešto kreativno...Sve je upotrebljivo: glina, glinamol, plastelin, slano tijesto koje možeš doma sama napraviti itd.
Uz glinu je dobro djetetu dati i slamke i čačkalice, da napravi ovakve konstrukcije: http://www.novilist.hr/var/novilist/..._reference.jpg
Kartonske kutije su isto odlične - male, velike, srednje - svašta se s njima može raditi...
Kućni poslovi su isto korisni (od malena su "sudjelovali" tj. prali pod svojim mopovima - radili još veći nered, ali nema veze; meli, brisali prašinu, prali kadu, usisavali.... ) Gledali smo da ih uključimo u sve što radimo, ali da aktivno sudjeluju. Nije to u početku dugo trajalo, aliiii ako je mm sastavljao ormar, oni su isto dobili čekić, kliješta i slično.
Kutija s alatom bila je sredstvo držanja pažnje - samo je (dok su bili stari 3-4 godine) bio uvjet da ih netko gleda, tj. nisu smjeli dirati alat bez nadzora. Klasična rečenica iz tog doba je "ko me bu gledal?" dok su se htjeli igrati s alatom.
Dalje - škare (prvo tupe, pa onda oštre) sam uredno davala, nož isto - sjeckanje patlidžana, krumpira i slično... rezanje voća za voćnu salatu, sve su to bile aktivnosti na kojima moraš uložiti napor da nešto napraviš i dođeš do rezultata.
Eh, nadam se da sam ti dala dosta materijala. Nešto od toga će sigurno biti primjereno i tvom djetetu. Pomozi si sama i sve će biti u redu. Treba samo prepoznati što je djetetov interes (kod mog starijeg to je bila struja - lampice za bor su bile omiljena igračka, a i računalo - imao je nepunih 5 godina kad je sam uspio instalirati neki dječji softver; mlađi je obožavao alat još od pelena, a i danas se vješto služi s tim stvarima - eno ga u tehničkoj školi )
Prepoznaj ono u čemu dijete uživa i od toga počni graditi. Ima prostora.... Sretno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.03.2019. at 11:35
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom