Stranica 1 od 5 123 ... PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 248

Tema: Razgovor o smrti

  1. #1
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno Razgovor o smrti

    Jučer sam Svenu pokazivala slike svoje kujice s kojom se on nije uspio susresti (uginula kad sam bila trudna). Pitao me gdje je ona i rekla sam mu da je uginula. Da je bila jako stara i jako bolesna. Na to me on počeo ispitivati zašto nije išla u bolnicu, gdje je sada i sl.
    No na tome nije stalo. Ispitivao me da li sam ja stara, tata, ujo, moja sestra, deda, baka... Baš se osjetilo da ga je strah za nas.
    A onda je počeo tužno da on ne želi umrijeti i tko će ga čuvati kada umre.
    Već na rubu plača je pitao je li on star.
    Ja se u prvi mah nisam snašla da probam nekako prebaciti na drugu temu, a na kraju se sve to skupa zahuktalo.
    Probala sam mu objasniti da mi nismo stari, da ćemo još dugo svi živjeti, ali da jednog dana ipak svi odemo.
    Zašto?
    Zato jer kada nitko ne bi umro a novi bi se rađali ne bi bilo mjesta za sve na Zemlji.
    Tu sam skužila da sam pretjerala kad sam mu vidjela strah u očima. Tada sam mu rekla da se ne mora bojati jer kad on naraste će sigurno izmisliti lijek od kojeg nikad nećeš ostariti.
    I na kraju je tu negdje i prestao razgovor, ali sigurna sam da to nije kraj.
    Kako razgovarati s tako malim djetetom o tim stvarima? Ne želim mu lagati, ali ga ne želim niti plašiti. A ustavri ne znam kako mu reći jednostavnu istinu koju će on shvatiti a neće mu ostaviti neke strahove, traumu. Želim da se s tim ne opterećuje i da ne razmišlja o tome, a opet ako me pita ja jednostavno ne znam (ili možda ne želim) izmišljati i ne reći mu istinu. Kako za ništa drugo, tako ni za ovo.
    Jeste li se susretali sa tim i kako ste prolazili kroz te osjetljive teme?

  2. #2

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    6,393

    Početno

    Mi smo još uvijek na tome da "spavaju"

    Često idemo na grob pokojnom svekru, ali mislim da ne razumije i da si uopće ne može pojmiti nekadašnje postojanje/život te osobe

    Nisam puno pomogla

    U biti ni sama ne znam :?

  3. #3
    Osoblje foruma Bubica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,702

    Početno

    Čini mi se da niti jedna od ovih varijantinije najsretnija. smrt ne treba vezivati uz spavanje jer klincima to može probuditi strah: kada oni idu spavati mogu umrijeti (pojednostavljeno).

    brunda, možda mu se nije dopala ona konstatacija "jako bolesni", to je za njega sada dosta osjetljiva tema...

    ja sam prošle godine prolazila kroz iste dileme kao i ti. Umrla je jedna mama od njegove prijateljice iz vrtića i očito su oni dosta o tome slušali. Isto je tako znao doći na rub plača uz moje konstatacije da svi jednom moraju umrijeti ali da će to biti za dugo, dugoooo vremena. Sve dok mi moja osobna dječja psihologica 8) nije rekla: pa reci mu da ti nećeš nikada umrijeti i kvit. Fakat, dijete se smirilo.

    Sada je veći i možemo mirnije razgovarati o tome.

  4. #4
    andrea avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Lokacija
    zgb
    Postovi
    2,380

    Početno

    Citiraj Bubica prvotno napisa
    Čini mi se da niti jedna od ovih varijantinije najsretnija. smrt ne treba vezivati uz spavanje jer klincima to može probuditi strah: kada oni idu spavati mogu umrijeti (pojednostavljeno).
    fakat; sad sam se sjetila da sam i ja imala takve paranoje kad sam bila mala, jer su mi dugo smrt objašnjavali na taj način, pa mi ej odlazak na spavanje postao noćna mora :/

  5. #5

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    6,393

    Početno

    :/

    ma znam da ćemo morati promijeniti ali za dijete od 2 godine mi se učinilo još prerano ... istina uskoro će 3 i svašta već razumije ... morat ću s MM porazgovarati o tome ...

  6. #6
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno

    Joj, Bubice znala sam da ćeš se javiti još dok sam pisala. A vjeruj mi da sam se još jučer dok sam grozničavo razmišljala što mu reći sjetila tebe.
    Da, na to sam prvo pomislila i ja kada sam htjela reći "jako bolesni", zato sam rekla "jako stari i jako bolesni" i isto tako da to još duuugo neće biti. Da prvo mora narasti, pa naći curu, pa se oženiti, pa dobiti jednu bebu, pa drugu, pa možda još koju, pa dok te bebe narastu velike, pa dok oni nađu curu/dečka... Nabrajala sam sve što sam se mogla sjetiti samo da što duže traje da on stekne dojam da je to još jako jako dugo.
    A ovo da ja nikada neću umrijeti, ne znam, meni nekako to ne može preći preko usana. Stalno razmišljam o tome da je to laž, da šta ako se to dogodi i prije vremena (a nikad ne znaš) pa će misliti da mu je mama lagala (to ne bih preboljela pa čak ni pod zemljom)...

  7. #7

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Dok još nisam niti bila trudna, razmišljala sam kako ću jednog dana pogledati svoje dijete u oči i reći mu istinu, da imamo rok trajanja poput kakvih baterija.
    I dan danas znam da će mi to biti najveći roditeljski izazov - naime, već 13 godina imam tanatofobiju (strah od smrti, ali ne baš normalan strah koji ima većina ljudi, zato i je fobija), pa i sama ne mogu racionalno gledati na smrt. Jasno se sjećam svog užasa kad sam shvatila da smo smrtni, da će mi prvo umrijeti roditelji, a jednog dana i sestra i ja...Nikad neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i panike koji me drži još dan danas kad pomislim na konačnost.

    Znam da svi psiholozi savjetuju da je dobro od početka djeci reći istinu, ne lagati, bla, bla, ali ja nisam sigurna da je to ispravno za svako dijete...Možda će se činiti da su to dobro prihvatili, ali kad doista shvate koncept prolaznosti, ta spoznaja ostat će usađena u njima poput zloćudnog tkiva koje se ne da ukloniti...

    Ima jedna opako istinita rečenica: "Childhood is over the moment you realize you are going to die" - i stvarno vjerujem da je tako. Ponekad pomislim da bi bilo najbolje pustiti djecu da uživaju u iluziji o svojoj besmrtnosti što je duže moguće, jer je to jedino razdoblje kad mogu biti istinski sretni...Jednom kad shvatiš kako to ide, gotovo je.

    Nadam se da ne razmišljate na ovaj način, iskreno se nadam. :/

  8. #8
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno

    Citiraj Luna Rocco prvotno napisa
    "Childhood is over the moment you realize you are going to die"
    Ajme, sad me stvarno plašiš.

  9. #9
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.
    Moji (stariji dvoje) su lijepo prihvatili cinjenicu da cemo svi jednog dana ici na nebo i da ce nam tamo biti lijepo. Malo sam jedino bila nepostena prema Kati kad mi je tuzno rekla da ce se ona vratiti natrag ako joj tamo ne bude dobro, a ja rekla "moze!", ali mislim da na drugaciji odgovor nije tada niti bila spremna.

  10. #10

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Sorry Brunda , rekla sam ti da nemam normalan i zdrav pogled na smrt. Vjerujem da djeca uglavnom prihvate to bolje nego što sam ja prihvatila, samo kažem da ima i iznimaka...

  11. #11
    ivancica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    3,356

    Početno

    Citiraj dijanam prvotno napisa
    Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.
    Potpisujem!

  12. #12
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno

    Citiraj dijanam prvotno napisa
    Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.
    A što kad nisi ni vrit ni mimo sa svojim stavovima? :?

  13. #13

    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    zgb
    Postovi
    1,984

    Početno

    mislim da nije ni bitno koji su tvoji stavovi.
    bolje je objasniti tako kako je dijanam rekla,a ne zbedirati dijete ko što sam ja bila zbedirana(i još uvijek)

    krenuti odmah sa pravom istinom(a šta je to u biti?!)ne cini mi se pošteno prema tak malom djetetu...s vremenom kad će sazrijeti sam će shvatiti kak to ide i sigurno ti neće zamjeriti

  14. #14
    Osoblje foruma Lutonjica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    13,511

    Početno

    meni je mama s negdje 3 godine objasnila smrt (umrla mi je prabaka).
    moja prvotna reakcija je bila super, sve sam shvatila i nije me bilo strah, osim što sam malo predoslovno prihvatila jednu informaciju: mama mi je rekla da iz grobova, odnosno iz mrtvih ljudi, raste puno lijepog cvijeća. pa sam ja ljudima koji koji su dolazili kod nas u goste, a živjeli smo u prirodi na velikom brijegu, govorila da na našem brijegu ima toliko cvijeća jer je tu pokopano puno mrtvaca

    onda me s neke 3,5 godine uhvatila "filozofska" faza: svake večeri sam neutješno plakala jer "mi dani brzo prolaze" i "život brzo prolazi" (odnosno, shvatila sam svoju prolaznost - Luna, kaj misliš da sam s 3.5 godine prestala biti dijete :? ) i to je trajalo godinama. mama kaže da joj je to bilo užasno razdoblje jer sam bila prepremala za takve misli, i ona nije znala kako to riješiti.

    e da, već užasno užasno dugo se uopće ne bojim vlastite smrti. čak si nekad mislim da nisam normalna koliko se ne bojim smrti. a ateist sam.

  15. #15
    Vishnja avatar
    Datum pristupanja
    May 2005
    Lokacija
    ...gde Dunav ljubi nebo...
    Postovi
    1,976

    Početno

    Prosle godine je umrla moja baka koju je Ivana veoma volela. Nisam mogla, a ni htela da od nje sakrivam svoju tugu povodom toga. Zajedno smo se isplakale nakon sto sam joj rekla da je baka umrla jer je bila bolesna i vrlo, vrlo stara. Cini mi se da je kroz tugu to dosta prirodno prihvatila. Nije doslo do straha od smrti, ali jeste do niza pitanja koja su na momente zvucala morbidno- o tome sta mrtvi mogu, sta im se obuce, sta se s njima desi kada leze u zemlji... trudila sam se da odgovorim na svako od njih. Danas se sa ljubavlju seca prabake koju je volela i koja je volela nju i kao velika zna reci kako joj nedostaje. Ali, ona je ipak sestogodisnja devojcica i verovatno joj je bilo lakse da to shvati na pravi nacin nego ovi malecki. Mada, glasam za iskren odgovor bez obzira na uzrast. Nekako se i meni cini neposteno reci detetu da mama nece nikad umreti. Pogotovo iz mog ugla, koja se bojim smrti u kontekstu cinjenice da bi one ostale sirocici bez mame . Sto neko rece, ne bih tu laz mogla podneti ni pod zemljom!
    S druge strane (malo off topic), juce sam se bas iznenadila prejakom reakcijom na temu o napustenoj deci u decijem selu. Sat vremena je neutesno plakala zbog cinjenice da postoje deca koju roditelji ostave...

  16. #16

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Sarajevo
    Postovi
    2,519

    Početno

    A opcija da su mrtvi na nebu?

  17. #17
    sorciere avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagabria
    Postovi
    9,222

    Početno

    a da pročitate malog princa???? pa tamo je stvar objašnjena vrlo jednostavno ...

    otišao je na svoju planetu, a tijelo je bilo preteško da ga ponese sa sobom...

  18. #18
    ms. ivy avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    12,903

    Početno

    samo ako i sama vjeruješ u to

    inače je laž kao i da mrtvi spavaju.

    baš sam se neki dan pitala kako ćemo riješiti to pitanje kad do njega dođe, ja sam za iskren odgovor ali kako dijete može shvatiti da nekoga više nema?

    nakon što sam sve ovo pročitala, nisam puno pametnija... :/

  19. #19

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Sarajevo
    Postovi
    2,519

    Početno

    Cuj, ja sam ateista, ali jos niko nije dokazao da nisu, pa mi odgovara da vjerujem
    Ili reinkarnacija? Ili druga planeta...
    Sve mi se (ukljucujuci i vampire) cini primjerenije od 2 feets under, raspadanja i nistavila...


    BTW. kad dodjem u Zg, moram na kafu s Lunom Rocco - da vidimo ko je veci tanatofob.

  20. #20
    Osoblje foruma Bubica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,702

    Početno

    Nije stvar u tome da dijete učiš da mama nikada neće umrijeti.

    Pitanje je, kada dijete ima npr. tri godine koliko ono može pojmiti smrt i koliko je u tom trenu anksiozan vezano uz tu temu. Mi nismo imali konkretnih gubitaka u obitelji, umro je prijateljev djed i B je, sa dvije godine, tu činjenicu prihvatio bez problema. Objasnili smo mu da ide na oblake...Sve pet.

    No, kada je umrla mama od te njegove prijateljice (on je imao oko tri i pol godine), smrt je bila iznenadna i šokantna za sve (samoubojtvo), u vrtiću su svi bili u komi, a i mi - očito se stalno oko njega pričalo o tome, djeci je to bilo previše anksioznih informacija. On je nekoliko dana bio dosta uznemiren...Već nakon nekoliko mjeseci mogli smo opet normalno razgovarati o smrti, što je to ustvari i kako će mo svi jednom umrijeti.

    Informacije moraju uvijek biti primjerene uzrastu djeteta. Ne preporučam uopće laganje djetetu, i ja sam uvijek za to da se djeteu govori istina, ali ponekad stanem i pomislim da je to nekada i preokrutno prema njima. Nama je, u tom momentu, izbjegavanje istine pomoglo, ali nikako ne na duže staze.

  21. #21
    Osoblje foruma BusyBee avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Terra Magica
    Postovi
    7,229

    Početno

    ili u svemiru... :D u jedinstvu dusa koje putuju zajedno prema visim razinama ili se vracaju na zemlju nauciti jos nesto..

    Vjerujem da je puno lakse objasniti kad iza sebe imas vjeru koja ti opisuje sto se dogadja kad covjek umre.
    Ja sam Emi objasnila da se nalazila u svemiru u prostoru dusa koje biraju svoje roditelje i da nas je izabrala jer smo joj se svidjeli i jer je znala da ce od nas nauciti nesto sto joj treba da postane bolja, ali i da je znala da ona nas treba nauciti necemu sto ce nas uciniti boljima.
    Rekla sam joj da umiru jako stare i jako bolesne osobe, kad im je tijelo preumorno da nastavi, a da se vrlo rijetko dogodi da dijete bude toliko jako bolesno da mora otici jer mu tijelo ne moze izdrzati teret bolesti, ili da ljudi znaju nastradati u nesrecema (nisam jos uvela pojam karme), ali u principu umiru od starosti (ugase se) i bolesti u starosti.

    Medjutim, Luna, jako te dobro razumijem jer imam istu fobiju. Drzim je pod kontrolom jer kad se opustim, i pustim da me prevlada osjecaj da je smrt konacna (sve sto pricam pada u vodu kad me ulovi fobija) i da nas vise nikadnikadnikad nece biti, posizim i ulovi me panika i zelja da iskocim iz vlastite koze.

    A ovo da ja nikada neću umrijeti, ne znam, meni nekako to ne može preći preko usana.
    Ne bih ni ja to rekla.

  22. #22
    ms. ivy avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    12,903

    Početno

    nije ništavilo nego reciklaža

    ninet, moraš staviti stvari u širu perspektivu.

    naši atomi nekad su bili dio neke zvijezde, a kad umremo postati će dio nekog cvijeta. i eto zgodne priče!

    a što se tiče duše i nestantka identiteta, umrli su s nama sve dok ih se sjećamo i volimo ih.

  23. #23
    Osoblje foruma mamma san avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    10,967

    Početno

    Uffffff, užasava me ova tema....

    MM tata umro je 2 tjedna prije nego što se Lovro rodio. Danas kada nabrajamo (Lovro i ja) koga on sve ima, obavezno imamo dedu Peru (moj tata) i dedu Ivana (MM tata) i uvijek ima nastavak..."koji se ne može igrati sa Lovrom jer ga Lovro ne vidi, on je anđeo (Lovro ima slikovnu predodžbu o anđelima), i čuva Lovru i puno puno puno ga voli"...

    No ono što je mene užasnulo kod smrti, tiče se moje šogi i mojeg starijeg nećaka. Naime, moja šogi je strahovito protiv pušenja. Moj brat puši, ali nikad u kući, eventulano vani, ili ode na kavu, ili normalno na poslu. Moja šogi je mojem starijem nećaku negdje sa 4-5 godina "nekako objasnila" kad je valjda pričala o smrti, da ljudi umiru od raznih bolesti itd... i između ostalog da umiru od pušenja. :shock: Znate što se je desilo? Ivor je hodao za tatom i molio ga da prestane pušiti jer će mu umrijeti...isto je bilo i sa bakom i sa mnom (tada sam pušila)...

  24. #24
    marta avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    15,682

    Početno

    Andrija je bio isto toliko star kao Sven kad je moj tata umro. Sve se dogodilo kod nas u kuci tako da je od samog pocetka bio svjestan da se jedan dan dida igrao s njim a da smo se drugi dan utrpali u auto i otisli na put, koji je u konacnici zavrsio tako da smo didu zakopali.

    Kako je to istovremeno bio i moj prvi dozivljaj smrti u familiji, naglo su mi se rascistili svi stavovi o tome. Kao sto Dijanam kaze, smrt je kao i rodjenje dio zivota. Nazalost (nekima doduse nasrecu) i taj smo dio uglavnom institucionalizirali i udaljili od sebe, pa nekako mislim da otud i nastaju sve dileme i pitanja.

    Naravno da je malom bilo tesko prihvatiti da dide nema. Rekli smo da je na nebu sa zvijezdama i da ga vise ne moze vidjeti ali mu moze mahnuti i poslati mu pusu. Kad ga je proslo trazenje dovoljno dugih ljestava sa ide didu potraziti, prebacio se na prekopavanje vrta u nadi da ce ga iskopati...
    Kad sam mu jednom rekla da dida nije zakopan u nasem vrtu, nego prilicno daleko, na groblju gdje svi ljudi zakapaju svoje mrtve, odgovorio mi je, al mozda ga je donijela podzemna voda... Nakon nekog vremena je prestao. Nismo izbjegavali pitanja i odgovarali smo sto krace i jasnije. Ako bi trazio pojasnjenje, dobio bi ga.

    Mislim da smrt ne traba povezivati sa staroscu ni sa bolescu. Konkretno moj tata nije bio star niti vidljivo bolestan. Jednostavno ju ne treba skrivati od djeteta. I ne svidja mi se ovaj savjet da se djetetu kaze ja nikad necu umrijeti, jer mi se to cini kao dobar put u jos dublju laz. MOzda to nekoj djeci doista treba, ali moj ce A prvi takvom djetetu objasniti da to nije istina i da svi na koncu umru i sto onda dalje kad ti malac dodje iz vrtica s tim da mu je kolega rekao da ipak svi umiru?

    Inace, Brunda, bas mi se nekako cini da si izabrala los tajming.

  25. #25
    Osoblje foruma BusyBee avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Terra Magica
    Postovi
    7,229

    Početno

    al mozda ga je donijela podzemna voda..

  26. #26

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

    Drago mi je što vidim da vas većina ipak ima normalan i zdrav odnos prema smrti (mislim, i ja teoretski znam da je smrt normalan dio životnog ciklusa, ali me to uopće ne tješi kad anticipiram činjenicu da ću biti depravirana vlastite svijesti - vjerojatno sam presebična da bih se izdigla iznad toga).

    BusyBee, ja sam zbog opsesiranja smrću imala nebrojene napade panike i to je bez konkurencije najstrašniji osjećaj koji sam iskusila u životu.

    ninet, samo se ti javi ako te putevi ikad dovedu ovdje.

    Inače, fobija mi je pod apsolutnom kontrolom otkako sam trudna, tako da iskreno vjerujem kako je patološki strah od smrti odraz disbalansa kemijske ravnoteže u mozgu. Opet ti hormoni, argh...

  27. #27
    ms. ivy avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    12,903

    Početno

    ili je panika bila odraz želje za produženjem vrste i sebe same

  28. #28
    Osoblje foruma Lutonjica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    13,511

    Početno

    Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

    pa nisam shvatila koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja , ali jesam svoje vlastite prolaznosti i činjenice da me jednom neće više biti ...

    a ovo:
    Znate što se je desilo? Ivor je hodao za tatom i molio ga da prestane pušiti jer će mu umrijeti...isto je bilo i sa bakom i sa mnom (tada sam pušila)...
    je nama napravila baka zakleta protivnica pušenja. naša mama je pušila i tjednima smo plakale jer će mama umrijeti od pušenja

  29. #29

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Inače, koliko god mnogi od nas pričali kako prihvaćaju smrt i kako su načisto s njome, dokazano je da ljudska bića u sebi imaju obrambeni mehanizam koji im pomaže da se on daily basis osjećaju besmrtnima. Da smo konstantno svjesni vlastite smrtnosti, poludjeli bi...
    Jedna je stvar pričati kako si pomiren s time, druga je stvar što se događa kad stvarno dođe taj trenutak...No čak je i to fino koncipirano jer u trenutku smrti tijelo otpušta goleme količine serotonina (otud onaj famozni tunel i svjetlost ), pa zabrijemo da nas čeka nešto lijepo, a ne crvi.

    Ok, ok, neću više, nisam normalna.

  30. #30

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,902

    Početno

    Kad vidim što sam napisala, definitivno mi se nameće sljedeće - Kalebu će koncept smrti lijepo objasniti njegov normalni tata, a mama će se praviti da ne zna ništa o tome.

  31. #31

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Sarajevo
    Postovi
    2,519

    Početno

    Citiraj Luna Rocco prvotno napisa
    Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

    Drago mi je što vidim da vas većina ipak ima normalan i zdrav odnos prema smrti (mislim, i ja teoretski znam da je smrt normalan dio životnog ciklusa, ali me to uopće ne tješi kad anticipiram činjenicu da ću biti depravirana vlastite svijesti - vjerojatno sam presebična da bih se izdigla iznad toga).

    BusyBee, ja sam zbog opsesiranja smrću imala nebrojene napade panike i to je bez konkurencije najstrašniji osjećaj koji sam iskusila u životu.

    ninet, samo se ti javi ako te putevi ikad dovedu ovdje.

    Inače, fobija mi je pod apsolutnom kontrolom otkako sam trudna, tako da iskreno vjerujem kako je patološki strah od smrti odraz disbalansa kemijske ravnoteže u mozgu. Opet ti hormoni, argh...
    I ja sam kulirala u trudnoci. Ali nakon sto sam rodila, eskaliralo je...
    I sad napustam ovaj topic u cilju ocuvanja prisebnosti...

  32. #32
    trinity avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2004
    Lokacija
    Solin - Split
    Postovi
    676

    Početno

    ajme, ova tema me zanima vec neko vrijeme. i mi smo prije 2,5 mjeseca naglo ostali bez dragog clana obitelji. zena od brata mm-a je umrla i curica od 2 godine je ostala bez mame.
    curica nije bila na sprovodu (tad se uostalom i prvi put razbolila ozbiljnije-viroza), ali su joj odmah rekli da je mama umrla i naknadno su je odveli na groblje da joj pomognu vizualizirati mjesto gdje je mama. moj djever je od pocetka razgovarao s psihologom i cini sve kako bi kceri olaksao mamin odlazak, ali mislim da ga pravi problemi tek cekaju.
    ja sam Ninu pokusala objasniti da strine nema vise, rekla sam mu otvoreno da je umrla bez obzira sto on ne moze shvatiti taj pojam. kad su nam brat od mm-a i malena dosli u posjet moj nino je ocekivao da ce mu doci i strina pa sam mu par puta rekla da ne moze, da ona vise ne zivi u zagrebu i da mi nju vise ne mozemo vidjeti. pitao me moze li njegov tata ici po nju i dovesti je, ja sam rekla da ne moze i zbilja se nisam bas najbolje snasla u objasnjavanju njene smrti. citala sam da s djecom treba biti direktan i otvoren i kad sam pokusala tako razgovarati s njim shvatila sam da mozda sad i nije vrijeme da forsiram s objasnjavanjem gdje je strina jer mi je jednom kad sam mu rekla da je strina umrla rekao da ne govorim to jer je to zlobno. :/
    na pitanje gdje je otisla mm mu je rekao da je isla na nebo, da je kod dragog Boga medju andjelima i slicno. i nakon nekog vremena on je sam rekao da je ona otisla "kod dragi Boze" i izgleda da je to koliko toliko prihvatio, mada se tu i tamo zaleti kad spominje i nabraja svoju siru obitelj da i nju spomene.

    ne znam sto reci, ali ne ocekujem on njega da shvati i prihvati ono sto ja jos ne mogu, ali nije proslo puno vremena od njene smrti i ja jos ne mogu pojmiti da nje zbilja vise nema i stalno ocekujem da se vrati

  33. #33
    VedranaV avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,261

    Početno

    Mi objašnjavamo smrt prema savjetu psihologice iz vrtića - npr. maca je uginula - ne diše, ne hoda, ne jede, ne trči, ne spava itd. I onda ju se pokopa, valjda. Ali mislim da još uvijek nije skroz skužio (4g). Znam da se u vrtiću prijete ubit ću vas, a kad ih teta pita s kim će se onda igrati kažu pa s vama ili pa pozvat ću vas.

    Za strah od toga da će im mama i tata umrijeti sam negdje čitala da im se kaže da ćemo još dugo dugo živjeti, da se ne moraju brinuti. Slično ovom Bubičinom da nećemo umrijeti. Iz njihove perspektive kao da i nećemo... Što njima znači npr. za 50 godina? A ako se slučajno dogodi, mislim da im prva misao ne bi bila da smo ih prevarili. Ne znam, nekako se mora živjeti, u nešto se mora vjerovati, inače bi nas stalno bilo strah mogućih opasnosti. U principu i vjerujemo da nećemo umrijeti, pretpostavljam. Ni sad ni još dugo. Tako bar ja, živim i planiram, kao da neću.

  34. #34
    Mukica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Bestovje
    Postovi
    6,895

    Početno

    Ja sa svojim klincima cesto o tome pricam.
    Velim da je zivot jedna cesta koja pocinje recimo u nasoj kuci... Tamo se rode, budu bebe, pa malo veci klincoberi ko njih dva koji idu u vrtic, pa idu u skolu, pa budu veliki ko Emil.. pa onda budu ko mamam i tata.. pa ko baka i deda... cesta je dugacka i na njoj vrebaju razne opasnosti... tipa hodas po cesti i zgazi te auto pa umres i vise te nema... ne vezes se u sjedalici, imas sudar i ako imas teske ozljede umres, ako nemas, doktori ti pomognu i ozdravis i vratis se na svoju cestu... i tak... sve nekej na tu foru...
    Cesta je jako dugacka i dugo mozemo njome hodati, ali na kraju, svi mi umremo... a iza nas ostaju nasa djeca koja onda dalje hodaju... pa njihova djeca i tak.. uvijek je netko na cesti tko se brine da se oni sto ih nema ne zaborave.... Cesta vodi na groblje...

    Tamo su vec puno puta bili... znaju da su ljudi koji su nekad isli istom cestom ko i mi sad dolje ispod onih ploca i da im je tamo dobro i fino... mi im donesemo cvijece, zapalimo svijece i malo si popricamo s njima i odemo doma... Oni iako mi njih ne vidimo nas gledaju uvijek i znaju sve kaj radimo i brinu se za nas jer nas vole...

    Kaj ja znam.. ja sam uvijek za to da se govori ono kaj i kak je...

  35. #35
    zrinka avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Split, Lijepa nasa
    Postovi
    4,633

    Početno

    mi normalno pricamo o smrti, odemo na didov grob i grob moje sestre, pricamo zasto i kako su umrli i gdje su sada.....
    kad god spimnje dide i bake, kaze ja imam dvije bake i dva dida a jedan dida je na nebu.....

    mislav zna da cemo jednog dana svi umrijeti, ne cini mi se da mu je to nesto strano
    njemu je normalno da covjek umre od starosti ili bolesti kad je star, jedino ga brine zasto netko umre mlad, i zasto ga je Bog bas tad uzemo....

  36. #36
    Matilda avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    na turneji
    Postovi
    3,233

    Početno

    Moj tata je umro prije tri mjeseca, sasvim iznenada (srčani udar), premlad, još je trebao puno toga napraviti, tako da je šok i stres bio razarajući.

    Bio je M-in omiljeni dedek. Imali su nekakav poseban odnos i očajna sam zbog toga jer osjećam da je uskraćena za nešto što joj se najbolje moglo dogoditi u životu.



    M je vidjela moju tugu, moje suze, moj očaj, moju dušu koja me boli, moju shrvanost i nemoć. Gledajući je u oči objasnila sam da je djed umro, da mu je srce prestalo kucati i da je prestao disati. Objasnila sam joj i zašto je umro: njegovo srce je bilo jako bolesno i srce nije bilo snažno da može kucati.
    Tu sam naglasila da je srce bilo JAKO BOLESNO i da se dedek nije mogao izliječiti (da ne bi svoje bolesti izjednačavala sa smrću).

    Na pogrebu nije bila. Ne znam kako bih u tom trenutku ona reagirala.

    Ostalim članovima obb+itelji sam rekla da na svako njeno pitanje o dedeku odgovore iskreno i normalno, da ne izjednačavaju smrt sa spavanjem i da se ne boje pokazati emocije pred njom.

    Prvih dana ga je sanjala. Rekla mi je da joj je dedek došao na oči i da joj je rekao da će sve biti u redu.

    Redovito odlazimo na groblje. Tada sam joj rekla da je dedek tu zakopan, ali da je njegovo srce otišlo na nebo dragom Bogu i da nas s neba čuva i gleda. Rekla sam joj i to da s dedekom uvijek može razgovarati i da je njen dedek čuje, ali nam ne može odgovoriti, no može ga sanjati.
    Često gledamo slike, video snimke, pričamo o dedeku, prisjećamo se nekih zajedničkih trenutaka i ponosna sam i sretna jer M ima sjećanje, totalno sam se iznenadila kako je zapamtila neka mjesta, neke događaje koje je proživjela s njim.
    Moram napomenuti da se M prvi put susrela sa smrću kad je umrla obiteljska kućna ljubimica, dobermanka Ira. Tada sam joj smrt objasnila na isti način.

    Naravno, imali smo i pitanja: hoće li tata i mama umrijeti, jesmo li mi stari i sl.
    Rekli smo joj da ćemo jednog dana umrijeti kad budemo jako stari ili jako bolesni, ali da smo sada zdravi i još uvijek mladi, kao i ona.

    Mene često uhvati tuga, znam se iznenada zaplakati jer me nešto podsjeti na tatu. M zna zašto plačem, odmah me grli (pa me lupka ručicom po leđima) i tješi me.

    U njenim mislima dedek nije zaboravljen i to mi je bitno. Kad je pitate čije je ona ljubimica, reći će: mamina, tatina, bakina, tetina i tetkova, mačkina i Irina, ali i dedekova.

  37. #37
    Osoblje foruma mamma san avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    10,967

    Početno

    Matilda, moram ti reći da me je tvoj post rasplakao... i da apsolutno dijelim tvojem razmišljanje o tome kako predočiti smrt malcima.

  38. #38

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Sarajevo
    Postovi
    2,519

    Početno

    Matilda draga...prvo, zao mi je! A drugo, to je to sto bih i kako bih i ja voljela objasniti svom djetetu.
    I ako mu ja kazem da ga baka i deda cuvaju i cuju s neba, ko to i kad moze dokazati da lazem...

  39. #39

    Datum pristupanja
    Aug 2005
    Lokacija
    Zagreb,Trešnjevka
    Postovi
    1,581

    Početno

    Citiraj sorciere prvotno napisa
    a da pročitate malog princa???? pa tamo je stvar objašnjena vrlo jednostavno ...

    otišao je na svoju planetu, a tijelo je bilo preteško da ga ponese sa sobom...
    Mi smo nedavno procitale Malog princa i mislim da je Sonja prilično dobro shvatila odlazak Malog princa na svoj planet jer je to veče stajala ispred balkona i mahala zvijezdama. MM i ja smo se gledali u čudu i pitali je što radi, a ona je rekla "Mašem ujaku Marijanu koji je sad negdje na svojoj zvijezdi" ( ujak je umro prije godinu dana). Što reći, osim naš mali

  40. #40
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno

    Matilda
    Žao mi je ako sam ti ovim temom probudila tvoju tugu.

  41. #41
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    Ovo sto marta pise o institucionalizaciji smrti je po meni glavni razlog naseg "otudjenja od smrti".

    Kako se radja u bolnici tako se i umire u bolnici.

    Umjesto da jedno i drugo obavimo doma.

  42. #42

    Datum pristupanja
    May 2005
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,303

    Početno

    Ja sam Marku rekla da nakon smrti idemo svi na nebo, kod dragog Boga. A kad cemo ici, to zna samo dragi Bog. A da cemo ici, to je sigurno. I tamo ce nam vjerojatno biti jako dobro (kod Marka ne pali: biti ce nam sigurno super, onda misli kako mu to namjerno tako naglasavam jer nece biti tako, ono oklijevajuce vjerojatno je najsigurnije da to prihvati pozitivno).

    Imala sam tezak period kad sam mu morala objasniti zasto je njegov nerodjeni braco umro, i pricala sam mu kako ga je Bog uzeo sebi jer je bio previse bolestan, a nama ce dati drugu bebu (ne usudjujem se reci zdravu), a te druge bebe jos nema pa me sad pita zasto jos nema nove bebe, pa onda ja kako ce beba doci kad dragi Bog bude htio, a onda on u nastupu ljutnje i nestrpljenja za tom drugom bebom kaze da sam ja kriva sto nemamo onu nasu staru bebu, i da nisam isla u bolnicu da bi ona sad bila s nama...
    Ako tko ima pametan savjet kako o ovome pricati s devetogodisnjakom, pliz...

  43. #43
    Matilda avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    na turneji
    Postovi
    3,233

    Početno

    Brunda, sve OK, ja mogu pričati i pisati o tome (iako sam ronila suze dok sam pisala post) jer tako olakšavam svoju bol i pomirujem se sa životnom sudbinom (makar trenutno još uvijek mislim da tatu nikad neću preboljeti).

  44. #44

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Postovi
    93

    Početno


  45. #45

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Postovi
    93

    Početno

    Svaki dan ispunjen nam je razgovorima o smrti...trebam mi vremena da opišem u koje smo sve dubine išli...
    Smrt nam je postala sastavni dio života i više nije ni toliko bolno govoriti o tome!
    Ali bol kad me pita zašto ona nema nikoga, zašto ima seku na nebu a svi ostali imaju braću i sestre kraj sebe...
    I uvijek na kraju dođe do onog pitanja ALI MAMA, ZAŠTO?
    I na kraju dugotrajnog objašnjavanja odgovorim...NE ZNAM!
    I tada plačemo svi zajedno...

  46. #46
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    Minnie, bila sam ti odgovorila pa mi nestao post.

    Kako mi je prirodna (i lijepa) Matildina bol, tako je i Markova ljutnja.
    Prihvati je kao nesto zdravo.

    Ja izbjegavam djeci govoriti da umrle Bog "uzima k sebi" jer mi se cini da tako mogu Boga dozivjeti kao nekog zlocestog koji nam uzima drage ljude.

    Djeca naravno nemaju zrelost da prihvate smrt s mirom i mudroscu, ali ako je mi tako dozivljavamo i oni se polako uce gledajuci nas.

  47. #47
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    Sikica, nisam ti prije vidila post pa mi je moj "mir" zazvucao pregrubo.

    Samo cu ti reci kako je jedna majka (koja je sad vec stara) objasnila svome djetetu (koji je sad odrastao i to mi ispricao) zasto su joj tolika djeca pomrla (mislim da je izgubila najmanje troje). Rekla mu je:
    "Svi idemo istom cilju, zar ne? Neki idu malo brze, a neki malo sporije. Ja idem pjesice, a oni su otputovali avionom."

  48. #48

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Postovi
    93

    Početno

    Jedno vrijeme sam vodila dnevnik Irinog nošenja sa Idinom smrću.
    I mislim da smo to dobro odradile. Ja sam naučila prihvatiti njezine riječi i pitanja kao što sam naučila nositi bol i patnju o sebi.
    I drago mi je što Ira priča o tome i ispituje jer mislim da bi bilo gore da sve nosi u sebi i ispoljava na neki drugi neadekvatan način.
    Ali sam shvatila da kad stvarno uđemo duboko i daleko i kad je jako tužna (nije to bilo toliko često, ali bilo je takvih trenutaka) da prihvatim njezine suze i da prihvatim da ne moram uvijek imati odgovor na sve! Nekada nijedan odgovor ne pomaže. Nekada treba plakati... To je tek jedan od osjećaja s kojim se moramo suočiti i naučiti živjeti s njim.

  49. #49

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    Amsterdam
    Postovi
    547

    Početno

    Citiraj sikica prvotno napisa
    ...Ali sam shvatila da kad stvarno uđemo duboko i daleko i kad je jako tužna (nije to bilo toliko često, ali bilo je takvih trenutaka) da prihvatim njezine suze i da prihvatim da ne moram uvijek imati odgovor na sve! Nekada nijedan odgovor ne pomaže. Nekada treba plakati... To je tek jedan od osjećaja s kojim se moramo suočiti i naučiti živjeti s njim.


  50. #50
    Brunda avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,884

    Početno

    Jučer nam je u gostima bila moja susjeda još od staraca od nekih šezdeset i kusur godina. Dok smo klafrale ona je nešto rekla "ako ja stara baba...", a Sven je odmah skočio i pitao: Ti si stara? Hoćeš brzo umrijeti? :/ Ne moram ni reći koji neugodnjak.

Stranica 1 od 5 123 ... PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •