cure
 |
|||
|
|
|||
cure
Annie, za tebe jedno veliko
Alisaskvo, pričaj o tome, ne samo na forumu nego nekoj bliskoj osobi. Znam da je teško priznati nešto takvo i da je sigurno praćeno silnim osjećajem krivice i stida, ali važno je da to podijeliš s nekim i dobiješ neposrednu podršku (nek to bude netko za koga znaš da će biti suosjećajan)
Alisaskvo, nije to ništa čudno. Što si ti sve prošla dok se malena nije rodila, dobro je da si uopće sačuvala živce i razum. I kod najlagodnije trudnoće i poroda, i poslije kad žena ima pomoć od dvije bake i još neznamkoga, ima dana kad joj je teško i tjeskobna je. Još je ovdje ova pusta, depresivna zima koja nam ni malo ne olakšava svakodnevicu. Probaj ipak nekako iskemijat da je netko uz klince pola sata pa trkni u grad na kavicu, ako ikako možeš...
hvala ti aleta
Cure, mene zanima je li koja od vas patila od depresije ikad prije poroda, ili vam se to prvi put javilo kad ste rodile?
općenito, jedina veza između patološke depresije prije poroda i poslijeporođajne depresije jest da žene koje inače boluju od depresije imaju povećanu šansu da će doživjeti i poslijeporođajnu depresiju.
ali PPD naravno često doživljavaju u žene koje nikada prije niti poslije nisu bolovale od depresije.
Uzroci poslijeporođajne depresije nisu u potpunosti utvrđeni, međutim, smatra sa da su oni kombinacija bioloških i psihosocijalnih čimbenika. Kad se spominju biološki čimbenici, prije svega se misli na hormonalne promjene koje se događaju u trudnoći, za vrijeme i nakon poroda. Tokom trudnoće, razine hormona estrogena i progesterona povećaju se i do 10 puta, a u roku od 3 dana nakon poroda, vraćaju se u normalu. Istodobno, razina hormona prolaktina drastično naraste u prvom tjednu nakon poroda.
Što se tiče psihosocijalnih čimbenika, postoje određene skupine žena kod kojih je rizik za pojavljivanje poslijeporođajne depresije veći. To su prije svega žene koje su inače bolovale od depresije te one u čijoj obitelji postoji povijest depresije. Zatim, tu su žene sa slabom socijalnom podrškom (ne primaju dovoljno ni emocionalne ni fizičke pomoći od svoje okoline), a tu se posebno ističu majke adolescentice i samohrane majke. Depresija će se također češće javiti ukoliko je trudnoća bila neželjena, ako je porod bio težak i kompliciran (pogotovo kod carskog reza), te ako novorođena beba ima zdravstvene probleme ili je nedonošče.
Budući da je dolazak djeteta na svijet velika životna promjena, javljanju depresije pogodovat će i bilo kakva druga velika i stresna promjena koja se može javiti dok je beba još mala (preseljenje, nezaposlenost, svađe s partnerom, financijski problemi, smrt voljene osobe). Kao uzroci pojave poslijeporođajne depresije, navode se i nisko samopoštovanje, veliki dobitak na težini tokom trudnoće te niski socioekonomski status.
Ma pročitala sam ovo već prije, htjela sam vidjeti što kažu cure, iz osobnog iskustva?
ja nikada prije nisam patila od nikakve depresije,lagane mrzovolje je bilo,ali svatko ima lošiji dan.niti nakon prve trudnoće,nego evo nakon druge-ali mislim da je to splet nakupljenog straha u toku trudnoće koji je morao negdje izaći
Napokon sam shvatila problem i odlucila sa je vrijeme da priznam svoj problem i da se prikljucim i ovdje...evo ovako: pocelo je jos dok sam bila trudna-strahovi za bebu,panika da ga necu iznijet so kraja,da ce mu se neato dogoditi a toliko sam zeljela bebu da vam opisati ne mogu. Porod je bio grozan,nakon tri dana pokusaja zavrsava carskim rezom al ajd;mogu ja to sve sama. Povratak kuci-mogu ja to sve sama...i jesam jedno vrijeme super funkcionirala ali onda pocinju problemi-svadje s muzem svaki dan,sve vise zapustam sebe i kucu jer ne mogu stici ali ja i dalje tvrdim da mogu sve sama,moji stalni strahovi da se bebi sto ne dogodi,provjeravanja da li dise,panican strah od odvajanja njega od mene i strah da mi ga netko ne uzme...jos se more toga motalo ( i mota) po mojoj glavi ali danas sam dosegla vrhunac...nervozan vec tri dana mali place;sto god da probam ne pali i sto god on vise place ja se sve vise i vise sikiram i osjecam da se pocinjem gusiti; u jednom trenutku mi srce toliko lupa i ne mogu udahnuti da me strah da cu umrijeti,mota mi se po glavi da ce mi dijete ispasti i grcam od suza ne mogu se smiriti...zovem muza i on dolazi,cim se beba smirila ja se smirujem i to prolazi...ne znam je li ovo PPD ali odlucila sam iduci tjedan otici psihijatru jer vidim da cu upropastiti i sebe i brak i dijete ako ovako nastavim...sram me toga sto sam si napravila ali moram pronaci lijek jer ne mogu ovako dalje...iscrpljena sam,dusa mi spava a kad spavam na pola sam budna...malo mi je lakse kad kazem i evo trebalo je 5 mjeseci da to skuzim,strah me kritika i svega ali trebam pomoc...
sokolić, nema razloga da te netko kritizira. Zapravo te treba pohvaliti jer postupaš vrlo odgovorno - priznaješ da ti je teško i da trebaš pomoć.
Za početak pokušaj mužu objasniti da ti je teško i da možda imaš ppd, daj mu da pročita neki tekst o tome da vidi da je to zaista oboljenje a ne prenemaganje kako često znaju tumačiti. Pokušaj se smiriti, u ovim trenucima je najvažnije da sebi ne budeš neprijatelj i ne dovedeš se do ruba. Kad osjetiš da ti je previše svega, na sve moguće načine gledaj kako se možeš opustiti i dovesti u normalu. Potraži pomoć od svih i za sve i obrati se stručnjaku
Puno nas je prošlo kroz ovo što pišeš, nisi sama.
Draga sokolic! Najbitnije si napravila - priznala si da možda imaš problem. Iskreno, nakon teškog poroda kakav je bio tvoj, možda bi i ja bila u istom stanju kao ti. Porod je najvaznije iskustvo koje zena moze dozivjeti, izmuči te, iscijedi, tobom upravlja neka bolna nepoznata sila, a ako to traje danima kao kod tebe onda mogu samo zamisliti kako te strgalo..
Koliko se sjecam, ti si na kraju zavrsila na carskom. Nije ni to mala stvar. Misliti da ces rodit, hrabrit se da si dovoljno snazna a onda ti dijete izvadi netko drugi. I meni bi bilo tesko draga, svakom bi. Sigurna sam da se sad tako panicno bojis za dijete jer si na porodu kad si bila najranjivija mozda pomislila da ce umrijeti i da ces ostat bez njega..
Kao što ljudi koji su bili u ratu imaju PTSP zbog šokova, tako ti mozda imas ptsp od teskog poroda..
Grlim te, sve se u životu uvijek da ispraviti.. Ispravi odnos sa muzem, reci mu što ti je na duši i trazi ga da te zagrli i bude uz tebe, zovi sad pomoc u kucu ako nisi prije, svi ce te razumijeti i rado uskociti.. Izađi na zrak i diši, bit ce sve u redu
Ajme Sokolic nisi nista kriva. Svakome se to moze dogoditi. PPD ne bira,udara di god stigne. Hrabra si sto si SEBI priznala,to ti je pola posla vec rijeseno. Potrazi pomoc i ne osvrci se natrag, glavu gore. Nek ti Bog da snagu i srecu
da sve rijesite.
Hvala na potpori,ispocetka nisam vidila neke stvari ali ovo danas mi je otvorilo oci...pricala sam s muzem i jos nemam potporu od njega jer ili ne zna sto je to ili smatra da nije opasno ali ja sam se narucila za razgovor kod psihijatra,nista me ne kosta otici vidit...ovaj forum je pola lijeka
daj mu nekoliko tekstova o pdd da pročita, ozbiljnije će shvatiti. Često u tim tekstovima piše i kako se partner treba postaviti, pa mu možda to otvori očisokolic prvotno napisa
Hvala na potpori,ispocetka nisam vidila neke stvari ali ovo danas mi je otvorilo oci...pricala sam s muzem i jos nemam potporu od njega jer ili ne zna sto je to ili smatra da nije opasno ali ja sam se narucila za razgovor kod psihijatra,nista me ne kosta otici vidit...ovaj forum je pola lijeka
Sve ce to biti dobro...ja mislim da to nije toliko ozbiljno;uhvati me na mahove ta neka panika i ljutnja i tuga i traje 2-3 sata i onda ko rukom odneseno pa onda na malu sitnicu planem ko vulkan Etna i tako u krug...vidit cemo,javim kad obavim razgovor...
Cure, s vama sam. Puno puta luda, luda...
Preporuka svima, provjerite TSH, provjerite malo štitnjaču. Iako ja imam dijagnozu otprije, ona kod puno žena poslije poroda poludi. Ja nisam na vrijeme izreagirala i razvila hashimoto, TSH 35, sa svim simptomima - nervoza, bezvoljnost, depresija, lupanje srca, iscrpljenost, zatvor, nenormalni ciklusi (ne dojim), epizode nekontroliranog bijesa, plača.... Kvaliteta života jednaka nuli. Uz sve to osjećaj krivnje jer se loše osjećate, a imate to predivno i željeno stvorenjce kraj sebe.
Naravno, i to što sam većinu vremena sama s djetetom je pridonijelo tom stanju.
ja imam jedno pitanje...s koliko se ta depresija moze pojaviti?kod mene jedna osoba u familiji ponasa se totalno cudno...no maleni ima vec 8mj...s tim da ona u nekim fazama zna toliki vristat na njega,derat se,pa cak po guzi,s kolicima baratat ko tackama (tipa naglo gurnut malog od bjesa),prijetit kako ce ga bacit kroz prozor i svasta nesto...s tim da su ti ispadaju poceli jos prije dok je "beba" bila stvarno beba...beba zna doslovno satima grcat u placu...nazalost ja osobno poduzet nemogu nista jer uz mene se ponasa ko "najdivnija" mama na svijetu a kada ju pitam o malenom i dal sve u redu NIKADA se ne pozali ni ista sl...cak sam ju jednom "ulovila" dok je maleni plakao ali izgovor je "danas je cijeli san cendrav"
Ajme strasno za citat,strasno. Dodi joj cesce ako mozes,ocito joj treba pomoc.
Neznam odakle ti sve te informacije,ako ti netko to prenosi nek se i ta osoba potrudi pruzit pomoc. Ocito je da je neki oblik depresije ili nesto drugo slicno u pitanju. Nedaj Boze da se u naletu bjesa ta kolica prevrnu mogla bi i ona i svi oko nje zalit za cijeli zivot.
Nemoj nikako okrenut glavu,ocito je da joj treba pomoc pa makar pronosati bebu da ona malo odmori. Ili nekim savjetom "nenametljivo" vezano za problem.
Bas je tesko ovakve stvari cuti
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
informacije sam dobila od osobe koje zivi s njom...ista kuca ali dva kata...i ta osoba se cesto nudi za cuvanje no ipak nemoze po cijele dane...pokusala je razgovarat s mamom no svaki put je od nje ostala "popljuvana"...mama ne pruhvaca problem i svatko tko joj nesto kaze ne prode dobro...ja s vremenom na vrijeme dodem mami ali ponavljam tada se ponasa ko najdivnija osoba na svijetu,skoro oa svaki put probam kao malo dublje uc u temu malenog (kako se snalazi i sl.) ali apsulutno nista ne dobivam od nje da nesto ne stima...tako da uopce neznam kako bi ja reagirala...
Ja sam tek naknadno ustanovila da sam s malim imala postporodajnu, kod mene je bila sljedeca situacija: 2,5 god nocnih mora kako ga netko ubija, otima, sve moguce nagadnije situacije koje um moze smisliti bile su kod mene prisutne, svaku noc od ono malo sto bih spavala.
Posljedica: grozne glavobolje uz koje bi mi svaki njegov glas testirao granice , a masta bi mi podivljala ali ne u pozitivnom smislu. Onda na sve to krivnja zbog takvih misli koje nisam mogla kontrolirati i moja konstatacija da sam losa majka i od bivse svekrve uporno podjebavanje da prostite na izrazu.Bilo mi je jako tesko i to razdoblje je zapravo jedno od razloga izmedu ostalog zadrtog ponasanja zasto je bivsa sveki i bivsiMislim da je tada izasla knjiga od Brooke Shields?? pa se nesto pisalo malo vise o tome, kada sam shvatila da nisam jedina, proslo je s vremenom.
S malom se nije ponovilo ali s malom nisam nikome(cak niti svojoj) ni dala da pride blizu prvih mjesec dana jer koliko sam shvatila, buduci da je ona dosla "pomoci" kada se mali rodio, to se izrodilo u maltretiranje mene u tih mjesec dana(npr.dizala me skupa s malim iz kreveta svakih par sati da promjeni plahtu iako je plahta bila cista aludirajuci da sam prljava valjda jer sam rodila?? uz pogrdne komentare) nekako sam imala filing da se nisam imala vremena na miru povezati. Tako cu i s trecim, zlu ne trebalo prvih mjesec dana rodbina moze pisati lastanu...
KrisZg..neki su ljudi jednostavno bolesni pa za sobom povuku koga god stignu,tebe npr.
Ko izvuce zivu glavu iz takvih situacija ja mu skidam kapu,tebi takoder. Imala sam slicnu,ali blazu verziju tvog slucaja,nocne more su kratko trajale nasrecu pa je s prestankom istih krenulo na bolje
Lidac2..nebih ti bas bila u kozi,tesko je znati sta napravit
Ima puno "vanjskih" faktora koji po meni probude PPD...npr.svekrve (nije sala),,muz itd pa bi se uglavnom takvi problemi trebali rijesit/udaljit
Ja bih se sitila npr.izjave moje sveki kako mi je ostao ogroman trbuh (dan kad sam dosla iz rodilista) i nakon toga dan je bio nepovratno upropasten..kad se sitim uffff I kad god bih se sitila,uvik zivcanitis po cili dan
Srica karma se pobrinula da sad imam 2dj i trbuh ravan i lijep
Pa nek kuca laje....ahahahaaaaa
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Bila sam na razgovoru,je depresija ali blazi oblik jer sam kao na vrijeme dosla i dobila odredjenu pocetnu blagu terapiju...preporucen razgovor sa muzem jer je dr shvatio da nemam nikakve potpore. Nakon razgovora MM se spakirao i otisao o nas,potpora kakvu nikome ne bi pozeljela...a sto je najtragicnije ni ne fali mi,izgleda da da tbl djeluju pa se ne sikiram oko 80% stvari. Naravno da mi je bebonja na prvom mjestu i sve bila dala za njega ali odlucila sam se boriti,imam dokaz sad da NISAM luda ma sto god moja sveki i MM mislili samo sam pod pritiskom bil jer u "bocu od litre stane litra a ja gurala pet" po rijecima doktora...samo sam htjela reci da se to svima moze dogoditi ali provjerite na vrijeme jer nije sramota,ja sam sebe uvjeravala da nije nista,s druge strane vikali da sam luda,zivcana i svakakva a u stvari sam bila sama i preopterecena ...ne dajte se cure,sve se to rijesi
Ajme,sokolic dobro da se sve rjesilo na vrijeme. Iskreno se nadam da ce te ti i muz rijesiti nesuglasice i da ce se on naucit nosit sa situacijom
Drzi se
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Hvala draga <3
Sokolic,bravo na odluci posjeta psihologa!
A zao mi je sto imas takvog muza..ne znam sta da ti kazem.mozda mu napokon dode iz dupeta u glavu..
Ako ne,onda ti je i bolje bez njega..
Drzi se..
Potpis
Pisala si vec prije o tome kako je sve na tebi i iskreno, ti se i dobro drzis
Ipak, nadam se da cete rjesiti probleme, iako ce tu vjerojatno trebati puno truda...drz se
Sokolić, drži se, sigurna sma da ćeš prebroditi to, zbog bebice. Što se TM tiče, sjećam se s druge teme da on, nažalost u svom ponašanju s tobom i djetetom ima potporu svoje majke. Mislim da nije u redu da se on koji je jednako odgovoran za to dijete i brak spakira i ode čim mu se ne svidi stanje stvari.
Potpisujem milasovu, dobro će biti ako riješite nesuglasice, a ako ne riješite, brini za dijete i sebe, o njemu neka i dalje brine njegova mama.
Stavila bi ruku u vatru da je okidac za depresiju tvoj muz... Pa ja bi odavno na tabletama zavrsila da je moj takav.. Zena postane majka, sva odgovornost za dijete je na njoj, dobije novu ulogu u zivotu koju uci, jaka je koliko i slaba, i onda joj treba potpora u toj novoj ulozi, a ne da ona jos na muza mora mislit.. Uzas draga sokolic, zelim ti puno snage
Sokolic, zao mi je.Vidjet ces sada kroz par dana u cemu je bila kvaka.Ne mozes se ti toliko lose osjecati koliko ti oni mogu lose uciniti s takvim ponasanjem.Napisala sam svoje iskustvo, i tu je u pitanju bila i svekrva i bivsi a nizbrdo je krenulo kada sam "lupila sakom od stol" i nisam dopustila da itko dode kada je mala rodena.Tu sam mu se najvise zamjerilaKamo srece da je tada pokupio stvari i otisao...
Sokolic kako si?
Nadam se da je sve ok
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Slucajno guglajuci i ne znajuci vise sta da radim, naisla sam na ovu temu, pa sam odlucila da vam ispricam moj problem.
Pre nekih 5 godina sam operisala srce, nakon operacije su mi dali i neke lekice za smirenje jer sam pred operaciju imala blaze oblike panike, da vam ne duzim...
Pila sam rivotril i flunisan, onda je usledilo problem sa cistama, par laparaskopija i na kraju VTO, goooooomilaaa hormona (a lekice sam naravno prestala da pijem), kako sam pocela sa hormonima i ocistila se od lekova tako su pocele i nekakve crne misli da se motaju, tipa da cu povrediti nekoga, najvise sam se bojala nozeva. Gurala sam ja sa tim nekako uz REBT terapiju, porodila se, bebac super, ali misli su i dalje tu i to vezano za dete. Beba ima vec devet meseci, a ja ne smem preko noci da ostanem sama sa njom iz straha da joj ne naudim. Ne znam sta da radim, pisala sam i na temi prisilne misli nakon poroda , da li da se vratim na lekove, a planiramo jos dece, a nisu ni godine na nekom zavidnom nivou. Inace nisam zapala u depresiju, da sad placem zbog toga i histerisem, naprotiv, trudim se koliko god mogu da budem optimista, ali izgleda da je to slabo ili ja nisam dovoljno jaka.
Bas mi treba pomoc.
isti problem kao i ti, ja sam pila Zoloft i Moditen ,ali najmanje doze. i sama sam si ukinula moditen, i misli su opet počele. koma.Ne smijem ni napisati šta mi sve dode. Ne znam kako da si pomognem.
Ja se toga i najvise plasim, da se sve to ne vrati nakon lekova.
Da li jemoguce da ne postoji nikakvo resenje za ovu patnju!
Mene te misli toliko bacaju u bed, i depresiju da sam pocela razmisljati da bi voljela da nestanem s ove kugle zemaljske... jer to vise ne mogu trpiti. Dosta mi je strahova, dosta mi je tih misli. Nocas se probudim i mala ima glavu onako na stranu i meni dode kao da joj okrenem glavom. Imala sam dok je bila mala opsesije da joj cepim nos, da ju pokrijem s jastukom, da joj okrenem glavom, da ju bacim kroz balkon, nož ne smijem ni danas vidjet, isto ko ni skarice za nokte. U poslu normalno funkcioniram i nemam prema nikome nikakve misli niti sta, samo prema djetetu, osijecam nelagodu i sad vec strah kad ce koja miso doc da joj nesto ne napravim. Jedno vrijem nisam ni sama mogla ostati s njom. Ma koma život.
Nista mi ne pricaj, ja imam strah i da mogu naskoditi drugoj deci, ljudima i to narocito ako se sama nadjem negde, nisam u stanju nigde ni da odem sama. Prosto ne mogu verovati da ja mogu ikom bilo sto napraviti.
Volela bih cuti nekog ko je pobedio te misli, ko se izlecio?
zašto si si sama ukinula lijek? kažeš da su misli nakon toga došle ponovo...
Pa ne znam zasto sam prestala, jednostavno mislila sam da je vrijeme da prstanem jer stanje se popravilo... a i sama doktorica mi je rekla da ce me uskoro skinuti s toga, a izmedu ostalog i pocela sam preskakti terapiju, kako bi moja doktorica rekla to je dokaz da je bolje , jer kad zub boli oonda i pijes ljek, kad ne boli onda prestajes.
Marija, ovo što se tebi događa je puno lošije od zubobolje ili bilo kakve boljke koja se može jednim zahvatom riješiti.
Ti moraš potražiti drugu pomoć, ako ovom nisi zadovoljna.
Jer ove misli koje se tebi motaju po glavi nisu dobre ni za tebe, ni za tvoje dijete, ni za tvoju okolinu.
Moraš pronaći način da si pomogneš.
svjesna si da problem postoji, i to je najveći korak.
Ali ne smiješ sada stati... idi dalje.
Ovdje ima dovoljan broj krasnih žena koje će te u tome hrabriti i podržati.
I osnažiti.
Ali najviše trebaš napraviti sama.
Meni kad je to pocelo ,azvala sam telefoncic i oni me nisu znali kuda uputiti. Javila sam se na rebro i tamo me vodi jedna krasna doktorica. Meni je problem i sto me te misli deprimiraju, naprosto me bacaju na dno. Moji doma smatraju da to traje predugo, i nemam neku podršku. A iskreno i strah me bilo kome sta reci, jer znam da nisam luda, štekam "samo " sto se tice djeteta. Da stvar bude gora, mala je jako privržena tati. Ne znam jel ona mogla osjetiti to sve sta se dogadalo u mojoj glavi. I to me jos vise deprimira, jer se on gura svugdje i prkosi mi, npr. koliko puta ga je poljubila i to. Mene to deprimira jer ne znam di grijesim. Sve joj dajem, priuscujem, s njom sam stalno...
draga marija,saljem link-svakako imate pravo traziti strucnu pomoc.nisam citala od pocetka,ali ako ovo pomaze saljem od <3
strucni su,ne treba uputnica ,ne placa se i mozete otici sami ili sa suprugom i djevojcicom-postuje se zelja zene
sretno !!!
http://djh.hrt.hr/component/content/...ajna-depresija
Ajme!! Pa ovo je strašnone mogu ni zamisliti koja je to borba, drži se!
I od mene
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Hvala cure na podrški, danas cu zvati savjetovalište! Problem je što ja nisam iz zagreba, i radim do 16h, tako da... cemo vidjeti.
Jesi li razgovarala sa svojim obiteljskim liječnikom? Imaju doktori iskustva s takvim stvarima. Uputit će te gdje treba u tvom mjestu ili negdje blizu. Sretno!
Jesam, naravno, on zna za to ali nikad nisam dobila nikakv savjet. Uglavno prijmjetila sam da mi se simptomi pojačavaju kad ja i partner nismo u dobrim odnosima. Da napomenem, ja sam prije 4 godine imala saobračajku i od tada sam obolila od anksioznosti, nikad se nisam lječila, samo sam ponekad išla na bihevioralnu terapiju, ti simptomi su nestali iako sam sklona dramatiziranju i nekoj laganoj depresiji( to sadaa vidim kad znam sta je to). Dva mjeseca nakon što sam rodila pokazali su se prvi simptomi, možda i prije (bila sam plačljiva, nesretna, i živcana jer su se svi peljali da mi pomognu- mama je kod mene spavala 5 tjedana, znaci nisam ni malo bila samostalna). Znam da je njena namjera bila da mi pomogne, jer sam imala carski, ali kod mene je to mozda imalo kontra efekt. Nabila sam si osijecaj da sam nesposobna brinuti se za djete. Onada su pocele misli. Bojala sam se rezati nokte keraj djeteta , da ju ne ozljedim, bojala sam se cak spavati s njom jer me bilo strah da mi ponoci ne dode da joj nesto napravim, bojala sam se ostat s njom sama, onda je pocela nervoza, plač nesanica, zelja da nestanem. Kroz godinu dana sve se iznormaliziralo iako se ja nika ne mogu pomiriti s im sta mi se dogodilo. Stalno sebe krivim. Uvijek sam bila jaka, i borbena i ne znam sta se dogodilo. Bojim se da cu dobiti sizofreniju, da ce mi on uzeti djete (jer nismo u braku) ili da ce iskoristiti to sta se dogodilo poslje poroda da mi ju uzme. Živim u groznim strahovima.
Joj, teško je to... ali imaš DOBRU motivaciju da ozdraviš. Djetetu trebaš zdrava, a i samoj sebi i te kako trebaš zdrava.
Vjerujem da ima liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji u najmanju ruku nisu "kreativni" kad nam treba pomoć. Jednostavno mu reci "trebam uputnicu za psihološko savjetovanje ili psihijatra" i gotovo. Ako odbije - razmisli o promjeni liječnika. Ovo su ozbiljne stvari... Ne vidim razloga zašto bi trpila i strahovala ako IMAŠ PRAVO na stručnu pomoć.
U međuvremenu, pogledaj literaturu koju su cure preporučile, možda dobiješ barem osjećaj da nešto radiš za sebe i nešto pomičeš s mjesta. Sretno!
Runa, kao da sebe vidim, sve mi je jasno, identicno stanje. Hasimoto, depresija, TSH uzas... zao mi je samo sto nisam prije reagovala nego kad su posljedice - kao sto je ovo oboljenje stitne - postale nepopravljive u smislu zdravstvenog stanja - pijem ja terapiju ali ono sto je ucinjeno ucinjeno je. Zato, zene drage, nemojte olako shvattai ovo stanje, zaista vam moze unistiti zdravlje, mislite na sebe na vrijeme. Trazite pomoc, recite najblizima kako se osjecate, sigurno tu ima neko ko ce vas razumjeti.
Posljednje uređivanje od biserko : 15.04.2014. at 10:48
Meni je samopouzdanje skroz opalo od kad su pocele misli da me opsedaju. Pocela sam malo da radim na sebi ne bih li ga bar malo povratila.
Plasim se bilo kog drugog osecanja, ja ga odmah povezem sa anksioznoscu i panikom.
Najvise me je strah da za vreme panike ne napravim nesto jer imam osecaj da kao da neko drugi upravlja sa mnom a ne ja.
Nisam pametna sta da radim!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom