Postporođajna depresija - moja priča

[Annie]

Dugo sam razmišljala da li da svoje iskustvo podijelim s vama ili ne, jer me prilično sram svega što sam proživjela. S druge strane, to što se dogodilo meni moglo se desiti bilo kome, a moja priča možda pomogne nekome da izbjegne neugodno iskustvo.

Roko je rođen 08.10., porod je bio prilično težak – nakon 8 sati provedenih u boxu i mog neotvaranja, odlučili su da rodim carskim. Sve je bilo super dok su epiduralna, morfij i sve ostalo što sam dobila djelovali, ali oporavak je bio koma.

Dosta sam čitala o postporođajnoj depresiji i mislila da se to događa nekome drugome. A desila se meni, i to u vjerojatno najgorem obliku. Vjerovala sam da mogu sve sama – biti majka, supruga, dojiti, prematati bebu, kuhati, peglati, spremati i tu i tamo odraditi koji poslić (radim kod kuće, pa mi je posao zapravo doma). Moja i suprugova mama su mi željele doći pomoći ali sam to kategorički odbijala jer nisam mogla podnijeti „dobronamjerne savjete“ o bebi i to ne ide ovako nego onako, ovo nije dobro itd. Tu je,vjerujem, bila velika pogreška. Izdržala sam punih mjesec dana. Sve sam radila sama, mama bi došla tu i tamo, opeglala veš, skuhala ručak, a ja sam i dalje odbijala da ostane kod nas. S obzirom da sam smatrala da ja najbolje znam što Roku kada treba, podsvjesno sam odbijala i pomoć muža. Rezultat – on je spavao u dnevnoj sobi i nije ništa radio oko Roka, osim komentirao kako je pravi anđeo. Mlijeka sam imala previše, pa se Roko uredno prežderavao i povraćao (a onda opet), a ja sam izdajala cca 700 ml dnevno (?!). Dan mi se sveo na dojenje i izdajanje, prematanje i konstantnu brigu oko djeteta. Čim bi zaplakao,ja sam tražila uzrok. Odjednom sam se našla u situaciji da od 50 tetra pelena nemam niti jednu čistu, Roko plače a ja mu ne znam pomoći, muž pita gdje je ručak i zašto nisam pospremila stan… Kaos. Onda mastitis – prvo jedne, a onda druge dojke, temperatura i trebam samo pola sata spavanja – moj muž mi donese Roka nakon 5 min s pričom da je gladan i da on nema cicu da ga nahrani. Svađe su bile svakodnevne. Ja sam proživljavala kaos, a on je uredno svakome tko bi nazvao i pitao kako je Roko odgovorio kako je sve super, da je on jako dobar i da s njim uopće nema posla, da spavamo cijelu noć (da,on da, a ja sam dojila svakih sat i pol).

Onda su mi se počele pričinjavati stvari. Mislila sam da Roko ne jede dovoljno i vidjela svojim očima kako mršavi. Počeli su paranoični strahovi – bojala sam se da ne umre, mislila sam da ću ja umrijet, nisam vidjela izlaz. Onda je on počeo povraćati, kakao je odmah čim bi pojeo moje mlijeko, kao da je sve prolazilo kroz njega. Završili smo u zaraznoj, jer sam ja digla paniku da moje mlijeko ne valja i da on ne jede ništa, da sve prolazi kroz njega i da će umrijet. Tamo su zaključili daje s njim sve u redu (hvala Bogu), ali sa mnom baš i nije.

Počela sam imati napadaje, tresla sam se, nisam znala gdje sam, koji je dan, koliko sati i samo sam govorila da će on umrijeti a da i ja umirem. Poslali su me na razgovor u Vrapče (ludnicu) , ali sam tamo dosta stvari izostavila jer sam se bojala da me ne ostave tamo. Drugi dan kada su napadaji bili svakih 10-ak minuta i kada sam se počela bojati da ne učinim nešto nažao Roku, tražila sam sama da me odvedu u Vrapče da se izliječim što prije kako bi se mogla brinuti o njemu. Primljena sam s dijagnozom teške posporođajne depresije s psihotičnim napadajima. Prvih nekoliko dana se uopće ne sjećam. Uglavnom, provela sam tamo 7 dana. Totalno izgubljena u vremenu i prostoru, nisam znala da li je jutro ili večer, nisam znala što se od mene očekuje, kako se moram ponašati da izađem od tamo, a sama sam sebe ulovila da odsutno hodam lijevo-desno po hodniku. Nekada sam bila totalno odsutna, nekada hiperaktivna, nekada totalno depresivna. Izvlačile su me posjete supruga koji je dolazio više puta dnevno i moje i njegove obitelji. Oni su mi bili jedina veza s vanjskim svijetom. Kada god su mi pričali o Roku, suze bi same tekle. O njemu su se brinuli suprugovi starci koji su se preselili k nama. Sada sam im beskrajno zahvalna na tome. Koliko god su mi se i dalje pričinjavali ljudi, ponavljale jedno te iste situacije, i koliko god je bilo nezdrav boravak s ostalim ljudima koji su bili tamo iz sasvim drugih razloga, bila sam dovoljno svjesna da moram što prije izaći od tamo. Jer znala sam ako ostanem tamo da ću tek onda poludit.

Kod kuće je u početku bio kaos jer su mi se neke stvari totalno izbrisale iz pamćenja, imala sam dojam da me Roko uopće ne poznaje i bila sam totalno izgubljena. Terapija je ubrzo napravila svoje i sve se polako vračćalo u normalu. Danas je sve kao da nikad nije ništa bilo. I dalje pijem antidepresive i antipsihotike, odlazim jednom mjesečno na razgovor i polako mi smanjuju lijekove. Kažu da pijem minimalnu dozu.

Na neki način razmišljam,možda se to i trebalo desiti. Odnos sa suprugom je sad odličan, počeli smo više cijeniti jedan drugoga, dijelimo sve poslove, zajedno se brinemo o Roku koji je prekrasna, zadovoljna i uvijek nasmijana beba. I svaki puta kada ga pogledam, sve mi prođe kroz glavu i zahvaljujem Bogu što je sve to iza mene i uživam u svakom njegovom pogledu i smiješku.

[Iva]

Svaka čast na hrabrosti!

Tvoj sin nije ni svjestan kakvog borca od mame ima, nek vas od sada nadalje prati sreća.

[snorki]

Hvala ti sto si podijelila pricu sa nama. Ima toliko cura koje su isto to prosle. Velika pusa za hrabrost



Dok nisam krocila na Forumu nisam ni znala da postoji nesto sto se zove postporodjajna depresija :/

[katajina]

Stvarno si hrabra žena i bilo mi je drago pročitati tvoju priču! Nisam bila u tako teškoj situaciji kao ti ali sam doživjela neke depresivne epizode pa pomalo razumijem o čemu pričaš! Zbog toga ti se i divim i šaljem puse tebi i tvom malom mišu!

[ms. ivy]

hrabra, hrabra mama! drago mi je da ste dobro.

sigurno ti nije bilo lako ovo napisati, ali zaista se nemaš čega sramiti - dapače, sama si potražila pomoć - a ovo će sigurno pomoći mnogim mamama...

[finally mommy]

mogu samo reći - bravo...

[Natasa30]

Puno pozdrava od jos jedne mame koja je na antidepresivima i koja se lijeci od PPD koja je dijagnozirana dosta kasno.

[maria71]

svaka čast na hrabrosti.....

[snorki]

Cure, jel postporodjajna depresija moze doci naknadno, ili se medicinski racunaju samo prva tri mjeseca po rodjenju djeteta :?

[Annie]

Hvala, cure.

Nataša30, imam jedno pitanje za tebe - vidim da imaš dvoje djece, da li ti se PPD javila s prvim ili drugim (ili oba)? Pitanje je zapravo - što mogu očekivati kada se odlučim za drugo djete - istu priču? Ima li šanse da se sve to ponovi ili se to dešava samo jednom?
Pitala sam psihijatricu i ona je rekla nek ne razmišljam o tome i nek ne planiram još djete dok je to još sve friško. Nisam ni mislila, ali zanima me. Ona je rekla da zapravo ovisi o osobi, da netko "oboli" od toga ili kak da to već nazovem pa ima trajne posljedice, a netko se izlječi odmah i nikad više se ne pojavi.

Uglavnom, po njoj ja strašno dobro napredujem u odnosu na druge. Čak je i komentiralada sam ja prva koju su pustili nakon 7 dana doma a primljena sam u tako lošem stanju. A onda sam joj priznala da joj zapravo kada sam bila tu nisam ni rekla što mi se sve događalo (to da su mi se pričinjavali ljudi, da sam čula glasove i da su mi se kad sam gledala TV ponavljali pojedini prilozi - 2-3 puta sam vidjela potpuno isti prilog u roku sat vremena ). Bila sam toliko svjesna da sam skužila ako joj sve kažem da nema šanse da me još mjesec dana pusti od tamo, a Roko ipak treba mamu...

[Natasa30]

Sad kad razmisljam o toj godini kad sam rodila Annabel sve mi je nekako mutno.

Skoro sam pisala da sam nedavno nabasala na slike kad sam bila trudna po drugi put a Annabel je tad imala 3 godine tj tri i pol. Izgledale su mi te slike kao da su necuji tudji zivot a ne moj.

Tek sam sad shvatila koliko sam bila mizerna i umisljala kojekakve stvari ali
moja djeca jesu imala stvarnih zdrvstvenih poteskoca ali definitivno nisu
umirali kako je to meni izgledalo barem tada.

Kad sam rodila Noah udarila sam totalno dno. Od nespavanja do prezderavanja do bjezanja od ljudi, svadja s muzem, pusenja, uzimanja tableta za spavanje. Jako boli pisati o ovako cemu ali nismo svi isti
i svi mi to drugacije prozivljavamo.

Ja sam ti isla za onim ja to sve mogu sama, ja cu sebi sama pomoci i onda na kraju skuzila da ne mogu i zatrazila pomoc.

I ja sam na tabletama i posjecujem psihologa. Ne bi se vise usudila imati djeca iako sam planirala troje.
ALI TO NE ZNACI DA TI ODUSTANES.

Definitivno moras pricekati inemoj uopce o tome razmisljati. Pitat cu svoju dokicu ovdje u Canadi sta ona misli o tome.


Ti si prva osoba pored mene koja je napisala da uzima antidepresive pa me bas jako zanima u kojem smislu tebi pomazu? Sta ti je drugacije?
Da li se bojis ovisnosti o njima? Da li si kad preskocila dozu tj zaboravila?

Pisi malo a i ja cu kad god ulovim vremena.


Moja najveca pozitiva od kad uzimam tablete je ovo:

Bili smo na skijanju i uspjela sam djecu ostaviti u skoli za skijanje i uzivati s muzem od 9-16. Nikad za nikad ih nisam ostavila a da nisam mislila da ce umrijeti od gladi ili zavrsiti u bolnici. Uzivala sam, odmarala se i potrudila se da im dam dobru veceru po povratku. Plivali smo u bazenu vani grijanom a vani -10 i padao snjeg a ja se nisam bojala da ce dobiti upalu usiju ili pluca. Od kad sam ja malo popustila sin mi vise prica a ja imam vise volje sa njima se zabavljati i uzivam u tome.

Ne prestajem ih ljubiti i grliti i govoriti im koliko ih volim. Prije su mi bili vise kao napor. Sramota ali istina.

[maria71]

Nataša

[Annie]

Ja sam imala te paranoje i strahove u početku. Izgleda da su ljekovi dobro pogođeni tako da sam ja kroz 2 tjedna bila ko nova. Sad mi je sve normalno, kao i ranije. Ne znam da li radi tableta ili sam se ja vratila u normalu. Ali smanjuju mi dozu, a meni je isto. Tako da vjerujem da je meni zaista bolje.

Sada mi nije bed ostavit Roka s mužem ili svojom starom ili njegovim starcima, otići na fitness, otići na kavu, naći se s frendicama. I znam da je u dobrim rukama i nemam strahove da bi mu se išta moglo desiti. Desilo mi se jedno jutro da sam zaboravila popiti tablete, ali sam funkcionirala sasvim normalno. I,ne,definitivno ne mislim odustati od još djece. Samo polako...

Vjerujem da tablete pomažu, ali mislim da najviše zapravo možeš sam sebi pomoći. Ako sama nemaš volje i želje za vraćanjem u normalu, teško da će bilo kakav lijek djelovati.

I,da,čitala sam da 80% žena pati od postporođajne depresije, a ovdje sam našla prilično mali broj postova na tu temu. Zar nitko to nije proživio ili se samo ne piše o tome?

[nela]

Annie

Nataša

[dolega]

vrlo si hrabra i drago mi je da si bolje.

ja definitvno ne mislim imati više djece iz tog razloga.
depresija koja me pukla nakon trećeg poroda (tj.već u trudnoći) je bila grozna.
nije bilo do te mjere kao kod tebe i nisam nažalost potražila stručnu pomoć.vjerujem da bi se prije oporavila,a ovako se dosta odužilo.

nakon prvog i drugog poroda je bilo sve ok,a nakon trećeg me već u rodilištu primilo i to poprilično jako.plakala sam non-stop,djecu nisam željela da mi dovode jer nakon prvog rastanka sam bila van sebe.
uopće se ne želim sjecati tog razdoblja jer mi je previše bolno i iz tog razloga nisam ni pisala o tome.
ima tu još dosta stvari koje sam uspjela prebroditi uz MM-a

ima dosta žena koje su prolazile isto,ali je ovo ipak javni forum i vjerujem da nikome nije lako o pisati o tome.

Annie,Nataša

[katajina]

Neki dan sam ozbiljno razgovarala s mužem i pitala ga zar nije primjetio da sam iz rodilišta izašla kao potpuno druga osoba? Stalno govorim da ću izbrisati neke slike na izlazu iz bolnice, svi sretni, on me grli a ja napola okrenuta od njega, okrenute glave, smrknutog izraza lica. Stalno sam razmišljala kako bih se razvela. Kad je maloj bilo 2 mjeseca otišla sam kod bake na Pelješac, stalno je zvao da mu nedostajemo a ja ništa. Kad je došao po nas nisam do kuće skoro progovorila s njim (2 sata putovanja). Pukla me depresija ali prema MM-u, ne toliko prema bebi iako sam imala osjećaj da je ne volim dovoljno. Htjela sam savjet od svog doc-a opće prakse ali mislim da me prelako otpisao. Sada se osjećam puno bolje, počela sam raditi (bila sam potpuno financijski ovisna o MM-u) a MM je sa bebom pa ja dođem doma i "zanovijetam" kako je lako s malom bebom, gdje je ručak i zašto nije roba oprana ( u šali, nek vidi kako je). Mislim da je meni bio problem što sam bila zatvorena u kući cijeli dan, ovdje se nigdje ne može bez auta, ni u dućan, a sad sam počela voziti...Uglavnom su se neke stvari posložile, život mi izgleda puno ljepši! Drž te se cure, zajedno smo jače!

[Roko_mama]

Annie, Nataša

[Audrey]

Svaka čast, cure, nije lako prije svega samom sebi priznati da nešto nije u redu, a onda i drugima.
Ne znam baš za brojku 80%, ali da postporođajne depresije ima kod velikog broja žena, to sam sigurna, samo možda u blažem obliku pa ne traže pomoć od straha i sramote da ih se ne bi proglasilo ludima ili nedaj Bože lošim majkama (najgora noćna mora svake mame). A i mi žene smo sklone tome da same sebe uvjerimo kako sve same možemo.
Još jednom, čestitam na hrabrosti što ste ovdje iznijele svoje probleme, ja vjerujem da će to pomoći mnogima .

[Annie]

Da,definitivno zatvaranje u kuću pridonosi tome. Ja u tih mjesec dana nisam stvarno ni izašla van. To je isto katastrofa. Sada sveki dan odem nekud, ako niš drugo s Rokom u šetnju barem na pola sata.

[mamma san]

Annie, hvala na priči...ja sam očigledno jedna dežurna cmizdrivica, jer sam se rascmoljila čitajući tvoju priču..

Nataša30... .

[pinocchio]

Hvala vam što ste podijelile svoja iskustva s nama i možda pomogle nekim mamama koje do sada još nisu skupile hrabrosti podijeliti svoju priču, ali sad vide da nisu same.

Pusa i budite hrabre kao i do sada

[snorki]

i ja mislim da bi mnogim mamama pomoglo da procitaju ove price.
Kao sto sam napisala, nisam ni znala za postporodjajnu depresiju dok nisam krocila na forum. Samim tim sam se nekako pripremila.
Upadala sam u kraca depresivna stanja, ali sam se nekako izvlacila.

S druge strane, uvijek sam tjerala crne misli tako sto sam bila svjaesna da ako ja klonem, nema mi ko, osim MM-a (a on mora raditi) brinuti o djeci.
Meni su mnogo pomogle i dvije prijateljice sa kojima svakodnevno po 10 puta telefoniram I one su u slicnoj situaciji, pa izvlacimo jedna drugu
I po prirodi sam dosta otkacitis, tako da kad god krenu crne misli, ja se nasalim na svoj racun.

mamice jos jednom velika

[Jasna]

Divim se tvojoj hrabrosti.

Meni je u tako ružnom sjećanju ostao veći dio Matijine prve godine. I tko to nije prošao može ovo tumačiti jadanjem, preseravanjem i sl.
Hormoni, nespavanje, usamljenost, velika promjena u svim aspektima života rezultirali su priličnom depresijom..
Mislila sam slično kao ti da sve mogu i stalno to pokušavala dokazati, na svoju štetu... Plakala sam gotovo na dnevnoj bazi kroz prvih oko 2 mjeseca, a znala sam imati ispade nezaustavljivog plača.. i ne baš razumijevanje okoline (jer što ja hoću... ja sam ipak stalno doma)..
Ne volim se toga ni sjetiti.. i mislim da žene zato o tome ni ne pišu rado. A dok si u depresivnim fazama niti imaš vremena niti volje za forum.
Kad razmišljam o nekoj budućoj trudnoći te prve godine se puno više bojim i od poroda i hrpe drugih mogućih problema...

[Natasa30]

Da izbjegavanje ljudi mi je jako ostalo u sjecanju.

Sjecam se kad je Annabel imala mozda dva mjeseca i stavim je u kolica i idemo setati(ja sam se jos iz Canade tad preselila u Nizozemsku).
Ljudi hodaju oko mene a ja ko vanzemaljac.
Onda sjednem da popijem kavu i gledam te ljude i pitam se kako oni
su tako raspolozeni i setaju i sretni a ja mizerija teska.

Juce sam otvorila ladicu u spavacoj sobi jer sam nesto trazila i kad sam
otvorila ugledala sam neke stvari koje me vezu za rodjenje moga Noah
i za taj cjeli period.
Morala sam je odmah zatvoriti. Kao da je ladica bila puna tj prepuna
nekih crnih sjecanja ono preplasila me.


Da jos napisem koju pozitivu:

Ne pusim vise vec mjesecima. Napokon sam imala volju za zivotom sto je veliki korak.
Ok nisam bila neki pusac ali ipak.
Druzim se. Izlazim i samu sebe tjeram da izlazim.
Odmah se ujutro natjeram da se obucem.
Perem kosu malo cesce pa se bolje osjecam.
Svaki put se namackam kremama poslije tusiranja.
Nepijem vise tablete za spavanje.



Razlog zasto ovo pisem je jer imam osjecaj da cak i male stvari koje samo za sebe napravim igraju veliku ulogu.

Bice toga jos

[Lutonjica]

Cure, jel postporodjajna depresija moze doci naknadno, ili se medicinski racunaju samo prva tri mjeseca po rodjenju djeteta

Postporođajna tuga ili baby blues javlja se 2 do 5 dana nakon poroda, traje do mjesec dana te ga doživljava 80% - 90% žena.

Postporođajna ili postpartum depresija počinje se javljati u prvih 4 do 8 tjedana nakon poroda, mada se to može dogoditi i kasnije, tokom prve godine djetetovog života.Postpartum depresiju doživljava 10% do 16% mama.

[ruby]

Cure,svaka vam čast na hrabrosti i na izdržljivosti! Sad znam gdje se mogu obratit ako me pogodi nešto slično!

[bucka]

Cure,

[yasmin]

Cure svaka vam čast na iskrenosti, ovo će sigurno mnogima pomoći. I ja sam već bila na rubu da tražim pomoć. Ivan je zahtjevna beba od početka, ostavljao mi je malo vremena za druge stvari. I ja sam se zatvorila, cicao je po cijele dane a i plakao, nisam bila sigurna ga ostaviti s nikim, a i nije lako čuvati bebu koja plače i stalno bi dojila. Nisam mogla gledati stan u neredu iu mjesto da sam odmarala kad je on spavao bacala sam se na pospremanje, kuhanje i slično. Po noći sam spavala max 3- 5 sati, plakala non-stop. po danu je isto slabo spavao, par puta po 10 min. Mm dosta radi i nije mogao shvatiti kak je to kad si sam s bebom po cijele dane. Svađali smo se, rekao je da sam se promijenila od kad sam rodila...bilo je teških dana a nisam osjećala razumijevanje. Mislila sam daću se morati javiti lječniku, a onda su stvari nekako došle na svoje mjesto!
Mislim da ljudi oko mene nisu shvaćali težinu problema, nekeko sam to i skrivala jer ne mogu reći da nemam nekoga tko bi mi pomogao. I kad su ga drugi čuvali ja se jednostavno nisam mogla opustiti. Hvala bogu, ipak je sve prošlo bez većih posljedica!

[odra]

Cure drage, hvala na vašim pričama!!!
Mene još pomalo buba blues, plačem puno puno češće nego prije i općenito sam osjetljivija.

[momze]

sta reci nego - divim vam se na hrabrosti i izdrzljivosti! hvala sto ste svoja iskustva podijelili sa nama.

[Annie]

Moram nadodati da sam dojila do odlaska u Vrapče, a tamo su mi rekli da ljekovi koje ću dobivati nisu još dovoljno ispitani što se tiče utjecaja na djete i da mi savjetuju da ne dojim dok pijem ljekove, a oni su bili nužni za moje ozdravljenje. Tražila sam mišljenje troje doktora, i svi su se složili da je bolje prestati dojiti nego eksperimentirati s obzirom na jačinu ljekova. I tako su mi dali nešto i za pretajanje laktacije i više nisam dojila. . No Roko je jako dobro prihvatio adaptirano i sad sve super funkcionira.

Moram podjeliti s vama šta mi se desilo neki dan.

Išli smo s Rokom pedijatru i sestra ga stavi na vagu i veli "dojite se,jel da"? Ja kažem "ne". Ona me onak čudno pogleda "zašto?". Ja velim da smo dojili mjesec dana i da više nije išlo. Na moje zaprepaštenje, ona se onak okrene Roku i kao njemu veli "vidiš ti tu svoju mamu,kako priča gluposti. Nije išlo,vraga. Nije se njoj dalo tebe dojiti. Nije te htjela više dojiti,jel da? Jer što više doji to više mlijeka ima". Ja onak pogledam muža i ne mogu vjerovat. Nisam htjela ulazit u diskusiju s njom jer sam imala osjećaj da bi joj mogla svašta reći. Sad mi je žao kaj joj nisam samo blago spustila. Ali nisam mogla vjerovat. Takva reakcija od osobe za koju misliš da je,ono, razumna,ne znam...

[momze]

Annie, ma pusti ju! Nemoj se osvrtat na takve komentare - mislim ja joj vjerojatno ne bih odsutjela, no mozda je zena stvarno i navikla na mlade mame koje prestanu dojit ili iz komocije ili da bi, ko fol, sacuvale grudi ili zbog nekog treceg razloga.

Bitno je da ste ti i Roko sada super! To je najvaznije.

[maria71]

trebala si joj odgovoriti i posramiti je tako da bude crvena ko paprika ili da se rasplače od neugodnosti....

nemoj joj ostati dužna drugi put

[Školjkica]

znam da ti nije lako, ja sam sebe prepoznala u nekim dijelovima, a posebno ovo -ja sve mogu sama, pa onda odbijam pomoć, mislim da cu nakon tvog iskustva malo ohladiti, jer vec sad pucam od umora i znam puknut koji daN(veceras npr. )
zelim ti sve najbolje i bebi isto

[ninet]

Annie, ja ti necu cestitati na hrabrosti sto si ovo podijelila s nama, jer je meni tako normalno pricati o ovim stvarima (mada znam da mnogima nije).
Samo da si ti to ostavila iza sebe.
Mene zanima jedna stvar koju nisam najbolje shvatila. Da li te je neko iz porodice "natjerao" na lijecenje ili si sama (kako se meni cini) to odlucila. Da li je tvoja okolina primijetila sta se s tobom dogadja? (Osim sto je muz pitao gdje je rucak... )
Nekako mi je najstrasnije to sto psihicke smetnje prolaze nzamijeceno od okoline. Nekakva mimikrija ili samozavaravanje clanova porodice da je sve OK. Moj otac je imao ozbiljnih smetnji (srednje teska depresivna epizoda sa psihoticnom simptomatologijom su to nazvali) , a ja sam skontala da je to to tek kad su krenule halucinacije. Dan danas se pitam jel prije nisam mogla ili htjela da vidim kuda to vodi...
Sad je dobro. Ali sad i ja pusem i na hladno.

[Annie]

Ninet,ja sam sama tražila da odem tamo. MM to nije podržavao, smatrao je da je sve u mojoj glavi i da to možemo sami riješiti.Mislim da je ozbiljnost problema shvatio tek kada sam ostala tamo i kada su mu na to ukazali. Inače nitko nije ništa primječivao. Valjda zata što sam to,ne namjerno, jako dobro potiskivala u sebe sve dublje. A kad sam prasnula, onda je već bilo prekasno i svi su primjetili (govorim o obitelji)u najgorem obliku.

[snorki]

Mene nervira to sto vecina ljudi takve depresije i sl. protumaci kao hir modernih mamica I onda podju komentari tipa "sta ti fali", "kako su zene nekada radjale po desetero ...
I mislim da je postporodjajna depresija "bolest" modernog svijeta.

Prije su zene odgajane tako da se unaprijed znala njihova sudbina. Cim dobiju menstruaciju znalo se da ce se udat, radjati djecu, brinuti o muzu...
Danas je potpuno drugacije. Zene su emancipovanije, skoluju se, zavrsavaju skole, ili studiraju, rade, stvaraju karijeru... i onda se desi nesto poput poroda i zivota udvoje... Noramalno je da ti se zivot okrene 1000 stepeni.
Bez obzira sto je zena zeljela dijete i sto je to najljespi dar kojeg zivot pruza, ali treba se u svemu tome snaci.
I
Nedavno sam cula pricu kako je zena poslije 10 godina borbe sa neplodnocu napokon dobila dijete i nemalo poslije toga upala u zacarani krug.
Ljudi u njemom okruzenju nemaju pojma sta se deseva. Pocele su svakojake price kako joj je neko nesto izgato i takve gluposti- Na kraju zena je zavrsila u bolnici. I najvise od svega me nervira to sto ni doktori ne mogu skontata o cemu se radi.

[ninet]

Ninet,ja sam sama tražila da odem tamo. MM to nije podržavao, smatrao je da je sve u mojoj glavi i da to možemo sami riješiti.Mislim da je ozbiljnost problema shvatio tek kada sam ostala tamo i kada su mu na to ukazali. Inače nitko nije ništa primječivao. Valjda zata što sam to,ne namjerno, jako dobro potiskivala u sebe sve dublje. A kad sam prasnula, onda je već bilo prekasno i svi su primjetili (govorim o obitelji)u najgorem obliku.

E mene ovo plasi. Mogla si ne traziti...A sta bi onda bilo, koliko bi proslo dok bi neko iz okoline shvatio...Ljudi prepoznaju poremecaj tek kad neko pocne mahat nozem (figurativno) na nevidljivog neprijatelja...

[Annie]

Da,ali ni ja nisam kužila kaj mi se dešava. Vidim da sam u svojoj priči puno toga izostavila,kako je sve išlo i što se sve zapravo događalo da bi do kraja dovelo do toga da ja mislim da mi djete umire. Evo,čim nađem malo vremena, napisat ću sve stepenice koje su dovele do toga.

[ninet]

Hvala ti unaprijed na tome jer nam se svima ili nekom bliskom moze desiti, a najvaznije je prepoznati i reagovati na vrijeme. Mozda nekom bas tvoja prica bas bude od pomoci.
Super si Annie!

[Annie]

Evo,kao što sam obećala, evo stvari koje su se meni događale prije nego što sam totalno pukla. Btw, dosta toga ću vjerojatno izostaviti, ali poanta svega je što sam ja mislila da je sve to na neki način normalno i svaki dan sam to sve više potiskivala u sebi,umjesto da sam ranije tražila pomoć. No,bilo kako bilo,mislim da je sve počelo onom mojom odlukom da sve mogu sama i da ja najbolje znam što je najbolje za Roka –time sam počela u potpunosti isključivati muža iz svega.

Preuzela sam brigu o Roku i smatrala da jedino ja radim sve kako treba. To je rezultiralo time da sam na svako njegovo kmečkanje skakala i tražila mu razlog. Počela sam brojati njegove obroke, pisati kada jede,koliko vremenski, koju cicu, koliko spava. Kada Roko nije spavao onda kada je po mom proračunu trebao, počela sam brinuti da sigurno nešto nije u redu. Onda je počelo paničarenje – sigurno mu je ovo ili ono. Ista stvar kada se slučajno nije probudio za obrok kada je po mojoj računici trebao jesti.. Konstantno sam se brinula – ali pretjerano. Kupila sam 3 termometra kako bi znala koliko je stupnjeva u svakoj sobi + jedan vanjski za balkon, da Roku ne bi bilo prevruće ili prehladno. Čim bi otvorila novi paket npr.vlažnih maramica odmah bi muža slala da kupi novi paket jer sam se bojala da ću ostati bez njih. Svaki dan sam mu radila popise stvari koje treba kupiti (gaze, sterilne gazice za pupak+ milijardu nepotrebnih stvari) iako sam imala dovoljno doma. Rezultat – nepotrebne zalihe apsolutno svega (sad još imam 5 paketa blazinica koje smo koristili kada za brisanje Roka dok se još nije kupao).

Dojenje i izdajanje me strašno umaralo. Kada je Roko cicao,nisam mogla spavati, a on je znao masu puta zaspati na cici. Kada je on spavao,ja sam izdajala jer sam imala strašnih problema s viškom mlijeka. Spavala sam možda 3-4 sata dnevno,jer jednostavno nisam stigla više. Nisam stigla jesti (prije trudnoće sam imala 54 kg, a 20 dana nakon poroda 55), nisam stigla spavati… Pretjerano sam prala veš – čim bi Roko malo pobljuckao pelenu ili majicu, odmah je sve završilo u vešu za pranje. Prala sam 3-4 vešmašine DNEVNO, što naravno nisam stigla niti osušiti, a kamoli popeglati. Bila sam toliko umorna i neispavana, pogotovo kada sam imala mastitis, da sam razbila 2 toplomjera u 2 dana kada sam mjerila temperaturu. Onda je počela panika – da nemam vremena, da mi se sve dešava prebrzo, da ništa ne stignem i nisam vidjela izlaz. Sve se samo gomilalo – stan je izgledao katastrofalno, veš sam slala mami na peglanje (ali ipak sam uspjela doć u situaciju da od 50 tetra pelena nemam niti jednu čistu), kuhanje nije dolazilo u obzir, svađe s mužem su bile sve gore (čak smo spominjali i rastavu braka), Roko je sve manje spavao, imala sam dojam da stalno jede, a kad on nije jeo ja sam izdajala- svakih 3-4 sata ispočetka jer bi mi grudi bile ko kamen. Počeli su me svi živcirati, nisam imala vremena za ništa, jedva 5 minuta za sebe za tuširanje. Taman kad bi legla na par minuta zvonio je telefon, na koji se više nisam ni javljala. Noću me budio Rokov krik i par puta sam se našla u situaciji da ne znam gdje sam, tko sam i šta trebam napraviti. A Roko je urlikao… Bila sam totalno mrzovoljna, iscrpljena, totalno bezvoljna i živčana i sve mi je izgledalo užasno. Kao da nema izlaza.
Onda su mi se počele pričinjavati stvari – i tu zapravo počinje priča o tome kako sam vidjela da Roko mršavi i vjerovala sam kako će on umrijeti. I onda priča o odlasku u zaraznu gdje su skužili da samnom nešto nije u redu…

U to vrijeme mi je,koliko god to ružno zvučalo, Roko bio teret. Tek nakon svega, kada se sve vratilo u normalu počela sam uživati u svakom trenutku provedenom s njim. Onako istinski.

I možda se poneka mama prepozna u svemu ovome što sam ja radila, a ne završi na antidepresivima. Svaka je osoba drugačija, netko je labilniji, netko jači. Iako je Roko planirano djete, strašno željeno i voljeno već prije dolaska na svijet, vjerojatno je taj novi život bio prevelika promjena za mene.

Sada imam vremena za sve- za uživanje u njegovim novim pokretima, glupostima koje izvodi, "priče"; imam vremena za sebe, za muža + svaki dan čist stan (bez gomile neispeglanog veša), svaki dan topli ručak. I sretno djete. Kada se jednom kockice slože na mjesto...

[Storma]

Annie, duso, imas preslatko dijete a ni muz nije za bacit Za to se vrijedi boriti. Mislim da si jako, jako hrabra

Natasa 30, ne daj se, mi smo tu. I makar nismo pored tebe, nisi sama.

[ninet]

Nakon sto sam ovo procitala, sklona sam vjerovati da tebe nisu samo hormoni doveli do bolnice (ok, oni su vjerovatno uzrokovali opsesiju), nego neljudska iscrpljenost (halucinacije i malo sna idu pod ruku)...
Kad vas vidim na slikama, vidim i da ste super porodica, mlada, lijepa i zdrava.
Mislim da su sanse da ti se ovo pojavi s drugim djetetom male, jer sad znas kako stvari idu....i vjerovatno ces znati da stanes na vrijeme.
Ljubi Roka i hvala za pricu.

[Annie]

Ninet, slažem se u potpunosti. I,veliki sam borac, neću dopustiti da se ovo ikad ponovi. A nadam se da će moja priča nekome i pomoći...

[bucka]

mislim da te nema cega biti sram(sto si napisala na pocetku price)!!
mislim da postporodjajna depresija uhvati veliku vecinu zena u laksem ili tezem obliku!!mene je konkretno drzala 2tjedna kroz koja sam radila samo 3 stvari:plakala,dojila i izdajala se!!sve mi je bilo crno,nista mi nije imalo smisla,bolilo me jos sve jos od poroda,nisam se bas snalazila sa Nikom..ali nakon 2tjedna je,hvala Bogu,proslo,a mene jos uvijek iznenadjuje sto ti hormoni mogu napraviti covjeku!!
sretno i drz nam se!!drago mi je sto tvoja prica na kraju ipak ima happy end!! :D

[ENA26]

Mialim da sam u istoj situaciji. Čitam tvoj post i plačem

[bucka]

čiji post-moj ili od annie??posalji meni ili annie pp ako zelis!!mozda ti mozemo sa par rijeci podrske bar malo pomoci!!

[ENA26]

i od annie i tvoj post. Mislim da sam više slična annie, jer svaki dan mi je sve gore i gore

[Annie]

Ena, potraži pomoć. Odi do doktora opće prakse i reci mu/joj kako se osjećaš. Dat će ti nešto da se smiriš ili uputiti dalje. Potraži pomoć. Postporođajna depresija je normalna, velik broj žena je proživi, neke se jaće, a neke slabije. Ali važno je reagirati što prije. Drži se, slobodno napiši pp ako želiš razgovarati.

[alisaskvo]

od kako sam se vratila iz bolnice sa svojim malim anđelom imam jako ružne trenutke.oni ne traju dugo i nisu tako česti-kako vrijeme prolazi sve su rijeđi.radi se o tome da ju jednostavno ne želim gledati.znam da zvuči jako ružno ali jednostavno je tako-kao da nestane sva ljubav prema njoj.sa starijim sinom nema takvih osječaja.pokušavam se sama sa tim nositi ali eto možda mi bude lakše sad kad sam to podjelila sa vama.