većina onih koji rade u privatnom sektoru bi vam se nasmijali u brk na ovu spiku da je danas isti tempo.
količina i tempo rada "privatnika" se teško može mjeriti s javnim službama a pogotovo s onima iz prošlih vremena.
 |
|||
|
|
|||
većina onih koji rade u privatnom sektoru bi vam se nasmijali u brk na ovu spiku da je danas isti tempo.
količina i tempo rada "privatnika" se teško može mjeriti s javnim službama a pogotovo s onima iz prošlih vremena.
E, pa ja jesam tako razmišljala prije pet godina (nije bilo mjesta u stanu za još jedan ormarAnemona prvotno napisa
Pčelica Mara, ta tvoja enigma je bit moje teme - trošenje koje ni ne kužiš.
Imam ja bezbroj primjera, jer tek sad o tome razmišljam.
Npr. stigla zima, inače bih svaku zimu kupila par ili dva cipela, ove zime nisam, ne da mi se nisu svidjele, nego je bilo važnijih stvari i što se dogodilo? Baš ništa, hodala sam u starima, najnormalnije, nije svijet propao.
Došlo proljeće, ista stvar, zaključila sam da će i stare biti ok.
Da sam tako razmišljala zadnjih 5 godina, ne bi nam trebao ni novi ormar za cipele.
Ukupna ušteda bi bila cca 10.000, kn, ovako je "samo" 2.000,00) i zaista se može živjeti i s manje obuće i odjeće. Ali sam sam ove zime morala baciti tri para cipela jer su se sve praktički istovremeno raspale, ostale su samo jedne (stare 5 godina), i ipak ću za slijedeću zimu jedne morati kupiti. Ali naučila sam se racionalnosti.
Moj tata kaze da je cijeli radni vijek nesto ganjao - napredovanja na poslu, bolje uvjete za obitelj, doprinos drustvu, hobije spojene s necim korisnim...i da je uvijek bio pod velikim stresom, ali da ga je bas to i pokretalo. Ja se osjecam slicno - nisam tip koji bi zbog mirne, pravocrtne svakodnevnice bio sretniji. Sto se financija tice, imam problem: sitna zadovoljstva mi puno znace, a sad se moram ko i AM "tješit" da 2.cipele nisu bitne. Ali nisu samo cipele aktualne, ima jos 100 drugih sitnih stvari koje bi pomogle mom "opcem zadovoljstvu", pa kad sve one coporativno izvire, nekako mi to tjesenje slabije ide. Trenutno ne vidim svjetlo na kraju tunela sto se tice situacije u HR, dok su nasi roditelji napr. stalno isli naprijed.
moja firma teoretski nije privatna
A ja sam upravo sada završila s poslom (doduše, uzmem si ja po koju minutu za postove), a ovaj mjesec me nije bilo doma uopće točno 12 dana.
iako je činjenica da su javne službe posebna priča, javna su služba i liječnici koji dežuraju, i medicinske sestre..i kojekojoš.
i iako je činjenica da su državne firme prepune spore administracije i kojekakvih strašnih stvari, netko mora i te sustave nosit na plećima, netko mora i raditi. I unutar velikih državnih sustava postoje male firme koje su na tržištu i moraju funkcionirati jednako kao privatne firme.
Tako da, neke opće priče postoje, ali i u ministarstvima, školama, državnim firmama, svuda-postoje ljudi koji stvarno RADE, nose taj sustav.
I u privatnim firmama leziladi.
Uopće nisam reagirala uvrijeđeno, da ne misliš to
Posljednje uređivanje od krumpiric : 27.05.2011. at 00:29
ne znam, možda se na kraju i ja tako osjećam, često. Al svako malo se istrošiš pa kreneš mislit ko Roza..pa prođe i tako u krug
Posljednje uređivanje od krumpiric : 27.05.2011. at 00:29
Neki dan odem na poslovni mail tražeći nečiji kontakt i vidim da je taman Big Boss poslao grupni mail svim zaposlenicima u kojem se zgraža da ima ljudi koji rade po samo 9 sati dnevno (i tek poneki vikend), a očekuju ne samo da će zadržati posao nego i napredovati na njemu?! Da, pa se ja smijem frendici koja se usplahiri kad u državnoj službi ponekad ostane pola sata-sat prekovremeno, a ima slobodnih dana (ne GO!) kao ja dva go. Ne generaliziram, ima i ljudi koji se narade, ali većina ipak ima puno humanije radno vrijeme i siguran posao, plaću na vrijeme, redovite uplate poreza, proreza, mirovinskih i inih stvari (a ne kao mm koji dobiva na ruke svu siću koju zaradi, al gazda mjesecima obećaje da će sve uplatit državi što ide). I tata bi sine
O žurbi pak i stresnom životu - primjetila sam da dosta ljudi na forumu misli da je to urbani mit, iako ima i nas (doduše stvarno ne puno) koji smo godinama radili po tri-četiri posla paralelno, i vikende i svetke i petke i to za jad od para (da je okey plaćeno, ja bih vrlo rado radila jedan posao), a nismo kukali po cijele dane (tek ponekad, kad bi ta crkavica kasnila tjednima)... A bila sam premala u komunizmu da bih se sjećala kako su živjeli moji starci, tek su oni ti koji neprestano kukaju što mi, njihova djeca, živimo toliko drugačije od njih (i da, i brat i ja smo išli na više izvanškolskih aktivnosti i nije nam ništa nedostajalo). Nit vremena za sebe, nit za obitelj - jaduju moji roditelji danas nad nama, sa svojom mizerijom od penzija, a opet ja mislim da kad hoćeš sve stigneš, samo trebaš odrediti prioritete i organizirat se.
Primjerice, u posljednje vrijeme stvarno ne čistim mahnito, kao inače, i baš mi paše imat više vremena za šetnje nego s krpom u ruci bit doma (a na porodiljnom sam, tako da radim samo jedan posao od doma trenutačno, nadam se da ću od jeseni, kad mali prijeđe 6 mjeseci, imati bar dva). I onda mi dođe neki dan frendica koja radi posao 5 dana u tjednu, većinom 8-8,5h i živi sama s mužem i nema neki bogati društveni život i kuka kako ništa ne stiže i da će je ubit posao, kuća, obaveze (????)... I kaj da joj kažem?! Ništa, samo šutim i klimnem glavom, jer sam ja za kavu imala vremena i kad sam radila po 10-12 h 6 dana u tjednu i bila samohrana roditeljica (no to je pak ona druga teza da roditelji često bolje raspoređuju vrijeme od svojih prijatelja bez djece).
No dobro, opet na kraju moram istaknuti da ja možda i nisam neko mjerilo, jer stignem štošta zato što baš i ne spavam
nama se tempo života debelo usporio eto baš selidbom iz manjeg gradića u okolini zagreba u zagreb
dugo smo razmišljali da li kupiti kućicu izvan zagreba ili stan u zagrebu; radili dosta kalkulacija. i sve ima svoje prednosti i mane. za sada mogu reći da sam zadovoljna ovim izborom, možda najviše zbog tog faktora vremena. ubijao me taj put i tramak po cesti, probijanje kroz najveće gužve - dnevno bi gubili minimalno dva sata (jer bi, je li, putovali u vrijeme kada svi idu na posao ili s njega). mm se nije puno žalio jer je navikao na taj trošak vremena, još od srednje škole.
kućica izvan grada ima nekog smisla ako netko tamo stalno boravi. pa se može konstantno brinuti za vrt, dvorište, sitnu živinu (koke, koze, već šta li se može uzgajati). ali ako smo 10tak sati (često i više, ovisi o količini posla i gužvi na cestama) dnevno oboje vezani za drugu lokaciju (posao), ta kućica zjapi prazna. i sav onaj posao oko nje (a ima ga, jer kuća i vrt traže svoje vrijeme i resurse) bi nas dočekao u 6 sati popodne, nakon što dođemo s posla.
Ovako je i meni... I zato imam samo voćnjak, a ne i vrt oko vikendice. Imala i probala - nije išlo... Nismo sve stizali, pa mi je ta kuća postala izvor stresa umjesto mjesta za opuštanje. Sredili smo stvari tako da smo od vrta (za sada) odustali, našli čovjeka iz sela da obilazi i kosi travu, a mi kad dođemo - radimo zato jer želimo, a ne zato jer baš moramo i to nam je sad stvarno mjesto za odmor.
ALI da bi si čovjek to mogao priuštiti, treba negdje drugdje zaraditi novac i platiti nekog drugog da sve to radi dok nas nema. Pa je nama ovako kako la_mama piše: stan u gradu relativno blizu posla, a jako blizu škole (to je izrazito važno, djeca se uredno sama servisiraju i ne treba ih razvoziti). Zbog odlične lokacije odustali smo od ideje kupovine kuće negdje drugdje. To ćemo eventualno učiniti ako se nađe kakva prihvatljiva ponuda u kvartu, jer to ne bi mijenjali... Sve je blizu - plac, dovoljan broj dućana, ambulanta, pošta, banka, knjižnica, tramvaj, bus... a opet mi je muka ježova kad moram potegnuti do centra i to uglavnom bez auta. Bili smo prekjučer autom (nekak me nije bilo volja vući harmoniku gradskim prijevozom) i to je stvarno neugodno.
Na ovakvim sitnim stvarima (posao blizu doma i dobra logistika) stvarno treba biti zahvalan jer nije svatko u takvoj situaciji. Kad sam radila na drugoj strani grada, gubila sam dnevno barem sat i pol do dva na putovanje, bez obzira na način (auto ili gradski prijevoz).
Odavno sam odustala od obijanja velikog broja dućana u potrazi za stvarima koje trebam/ŽELIM kupiti, pa se moja djeca oblače na placu, a često i mm i ja (zato jer je u kvartu i dostupan). Nakon studentskih dana nisam bila ni jedan jedini put u shoppingu (odjeće ili bilo čega drugog) preko granice jer to smatram gnjavažom i gubitkom vremena. Odemo mi kad nas je volja, ali to su izleti i posjeti rodbini neopterećeni shoppingom, koji je u takvom slučaju gubitak vremena.
Iz istog razloga ljetujemo jako često na Krku i općenito Kvarneru, jer ako imaš tjedan do deset dana slobodno za more, ne isplati se dan-dva žrtvovati na putovanje. Moglo bi se tako nabrajati u beskraj. Svatko ima svoje prioritete, a nama je zajedničko vrijeme prilično visoko na toj listi.
Ovo je nama glavni prioritet.
Meni je super što svaki dan nakon što mm dođe s posla (i eventualno ruča) idemo s malim u šetnju. Fino se napričamo i našetamo (petkom čak sjednemo i na kavu
A da, znamo bit i mm i ja nekad umorni, ali makar se i prisilimo izać i bude nam uvijek drago. To neko vrijeme samo za nas...
Posljednje uređivanje od Ripcord : 27.05.2011. at 11:27
mene ova misao opako muči zadnjih nekoliko dana - dan proveden u nekom klimatiziranom uredu/zgradi umjesto u svom domu... okružena kolegama, umjesto voljenim mužem i djetetom i ostatkom obitelji -> ne sviđa mi se nikako taj način života, ne sviđa mi se što teta u jaslicama "odgaja" moje dijete...ne sviđa mi se što je netko drugi gleda kako odrasta više nego ja...fali mi muž, želim ručati sa njim, a ne sa koelgama s posla...ne želim da mi se život svodi na vikend!
i što radim po tom pitanju? NIŠTA...samo se žalim sama sebi i drugima....
p.s. kad sam bila mlađa, obožavala sam zagreb, užurbanost, gužvu...sad mi sve više smeta, želim biti sa svojima, želim ih gledati, grliti i ljubiti cijele dane...pa i svađati se ako treba...ali da smo zajedno...ah,,, eto, malo maštam...
Mislim da je vrijeme nekad i danas skoro pa neusporedivo.
Moji su radili od 7-15, vikendima nisu radili. Zarađivali su dovoljno da su mogli poplaćati sve što je trebalo i da ostane još nešto za potrošiti sa strane.
Mama je stan dobila od firme u kojoj je radila. Nisu strahovali za posao, svaki put kad sam bila bolesna mama je bila na bolovanju i nitko joj nije stvarao probleme. Bili smo cijelo ljeto na moru jer je mama imala mjesec dana godišnjeg i uzimala je mjesec dana neplaćenog jer je financijski mogla.
Ja sam išla na ritmiku, klavir, zbor. Vodili su me često u HNK, dječja kazališta, kina, izlete i na raznorazna događanja jer su si to mogli priuštiti, a bili smo prosječna obitelj po zaradi.
Danas velika većina nas radi da bismo zadovoljili naše osnovne potrebe. Ovdje se spominje kupovanje bespotrebnih stvari i prekomjerno trošenje i da ima i toga, međutim velika većina ljudi radi za osnovne stvari.
Koliko vas može sa sigurnošću reći da nebi dobile otkaz ako bi ostale na bolovanju zbog djeteta 3mj, a toliko je moja mama bila samnom.
Na razgovoru za posao vas pitaju, imate li djece, mislite li ih imati, ako imate tko vam ih čuva kad su bolesni, pa čak i potpisujete papire da nećete na bolovanje. I da znam da je protuzakonito ali ako se pobunite nemate posao.
Iskreno meni se gadi ovaj truli kapitalizam kojeg nije briga za čovjeka, niti za pojedinca već samo za zaradu.
Najveći dio svoga vremena prisiljeni smo dati poslodavcu, koji to najčešće ne cijeni a onda mrvice preostalog vremena posvetimo obitelji i razbijanju glave kako preživjeti od danas do sutra.
Evo mog muža sada 2mj neće biti kući od jutra do sutra,a zašto, zato jer pored posla u firmi za koji je mizerno plaćen mora raditi i dodatni posao da bismo mogli preživjeti. Moji roditelji to nisu morali jer su za jedan prosječan posao bili solidno plaćeni.
A ja, meni je završio porodiljni i tražim posao, ali bez obzira na 10g iskustva i diplomu do sada još nisam dobila niti jedan odgovor na molbu, vjerojatno zato jer mi tetak, strina, ujak ili netko treći nisu na pozicijama. I onda kada jednom dobijem posao raditi ću od 8-16-17 a dijete ću viđati 2-3 sata dnevno. Zar je to život?
Oprostite na postu punom gorčine, ali skupilo se dosta toga u meni pa sam se morala ispuhati.
Imam klizno, ali u pravilu 7-15:30-16. U boljoj sam situaciji nego mnogi jer mi je posao relativno blizu (za max pola sata sam doma). Ali mi ovakav zivot ne odgovara. Zasto? Jer sam malo dijete ostavila doma kako bi isla na posao, trcim na posao i s posla, doma smo skupa 4-5 sati prije nego dijete ide spavati. Ujutro se budi tu negdje kad ja odlazim pa mnoga jutra ostavljam uplakano dijete. To me smeta. Mislim da bi trebalo biti obrnuto. Da smo 4-5 sati na poslu, a ostatak da zivimo.
Stalno spominjemo tekovine civilizacije koje su nam nedvojbeno ustedile dosta vremena. Auti, motori, bicikli, perilice, susilice, sjeckalice...
Ako smo vec tako super pametni i napredni valjda bi bilo za ocekivati da smo izumom kojecega sto nam olaksava i ubrzava rad dosegli trenutak da necemo morati rintati 10 sati na dan kao krumpina ili mm-eva nona koje su cijeli zivot provele na skrtoj zemlji, nego da smo sad sposobni raditi 5 sati (npr) i napraviti isto ili vise nego su to mogli nasi stari. Sad su tu i traktori koji pomazu i ne treba toliko manualnog rada, kosilice umjesto starinskih kosa itd..
Zar nije kad stanete i razmislite problem u konzumerizmu, u bogatoj eliti koja bez savjesti perusa ostalih 80% covjecanstva... Tko odredjuje koliko brzo se nesto mora napraviti. Koliko efikasno radimo na poslu.
Tu su mnoga pitanja, ali po mom misljenju kad bi civilizacija uistinu bila napredna kao sto tvrdimo, onda bi ljudi nasli nacina raditi 4-5 sati a ostalo vrijeme uzivati u prirodi, debatiranju, picu, zajednickom hobiju... itd...
Ovaj nacin zivota 8 +sati u firmi, jurnjava doma, vrtici, shopping centri... mi se niti cini napredan niti ispunjavajuci, nego naprotiv otudjujuci i zaglupljujuci.
Ja ću sad upast ko s kruške, ali nemam vremena čitati sve postove.
Prioritet nam je ležerniji život i vrijeme provedeno s obitelji. Zato smo preselili u manji grad gdje ja radim (posao mi je preko puta kuće pa ne gubim vrijeme na putovanje), živimo od moje plaće (smanjili smo sve troškove, već sam preko nekoliko puta pisalal o tome na forumu), a MM je doma s djetetom. Cijelo vrijeme se osjećam kao na godišnjem i nama super
Prvo sam se grizla da dovoljno ne ulažem u dijete jer ovdje nema raznoraznih sadržaja za 0+ (ono što si rekla, ribe-bebe i sl.), a onda smo odlučili da nećemo forsirat dijete (a time i cijelu obitelj s tim razvažanjem po gradu) i da i manji grad nudi dovoljno mogućnosti. A ako će baš htjeti svirat trombon ili trenirat softball ili capueru...
sve stoji, generalizirala sammoja firma teoretski nije privatna
A ja sam upravo sada završila s poslom (doduše, uzmem si ja po koju minutu za postove), a ovaj mjesec me nije bilo doma uopće točno 12 dana.
iako je činjenica da su javne službe posebna priča, javna su služba i liječnici koji dežuraju, i medicinske sestre..i kojekojoš.
i iako je činjenica da su državne firme prepune spore administracije i kojekakvih strašnih stvari, netko mora i te sustave nosit na plećima, netko mora i raditi. I unutar velikih državnih sustava postoje male firme koje su na tržištu i moraju funkcionirati jednako kao privatne firme.
Tako da, neke opće priče postoje, ali i u ministarstvima, školama, državnim firmama, svuda-postoje ljudi koji stvarno RADE, nose taj sustav.
I u privatnim firmama leziladi.
Uopće nisam reagirala uvrijeđeno, da ne misliš to
ključić, meni se čini idealno, ali od jedne plaće mi ne možemo preživjeti. Bar ne trenutno. Šifra: kredit.
Ono čime ja kalkuliram je MM - ov posao. Puuuno rada, puno izbivanja, relativno ok plaća, ali em ima radno vrijeme "stalno", svaki čas uleti put, a kad je doma mobitel stalno zvoni, na putovanje na posao gubi 2 sata dnevno.
Sve to ostavlja malo vremena, a s druge strane nas obvezuje da imamo "bolji" auto, zbog toliko putovanja.
Kad to stavim na papir, meni ispada da bi se bolje isplatilo da radi u blizini za pola manju plaću, nego ovako "ganja" veču s gomilom dodatnih troškova.
Posljednje uređivanje od Anemona : 27.05.2011. at 12:46
meni treba samo vremena :skromna:
da sve postignem dan od 36h bi bio baš fajn
da li ja to dobro vidim, da vecina sanja o necemu sto je socijalizam, i kako ono bijese, radnicko samoupravljanje?
Mislim da je neko većinsko uvjerenje da je u to vrijeme bilo bolje, tj. da se bolje živjelo.
Ne, večina nas sanja puno novaca i da niš ne radimo.
Ne, večina nas sanja puno novaca i da niš ne radimo.
kad pronadete gdje to ima, javite mi!
Posljednje uređivanje od seni : 27.05.2011. at 13:49
Ma da, to mi MISLIMO da se bolje živjelo... I teško je generalizirati, kao i sve drugo.
Bilo je lakše doći do posla i ostati na njemu, to je istina. Uobičajeno radno vrijeme bilo je od 6 do 2 ili od 7 do 3, s tim da se subotom radilo.
Bilo je relativno lakše i za manje para doći do stana/kuće/kredita ali to opet ima veze s jako dobrom zaposlenošću u to vrijeme. Moja svekrva isto uvijek govori da se bolje živjelo jer je bilo lakše doći do 100% zdravstvene skrbi (a ja onda kažem da tada nije trebalo financirati ni magnetsku rezonancu ni ovakve terapije ni onakve tehnologije nego se od mnogih bolesti umiralo i kvit, pa je to zapravo subjektivan dojam).
Plaće su bile ...tja, kako kome. Ja se sjećam da su moji roditelji svaki mjesec bili kratki za lovu i da je tata znao dignut ormar koji je bio podložen sa kovanicama, da ih izvuče ako je falilo za kruh.
Relativno dobro su živjeli oni koji su imali roditelje/rodbinu na selu, a odselili se u grad (veći ili manji, svejedno) pa nisu trebali platiti svaku mrkvu kao moji roditelji. Ima toga i danas... Onima koji su bili čisti poljoprivrednici nisu baš cvjetale ruže, a ni onima koji nisu imali ni m2 vrta. Ljudi su se snalazili kao i danas. Bilo je lakše doći do mjesta u vrtiću, država je općenito bolje stajala, ali općenito manje imala (sjetite se samo kakve su bile ceste, tj. nije ih bilo).
Mnoge stvari koje su naši roditelji (i mi) platili uzimamo zdravo za gotovo. Infrastruktura traži ulaganje i održavanje. Isto je sa zdravstvom, školstvom, vodovodom, elektroenergetskom mrežom, telekomunikacijama... sve to treba platiti.
Tehnologija se razvija, ali i košta. Moja baka imala je isti namještaj od udaje do smrti, isto suđe i još dosta toga. Ne zato jer ne bi htjela novo nego nije bilo mogućnosti... Bilo je kojekako.
Kao i danas, neke stvari su bile bolje, neke gore. Neke nam izgledaju bolje/gore, ovisno o tome u kakvoj se situaciji sami nalazimo.
Meni se nekako čini da mi danas živimo bolje i udobnije nego moji roditelji, ali imam manje vremena za djecu nego što su oni imali za nas. I teško je to rastegnuti jer nije svejedno radi li se o godini porodiljnog ili vremenu otplate kredita ili ovome ili onome. Moja mama je imala rifljaču, kurilo se na drva... da ne nabrajam (nije to mene pogodilo, jer bila sam dijete pa me mimoišlo) ali općenito bilo je puno više posla oko kuće, pa je to zapravo sve...relativno. Tako je to, moj Einsteine...
Ja se samo nadam da će moja djeca imati bar isti standard i mogućnosti kao mm i ja.
ne ali o nećemu što bi bilo na pola puta između socijalizma i kapitalizma...niti jedna krajnost ne valja
super tema sa još nekoliko dobrih tema u sebi. puno se toga može napisati kako je bilo nekada, kako je sada, pa o antirecesijskim mjerama (ima onaj prekrasan veliki topic o tome), a meni se posebno svidio prvi post od Anemone. U ovom užurbanom i stresnom životu bio mi je pravi gušt čitati o vrtu i kako svaki slobodan trenutak provode na selu.
Mi imamo gdje otići u prirodu, ali je udaljeno 120 km pa je neizvedivo često ići (manje vremenski, više finacijski).
nama trenutno isto nije idilično, vozimo se dosta do posla i to ne zajedno jer ne možemo uskladiti radno vrijeme. mm radi tri smjene, ja dođem doma oko 17,15. tu je škola, po jedna aktivnost za svako dijete. sebi priuštim fitness, ali u 21h kada djeca odu na spavanje. o troškovima života neću ni pisati.
tu je još gužva u kući zbog čega često nemamo svoj mir. ali napisala sam trenutno jer vjerujem u bolje sutra i da ćemo već nešto smisliti i da će se situacija promijeniti na bolje. ne odustajemo od svojih vizija, ovo je samo trenutno
Ustvari ove vaše male ideje su mi baš super, daju mi inspiraciju da dođem kući i s vrata viknem: oblačite tenisice, idemo na bicikl ... što ustvari sve češće i napravim
dođe mi trenutak kad samzbog razno raznih stvari, ali malim koracima do boljeg sutra ... puna sam optimizma, lupilo me ovo sunce
x e baš to!
Evo, nadovezat ću se na Cvijetu...
Mislim da je stvar u tome (što je neko i poslije napisao) kolika su djeca. Bilo bih neopravdano da se žalim baš na neke silne obaveze, ali ja jednostavno ne stižem niš. Nešto je do toga da sam neorganizirana (većina toga), pa ne obavljam na vrijeme stvari i onda me puno toga odjednom samo zaskoči.
Meni moji klinci oduzimaju puno energije, priznajem. Čak i ovaj stariji puno me traži, a za manjeg ni ne spominjem. Sjećam se, prije drugog poroda, kada je M. imao 4 i još bio jedinac, smanjio se pomalo intezitet ove gungule. A onda je došao A...
I puno ovisi o pomoći koji imaš sa strane, budimo realni
Evo, mi imamo jednu nonu i nonića blizu, a moji su daleko. I vidim koliko naizgled manja promjena sruši sistem. MM je divan, jednako sudjeluje u kućanstvu kao ja, klinci jednom tjedno idu kod nonića, vikendom ponekad uzmu starijeg...
E, a onda dođe lijepo vrijeme, a MM radi dva posla, od kojih je jedan skroz sezonski i nema ga gotovo nijedan vikend od proljeća do jeseni. On ode svojim poslom, nonići ne uzmu klince dva tjedna iz nekog razloga, na poslu je neka stiska, pukne ti cijev u kupaoni i ode sustav k vragu!
Kad sve ide kao po špagu, onda je dobro, ali kad je to?
Svaki put neka nepredviđena okolnost...
Dakle, htjela sam reći - gdje je više ljudi, više se stvari komplicira. Pa ako su još ti ljudi jako mali...
Ja vjerujem da je s većim klincima lakše i nemojte me, molim vas, uvjeravat da nije...
Najteže mi je bilo sa malom bebom (posebo do tri mjeseca) koju gotovo da ne možeš ispustiti iz ruku i koja te 24 sata treba...
Sa dvogodišnjakom je ipak lakše, a neki mi poznanici kažu da je najljepše kad klinci imaju 8-10 godina...
A, čuj, treba znat izabrat mužaNe, večina nas sanja puno novaca i da niš ne radimo..
Šalim se. Uostalom, kako možeš niš ne raditi. to je tek dooosadnooo. Ustvari, možda ja skroz krivo mislim, možda nekome nije dosadno kad ništa ne radi.
ja sigurno ne, al da je radno vrijeme bilo drugacije, bilo je. stvarno ne razumijem zasto se to moralo promijeniti. meni sat vremena ujutro vise ili kasno navecer nista ne znaci, ali mi puno znaci idem li po zimi doma s posla za dana ili kad vec pada mrak. ovo drugo me baca u depresiju.
Pa ja mislim da kad kažu ništ ne raditi misle, na poslu ništ ne raditi, sumnjam da doma sjede i ništa ne rade.A, čuj, treba znat izabrat muža
Šalim se. Uostalom, kako možeš niš ne raditi. to je tek dooosadnooo. Ustvari, možda ja skroz krivo mislim, možda nekome nije dosadno kad ništa ne radi.
Osobno, ja bih bila najsretnija na svijetu s ovim scenarijem...A vjeruj mi da doma imam posla preko glave s troje male djece, tak da mi ne bi bilo dosadno...
Normalno da ne mislimo ništa ne raditi na poslu, ne znam postoji li išta gore.
Mislimo - ne morati ići na posao a imati novaca. To znači "ništa ne raditi2 - da ne moraš ići na posao zarađivati a da imaš novaca.
U naslovu teme su i financije i sreća. Da li mislite je to upravno proporcionalno?
Da li su: veće financije=veća sreća?
Ili samo: veće financije=lakši tempo života?
Posljednje uređivanje od Beti3 : 27.05.2011. at 22:08
mom životnom stilu nisu bliske ove žalopojke, "što je nekad bilo dobro".
živimo ovaj život i treba naći neku meru svoje lične i porodične i poslovne sreće.
meni novac znači samo kad ga nemam, a kad ga imam za tekući život, onda je nebitno da li imam X ili X+.
trenutni višak novca koji sam zaradila potrošiće MM tako što će iznenaditi decu i čim se završi škola spustiti ih do grčkog mora na produženi vikend.
isto mi znači što sam mogla da kupim traku za trčanje koju smo dugo želeli.
a srećna sam u mojoj maloj corsi, ne patim za vilama s bazenom, niti za dizajnerskom garderobom.
i srećna sam što imam posao koji ne traži sedenje na jednom mestu 8 sati, svoj sam gazda, srećna sam što sam danas provela 2 sata usred radnog vremena s kolegama na produženoj kafi, ali isto sam srećna kad i uveče radim do kasno, jer znam da sve to ima neki smisao.
deca nikad nisu bila uskraćena za mamu, jer iako sam rano posle porođaja počela da radim, obično sam u 16h kući.
U mom "Amish" svijetu financije ne donose nikakvu sreću. Mm i ja smo jednako sretni kad imamo još 100 kn "do Ponedjeljka" ili kad uopće ni ne znamo koliko nam je ostalo al ima dovoljno. Da je lakše s lovom jest, ali kad se naučiš funkcionirati i bez nje, nekad ni ne primjetiš da ti je 3 dana novčanik potpuno prazan. Ajd to je tako zapravo od kad je mm prestao pušti, do tad je bila lagana panika i nervoza u zraku.
ma i meni je tako, ne veseli mene što imam para, ali me nebi ni veselilo da dodje ovrha za struju il banka sjedne na stan
nisi ti amiš, svi mi ne trebamo lovu ko lovu nego lovu zbog ovog..
u mom materijalnom svijetu meni financije donose olakšanje,onako lijepo je imati koju kunu na računu, pa znati da možeš uzeti ako ti zatreba, znati da možeš posuditi prijatelju koji nema recimo za nepredviđene izdatke od kojih se noću ne spava...
baš je dobar osjećaj.
proporcionalno obrnut onome kad znaš da nemaš, da je na računu 0, zero, ništa, a ti nemaš kud i moraš ih stvoriti, pa opet dolazimo do onog nespavanja od prije.
zato rekla bih, ne, ne moraju i ne garantiraju sreću ali za mene osobno, jedno opuštenije i smirenije življenje definitivno da.
Posljednje uređivanje od flopica : 28.05.2011. at 10:05
E pa baš si pogodila u bit. Meni je actually par puta Hep isključio struju, jedan put na Badnji dan (dok sam još slavila Božić) i onda smo romantično proslavili uz svijeće i palačinke. Baš zato ja govorim od odcjepljenju od sistema, jer sam sad ovisna od Hepu, a kad budem proizvodila vlastitu struju, neće mi više nikad doć hep i maltretirat me nego ću sama radi management proizvedene energije, i koristit je kad mi je zaista potrebna...tako je i sa svim drugim.
Jes ga trubim, al ajd, ku'iš što govorim...
ovo je reply na krmpiric
Posljednje uređivanje od RozaGroza : 28.05.2011. at 10:06
naravno da kužim, ja eto, nisam spremna na nepouzdani izvor energije, to mi je tekovina današnjice koje se nikad nebi odrekla
E da, 100 ljudi 100 čudi. Meni ni 5% ne smeta da jedem večeru uz fenjer i kuham na ognjištunaravno da kužim, ja eto, nisam spremna na nepouzdani izvor energije, to mi je tekovina današnjice koje se nikad nebi odrekla
Mene u cijeloj priči smeta (to i cijelo vrijeme pišem, Roza je shvatila) što mi se cijelo vrijeme čini čim imaš više novca da trošiš više "na gluposti". I opet živiš kao da imaš jednako novca. (Marin primjer s povećanjem financija, a istom kvalitetom života).
I u tom dijelu mislim da sam "rob novca" i to pokušavam izbječi.
Jedan banalni primjer trenutno meni aktualan: danas dijete kojem sam kuma ima rođendan, imamo običaj donjeti tortu.
Sve ove godine sam tortu kupovala, jer mi je to bilo pod normalno - cijena 450,00 kn.
Jučer sam ju ispekla - jednostavnu i finu (sigurna sam puno bolju od kupljene) jogurt tortu s jagodama (jagode su s našeg vrta) - ukupni trošak: 50 kn. Trošak vremena je pola sata na izradu torte i danas pola sata na ukrašavanje.
Tih ukupnih sat vremena mi nije nigdje falilo, čak mi je i dijete pomagalo, pa smo proveli vrijeme zajedno, a novčanik je teži za 400 kn.
Takvih primjera u svakodnevnom životu imam barem jedan dnevno.
I da, tu mislim da sam "zaglibila" u nekakav potrošački mod koji te samo vuče sve dublje i dublje i to želim jednostavno maknuti.
To je taj dio gdje želim vremena za iskoristiti vlastite resurse, jer smatram da imam puno toga za dati i doprinjeti našem životu.
Posljednje uređivanje od Anemona : 28.05.2011. at 10:29
hm, ima još elemenata, obično se na hrpi poslova ne stagnira samo tako lako, od tebe se očekuje (nemojte shvatit ovo kad da očekivanja treba ispunjavati svima okolo) da u velikom broju zanimanja napreduješ, a ako to ne radiš smatra se da nisi zainteresiran za to zanimanje. Ili figurativno, ako do 40 radiš da malo zaradiš, s 40 si na razini znanja 25godišnjaka-i nitko te više ne želi. Jerbo je bolje mlad i s tolikim znanjem, nego u pristojnim godinama i s tolikim znanjem.
JEdnostavno se pred tobom nađe opcija ili učiti, napredovati, biti in, ili s 40 biti van vremena i nemati ni za "osnovno".
ja nikad nisam kupila tortu, npr. :D, to spada u one troškove koji su meni nepotrebni, ali se slažem s time da veća zarada donosi veće troškove, samo postoji i problem što se reći stop može samo u ponekim situacijama i određenim trenutcima.
Karikiram, radiš u znanosti, pozovu te na simpozij 5 dana, ne odeš? Ako odeš, ništa nećeš zaradit, nećeš vidjet djecu 5 dana i još ćeš kupit košulju za prezentaciju :koja zarada
ako ne odeš, piši propalo da će te zvat drugi puta (možda, a možda neće treći, 4., 5.), ne sudjeluješ u timu....itd..i možda za koju godinu nećeš imat nikakva primanja.
evo kad smo kod torti, sad si me podsjetila što mene najviše smeta u današnjem svijetu
nego - strah.
strah od svega. toga nije bilo prije, kako mi se čini.
a zašto torta?
zato što mi užasno ide na živce pravilo u vrtićima da ne smiješ speć tortu/kolač za klince. nego donijet kupovno.
strah od salmonele.
danas kad su jaja pod sto put većom kontrolom nego prije kad tog straha nije bilo.
da ne nabrajam druge strahove.
to ti je amerikanizacijaevo kad smo kod torti, sad si me podsjetila što mene najviše smeta u današnjem svijetu
nego - strah.
strah od svega. toga nije bilo prije, kako mi se čini.
a zašto torta?
zato što mi užasno ide na živce pravilo u vrtićima da ne smiješ speć tortu/kolač za klince. nego donijet kupovno.
strah od salmonele.
danas kad su jaja pod sto put većom kontrolom nego prije kad tog straha nije bilo.
da ne nabrajam druge strahove.
znaš da su ameri nevjerojatno ušokovani zašto dubrovačke zidine nemaju ograde, jerbo
se ih bu tužili
Evo, a ja ne mislim da je to strah nego normalni oprez.
Ja ne bih voljela da mame peku kolače i nose ih u vrtić, ne sviđa mi se ideja da mi dijete jede hranu koju su napravili nepoznati ljudi u meni nepoznatim uvjetima. Niti ja ne jedem takvu hranu. Osim toga ima puno djece koja ne smiju jesti razne vrste hrane, a hrana pripremljena kod kuće nema nikakvu deklaraciju.
Btw. ja sam dosta puta u životu kupila tortu, ali fakat nikad za 450 kuna
Drago mi je kad se na ovakvim temama počnu spominjati brojevi jer onda shvatim da nisam rastrošna niti konzumeristica
Anemona Anemona 450 kn za tortu!!! Ccccc ha ha ha (šalim se) imala sam i ja takovih izleta u bespotrebno trošenje, imam ih još, mužu rastu sijede kad pogleda račun iz šopinga, čovjek moli Boga da što prije opet pođemo u divljinu jer se ja jednostavno u civilizaciji ne snalazim sa novcem najbolje.
Inaće, ovo što je Mima spomenula, ja sam slična takva da ne vjeujem previše u to kako i s čim drugi rade stvari, lagano sam umišljena po tom pitanju pa mislim da je samo u mene sve dovoljno čisto i zdravo, a i paranoična po prirodi valjda. Ali sam također 10 puta više ustrašena od namirnica koje kupujemo u dučanima, pa tu ubrajam i tu tortu, pogotovo sad u doba kad na deklaraciji npr piše 100% junetina a oni nađu da je u mesu bar 20% svinjetine i takve situacije, kad se preljepljuju rokovi trajanja, kad se dodaju pojačivaći okusa. Tako da moram birat između mame koja je uzgojila svoje jagode i zamutila svoj šlag i onog kupovnog i u podne i u ponoća biram ovo prvo.
450kn za tortu!?! ajme, kolika je i kakva torta od 100KM!?!
kupim i ja tortu povremeno kad negdje idemo u goste, ali nikad nije koštala više od pola tih para, a bude prava, ne margarinuša
doduše, kod nas je hrana još uvijek dosta jeftinija nego u HR, pa to valjda važi i za "luksuznu" hranu, kao što je torta
Ja bih ipak rekla da je sve u oku promatrača. Volim selo, ali tek toliko da prošetam njime i uživam u prirodi. Nikada ne bih mogla živjeti na selu, baviti se vrtom i kravama, meni čak i kućno cvijeće koje dobijem na poklon u roku od mjesec dana uvene. Volim gradove, volim imati novac da mogu kupiti djetetu sve što smatram da mu treba, da mogu sebi kupiti komad odjeće koji poželim, da mogu s prijateljicama otići na večeru kad želim, da si mogu priuštiti ljetovanje, itd. Nađem se nekada u situaciji imam novca samo za ono najnajnužnije, i taj mi osjećaj nije nimalo ugodan. Da me ne bi netko krivo shvatio, muž i dijete su mi na prvom mjestu, i kad bi nas dvoje imali radno vrijeme i obaveze zbog kojih bi patila obitelj, bez razmišljanja bih se odlučila za opciju manje novca-kvalitetniji život s obitelji. Sada, na sreću, imam i novce i ovce, i ne mogu reći da mi materijalno ne donosi nikakvu dobit i da mi ništa ne predstavlja. Smatram da vodim jedan sasvim normalan život kakv bi trebala imati obitelj srednjeg građanskog sloja, ne težim za ekstremnim luksuzima. Nažalost, danas je došlo takvo vrijeme da neke normalne stvari (ljetovanje, auto,vlastiti stan, itd.) spadaju u kategoriju luksuza, a ne u nešto što bi čovjek mogao sebi omogućiti od svoga rada i plaće.
upravo tako. sjetite se samo kako je generacija naših roditelja praktički dobivala stanove od države, danas to nama zvuči kao sf jer rijetko koja mlađa obitelj nema stambeni kredit ...
Nije od države nego od firmi u kojima su radili.
a firme su bile čije
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
