 |
|||
bile su državne, ali nisu sve firme dijelile stanove, nego samo neke - uglavnom velike i jake firme, a oni koji nisu radili u takvim firmama nisu lako dolazili do stanova. Nije bilo niti puno stanova na tržistu i bili su jako skupi - moji kažu da je bilo praktički nemoguće dići kredit i kupiti stan.
Imaš slabu plaću - firma ti da stan ili imaš (nominalno veću plaću, imaš mogućnost dići kredit i ima stanova na tržištu pa kupiš stan - sve je to otprilike isto.
bili su i krediti koji nisu imali valutnu kaluzulu pa je rata nakon par godina bila ekvivalentna kutiji cigareta..... bilo je svašta ,a svi su imali po nešto ( govorim iz svoje perspektive a nisam spadala pod tvz crvenu buržoaziju /djeca partijskih funkcionera i sl / -sama s mamom učiteljicom)
Posljednje uređivanje od maria71 : 28.05.2011. at 16:52
bome.
danas je normalno otplaćivati stan i po 30 godina(pa ko živ ko mrtav) po nevjerojatnim, lihvarskim kamatama koje su, koliko čujem, među najvišima u Evropi.
i baš se ne sjećam da je srednji sloj u donjem dijelu spektra nekada
bio prisiljen prekopavat po smeću da bi preživio.
al ok, jasno mi je da je i onda i danas bilo onih kojima je bilo bolje ili gore.
generalno mi se čini da je sad ponuda u svemu veća ali po vrlo visokoj cijeni.
bilo je nekad i redukcija struje, redova za ulje i kavu i benzin na parne i neparne datume, hrpu toga smo bili željni...pa sad razvaljujemo, kao tipično tranzicijsko društvo, po svemu živom što nam treba i ne treba.
HM je tu, još Ikea, pa ćemo valjda za koju godinu ili postati još žešći konzumenti ili se ipak zasititi svega i naći neki balans :nadajmose:...
odoh u širinu...
Posljednje uređivanje od mamma Juanita : 28.05.2011. at 17:06
Otplacivanje kredita, prema trajanju, barem, isto je i s ove strane oceana. Nas je na 30 godina. Razlika je u kamati, tj. njezinoj nepromjenjivosti. Nasa je fiksna zauvijek, a pozitivna strana medalje je i to sto se svaki uplaceni visak (moze se, bilo kad, uz ratu ili bez nje) skida s glavnice, a ne s kamate.
No ne moze ni to svatko. Kod nas je tako zato sto su suduznici muzevi roditelji. Bez njih, a sa mnom (u ovom trenutku jos uvijek strancem) nema sansi da bismo imali ikakav kredit koji bi normalna osoba mogla placati).
Ja iskreno uopće ne gledam to kao neke normalne stvari koje bi prosjećan čovjek morao moći sebi priuštiti, meni to već spada u imučnost (skijanja, nova obleka svaki mjesec, dobro auto itd.)...al da se bunim kad si mogu priuštit neki fini komad robe ili putovanje, ne bunim.
Po meni u luksuz spada kupovanje dizajnerske odjeće ala Armani, Versace, itd., nekoliko skupocjenih auta u posjedu, posjedovanje više skupih nekretnina, ljetovanja na Karibima, Maldivima, itd. Ali ni to ne smatram nečim lošim ako je u pitanju pošteno stečen novac i ako osoba drži do nekih temeljnih vrijednosti (sviđa mi se kako to radi vlasnik DM-a).
Uh meni je to već totalno bogatstvo! Armani i Versace, pa to nose Princ Harry i princeza Kate :D A Maldivi i Karibi...psssssssss
ma da, to je luksuz..al kad pogledaš lihvarske kamate i građevinsku mafiju, većina nas koji imamo kredite za stan, mogli bi skoro na Karibe da nemamo.
Ja sam cca 50 km od Zgb. i ista torta u Zgb. košta sigurno 150 kn manje. Neke razlike u cijenama su nevjerojatne.vještičica prvotno napisa
Baš neki dan sam bila u Virovitici, iste igračke kao kod nas dolje su pola jeftinije - točno pola. Ostala sam šokirana, ali sam barem odmah nabavila poklone za 2 dječja rođendana koji su ovaj mjesec.
Ova me tema danas pogadja ravno u sridu.
Nedavno je bio zgodan clanak na tu temu:
http://www.jutarnji.hr/male-stvari-s...o-i-tv/891428/
Meni je za srecu zbilja vazno to da ne putujem predugo na posao (imam 15 mi) i da na poslu ne provodim pola zivota.
Vazno mi je vrijeme s mojom obitelji, neprocjenjivo. San, putovanje, druzenje, kuhani obroci... I jos puno toga neopipljivog. A konzumerizam? Uh. On me umara. Toliko me umara da uopce nemam snage pisati o tome. :/
U Virovitici Picok sir 6 kn u Zagrebu 10 kn. Ja sam ostala u šoku kolike su razlike. A o Dubrovniku da i ne pričam, tamo mi je pak i Picok luksuz!! A ja navučena na taj junk.
Predivna tema, predivni odgovori!
Inače, o Cvijetinom odgovoru kontam već par dana od kad sam ga pročitala. Je li ta žena svjesna kako divan raspored ima! Divno! Da mogu tako nešto zagarantirati sebi, odmah bih potpisala. Bez zadrške.
Cvijeto, uživaj!
Zagreb ima OZBILJAN problem javnog prijevoza i ostalog prijevoza, užasne su gužve, slaba povezanost, nema metroa niti osobito brze željenice tamo gdje je treba i mislim kako dobar dio ljudi strada zbog toga, ničega drugoga. Da je više linija, da nema čekanja, da se voziš kao normalan čovjek, a ne kao sardina (pa ti u zubima nosi laptop i torbicu i paradajze ako se vraćaš doma, pa nosiš da skuhaš djeci) mislim da bi ljudi lakše živjeli. Moja je frednica ušla u nepovoljan kredit za auto u trenu kad si ga faktički nije mogla priuštiti jer je od tog naguravanja po tramvajima non.stop skupljala neke čudne boleštine. I sad se vozi tri gladne godine, al je bar zdrava... i tako.
Ali kvaliteta života građana u Zagrebu daleko je ispod interesa financijskih mogula, i moš ga frigat.
Osobno živim na mjestu odakle je jednako idem li pješke, autobusom, tramvajem, vlakom, biciklom ili autobilom do bivšeg radnog mjesta. Ako je rush hour, treba mi između sat i sat i pol u jednom smjeru, što je tri sata vožnje za svaki radni dan. Da imam helikopter, to bi spasilo stvar.
Koliko kuna vrijedi moja tri sata svaki dan, u trenu kad imam malu djecu? Užasno puno.
Mislim da Peterlin ima pravo - shvatiti kvart kao svoj grad, i pronaći život unutar njega, to je spas, tko može. I mi se vodimo tim nečelom.
Ja sam odnedavno u Zagrebu, i dosta sam zadovoljna javnim prijevozom. Mogla bih čak reći da sam vrlo ugodno iznenađena učestalošću tramvaja, povezanošću, pa i cijenom. Probajte se u Rijeci voziti javnim prijevozom, pa da vidite.
Ima dijelova koji su bolji od drugih. Ima varijanti gdje moraš presjedati dva ili tri puta, i prolaziti kroz uska grla...
Meni se čini da sve mi koje tu na forumu pišemo i čitamo nemamo baš tako strašan tempo života da bismo se trebale žaliti.
A što se tiče financija istina je da svi gomilamo stvari koje nam ne trebaju a koje smo previše platili, a reklame u tome imaju veliku ulogu, ne možemo ih izbjeći ali se možemo malo potruditi ignorirati ih i ne nasjedati baš na svaki "kako uopće možete živjeti bez toga" (iz osobnog iskustva znam da mi većina stvari za koje ne znam da postoje niti ne treba, a kad saznam da postoje odjednom mi baš jako trebaju).
A sreća......uglavnom je uvijek tu negdje blizu ali nikako da je zaista i uhvatimo (a možda je to samo bit napretka?!).
Ja nikad nisam bil prevelika žrtva konzumerizma , a sad sam bome još manje.
Uvijek smo živjeli ispod svojih mogućnosti , tako da nam i sada kad imamo puno manje nego prije nije nikakav problem.
Mi smo umjesto u odjeću , kozmetiku , putovanja i sl. ulagali u nekretnine , i sad nam još samo malo fali da bi mogli živiti od rentanja.
Ne bog zna kako luksuzno , ali na sadašnjoj razini da.
Sjetim se često našeg haustora iz djetinjstva: 21 stan sa ko zna koliko djece. Kućni red: od 3 do 6 tišina, bez trčanja stepenicama. Jer tada su naši roditelji spavali nakon posla(bar većina), ili se mame odmarale nakon napravljenog ručka. Oko 7 većina nas sa svojim roditeljima za ručicu, i u lijepa majska predvečerja u šetnju gradom(NE na večeru ili igaronicu), šetamo se korzom, pozdravljamo ostale sugrađane koje viđamo skoro svaki dan, mako odemo u park, malo jedemo kokice, na sladoled i kolače i onda kući. Mama i tata normalno obučeni, mi u našim jednostavnim izdanjima: tenisice i T-majca, eventualno neki repić na glavi. Onda kod kuće večera ako ko želi, a ako ne, higijena i spavanjac. Roditelji sjednu u miru da koju proćaskaju i popiju kafu, i pogledaju nešto na TV.
Svoj dan vam neću ni opisivati, vjerujem da već imate sliku kako on izgleda u ovoj 2011. godini.
Posljednje uređivanje od eris : 30.05.2011. at 09:52
Meni bez novaca grozno...
Zapravo, mislim da je više stvar u odnosu novac-vrijeme. Ne znam kako bih to objasnila, ne smatram se materijalistom, ali puno mi je lakše i ljepše sad kad smo na dvije plaće. Npr. mlađeg sina mi čuva baby sitterica, jer se grozim jaslica. Da si to ne mogu priuštiti, išao bi u jaslice, ali mislim da bi nam tada kvaliteta života pala. Ujutro ga ostvaim da se lijepo naspava, dođe mi curka, oni sve lijepo, po malo, imaju onako miran tempo kroz velik dio dana dok smo mi na poslu i u vrtiću. To me stvarno usrećuje.
Drugi primjer - živimo u centru grada i sve obavljam pješke, do posla mi je oko 15 minuta, do vrtića 5. Ali, budući da smo u samom centru, dosta je bučno, po ljeti jako vruće... Imamo jedan auto, drugi si ne možemo priuštiti. MM često vikendom uzme auto koji mu treba za njegov drugi posao - hobby. Znači, nešto što voli, ne ide samo zbog novaca. A ja bih voljela skočiti s klincima do mame na Krk ili na neki mali izletić sa prijateljicama. Pa ostanem doma. Ili se moram nekako snalazit. Bilo bi stvarno super kad bih imala još jedan mali autić. I tako to. Ali, ne želim biti bahata. Mislim da jako lijepo živimo. Čak dosta slično kao eris u djetinjstvu! Tako, imamo dovoljno, ali da mi koja kuna više ne bi donijela zadovoljstvo, e to ne mogu reći!
Ovo je tema koju ja sama sa sobom svaki dan iznova raspravljam, pokušavam skužiti gdje "šteka", što unaprijediti, kako imati više novaca, više života i više zdravlja.
Uspješnija sam nego većina u tome, ali dok sam došla do te neke faze da se mogu smatrati uspješnom bilo je stvarno gadno. Radila sam dva posla istovremeno (jedan za druge i drugi za sebe), stalno se razboljevala (živjeli smo u hladnom prašnjavom prostoru na -15 zimi)...
Sada sam u toj fazi (već 3 godine) da se mogu ljubiti i grliti sa mužem i djetetom po cijeli dan, da mogu u sred bijela dana, dok drugi rade, ići šetati po suncu i sa mužem i sa djetetom. Da možemo ići na godišnji i tri puta. Da se ne moram više nikada brinuti da li ću dobiti otkaz ili ne.
Još uvijek nije sve najnaj kako bi ja htjela, nemam još plaću koliku mislim da bi trebala imati da pokrijem sve naše snove ili stvorim ušteđevinu, još uvijek nam se događa da klijenti ne plate pa upadnemo neko vrijeme u dugove. Dogodi se i da opadne količina posla pa me uhvati stres i panika. Dogodi se i da jako često radim po noći.
Ali sve u svemu jako sam sretna, žalim samo što mi vrijeme ide jako brzo, a u ovoj državi teško je nešto postići u kratkom roku. Moji prijatelji koji su bili među najboljima, dobijali najveće svjetske nagrade totalno propadaju, nemaju za plaće. Žalim što tako dugo treba da se nešto pokrene, što su svi inertni. Žalim što ne stižem sve što bih htjela.
E da, to sam htjela još reći. Ja imam samo dva para cipela, dva para hlaća i tri-četiri majice. Često puta se znam osramotiti kad netko primjeti da sam stalno u istom. Jednostavno su mi materijane stvari zadnje na svirali. Ulažem u one stvari koje mi donose novac, a novac mi donosi vrijeme da budem sa obitelji i prijateljima.
pinguice, baš lijepo.
I ja ovako! Novac mi nije bitan da se picanim i živim rastrošno, zaista imam odjeće taman koliko mi treba, u kući imam samo ono što mi treba, dakle ne kupujem robu i stvari koje se talože i zauzimaju prostor a da nikome ne koriste. Auto imamo jedno, zato pješačim na posao. Ali bez novca si ne bih mogla priuštiti edukacije koje su mi potrebne za moje osobno napredovanje u profesionalnom smislu, odlazak na večeru s frendicama, putovanja, ljetovanja s obitelji i slične stvari koje me vesele i za koje smatram da mi podižu kvalitetu života. I važno mi je imati novac koji mogu pretvoriti u ušteđevinu, jer nikada ne znam što me može sutra dočekati (da nam propadne posao, skupo liječenje, da mi dijete poželi studirati u inozemstvu, itd.).
Pišem odgovor na početni post, nisam sve druge stigla pročitati.
MM radi u školi, ja sam nezaposlena (firma otišla u stečaj taman pred moj porod), posao ne tražim jer sam odlučila biti s djetetom barem do 3. godine.
Dok mojoj firmi nije krenulo nizbrdo, imala sam plaću veću od MM prosvjetarske. U to vrijeme smo kupili stan, štedjeli smo sve što smo mogli.
Zapravo, najviše novaca smo trošili u vrijeme kada smo počeli raditi (izlasci, fina klopa, cuga), živjeli kod staraca, a nismo imali konkretne planove za budućnost.
Sada živimo od njegove plaće, a krpamo se s ušteđevinom. Ulete nam njegovi starci i moja teta (cipelice, kaciga za bicikl, nešto sitno za robicu i sl.), dva puta tjedno ima instrukcije s klincem kolege s posla.
Plaćamo kredit za stan koji iznosi 2/5 njegove plaće, petina odlazi na režije (ove ljetne), a dvije petine nam je za hranu.
No, ono što je najvažnije, više NIKADA, NIKADA NE BIH RADILA POSAO KAKAV SAM RADILA. Za ne znam kakvu plaću. Vrijeme koje ja provedem sa svojim djetetom, važnije mi je od bilo čega na svijetu.
Istina, ne možemo si baš priuštiti knjige za 500 kuna mjesečno i slično, ali dobro, to nije sila.
Imamo vrt (obrađujem 90 kvadrata gradskog zemljišta) i to zato jer želim da jedemo ono za što znam gdje je i kako raslo.
MM bi mogao raditi puno više instrukcija, mogao bi raditi na pitanjima za državnu maturu, ali jednostavno to ne želimo. Važnije od svega mi je da kada on dođe kući, sjedne na pod i igra se s djetetom. Ili oni dani kada ide popodne na posao pa se zajedno budimo, večernje šetnje, kada mi u pola tjedna u 11 sati pomaže nositi vodu s bajera u bašču...
Kao i pinguica, na robu trošimo najmanje, ne sjećam se kada sam si zadnji puta nešto kupila. I općenito na te kojekakve điđe koje potroše vrijeme - dok ih kupiš pa onda dok se s njima petljaš (tu mislim na sredstva za čišćenje, kojekakvu kozmetiku, life style predmete...)
Znam da ušteđevina neće vječno trajati i da ću se morati zaposliti (već sam počela honorarno pisati za jedan tjednik koji je na žalost postao mjesečnik, ali dobro, možda ni to neće biti loše iako je lova sitna), a bilo bi odlično raditi u struci, u školi gdje bih isto mogla imati dosta vremena i organizirati si vrijeme kako mi odgovara (pripreme i ispravljanje testova kad dijete spava...).
E sad, ono što sam još htjela komentirati.
Nemam ja ništa protiv onoga što nama naše vrijeme daje, tko se voli voziti autocestom dva puta tjedno, nek' izvoli, meni ne treba... No, imam protiv načina na koji se dolazi do novaca maltretirajući malog čovjeka kojemu nije bitan napredak na poslu, ambicija, bitna mu je plaća i njegovo vrijeme s obitelji.
I tu dolazimo do onoga o čemu je Ifigenija pisala na temi koja je zatvorena (probijanje staklenog zida, kako li...). U privatnim firmama postoje ljudi koji jednostavno od svih očekuju da se daju petsto posto na poslu, očekuju da se kolega u istom rangu koji možda nema ambicije postati šef nekog odjeljenja ponaša isto kao njegov nadređeni. Zbog čega bi? On odradi svoj posao i ide kući. Ne želi napredovati, želi zadržati svoju plaću i svoje vrijeme. I to je sve!
To govorim iz vlastitog iskustva, iskustva žene koja je radila urednički posao očekujući da će svi oni biti budale koje će tamo sjediti od nemila do nedraga, a kod kuće će čekati djeca i muževi... Moram li reći da ja tada djece nisam imala, živjeli smo kod svekija, a kada smo prešli u stan, muž je kuhao i čekao da dođem s posla po nekoliko sati. Sve je pucalo po šavovima. Ne ponovilo se! Uvijek sam imala razumijevanja za bolesno dijete, probleme..., no postojala je kolegica koja nije imala razumijevanja za ništa - mogu slobodno reći - apsolutna karijeristica kojoj ni dan danas nije stalo do ničega nego do "krvavo zarađenih krpica" kako na već spomenutoj temi napisa Pinky. I ona je bila konj s kojim smo svi mi morali držati korak.
I zato mislim da je strašno, strašno teško živjeti u našem društvu u kojem se nameću takva pravila igre.
S druge strane imate blagajnice i slične profesije gdje zaposleni rade više poslova od jednom, rade prekovremeno, nedjeljom..., a sve to nije plaćeno koliko bi trebalo biti, kad već nemaju pravo izbora pa reći, ja to neću raditi, dajte mi moje 2,500 kuna, odoh kući djeci i mužu.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 02.06.2011. at 04:32
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom