pa fino je, sta sad, to je nekima tako. sto nije opravdanje za masovnu proizvodnju. sjecam se da smo kod moje bake, kad bi dosli, mi klinci hvatali kokos po dvoristu, onda bi joj baka sa sjekirom skinula glavu i pojeli bi ju za rucak. ok, grozno za kokos, ali to mi je normalni aspekt hranidbenog lanca, lovina je uvijek u strahu i soku, to je tak. e sad, to je bilo jednom u ne-znam-koliko, nitko nije rekao da se meso mora jesti svaki dan za sve obroke (osim u mozda leskovcu, ma ni tamo ajde
). jednom tjedno je sasvim dosta, a zamisli da ljudi jedu meso jednom tjedno, koliko bi to ukupno manje bilo.
ali kad pogledas dokumentarac "food inc." ili "our daily bread" zivot ti se zgadi. sta mi jedemo, ljudi moji, to je nesto prestrasno. tako da je moj projekt u zadnje vrijeme jesti manje
i traziti hranu koja je uzgojena lokalno. po mogucnosti bez obijesnog bacanja (pomislite samo koliko se zivotinja viska ubije da bi se bacile ogromne kolicine mesa svaki dan, npr. u nekom lancu brze hrane) i bez luksuza u stilu jagode po zimi. to je to sto ja mogu i sto planiram napraviti.