Dugo sam vas čitala i konačno sam nakon 4,5 mjeseca od poroda mog anđela Ian-a skupila hrabrost ispričati svoju priču
Zatrudnila sam u 7 mjesecu prošle godine-dugo očekivani plusić i neizmjerna sreća kako nam će sada život biti u potpunosti ispunjen
Trudnoća je bila idealna, radila sam cijelo vrijeme, Ian je super napredovao, sve idealno do 26 tjedna trudnoće. Iz čistog mira sam prokrvarila-na hitnoj mi je rečeno placenta previa. Ostavili su me u bolnici 4 dana te me onda pustili kući uz preporuku mirovanja. Nakon tjedan dana opet prokrvarila i ovaj put me ostavili u bolnici. Mjesec i pol sam samo ležala (bez tuširanja i pranja kose, bez sjedenja, dizanje samo na wc) ali i usprkos tome sam svaki dan krvarila, stalno su me selili rađaona ili predrađaona jel nisu znali da li će mi se krvarenje zaustaviti ili ću morati na hitan carski da mi spase život. Moj anđeo je cijelo vrijeme bio dobro; za njega sam se molila, za njega sam izdržavala sva pikanja i krvarenja, živjela za trenutke kada se micao.
Svi su mi govorili moraš izdržati što dulje, ali kako kada to nije u mojoj moći? Ja sam dala sve od sebe, ali dragi Bog je odlučio drugačije
U 28 tjednu mi je počela curiti plodna voda, držali su me tako 37 sati i onda je počeo porod-spontano.
Zaključili su da mi se placenta povukla gore i da idem na prirodni porod-nitko sretniji od mene.
28 tjedan je ok, svugdje piše da je to granica preživljavanja, moja beba će biti super,on je veliki za taj tjedan procijenjen je na 1 300 kg, konačno ću ga vidjeti-stalno sam sebi ponavljala.
Rodila sam u 2 sata (42 dugačak, 1420 težak), na maksimalnom dripu ali sve sam preživjela-za njega.
Međutim Ian nije prodisao ni zaplakao, morali su ga oživljavati i uspjeli su....Nakon toga 4 dana agonije, on u inkubatoru, bori se, prikopčan na milijon injekcija koje vire iz njegovog malog tijela, ja svaka 3 sata kod njega-pričam i pjevam mu, uspjela sam se izdojiti-sve samo da on bude bolje
3 dan je otvorio oći (najljepše oći koje sam vidjela)-nitko sretniji od mene, ide na bolje ali... tu noć doktor mi govori da nije dobro, plučni distres 3 stupnja, krvarenje u glavici (neću sve pričati u detalje, ali ukratko, ništa nije funkcioniralo kako treba). Za vrijeme mog jednog posjeta mu je krv izbila na usta...
Doktor mi govori da će mi dijete umrijeti, samo je pitanje trenutka, ni on sam ne zna šta ga još drži na životu. Ja pucam, daju mi injekcije za smirenje, zovem mamu da želim van iz bolnice......
Moj anđeo je napustio ovaj svijet 31.01.2011. pola 10 ujutro-nije se više mogao boriti.
Pokop sam preživjela u magli, od tada mi je cijeli život agonija-ne znam kako dalje.
Jedino što si neću nikada oprostiti što tu večer kad sam saznala da će umrijeti više nisam imala snage otići k njemu. Nisam ga mogla gledati i znati da će umrijeti, da ću opet vidjeti kako mu krv izlazi na njegova mala usta-bila sam kukavica. Stalno razmišljam da je umro u pola 10 jer je čekao da ja dođem. Naime, svako jutro smo imali izdajanje od 9 do 9 i15 i kada je vidio da neću doći, tek je onda umro...jer me je čekao.
To je moja priča, još jedna u nizu žalosnih. Nije mu bilo suđeno,Bog je trebao još jednog anđela
Maleni moj Ian, volim te najviše na svijetu i oprosti mi što nisam došla-mama nije imala snage...
Onaj dan si otvorio oći i oprostio se sa mnom-ali ja to nisam znala. Sada si na boljem mjestu, sa mojim dragim ocem a tvojim djedom i čekajte me- ja ću sigurno doći