Voljela bih kazat da se meni sve sviđa što moja djeca rade-lagala bih. Iako svaki dan, i pričom, a vjerujem i primjerom ih učimo da budu oprezni, dobri i milostivni prema ljudima i životinjama, vrijedni, pošteni. Opet, moja 15. godišnja kći spava do 12 danju, sin je nekidan sa rajom mrcvario jadnu mačku, posvađaju se naglas, i slično. Ali učenje nije trenutak, to je proces, jer sticanje spoznaje o bilo čemu znači da ono što vjerodostojna osoba kaže mora u glavi sluašoca da naiđe na razumjevanje. da tačno zna što i kako. Tako da neke stvari treba govoriti, ali na njih ukazati u trenucima koji su prikladni(primjer jadne Antonije za stopiranje) jer tada su oni upečatljiviji. Ili kada gledamo na discvovery emisije o životinjama, kažem sinu: " Vidiš kako svaka životinja ima svoj smisao, i kako su mačke korisne, a ti si prije par dana jednu takvu dađao džanarikama!"
Druga stvar, nisam odrasla u vjeri, ali su me odgajali ljudi čije se ime i danas spominje u kontekstu dobrote, velikodušnosti i ispravnog puta. Vjera kaže budi dobar čini dobro pa ćeš na onom svijetu imati dobar i vječan život. Filozofija kaže budi dobar, čini dobro, znaj za sebe, jer samo tako možeš očekivati da i drugi budu dobri, čine dobro tebi, i cijene te na ovome svijetu.
Moja hoda u minici, neko nosi vinčesterku, neko zapali cigaru. Uz odgoj, od srca i istrajan, to će biti divni odrasli ljudi koji će voditi slične rasparve ovoj za 15 godina.
Mene muci "pojam grijeha" koji je nekoliko spomenut, a usput i razvod, pobacaj, preljub i ne znam sto sve ne.
Nisam vjernik, vucem negativne posljedice fanaticke vjere (nije bitno koje) iz djetinstva i jezim se od cinjenice sto se sve moze prouzrociti kada netko s krivim namjerama krene protumaciti bilo koju vjeru, bibliju, koran, toru itd. Ne pada mi na pamet da svoje dijete ucim osudjivati. Suprugu i meni je u cilju da nasu kcer naucimo da postoje razna rjesenja ali da postoji mogucnost da ta rjesenja nisu jednako prihvatljiva kada se uskladjuju s osobnom nacelima ili standardom morala. Za osobne odluke i njihove moguce posljedice smo sami odgovornorni, ne prihvacanje posljedica vlastitih postupaka i odluka je po meni apsolutni "no go". Rastava braka, bolest, neplodnost, preljub, drugacija seksualna orijentiranost, seks, nasilje, ovisnost su dio naseg svakodnevnog realnog zivota. Necu nista postici nista ukoliko skrivam realan svijet od svojeg djeteta, moja je obveza kao roditelj da svoju kcer informiram i nudim razne opcije i objasnjenja u skladu s njenim uzrastom.
Mozda sam naivna, pomalo luckasta, svjesna sam da bi i sama mogla nastradati ukoliko naletim na "krivu" osobu ali sto mogu - vjerujem u bolji svijet i plivam protiv struje da svojem djetetu omogucim kvalitetnije okruzenje. Ne, necu se oglusiti ukoliko susjed mlati susjedu, necu biti pasivna ukoliko vidim da netko tuce djecu ili nemocne zivotinje, ako svecenik iskoristava djecu, ne dozvoljavam da se prostaci ako je moja kcer u blizini, pokusavam biti sto dosljednija u svemu sto radim a pogotovo u odgoju naseg djeteta. Amen
Odgovori s citatom
