Stranica 1 od 2 12 PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 82

Tema: očajna mama jednog šestogodišnjaka!!!

  1. #1

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno očajna mama jednog šestogodišnjaka!!!

    jas sam očajna mama jednog (za skoro mjesec dana) šestogodišnjaka!
    moj je sin oduvijek bio "teško" dijete, ništa kod nas nije išlo "lako", ni hranjenje, ni spavanje, ni odvikavanje od pelena...uvijek i za svaku stvar stotinu objašnjenja , uvjeravanja, moljakanja i nadasve živaca za tri konja , čak i razvoj govora, već godinu dana idemo k logopedu. psihologica ga je okarektizirala kao nadasve osjetljivo dijete, inteligentno ali i emocionalno nezrelo!!
    i, istina je , moj sin je jako osjetljivo dijete, jako vezano za mene i supruga. u vrtiću i nije bio jako prihvaćen od strane vršnjaka baš zbog svojih reagiranja koji su bili "nezreli " za dob!! No, sve je nekako išlo naprijed, logopedica je zadovoljna rezultatima, u vrtiću se situacija normalizirala, ima dobre prijatelje, lijepo se igra, posluša (bilo je faza i kad nije slušao), jede, spava. No, moj je sin jaaaako napet, često je agresivan prema mlađem sinu koji "s lakoćom" napreduje i svi ga vole .
    Psihologica mi je rekla da starijem moram jačati samopouzdanje i svi se u tome trudimo...no, u zadnjih mjesec dana ta napestost je popucala po šavovima...na svaku zabranu i kritiku ima napade bijesa, baca stvari, mene lupa, govori mi ružne stvari, ja ga uzmem k sebi i teško ga smirim. No neće to napraviti ni mužu ni svekrvi ni pred susjedima. Jednostavno, moje granice lako prelazi. Sve zna , da to nije lijepo, da se to ne smije, aki kad ga uhvati žuta minuta...kaos! Jel netko ima sličnih iskustava...help me please!

  2. #2
    Manuela. avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2011
    Postovi
    638

    Početno

    tvoj je sin jako pametno dijete, jer vidi da jedino s tobom može manipulirati, jer kako sama veliš da to radi samo tebi, pred drugima ima strahopoštovanje i ne pada mu na pamet to napravit nekom drugom!
    ako želiš riješit problem prvo sa sobom moraš riješit neke stvari, jer dok on ima napadaje bojesa zbog neke kritike ili kazne, pa ga ti uzmeš k sebi da ga smiriš napravila si kontra efekt!
    ako je kazna treba ju poštivat koliko go on vrištao il šta več radio, dok vidi da ne popuštaš, prestat če jer mora!
    dok se smiri razgovaraj s njim jer če vidjet da je napravio nešto loše i da tako ne može, več da te mora slušati!

  3. #3

    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    9,914

    Početno

    nemaš autoritet. i nikad mi nije bilo jasno to grljenje djece kad naprave p........u .( moj ide u kaznu )

    moraš početi raditi na sebi jer je škola blizu i sin će ti se teško nositi sa tim novonastalim situacijama.

  4. #4
    Jelka avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,006

    Početno

    hipernova, eto mene u istoj situaciji. Već više od godine dana, otkako je Mara prohodala i time postala ful aktivan član obitelji. Janin svijet se vrti oko Mare, po cijele dane ju maltretira, nateže, i najsretnija je kad ju rasplače. Ne radi to iz zlobe, njoj je to citiram 'lijepo'. Neki dan u razgovoru s jako dobrom prijateljicom, koja osim što me jako dobro poznaje, ima crtu za pronalaženje uzroka i rješenja, shvatila sam da smo se negdje po putu (čitaj otkad se Mara rodila) nas dvije udaljile (inače sam bila prezaljubljena u nju). Potrebno je ponovo se povezati, pružiti Jani SVAKODNEVNO vrijeme samo za nju, 1na1, i ja vjerujem da će s vremenom situacija se promijeniti. Jer mene fizički i psihički dotuče stalno natezanje s njom, urlanje, prijetnje, ponekad i pljuske po guzici. To nije rješenje, gadim se sama sebi kako sam licemjerna, na nju vičem kad udari Maru ili urla, a ona samo ponavlja što vidi i čuje.

    Probaj, kao ja, naći nekoga bliskog, tko će ti moći s pogledom izvana ukazati na uzrok.

  5. #5
    Trina avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    6,874

    Početno

    Citiraj maria71 prvotno napisa Vidi poruku
    nemaš autoritet. i nikad mi nije bilo jasno to grljenje djece kad naprave p........u .( moj ide u kaznu )

    moraš početi raditi na sebi jer je škola blizu i sin će ti se teško nositi sa tim novonastalim situacijama.
    slažem se.

  6. #6
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    12,206

    Početno

    Ovo je druga mama šestogodišnjaka danas koja traži pomoć. Pa, oni imaju SAMO šest godina! Što će biti za koju godinu?!

    Probati ljubav i odlučnost, zajedno. Ali, mama mora biti sigurna da tako misli. Ne znam gdje su tate, ali oni valjda nemaju problema. Mama je mama, dijete je dijete- uloge su podijeljene i samo ih se treba držati.

    Urlanje, prijetnje i pljuske po guzici ne vjerujem da pomažu. Dijete želi biti sigurno u svoje postupke, zadovoljno samo sa sobom, i vidjeti da je i mama zadovoljna s njim (njom).

    Bojim se da je dijete koje postupa kao djeca u gornjim postovima, nesretno i da traži pomoć.

  7. #7
    lasica avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Postovi
    1,328

    Početno

    dobro razmisli da li djetetu daješ dovoljno pažnje-znači ne da si s njim doma cijeli dan pa gledaš tv nego da baš imate 1:1 vrijeme.nekoj djeci toga treba više,nekoj manje.svakako ako misliš da ne možeš sama,potraži stručnu pomoć.znakovito je što ima govorne probleme što ukazuje na mogućnost da je to i osjetljivije dijete koje treba puno više pažnje i brige nego "normalno",jer često takvi poremećaji i idu ruku pod ruku sa ostalim vrstama preosjetljivosti.oko 6. godine nisu neobične niti regresije u ponašanju,pa i negativne,pogotovo jer je tu i usporedba sa bratom koji je "savršen" za razliku od njega koji je stalno "zločest" i "loše govori".narušeno samopouzdanje? u svakom slučaju odgovor sigurno znaš,ali si ga moraš priznati.a kada to napraviš,doći će i rješenje.znaš,ima i jedan efekt poznat u psihologiji i sociologiji,kada stalno etiketiraš dijete kao zločesto i ovakvo i onakvo ono na kraju takvo i postane,uđe u "ulogu" koju si mu namijenila.mislim da je najbitnije hvaliti i hrabriti i grliti dijete kada je dobro,znači više poticati dobro ponašanje i truditi se hvaliti ga,poticati samopouzdanje zadajući neke zadatke i sitnice za koje znaš da ih 100% može obaviti,nego se orijentirati na kažnjavanje svega i svačega.dakle nekakvo potkrijepljivanje dobrog ponašanja,drugim riječima,prevencija kao primarna orijentacija odgoja.i najmanje po meni djeluje razgovor kad je dijete uzrujano,a najbolje kad je u zenu,lijepo ga posjedneš i popričaš zašto nešto nije u redu,i kako to ponašanje drugi vide,i pitaš ga što time misli postići,da li ga nešto smeta da je takav itd.

  8. #8
    lasica avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Postovi
    1,328

    Početno

    Citiraj Jelka prvotno napisa Vidi poruku
    shvatila sam da smo se negdje po putu (čitaj otkad se Mara rodila) nas dvije udaljile (inače sam bila prezaljubljena u nju). Potrebno je ponovo se povezati, pružiti Jani SVAKODNEVNO vrijeme samo za nju, 1na1, i ja vjerujem da će s vremenom situacija se promijeniti. gadim se sama sebi kako sam licemjerna, na nju vičem kad udari Maru ili urla, a ona samo ponavlja što vidi i čuje.
    eto.

  9. #9

    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Postovi
    1,048

    Početno

    Jooj kako sebe vidim u tvojoj koži

  10. #10
    lasica avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Postovi
    1,328

    Početno

    Citiraj hipernova prvotno napisa Vidi poruku
    No neće to napraviti ni mužu ni svekrvi ni pred susjedima. !
    zato što je jedino s tobom iskren,svoj,ma kako god to grdo izgledalo.u jednu ruku to jest manipulacija-ne pokazuje to pred svima jer zna da si ti možda najslabija.ali to nije ona klasična manipulacija radi koristi nego ti on pokazuje što je u njemu.a u njemu je kaos.

  11. #11

    Datum pristupanja
    Sep 2009
    Lokacija
    VG
    Postovi
    250

    Početno

    Hipernova znam da ti nije lako, imala sam nekoliko puta sličnih problema, prošlo kada sam sama rekla "ovo nikuda ne vodi, volim svoje dijete i ne želim imati ovakav odnos s njime". Sve ovo što ste napisale je točno, bolno, ali točno. Kod nas se sve promijenilo kada smo doslovce uveli pravilo "nema popuštanja u našim odlukama" - ono što sam rekla toga sam se držala kao pijan plota - dala sam mu više sebe, kad sam bila s njim bila sam samo s njim i samo njegova. Često puta mi našim ponašanjem izazovemo njihove frustracije, a da toga nismo ni svijesni. Ima jedna dječja knjiga "Grozni Grga"; često puta smo blagonakloni jednom dijetetu, dok je drugo uvijek krivo, bez obzira.

  12. #12

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno

    hvala vam svima na pomoći i sugestijama, ali zaista. mene je ovo psihički jako dotuklo, ja se ujutro budim očekujući njegovo bjesnilo oko podne-jedan. stvar je u tome da kada je muž doma subotu i njedjelju to se ne dešava i čak...moj sin je sretniji i mirniji. Dobro, zna se on i mužu suprostaviti, ali max. je lupanje vratima sobe i tamo se smiri i dođe natrag sam.

    Sigurna sam da on traži moju pažnju stalno, stalno propitkuje idemo li negdje bez mlađeg, jesam li ja bolji nego on...itd.
    Ali , problem je u tome, što se ja zaista, ali zaista stalno obraćam prvo njemu. stalno ga hvalim, pokušavam ga ohrabrivati, čak ponekad i nauštrb vremena koje i mlađi traži.
    Danas mi je vikao, kriv sam, ja sam kriv , kao da je htio namjerno isprovocirati svađu (opomenula sam ih radi divljanja po kući).
    Kad su odvojeni oni su ok, dobri, hoće poslušat, a kada su zajedno to je cirkus.
    Ja mislim da mi pod hitno treba psiholog, ja se ne znam postaviti, a moje dijete je nesretno

  13. #13
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,256

    Početno

    Evo da te utješim - nisi jedina... Ta faza (jer to jest faza) zove se "mali pubertet" i jako je česta prije smirivanja pred školu. Naporno jest, dosadno jest, neku djecu pogodi više od drugih, ali prolazi... i to bez nekog posebnog petljanja. Moj stariji sin je kroz to prošao gotovo neosjetno (uz cendranje i traženje pažnje), ali mlađi, koji je osjetljiviji i emotivan na drugačiji način, koji ima teškoće s ispoljavanjem svojih osjećaja, taj nas je neko vrijeme izluđivao. Treba im naći zabavu koja ih veseli, po mogućnosti u društvu vršnjaka - sport, ples, društvene igre, knjižnicu... ne znam, svatko će bolje znati za svoje dijete. Djeca koja to imaju u svom okruženju obično protrče kroz tu fazu neosjetno... Oni koji traže više, znaju nam doći glave dok sami (i uz našu pomoć) ne nađu ventil... Kod mog sina to je bila glazba, spasili smo se kad je sintić stigao u kuću, a kasnije smo ih upisali u glazbenu školu (mlađega u osmoj godini, po njegovoj želji iako je mogao čekati još godinu dana i ubrzo je bilo dosta bolje...). Još ponekad ima ispade kad nešto ne može dovoljno brzo kako je zamislio, ali nije više obiteljski taliban kao prije. Jedva da se mogu i prisjetiti tih vremena...

    Ovo što ću sad napisati nije popularno, ali je kod nas bilo djelotvorno. Moj mlađi se resetirao kad sam PRESTALA poklanjati svu svoju pažnju baš njemu. Nisam ga gurnula sa strane, ali sam prestala zanemarivati neproblematičnog brata i njihovog tatu. To je upalilo.... ili je faza prošla. Kako god bilo, kao i za dvogodišnjake, treba imati debele živce.

    Imaš tu stare tekstove o tome: http://forum.roda.hr/archive/index.php/t-50552.html

  14. #14
    Zdenka2 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    6,451

    Početno

    Na temelju vlastitog iskustva s vrlo zahtjevnim dječakom, mislim da je problem u kombinaciji onoga što kažu Manuela i maria71 s jedne i Jelka i lasica s druge. Zahtjevna djeca stalno ispituju granice i zato trebaju čvršće granice nego nezahtjevna, čitaj trebaju čvršće roditelje. U tom dijelu je problem u tebi - moraš sama sa sobom raščistiti što su tvoji odgojni prioriteti i što želiš kod djeteta postići dugoročno i kako to primijeniti u ovoj odgojnoj fazi. Također moraš odrediti gdje su tvoje granice, što dopuštaš prema sebi, a što ne i u tome biti dosljedna. Pretjerano kažnjavanje, pogotovo tjelesno, urlanje i kritiziranje djeteta nisu put prema takvoj vrsti autoriteta, ali nije ni grljenje ni tješenje djeteta u trenutku kad se neprimjereno ponaša. Nije potrebno puno riječi nego dosljedno ponašanje. Kako kaže VGmama "nema popuštanja u našim odlukama". I ja sam sa svojim sinom provodila to pravilo, ali fleksibilno, nikada ne prelazeći granicu gdje bih ga možda lomila. Bila sam autoritativna, ali uvijek brižna i kontrolirala sam moguću štetu.
    Druga stvar koja je isto tako važna je odnos. Treba graditi odnos povjerenja, bez kritiziranja, ali ne i bez kritike. Svom sinu sam uvijek "na hladno" ukazivala na njegovo neprimjereno ponašanje i poticala ga da sam razmisli o tome. To ide sporo, ali ide, a kroz to se razvija odnos između roditelja i djeteta na kojem se onda dalje gradi. Jelka je dobro primijetila da su problemi narasli kad se narušio taj odnos. Djeca to osjećaju, čak i ako je naizgled sve OK, a pogotovo ako su inače nemirni duhovi, uvijek puni pitanja, koji uvijek ispituju svoju okolinu, ne uvijek na prilagođen i prihvatljiv način. Mislim da se kod tvog sina radi upravo o takvoj karakternoj crti, svojstvenoj pametnoj i osjetljivoj djeci. Ima još jedan problem koji je kod njega očit iz ovoga što pišeš, a to je ljubomora prema mlađem bratu. On očito misli da mlađeg brata više voliš i bliža si s njim, jer ima stalnu potrebu da se s bratom mjeri. Na tom mjestu mu treba dati satisfakciju, pokazati mu ljubav, dati mu vrijeme samo za njega i objasniti mu odnos s njim i s mlađim bratom.
    Također je važno da tata bude prisutniji u njegovom životu i da se ne svodi sve na odnos s tobom. O tome popričaj s mužem; neka vidi što on može učiniti. Ne može riješiti problem odnosa djeteta s tobom, ali može graditi svoj odnos i pomoći u onome što pametno savjetuje peterlin - svraćanje pažnje na nešto drugo, kreativno ispunjavanje vremena i malo humora rješavaju mnoge probleme s djecom.

  15. #15

    Datum pristupanja
    Feb 2010
    Lokacija
    zapad
    Postovi
    1,076

    Početno

    1: deranje, urlanje, a pogotovo tučnjavu moraš odmah iskorijeniti!,
    dakle, kad se tako pokuša ponašati,strogo mu reci da je to neprihvatljivo! udalji ga od sebe i drugih, zatvori u kaznu,
    i nek ostane tamo dok se ne smiri, a poslije porazgovarajte...
    2. grljenje za vrijeme, poslije i sve oko takvih ekscesa zaboravi! Maženje i grljenje su ugodni trenuci i dijete ih ne smije
    povezivati sa ovakvim izrazito neprihvatljivim ponašanjem.
    3. nemoj imati osjećaj krivice zbog drugog djeteta! vrijeme 1 na 1 je potrebno, ali
    ako ga nemaš mogućnosti često ostvarivati, radije se usredotoći na to da kad ste svi troje (ili 4 zajedno)
    da im se jednako posvećuješ, da podjednako radite stvari koje voli stariji i one koje voli mlađi.
    nekad je lakše udovoljavati dijetetu nego ga navikavati na to da mora dopustiti da se i drugima udovolji,
    da su potrebe drugih ravnopravne sa njegovim potrebama.
    sretno!

  16. #16
    vertex avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Lokacija
    Split
    Postovi
    7,564

    Početno

    Zdenka je napisala sve što i sama mislim, ali nisam imala snage za elaborat jer sam jedan osobni na sličnu temu pisala pred koji dan. A Zdenkin je i kvalitetniji, moram primijetiti.
    Još ću jednom i ja naglasiti potrebu za dvostrukim utjecajem: s jedne strane čvrstina, a s druge odnos i toplina. Potrebno je oboje. Problemi nastaju i iz narušenog odnosa, i iz nedostatka čvrstine, i iz kombinacije to dvoje.
    U odnosu s bratom, mislim da je također potrebno djelovati na dva načina. S jedne strane odvojiti vrijeme samo za njega (mojoj djeci to jako treba, i odmak od ostale djece, i vrijeme nasamo s roditeljima, i puno je sve bolje kad uspijemo barem malo takvog vremena realizirati), a s druge mu davati do znanja da je stanje takvo kakvo jest: brat je mlađi i nekad mu je potrebno više brige. Treba priznati i zadovoljiti potrebu da se bude bez brata, ali s druge strane i poticati njihovo zajedništvo.

    Pokušaj ne upadati u zamku straha od njegovih reakcija i ne modelirati svoje ponašanje prema tom strahu. Sigurno je da kad čovjek nađe put kojim treba ići s djetetom, rezultati se vide. Ne moraju, i vjerojatno ni neće biti trenutačni (u tome se ne slažem s krojachicom da urlanje i slično treba odmah iskorijeniti - treba iskorijeniti, onoliko brzo koliko se može), ali uz strpljenje s tvoje strane, neće izostati. Divan je osjećaj promatrati kako stvari idu na bolje!

  17. #17

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno

    e da, čitajući moj prvi post gore skužila sam da nisam napisala kako mlađi u dobrih 85% slučajeva dobrano isprovocira starijeg i ono što ja ne mogu i ne znam kako naučiti starijeg da se iskontrolira, okrene se i makne se od mlađeg, a ne ovaj se "izbezumi" počne trčati za mlađim po stanu u vriski i dreki i kad ga dohvati, onako muški ga udari ili gurne. čak znam vikati da stane, neka ga pusti, da ću ja to rješiti (ako mu je mlađi uzeo nešto iz ruke ili ga je udario), ali ovaj me ne sluša, trči za njim kao u transu dok ga ne dohvati. a ja ga zaustavljam i on mi se počima otimati i ne sluša moje riječi uopće. ma mislim koma, da netko gleda sa strane rekao bi da smo ludi ( a ja već dobrano ludim od toga).
    zapravo kad rezimiram svoju situaciju, većinom se ti ispadi dešavaju dok mu branim da uhvati mlađeg, dok ga zadržavam i smirujem, a puno manje na zabrane tipa nema kompjutera sad, nema tv , tu zna više se verbalno suprostaviti.

    hvala vam curke malo mi je lakše čitajući vas

  18. #18
    Elinor avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Lokacija
    North
    Postovi
    1,490

    Početno

    I kod nas je koma. On 4, ona skoro dvije godine. U zadnje vrijeme naš četverogodišnjak ima takve ispade bijesa da se svake večeri kad zaspu bojim što će biti sutra. S obzirom na okolnosti, on se dosta dugo dobro nosio sa situacijom starijeg brata. Ona je strašno ljubomorna, od rođenja je malo zahtjevnija beba a od navršenih 8 mjeseci vrišti i na samu pomisao da bi sišla s mojih ruku. Ništa ju ne zanima, ne igra se sa igračkama, samo mama i sisa vrijede. Npr, ona se prva probudi, dojim ju, mazimo se, igramo oko pola sata. Braco spava, nema konkurencije. Tad ju pokušavam spustiti da odem na wc, ali ona se odmah baca u ležeći i vrišti. To nije faza, to je tako uvijek, svaki dan, cijeli dan. Tata ju zanima 10 min dnevno. Zajednička igra sa bratom funkcionira par minuta dok se ne potuku. Tučnjave su brutalne. On ju boksa, ona grize. Ako ne može njega nalupati, sama sebe lupa po glavi, pljuska se po licu, štipa se.
    Kad odemo negdje, oni su zlatna djeca - mirni i pristojni. Doma su divljaci. Ako ga kaznim iz bilo kojeg razloga, demolira stan, radi štetu, lupa me. Mogu mu ja tad pričati što god hoću ali on ne čuje i ne vidi ništa, izobliči se, vrišti. Kada šiza prođe, opet je zlatno dijete.
    Na svaki poušaj da njega zagrlim ili pomazim ona dobije slom živaca, za ruku ili nogu ga čupa dolje i viče: mene! mene! Onda vrište oboje, a ja sama... i tako već mjesecima. Ludim, a inače sam oličenje mirnoće i dobrih živaca. Najgore od svega je što nam svaki dan pokvari jedan takav ispad, i onda niti klinci uživaju sa mnom, niti ja s njima. Pretužno.

  19. #19
    oka avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2006
    Postovi
    3,306

    Početno

    Elinor
    Svatko tko je to prošao te sigurno razumije...tako mala razlika i zahtjevna djeca=potrebno puuuno strpljenja i samokontrole....
    što je u većini slučajeva prestrašno koliko je teško...
    Pretpostavljam da si doma sa klincima, bez vrtića?
    A čuj, najpametnije bi ti bilo da čim više vremena provodite negdje vani potičući međusobno razumijevanje i ljubav...
    Pokušaj raditi na tome da uvažavaju jedno drugo, da imaju osjećaje i saznanje da dok jedan nešto želi da i ovaj drugi ima isto toliko
    pravo željeti to isto koliko god ovome drugome to ne paše...da MORA postojati red prvi, pa drugi..., da se neke stvari MORAJU raditi zajedno....
    ...da si i TI važna i da imaš svije ruke za svakoga po jednu i TO MORAJU kao takvo prihvatiti jer inače nema niti jedne ruke jer ti nisi hobotnica ....

    Uglavnom, kod mene je drugačija situacija, prvo djete je nadasve zahtjevno i traži puuno previše nego što mogu dati, stalno hoda po svojim
    i mojim granicama..., a drugo mirnije i manje zahtjevno....tako da ti mogu reći iz svojeg gledišta...

    Ništa ju ne zanima, ne igra se sa igračkama, samo mama i sisa vrijede
    Ista moja prva...

    Tad ju pokušavam spustiti da odem na wc, ali ona se odmah baca u ležeći i vrišti
    1. Uzmi ju sa sobom na WC, pričaj joj da je tu puj puj...čuvaj ju u krilu, nek cica , a šta ćeš sad, proći će ju kad tad
    2. Ili ju uzmi i stavi neki crtić ako želi pogledati dok se ti ne središ
    3. Ma daj joj nešto što kod nje pali, da zaboravi na takve tebi ne željene jutarnje rituale

    funkcionira par minuta dok se ne potuku. Tučnjave su brutalne. On ju boksa, ona grize. Ako ne može njega nalupati, sama sebe lupa po glavi, pljuska se po licu, štipa se.
    Ovo se kod mene ne bi niti stiglo dogoditi, a kamoli da dođe do toga, mislim da bi ja infarkt doživjela, smajlić koji se smije
    To pokušaj izbjegavati, jednostavno si zadaj zadatak da si tu pokraj njih i suzbijaš to NEŽELJENO ponašanje kod oboje,
    da reagiraš, objašnjavaš i budeš primjer, nikad ih ne ostavljaj same na udaljenosti, zadaj im zadatke u tvojoj blizini da možeš na vrijeme reagirati....

    Nemoj očekivati da bude lako, teško je i zahtjevno, ali sigurno će neki rezultati biti kad im ti pokazuješ staalno kako se trebaju ponašati...

    Znači potiči ih da 'TI želiš da bude...da TI hoćeš da napravi to, da TI budeš ponosna na njih', ukazuj im na pozitivno ponašanje...a čim
    manje ono 'nemoj ovo, nemoj ono'...izbjegni to u startu i fokusiraj ih na pozitivu...uvedi puno pohvala, nagrade sitne, motiviraj ih za pozitivno ponašanje.

    A dok shvate kako treba i pohvataju pravila igre onda bi negativno ponašanje trebala na neki način isto sankcionirati il kazniti na neki način...

    A u svemu tome moraš biti dosljedna do bola, kad ti je i najteže, moraš biti dosljedna jer ako popustiš još će ti biti teže,
    zato prije svake zabrane ili upozorenja ili riječi...dobro promisli što ćeš reći tako da se toga onda i držiš, a ponekad i sama
    moraš snositi teret krive odluke, ali dosljednost je vrlo bitna jer onda te tek oni shvate za ozbiljno i da se ne šališ.

    Ne znam kak su tvoji, ali moji su npr. usprkos svemu od starta pozitivni jedno prema drugome, vole se i uvažavaju međusobne osjećaje.
    Jaaako se vole, ne mogu jedno bez drugog, starija od početka njega jako voli usprkos svim problemima koji su bili i koje je ona imala
    sa sobom, sa nama i sa njim.
    I dan danas ih po cijele dane upozoravam, objašnjavam, potičem na zajedništvo...iako oni sve rade zajedno... 5 i 3 god.
    Da, posvađaju se, zna pasti pokoji udarac, ali jaako rijetko i oni se oduvjek MORAJU ispričati jedan drugome i dati si pusu- kad tad,
    prije toga nema dalje, nema igre niti rada...

    sama sebe lupa po glavi, pljuska se po licu, štipa se
    Ovo su ponekad oboje radili kad nisu dobili željeno ili dok su se razljutili do kraja...
    ali onda sam primila u naručje i rekla da je sve u redu, da to ne smije raditi da mi kaže naglas što ga muči i da ćemo se kak tak dogovoriti
    i onda smo se svi zajedno bacili na rješavanje problema...Iskreno niti dan danas baš ne kužim to udaranje samog sebe, osim da su pukli

    Ako ga kaznim iz bilo kojeg razloga, demolira stan, radi štetu, lupa me
    NE dozvoliti, ne smije i ne smije se razbijati i udarati, čučneš pored njega i kažeš mu da je ok da se ljuti, nek se ljuti koliko god hoće,
    ali NE SMIJE udarati nikoga i ništa. To nije lijepo i jaaako je ružno. To mu još par puta ponovi dok se smiri. I objasni da će biti kazna ili šta već...
    (ja sam uvela kaznu u minimalnim dozama jer drugačije nisam znala niti vidjela izlaza, ali ju koristim vrlo malo, sad samo riječima kažem pa im je dosta,
    mora se nešto novo i strašno dogoditi da opet bude neka kazna, stvarno ju malo imamo, više mi pali da verbalno kažem da imaju neku zabranu nečega ili sl.)

    Na svaki pokušaj da njega zagrlim ili pomazim ona dobije slom živaca, za ruku ili nogu ga čupa dolje i viče: mene! mene
    Pokušaj za početak svaki puta da ih zajedno grliš,
    jedna polovica tebe je njena, a druga njegova. I tako neka bude stalno.
    Izbjegavaj to pojedinačno grljenje ispred nje dok malo ne naraste pa će u tom periodu pokušati što prije zaboraviti te negativne osjećaje,
    a ti za to vrijeme nju potići na poželjno ponašanje koje bi s vremenom trebalo ono nepoželjno izbrisati...
    Potiči nju neka ga ona podraga, neka vidi kako je dobar, hvali ga kako je lijepo to napravio, kako je lijepo da je igračku dao njoj...i obratno...
    Obavezno čim više potići, hvali i primjećuj na glas dobre stvari i reci im da si ponosna na njih zbog toga i neka to prevagne pred negativnim opomenama
    ...ovo je ključ za sva vrata...

    Evo, s obzirom da sam ja u takvoj kaši bila, sad sam u mrvicu drugačijoj kaši, ali te u potpunosti razumijem i zato sam si dala truda da ti nešto napišem,
    možda ti koja sitnica pomogne... I da, postoji nekakvo svijetlo na kraju tunela...

  20. #20
    pale avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2005
    Lokacija
    zadar
    Postovi
    981

    Početno

    Nisam jedina .
    Starija ima 4 ipo, a mlađa 1 ipo godinu. Koma, koma, koma to je jedino kako mogu opisati vrijeme kad smo nas tri cure same kući. Napominjem da je to kad smo same jer kad je tata kući situacija je bolja iako starija i onda zna histerizirati ali manje. Ja imam osjećaj da stalno vičem na njih, tj na stariju, nikako da pronađemo zajednički jezik i sve to otkad se mlađa rodila. A otkad je prohodala je sve skupa postalo još gore iako sam ja mislila da će ići na bolje. Starija me više ništa ne sluša, kao da me uopće ne čuje, dokle god ne poćnem urlati, a ja sam onda na rubu živaca. Malo mi je lakše kad vidim da nisam sama i ovi vaši postovi pomažu

  21. #21
    saska7 avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2004
    Lokacija
    Zagreb, Kvatrić
    Postovi
    1,122

    Početno

    ajde barem mi je lakse jer nisam jedina...
    moja mantra ovih dana je SNAZNA SAM I MOGU...jer jedino takva mogu biti njima iole dobra mama (po mojim visokim kriterijima) a ima puno dana kada nisam tako

    podrska puno znaci

  22. #22

    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Postovi
    3,520

    Početno

    Citiraj oka prvotno napisa Vidi poruku
    Obavezno čim više potići, hvali i primjećuj na glas dobre stvari i reci im da si ponosna na njih zbog toga i neka to prevagne pred negativnim opomenama
    ...ovo je ključ za sva vrata...
    Oka, prekrasan post, sa svime se slažem, ali budući da sam upravo udubljena u čitanje Juula osvrnula bih se na ovo.
    Ako sam dobro razumjela Juul smatra da prekomjerne pohvale mogu naštetiti djetetu kao i prekomjerne kritike.
    Neću sad ići u dublje analize i razlaganje, ali mislim da on stavlja naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća.
    Npr. ako dijete nacrta crtež i ponosno nam ga pokaže, bolje je reći : "Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju", nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ". Jer, ako stalno stavljamo naglasak na djetetova postignuća (a mislim da smo svi skupa u toj zamci), možemo kod djeteta stvoriti lažan osjećaj samopouzdanja koji mu govori : dobar si zato što nešto dobro radiš.
    Ako stavljamo naglasak na djetetove osjećaje, onda jačamo djetetovu samosvijest : "dobar sam zato što postojim" i skupa s time jačamo pravi osjećaj samopouzdanja. Isto vrijedi i za negativne kritike. Bolje je staviti naglasak na djetetove negativne osjećaje i ono što je dovelo do njih, nego kritizirati i posramljivati dijete zbog onoga što je učinilo.
    Naravno, ne pišem ovo samo zato što Juul tako kaže, nego mi to sve skupa ima smisla i mislim da vrijedi probati.

  23. #23
    Elinor avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Lokacija
    North
    Postovi
    1,490

    Početno

    oka svaka ti čast i od srca hvala na trudu
    Odgajati dijete je teško, ali odrastanje mi se ponekad čini još teže. Kada gledam tog malog čovjeka kako se ljuti i kako ljutnja u potpunosti obuzme njegov um i tijelo, pomislim kako je sigurno strašno tako se osjećati. I onda još od njega tražimo da kontrolira svoje osjećaje, a istovremeno mi ne kontroliramo svoje. Ja sam Oskara od rođenja odgajala mirno i staloženo, sa puno priča i pričanja, puno maženja i sisanja, nošenja i bliskosti. Kada se Eva rodila, držala sam se savjeta da i dalje više pažnje poklanjam njemu a manje njoj, i dobro smo funkcionirali. Nju bi držala u slingu, a s njim se igrala ili mu pričala priče. Ona je dobivala moje tijelo, a on um. A onda je ona postala veća, svjesnija, zahtjevnija, a još je k tome i ponosna vlasnica malo zafrknutijeg karaktera. Polako sam počela posustajati jer je u konačnici ona postajala i fizički sve teža, ja sve iscrpljenija a Oskar sve željniji mame. Tu počinje začarani krug u kojem svi šizimo, a ja, iako svjesna da to mogu riješiti samo ja, nemam za to kapaciteta. Znam što bih trebala, ali ne ide. Postaje mi lakše vikati na dijete nego do besvijesti pričati i tisuću puta ponavljati, jer ionako nema nikakvog učinka, zar ne? Onda se dogodi da mi sin ode na ferije kod ujaka i ujne na par dana, i da svi ostanu bez teksta kako je to divno odgojeno dijete! A ja se grizem jer mi to drugi moraju reći! Ipak mi dolazi u glavu da su sve te beskrajne priče zapravo urodile plodom i kad mame nema blizu, on se ponaša prema onome što sam mu usadila. Odlučujem se sabrati i vratiti djeci mamu. Dolazim po dozu hrabrosti na ovu temu i postane mi lakše što nisam prva mama na svijetu koja je izgubila kompas. To je bilo jučer.
    Danas sam sa svojom dječicom provela krasan dan! Zadovoljna sobom, ponosna na njih. Jedna lasta ne čini proljeće, ali nadam se da smo napravili prve korake prema izlazu iz ludnice.

  24. #24
    oka avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2006
    Postovi
    3,306

    Početno

    Citiraj rehab prvotno napisa Vidi poruku
    Oka, prekrasan post, sa svime se slažem, ali budući da sam upravo udubljena u čitanje Juula osvrnula bih se na ovo.
    Ako sam dobro razumjela Juul smatra da prekomjerne pohvale mogu naštetiti djetetu kao i prekomjerne kritike.
    Neću sad ići u dublje analize i razlaganje, ali mislim da on stavlja naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća.
    Npr. ako dijete nacrta crtež i ponosno nam ga pokaže, bolje je reći : "Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju", nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ". Jer, ako stalno stavljamo naglasak na djetetova postignuća (a mislim da smo svi skupa u toj zamci), možemo kod djeteta stvoriti lažan osjećaj samopouzdanja koji mu govori : dobar si zato što nešto dobro radiš.
    Ako stavljamo naglasak na djetetove osjećaje, onda jačamo djetetovu samosvijest : "dobar sam zato što postojim" i skupa s time jačamo pravi osjećaj samopouzdanja. Isto vrijedi i za negativne kritike. Bolje je staviti naglasak na djetetove negativne osjećaje i ono što je dovelo do njih, nego kritizirati i posramljivati dijete zbog onoga što je učinilo.
    Naravno, ne pišem ovo samo zato što Juul tako kaže, nego mi to sve skupa ima smisla i mislim da vrijedi probati.
    Ma ja sam to sve pisala uglavnom sa nekog općeg i osnovnog stajališta nisam išla u te dubine koje su važne i na koje u ovakvim
    ludim životnim periodima niti ne stignemo misliti već moliti i truditi se da svi zajedno pozitivno proživimo dan.

    Svakako se slažem sa tobom, ma ništa u životu ne smije biti prekomjerno pa tako niti te pohvale i kritike....
    ajde ti čitaj dalje pa nas ukratko izvještavaj o tim korisnim stvarima-onako kao korisne natuknice
    Imam Juula doma, ali ništa ne vidim čitati knjige pod večernjim svjetlom tako da ga nisam pročitala detaljno...jer me zanima.
    Čekam bolje oči pa se možda jednom primim knjige.

    Znači naučili smo :

    1. Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju"(, nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ")-naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća

  25. #25
    oka avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2006
    Postovi
    3,306

    Početno

    Elinor: jer ionako nema nikakvog učinka, zar ne?
    O da, ima ima, sve se sa vremenom vidi i osjeti, samo ne odmah kako mi to očekujemo.

    Odlučujem se sabrati i vratiti djeci mamu. Dolazim po dozu hrabrosti na ovu temu i postane mi lakše što nisam prva mama na svijetu koja je izgubila kompas. To je bilo jučer.
    Danas sam sa svojom dječicom provela krasan dan! Zadovoljna sobom, ponosna na njih. Jedna lasta ne čini proljeće, ali nadam se da smo napravili prve korake prema izlazu iz ludnice.
    Samo naprijed , nemoj se nadati da će biti super, jedan korak naprijed pa malo nazad i tako dan za danom.
    Znam da zvuči strašno, ali je istinito i ipak te nekud ti mali koraci kad tad dovedu, dok te ono suprotno samo vuće unazad i ne vodi nikuda.
    Gle mene, došla sam do 3i5 goišnjaka i ide nam recimo tri unaprijed i jedan unazad, ali nam polako ide
    Posljednje uređivanje od oka : 15.09.2011. at 01:10

  26. #26

    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Postovi
    3,520

    Početno

    Heheh, ma slažem se, teško je misliti na ono što je ispravno kad ti dođe žuta minuta. Npr. neki dan sam svome sinu, nakon što je odgurnuo jednu djevojčicu, rekla : Srami se ! Nisam nikada mislila da ću to reći, ali izletjelo mi je. Vjerujem da bih se ja posramila pred Juulom da me vidio u toj situaciji Nitko nije savršen, niti moramo biti. Ali možemo se truditi

  27. #27
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,256

    Početno

    Eeee, bit će toga još ..... A Juula stavi na policu (daleko do toga da ne valja - odličan je, ali to je samo prepjev zdrave pameti, ne treba ti knjiga... meni je Juul bio potvrda da sam na dobrom putu) i osloni se malo na intuiciju, vlastiti razum i srce i sve će i dalje biti ok. Moja djeca već jako dugo znaju kada ih treba biti sram čak i ako baš ništa ne izgovorim - dovoljan je pogled...

  28. #28

    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Postovi
    3,520

    Početno

    Da, to sam i napisala u prvom postu - nisam naglasila važnost isticanja djetetovih osjećaja zato jer je tako rekao Juul, nego zato što mi se sviđa ta njegova misao. Imala sam slično razmišljanje prije nego sam počela čitati, ali mi je čitanje pomoglo da ono što sam osjećala u srcu mogu posložiti u mozgu. To mi je vrlo važno jer sam prije svega racionalni tip i važno mi je da si jasno iskristaliziram svoje ciljeve i dobijem potvrdu da je moja intuicija ispravna.

  29. #29

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno

    rehab, molim te, napiši mi naslov te Juulove knjige.

  30. #30

    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Postovi
    3,520

    Početno

    Jesper Juul - Vaše kompetentno dijete.
    Knjiga je malo teška za čitati (barem meni), ali je odlična. Samo, ako tražiš instant rješenja i preporuku kako se ponašati u određenoj situaciji, to tu nećeš naći, barem je ja nisam tako doživjela. Knjiga više opisuje jedan drugačiji stav prema djetetu, nudi novi pogled na roditeljstvo.

  31. #31
    donna avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2005
    Lokacija
    osijek
    Postovi
    2,021

    Početno

    i moja je imala razno razne faze...i dan danas se inate većinom meni.iako i tati ibaki ali u manjoj mjeri.i ja mislim da je to manjak autoriteta jer tete u vrtiću bezprijekorno sluša i sve radi i ruke pere,i jede i pospremi i sve a kod kuće je sve ne i ne !! ima još ispada ali naravno sve manje i manje iako ja osobno mislim da to sve radi u inat jer nismo puno zajedno radi posla pa umjesto da kad smo skupa e onda ona udari neki inat i svi se posvađamo

  32. #32
    Teica avatar
    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,274

    Početno

    rehab, nemaš pojma kako si me utješila time što si napisala da ti je knjiga

    Vaše kompetentno dijete malo teška za čitati!

    Nekako sam bila uvjerena da sam definitivno i nepovratno poglupavila baveći se skoro pa cijele dane

    svojom curkom (tako već 5 god.) - tu mislim i na konkretno, fizičko prisustvo i "bavljenje" ali i na stalnu prisutnost

    te male vragolanke u mojem srcu i glavi...

    Trenutno je u fazi "mali pubertet"...

    Teta u vrtiću mi je skrenula pažnju na to da je postala jako uvredljiva, i sad se to pokazuje i doma,

    ali doma se, kao što znamo, pokazuje više nelijepih i nepoželjnih ponašanja nego drugdje.

    Nadam se da sam ono što mi se čini jako, jako loše a to je fizička agresivnost prema meni, "presjekla".

    Tu mi je podršku dala pedagogica koja je, nakon što sam joj ispričala kako me dijete u zadnje vrijeme tuče,

    primila za rame i rekla:"Gospođo, to nikako, ali nikako ne smijete dozvoliti! Kaj je vama?! Hoćete da vam u

    pubertetu čupa vlas po vlas s glave?!"

    Kako sam niska i relativno sitna, u momentu sam shvatila da će me moje dijete već u osnovnoj školi gledati

    odozgora (tata je visok 2 m), čisto u fizičkom smislu i da nikako ne želim takav razvoj situacije.

    Naravno, takav razvoj situacije ne bih željela ni da imam 2 m - to se podrazumijeva!

    Ali, pomisao da bih, teoretski, mogla doći u situaciju da me moje dijete fizički zlostavlja -

    - hm, nisam mogla vjerovati u to što čujem.

    Sad sam oštrija prema njoj - čim počne stiskati ruke (to su ustvari još tako male ručice...) u šake,

    postajem mrtva ozbiljna i kažem joj jako rezolutno da odmah prestane s tim.

    Namjerno sam se u par navrata nakon toga okrenula leđima prema njoj - da vidim hoće li me udariti,

    ali nije.

    Što se ostalog tiče, vrijeđa se na sve i svašta, govori mi da sam zločesta mama pa me poslije grli;

    nakon 10 puta što joj kažem da se obuče, a ona i dalje neće, odem iz sobe i kažem joj da dođe kad bude gotova,

    počne plakanje, bacanje i urlikanje: "Mama, vrati seeee!"

    Onako, zdravo narodski, prilično je "teška" posljednjih mjeseci.

    Ako sam ispustila napisati: najgore ponašanje je rezervirano isključivo za mene!

  33. #33

    Datum pristupanja
    Oct 2011
    Postovi
    139

    Početno

    Iz većine vaših priča nalazim svoju, našu situaciju...Starija ima 5 i pol a maleni 2 god. Najgore je kada se ona spušta na njegov nivo i onda počinje jurnjava po stanu, dreka, cičanje, skrivanje, natezanje, neartikulirano glasanje...a to često završi padom ili udarcem maloga i onda naravno plačem...jednostavno se do male ne može doprijeti da to prestane raditi (ako je ona inicijator, a uglavnom je), i onda slijedi kazna...kad izađe iz kazne pol sata je mir pa opet...ponekad je za izluditi, mada imaju i faze kad se znaju lijepo skupa zaigrati...ali kada gledam unazad, najteže je bilo kada je on bio beba a ona trogodišnjakinja koja je inače "prezahtijevno" dijete, neprekidno skretala pažnju na sebe i to uvijek neprimjerenim ponašanjem...i kada sam bila slobodna, tj. kad nisam dojila ili uspavljivala maloga, posvećivala njoj pažnju koliko sam mogla...Uf, bilo je naporno...

  34. #34

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno

    Starija ima 5 i pol a maleni 2 god. Najgore je kada se ona spušta na njegov nivo i onda počinje jurnjava po stanu, dreka, cičanje, skrivanje, natezanje, neartikulirano glasanje...a to često završi padom ili udarcem maloga i onda naravno plačem...jednostavno se do male ne može doprijeti da to prestane raditi

    ......tako i kod nas, stariji 6 g. a mlađi 4. , stariji kada je sa svojim vršnjacima sve ok, ali kada dođe doma spusti se na nivo mlađega i to bude prestrašno!!! njihova igra završi gotovo uvijek plačem mlađeg.

  35. #35

    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Postovi
    64

    Početno

    a kod mojeg je tako i drugdje, ako je sa svojom ekipom sve je ok, sluša, prati , sudjeluje, ali ako je blizu netko mlađi življi, on se spusti na njegov nivo i povampiri

  36. #36
    Stijena avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2006
    Postovi
    3,804

    Početno

    Citiraj Elinor prvotno napisa Vidi poruku
    Znam što bih trebala, ali ne ide. Postaje mi lakše vikati na dijete nego do besvijesti pričati i tisuću puta ponavljati, jer ionako nema nikakvog učinka, zar ne? Onda se dogodi da mi sin ode na ferije kod ujaka i ujne na par dana, i da svi ostanu bez teksta kako je to divno odgojeno dijete! A ja se grizem jer mi to drugi moraju reći! Ipak mi dolazi u glavu da su sve te beskrajne priče zapravo urodile plodom i kad mame nema blizu, on se ponaša prema onome što sam mu usadila. Odlučujem se sabrati i vratiti djeci mamu. Dolazim po dozu hrabrosti na ovu temu i postane mi lakše što nisam prva mama na svijetu koja je izgubila kompas. To je bilo jučer.
    Danas sam sa svojom dječicom provela krasan dan! Zadovoljna sobom, ponosna na njih. Jedna lasta ne čini proljeće, ali nadam se da smo napravili prve korake prema izlazu iz ludnice.
    Ja mislim da većina nas zapravo dobro zna/osjeća što bi trebalo. Ionako probaš malo ovo, malo ono, pa vidiš što pali. Problematično je samo to što je cilj dugoročna korist, a to je tako teško dočekati, pa svi katkad zapnemo u letargiji i sumnjamo u konačni ishod.
    I ja sam tijekom godina sama došla do ovoga o čemu govore oka i rehab (uz naravno čitanje i educiranje, ali ništa mi od onoga što sam pročitala nije bilo strano ni novo, ali naravno da sam sumnjala čim rezultat nije bio trenutačan), ali izdržati taj teret odgovornosti u toj neprestanoj borbi, ponavljanju stalno jednog te istog....ma iscrpljuje najviše psihički i emocionalno...ne možeš se dati koliko bi htio i uslijed tog konstantnog pražnjenja, očajnički tražiš nešto da te ispuni...
    Ma moji su svaki sam, 1 na 1, prekrasna djeca, al zajedno još uvijek funkcioniraju samo tim pretjeranim iskazivanjem dominantnosti jedan drugome, a jedan bez drugoga ne mogu i ne volim ih razdvajati da bih ja imala par minuta mira...iako bi im to možda trebalo...a i meni...

  37. #37
    ljuti.patuljak avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Postovi
    7

    Početno

    ja sam tata, sin 6, kcer 4. ja sam duboko uvjeren da sam morao sam odgajati svoju djecu, imao bi situaciju kakvu ima mama iz pocetnog posta ove teme. zena i ja smo suprotnost, ja sam blag i naivan, mama stroga i proracunata. nasa se djeca ponasaju bitno drugacije ovisno o tome da li ih nadziru mama ili tata. sve ovo kazem jer sam uvjeren da je problem u mami sestogodisnjaka, no nadam se da je i ona to shvatila.
    ono sto bi mozda ponekad pomoglo (bitna je razilika u godinama, kod nas je malana, pa se to moze napraviti), jest dosljedno ponasenje roditelja u trenutku konflikta izmedju djece. mozda ja jesam blag i naivan, ali mi ne pada na pamet biti sudac izmedju svoje djece. uveo sam to da ako su u konfliktu, oboje su krivi, oboje dobijaju kaznu nekog tipa, ako sami nisu u stanju rjesiti probleme koje su napravili. u pocetku je to izgledalo riskantno, nepravedno, bezobzirno, sada nako godinu dana znaju sto ih ceka, popustaju, dogovaraju se i pocinju se zrtvovati jedan za drugog. to nije bila moja namjera, kukavicki sam se zelio izvuci iz problema i ne biti sudac. mislim da je sve dobro ispalo iskljucivo zbog moje tvrdoglave dosljednosti da ne zelim stati ni jednu stranu. naravno da ima iznimaka kada je bilo potpuno jasnih ili opasnih situacija, ali nazalost je dosljednost, jasna granica i cuvanje prisebnosti bez emocija kada treba biti okrutno dosjeda jedino sto daje rezultate.

  38. #38
    Lili75 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    23,470

    Početno

    ja mislim da roditelji ipak trebaju biti i "suci", i da se ne smije bježati od te odgovornosti jer što ako uglavnom npr. starije dijete napada i gnjavi mlađe, zašto bi mlađe ispaštalo ni krivo ni dužno?!

    meni je to kukavički baš kao što si i rekao ljuti.patuljče.

  39. #39
    Pepita avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Postovi
    3,816

    Početno

    Imam ja kući jedan maleni papar, s kojom je sve samo ne lako.
    Zadnje vrijeme baš nemam nešto posebno zdravog razuma pa šutim da ne poludim.
    Uglavnom, kako god...sve još može sebi dozvoliti da pokuša, ali joj na pamet ne pada mene udariti ili slično.
    Moje mišljenje je da je autoritet i odnos s djetetom labav, ako dijete krene fizički na roditelja.

    Ja sam prije pričala i pričala i gubila glas...nedavno sam otvorila jednu temu pa se još više izgubila.
    Onda sam zasukala rukave i sad to izgleda malo drugačije.

  40. #40

    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Postovi
    3,520

    Početno

    Citiraj Pepita prvotno napisa Vidi poruku
    Imam ja kući jedan maleni papar, s kojom je sve samo ne lako.
    Zadnje vrijeme baš nemam nešto posebno zdravog razuma pa šutim da ne poludim.
    Uglavnom, kako god...sve još može sebi dozvoliti da pokuša, ali joj na pamet ne pada mene udariti ili slično.
    Moje mišljenje je da je autoritet i odnos s djetetom labav, ako dijete krene fizički na roditelja.
    Ajme Pepita, prije pola godine potpisala bih te i rukama i nogama. A sad znam na svojoj koži da nije tako. MM i ja imamo sa sinom prekrasan odnos, provodimo puno vremena s njim, šetamo, pričamo, igramo se, granice su postavljene... U vrtiću je sve super, nikakvih primjerdbi na njegovo ponašanje nema. Čak ni doma nema nikakvih problema s njim, ne mogu se na nešto konkretno požaliti. Ali u zadnje vrijeme kad mu nešto zabranimo, on nas lupi ili počupa za kosu. Ja stvarno ne mogu reći da je to dijete problematično, dapače, ali to je postao njegov način iskazivanja ljutnje. Svaki put kad to učini čvrsto ga uzmem za ruke da ga fizički spriječim i oštro mu kažem da to ne smije činiti. Ne znam što je razlog tome. Nisam mama od nekih zabrana, spriječavam samo ono što je opasno za njegovo zdravlje, dakle ne mislim da mu je kompetencija ugrožena. I pregrizla bih sada jezik svaki put kad se sjetim kako sam olako i naprečac donosila zaključke o tuđoj djeci.

  41. #41
    pomikaki avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2007
    Postovi
    8,507

    Početno

    Citiraj Lili75 prvotno napisa Vidi poruku
    ja mislim da roditelji ipak trebaju biti i "suci", i da se ne smije bježati od te odgovornosti jer što ako uglavnom npr. starije dijete napada i gnjavi mlađe, zašto bi mlađe ispaštalo ni krivo ni dužno?!

    meni je to kukavički baš kao što si i rekao ljuti.patuljče.
    zapravo, većina pedagoga savjetuje baš to što je napisao ljuti.patuljak

    osim toga, mnogi stručnjaci s tog područja tvrde da se danas djeca sve više bune protiv svojih roditelja jer su im, zahvaljujući tim istim roditeljima, iz života uklonjene sve prepreke i neugodnosti, sve protiv čega bi se mogli boriti
    jedina prepreka i jedini "neprijatelj" u životu postaje im tako roditelj
    bez obzira što s roditeljima imaju lijep odnos, što ih zapravo vole, i što roditelji rade sve za njih, u njihovom životu je zapravo premalo opasnosti, premalo brige, premalo problema
    i tako frustraciju iskaljuju na roditlejima

    zamislite samo kako bi njihov život izgledao da su se rodili recimo 100 godina ranije
    već u dobi od 5-6 godina iskusili bi puno više straha, gladi, opasnosti i problema
    i odgovornosti
    imali bi i jasan cilj pred sobom - preživjeti

    danas tog cilja nema
    djeci je dosadno, i to je normalno, možemo to zvati pubertetom i predpubertetom, ali da ne žive tako ugodno drugačije bi se ponašali

    ne želim zvučati strogo, i naravno, mislim da je roditelj tu prije svega da štiti i voli svoje dijete
    ali bi im ipak trebalo priuštiti i malo više izazova u životu.

  42. #42
    Stijena avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2006
    Postovi
    3,804

    Početno

    Citiraj Pepita prvotno napisa Vidi poruku
    Moje mišljenje je da je autoritet i odnos s djetetom labav, ako dijete krene fizički na roditelja.
    ja sa svojim starijim imam jedan prekrasan odnos - pun ljubavi, razumijevanja, razgovora, dogovora...svega što jedan roditelj samo može poželjeti...i sve bi bilo skoro pa idilično s obzirom da mi to sve nabrojano uzvraća istom mjerom i koliko mi god svi sa svih strana tupili da mu previše popuštam, dozvoljavam, pronalazim izgovore samo da bi sve smio.... on nikada, ali baš nikada ne da neće meni uputiti ni grubu riječ, nego nikome drugome neće to dopustiti....no međutim, situacija se znatno mijenja kad se dođe do njegovog odnosa prema bilo kome drugome tko nisam ja...
    dakle, to je promjena u ponašanju za 180 stupnjeva, koja se naravno najviše odražava na MM i mlađem djetetu koje je konstantno izvrgnuto njegovim napadajima...e, sad, naravno opet na scenu stupam ja koja sam mu očigledno jedina osoba od povjerenja (koje sam itekako krvavo morala steći, btw.), kojoj je najprivrženiji (onak do već dosta neukusne granice posesivnosti, budući je strašno zatvoren), koja uvijek ima razumijevanja za njegovo ponašanje i koja se uvijek želi dogovoriti....ali ne uspijevam svaki put...jer balansiram između njega koji me tako doživljava i mlađeg djeteta koje isto tako očekuje da mu budem zaštitnik...
    ...i sve sam sklonija tome da ne budem tampon zona i ne glumim mirotvorca, nego sukobe prepuštam onima koji su ih generirali - npr. "ako se ne možete dogovoriti koji, nećete gledati niti jedan crtić"; "ako se ne znate lijepo igrati, neće uopće biti u istoj prostoriji s igračkama"...i onda se vrlo brzo i dogovore i lijepo igraju...do prve prilike...

  43. #43
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,256

    Početno

    Citiraj Stijena prvotno napisa Vidi poruku
    ...i sve sam sklonija tome da ne budem tampon zona i ne glumim mirotvorca, nego sukobe prepuštam onima koji su ih generirali - npr. "ako se ne možete dogovoriti koji, nećete gledati niti jedan crtić"; "ako se ne znate lijepo igrati, neće uopće biti u istoj prostoriji s igračkama"...i onda se vrlo brzo i dogovore i lijepo igraju...do prve prilike...
    I ja sam ovo morala naučiti (mm mi je lijepo govorio, a poslušala sam ga tek kad sam se sama uvjerila da ima pravo, morala sam se naučiti pregristi jezik i okrenuti glavu) i stvarno je dalo rezultat u kratkom vremenu. Naš mlađi je bio "mrgud" koji je često terorizirao cijelu obitelj, ali morali smo svatko od nas s njim rješavati ono što nas žulja. Mirotvorstvo nam se pokazalo ne baš zahvalnim.... često je bilo gore nego ovako kako si rekla - prepustiti sukobe onima kojih se to tiče. Držim ti fige!

  44. #44
    Osoblje foruma mikka avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    7,247

    Početno

    iksam ili svimbam pomikaki od a do z, od a do s ili od z do u

  45. #45
    mrgica avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Postovi
    174

    Početno

    Ja sam mama dvojice sinova, jedan ima 5 god, a drugi 3 godine! Moram naglasiti da mi je stariji sin djete s posebnim potrebama, pa je stoga još više osjetljiviji i osjećajniji, da zahtijeva posebnu pažnju u svakom pogledu!

    Vidim tu puno roditelja sa problemima autoritativnosti prema djeci, sa problemima odnosa između starijeg i mlađeg djeteta, i sa ispadima ljubomore i to uglavnom starijeg djeteta naspram mlađeg!! Svi traže neko čudotvorno rješenje kako da izađu na kraj sa svim tim, al moram naglasiti da to rješenje moraju pronaći u svom okruženju u njima samima!
    Tu ne postoje suci i optuženi, krivci i nevini!! Tu postoje roditelji koji moraju pronači modele odgoja koja važe samo za njihovu djecu, i postoje djeca koja su individua svaka za sebe sa različitim shvaćanjem i doživljavanjem odnosa prema njima!! Dakle kako bi shvatili što se to događa u glavama vaše djece probajte se staviti barem na jedan dan u njihovu poziciju!!
    Ukljućujte ih u apsolutno sve sfere vašega života, jel ima tako omogućujete da kroz iskustvo nauće kako će se danas sutra sami ponašati u određenim situacijama!!
    Starije dijete ukljućite u sferu brige i odgoja kod mlađeg djeteta tako da i ono shvati kako je ono starije, pametnije i vrijedno vašeg poštovanja! Slobodno mu dajte do znanja kako bracu ili seku mora naučiti ovo ili ono! To mlađeg zasigurno neće smetati nego će mu goditi pažnja starijeg brata ili seke!!
    Dakle ako želite odnos sa gotovo nimalo konflikata, povežite djecu , a nemojte ih razdvajati sa razno raznim zabranama, kaznama, i sl. stvarima, pa da si oni tamo negdje u svojim glavicama moraju razmišljati o sucu i okrivljeniku, o krivome i nevinome!!!
    Puno i to jako puno razgovarajte s njima, jel oni mogu shvatiti AMA BAŠ SVE!!!
    Shvatiti će kako se i sve stvari mogu riješiti na miroljubiv naćin!!!

    P.S. kad razgovarate s njima spustite se na njihovu razinu, tako ćete biti barem po visini isti kao i oni, a oni će to cijeniti i pozornije vas slušati!
    Ne očekujte rezultate preko noći , ali ako budete dosljedni već nakon mjesec dana vidjet će te promjene!!!

  46. #46
    mrgica avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Postovi
    174

    Početno

    [Onda sam zasukala rukave i sad to izgleda malo drugačije.[/QUOTE]

    Najefikasnije je ono rješenje, o kojem puno ne pričamo ( tj. ovdje konkretno pišemo ), nego djelujemo!!

    Stoga bravo, super, ili onako iz šale- sjedi, pet!!!!

  47. #47
    Pepita avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Postovi
    3,816

    Početno

    Mislim da bi podigla ruku na mene samo jedanput i više nikad.
    Ljutnju može iskazivati na bilo koji drugi način, ali da me udara i čupa...veliko NE!
    Ne bi je udarila nikad, da netko ne pomisli.

  48. #48

    Datum pristupanja
    Jul 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    816

    Početno

    F ima preko 5 godina i totalno je emocionalno nezreo (tako kažu tete u vrtiću). kao beba je bio miran, znao se sam zaigrati, sam se uspavati. u vrtiću (sa cca 2 godine) su krenuli problemi i to traje i danas (išao je u jaslice): jako teško prihvaća promjene (spajanje grupa, kao manji je čak plakao kad su radi predstave morali promijeniti sobu), onako kako je krenulo od prvog dana, tako mu treba biti i dalje. unazad godine i pol je postao užasno plačljiv-plače za sve kad nešto treba i kad nešto ne treba, cvili, ne zna normalno pričati. sve je kroz neko cviljenje, a to izluđuje. odjednom se svega boji, ne želi više niti spavat u svom krevetu. ima brata od 4 godine (totalna suprotnost) i uz njega je malo hrabriji. kad je dežurstvu u vrtiću, bez beda uđe sa njim, inače bi sjedio vani na stolici i čekao svoju tetu. puno toga radimo zajedno,a voli i prati suđe, usisavati, čistiti svoju sobu, peć kolače. za sve što napravi traži pohvali, priznanje da je bilo dobro,a nije da mu toga u životu nedostaje. tete su nam spomenule da bi bilo dobro porazgovarati sa dječjim psihologom, a ja se sve nadam da će sutra sve prestati....dosta mi je više i deranja i kazni. uvijek kad dobije kaznu (to je najčešće da nema spavanja kod baka i djedova, što mu najteže pada) stavimo mali kalendarić na frižider i onda križa dane. svekrva kaže da malo pretjerujemo kod kazni za njega i da bi kod njega mogao biti kontra efekt. on je jedna velika maza, jako osjetljiv, uvijek sam ga branila da ga se pusti na miru je ''on je takav'', ali sad i ja pucam. i onda mm još sa svojim izjavama ''rekao sam ti šta će se desiti sa f''. sa bratom je ok, igraju se, pomažu jedan drugom, ali mi se čini i da ga izbjegava. kad ga ovaj pozdraviti jer je došao od nekud, f se okreće od njega, sve dok me ne pogleda i zna šta si mislim tada. kod njih je razlika 1 god i 9 mj i nikad nije bio ljubomoran. imam 2 pitanja
    1. da li ići kod psihologa ili čekati da prođe
    2. da li se može javiti neka zakašnjela ljubomora
    Posljednje uređivanje od willow_tree : 03.05.2012. at 23:50

  49. #49
    mrgica avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Postovi
    174

    Početno

    Citiraj willow_tree prvotno napisa Vidi poruku
    F ima preko 5 godina i totalno je emocionalno nezreo (tako kažu tete u vrtiću). kao beba je bio miran, znao se sam zaigrati, sam se uspavati. u vrtiću (sa cca 2 godine) su krenuli problemi i to traje i danas (išao je u jaslice): jako teško prihvaća promjene (spajanje grupa, kao manji je čak plakao kad su radi predstave morali promijeniti sobu), onako kako je krenulo od prvog dana, tako mu treba biti i dalje. unazad godine i pol je postao užasno plačljiv-plače za sve kad nešto treba i kad nešto ne treba, cvili, ne zna normalno pričati. sve je kroz neko cviljenje, a to izluđuje. odjednom se svega boji, ne želi više niti spavat u svom krevetu. ima brata od 4 godine (totalna suprotnost) i uz njega je malo hrabriji. kad je dežurstvu u vrtiću, bez beda uđe sa njim, inače bi sjedio vani na stolici i čekao svoju tetu. puno toga radimo zajedno,a voli i prati suđe, usisavati, čistiti svoju sobu, peć kolače. za sve što napravi traži pohvali, priznanje da je bilo dobro,a nije da mu toga u životu nedostaje. tete su nam spomenule da bi bilo dobro porazgovarati sa dječjim psihologom, a ja se sve nadam da će sutra sve prestati....dosta mi je više i deranja i kazni. uvijek kad dobije kaznu (to je najčešće da nema spavanja kod baka i djedova, što mu najteže pada) stavimo mali kalendarić na frižider i onda križa dane. svekrva kaže da malo pretjerujemo kod kazni za njega i da bi kod njega mogao biti kontra efekt. on je jedna velika maza, jako osjetljiv, uvijek sam ga branila da ga se pusti na miru je ''on je takav'', ali sad i ja pucam. i onda mm još sa svojim izjavama ''rekao sam ti šta će se desiti sa f''. sa bratom je ok, igraju se, pomažu jedan drugom, ali mi se čini i da ga izbjegava. kad ga ovaj pozdraviti jer je došao od nekud, f se okreće od njega, sve dok me ne pogleda i zna šta si mislim tada. kod njih je razlika 1 god i 9 mj i nikad nije bio ljubomoran. imam 2 pitanja
    1. da li ići kod psihologa ili čekati da prođe
    2. da li se može javiti neka zakašnjela ljubomora

    Mislim da bi ipak trebala ići kod psihologa ( oni na ERF-u su jako dobri ), jel svako ponašanje koje traje predugo ima svoju pozadinu!! u malim glavama se svašta može odvijati, a da mi kao laici uopće ne znamo zbog ćega se tako i tako ponašaju, al zato netko tko je stručan ti može dati niz objašnjenja za pojedine obrasce ponašanja! ne mislim da je tvoje dijete poseban slućaj, takvih ima pregršt samo se roditelji s tim ne žele zamarati pa im djeca izrastu u svakojake spodobe!! Mislim da bi trebala ići kod psihologa, ćisto da ti on sa stručne strane da smjernice kako se u pojedinim konkretnim situacijama postaviti i koje je najbolje rješenje za te situacije! Mislim da tvom djetetu treba samo malo drugačiji pristup i da će stvari krenuti na bolje, no ćesto se mi roditelji ne znamo iskobeljati iz kolotečine života i svih tih situacija, pa zapravo nama treba psihološka pomoć kako da postupamo u rješavanju problema koje nam zadaje naše dijete, zbog ovih ili onih razloga, a razlozi mogu biti svakakvi, a ljubomora ( koja je najčešća ) je ujedno i najteža, i tu ti siguno treba pomoć!!!

  50. #50
    magda_ avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Lokacija
    B&H
    Postovi
    335

    Početno

    evo i mene ... na rubu pameti...
    pisem u gluha doba, oci mi se sklapaju od umora, raspamecena, ali pokusat cu pisati, ludim...
    moj sin ima 4,3 god., definitivno je tesko odgojivo dijete, vrlo emotivno i inteligentno, ali sve je problem i nikada ne znate kad ce scena krenuti, ali zadnjih mjesec dva je ludnica. u ovih mjesec dva imao je jednu vecu povredu vilice i zuba padom sa ograde 2m i polazak u obdaniste, ovo dvoje navodim kao neke vanredne stvari koje su mozda uticale na njegovo ponasanje. pronalazim se u mnogome ranije napisanom, ne mogu ni izbliza docarati nase scene, izljeve bijesa, udaranje... trebalo bi mi mnogo snage i vremena koje namam... nekako smo se borili sa svim tim, ja sam prilicno dosljedna npr. udarati me ne smijes, ZABRANJENO, ustajem od njega ili kazna-soba... i sl. ali on ne podnosi narusene odnose, sav se ospe po licu ako je neko od nas, posebno ja, ljut na njega, moli da mu se nasmijem, da se izvinemo itd. pomislim da ce dobiti "fras" koliko se deraci i koliko je uporan. on ce 1001. put opet pokusati srusiti granice, ne odustaje... u obdanistu tete kazu divan, nikakvih problema (?).
    i kazem nekako smo se borili sa svim tim do prije 5-6 dana kada sam primijetila (a kad je tacno pocelo ne znam) da ima tik - stalno namjesta vrat, desno, lijevo, bradu (gdje ima oziljak od pada) naprijed prema prsima i to svakih par minuta ili u minuti vise puta, a od danas primijetim i povremeno zmirkanje ocima. bacim se na intenet tragajuci o tim tikovima i padnem u ocaj - ja mislim da je to rezultat ovih frustracija koje prozivljavamo... i pitam se gdje grijesim, kako se postaviti, a pogotovo sad kad imamo tikove kao ocit dokaz kako sve utice na njega. osjecam se razoruzanom, mozak mi ne radi, ocajna sam, placem...

    prije nekih godinu dana imao je to zmirkanje ocima ali samo par dana i nisam ni primijetila kad je nestalo, sada se jako bojim buduci da konstantno borimo bitke oko svega (primjer: budimo se oko 7 i on dolazi nama u krevet, mazim ga, ljubim 10ak min i pita on mene: mama, sta cu piti? kazem ja: sta god goces, sine. kaze on sad vec deranjem: STA CU PITI???. pa kazem ja: hoces li cokoladno mlijeko, sokic...?... nisam ni zavrsila pita 3. put kroz plac: STA CU PITI i zvekne me laktom u lice... i tako scene iz nicega i svacega...

    dajte kakvu korisnu i optimisticnu rijec, ja ne mogu ni misliti, smorena sam...

Stranica 1 od 2 12 PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •