Nemam pojma kako napisati naslov, uglavnom, kratko ću opisati svoju curu, ako ima slične djece i kod vas, pomagajte sa savjetima...

Ima svoju viziju svega u životu, kao malena je skupljala kamečniće, neki su valjali, a neki ne, ne znam po čemu ih je rangovala...
Svakoj igrački nađe manu, ali doslovno svakoj, minisi - jedan ima ružne oči, nekakva kučica kao veterinarski zavod - ne sviđa joj se rengen slika (zalipljena), kučićca kao hotel (ne sviđa joj se maleni plastični kompjuter, ustvari ona naljepnica koja izgleda kao otvorena stranica worda, deset konjića od plastike - jednom se malo izbrisao print i ne sviđa joj se jer nema nogu...i tako da ne nabrajam).
Vidi detalje i na njih je koncentrirana.
To dijete ne zanima ništa...ni čitanje priča, ni crtanje, ni igranje ako to mora sama.
Igru nameče...uvijek mora biti ono što ona hoće i kako ona hoće, npr. konja moram držati za rep, moram hodati recimo po nekoj površini. Nema igre u smislu zajedništva nego sve mora biti kako je ona zamislila, od deset konjića minisa ona će mi odrediti kojeg ću ja držati.
Mene kontrolira u potpunosti, ne mogu ništa napraviti da ona nije tu i da ne kontrolira pa evo čak i sad stoji do mene pokušavajući pritiskati tipke (vječita borba).
Ako se kojim slučajem zaigra, ja nešto idem napraviti ili odem u wc, eto je, zaustavlja sve što je do tada radila i ne vraća se.
Dosadno joj je vječno.
Što se tiče mlađe seke, savršena je, ako i jest ljubomorna ili joj nešto smeta onda se savršeno kontrolira, jer to ne pokazuje, samo ljubav prema seki.
Ali želi raditi sve što ja radim i kao da joj je ona mama.
Savršeno kontrolira ali mi se čini da je dekoncentrirana općenito.

Kad mi treba pet minuta, recimo sada dok pišem na kompjuter, ne mogu joj objasniti da me treba pustiti pet minuta, poanta je da ja to ne radim često ispred nje, možda jednom dnevno, sve aktivnosti radim kad stignem i imam vremena, a da ne maltretiram djecu s tim.

Igračke samo vadi i ostavlja, igra joj eventualno traje par minuta i to me umara skupljanje i skupljanje.
Na trenutke me podsjeća na dijete od godinu i pol dana.

Psiholog u obitelji kaže da je ona na razini djeteta od pet i pol - šest godina.
Ma je li moguće???

Ne ide u vrtić i ne mislim je dati do četvrte godine.
S djecom je vani dva puta dnevno i savršena je u socijalizaciji.
Već upotrebljava mozak pa će se u društvu starijih cura uhvatiti jedne od koje recimo traži sigurnost.
Ide na ples triput tjedno i ne izostajemo i tamo je super, koncentrirana i pleše svih 45 minuta.
Na nastupila se isticala među drugom djecom, bila prva i glavna u svemu, dvaput izmamila aplauz usred plesne točke.

Kao da je veliki perfekcionista.

Ne znam jesam li uspjela što dočarati, uglavnom sa svim ovih je u nekoj "fazi" kad ne čuje ništa što joj se govori.
Čuje recimo jednu riječ i složi si rečenicu. Ja kažem da mi nagne tanjur da mogu žlicom uzeti svu juhu (u drugoj ruci držim bebu), a ona nagne glavu nad tanjur. Znači čula je riječ "nagni" i od toga izvukla što bi moglo biti rečeno pa nagnula glavu umjesto tanjur.

Iscrpljuje me što je cijeli dan koncentrirana na mene i ne pušta minute, kao dijete od dvije godine koje stalo ide za mamom i priča i traži nešto, samo što je ovoj mozak puno zreliji od dvogodišnjaka.

Imate li kakav savjet...

Na dane vrištim po kući jer nemam snage, malu bebu i ovako zahtjevnu trogodišnjakinju bez pomoći 24 sata dnevno. Jako teško zna biti!
Ne mogu vjerovati da dijete od tri godine ovako jako može iscrpljivati.

Ja se ne mogu igrati s njom, ja to ne znam, kad ona nameče svoje, ja se tako ne znam igrati.

Ja joj pričam recimo priču kako lišće zeleno u jesen požuti i počme padati.
Ona moju priču vodi na svoj mlin, ne mogu dovršiti, postavlja sto i jedno pitanje vezano i nevezano za priču.
Ili postavi pitanje na koje ne znam odgovor tipa: zašto u jesen lišće požuti. Pa zato što je jesen. Ali zašto je jesen?
Takva pitanja i još teža...

Po ulici kad šetamo uvijek uliječe s pitanjima tipa: Gdje ona teta ide? Šta je ona teta rekla?

Ima li slične djece???
Kakva su ovo uopće djeca???