Stray cat, znam. I svaka im čast! Kapa dole.
Poznajem ljude iz udruge za obuka pasa vodiča i mobilitet. "Najbolja prijateljica" naše pasice je upravo labradorica iz te udruge. Isto tako, frend je sad s bernskim planinskim na obuci za tragača... Nitko ne umanjuje njihov rad i stručnost, pa zar nisam spomenula dresera kojem smo vodili našu pasicu?
Ali širokim narodnim masama koje ne znaju s psima to ne treba. Treba im Cezar koji će ih naučiti osnovama. Tko je od tih s malim bijelim psima svijestan da psi uopče trebaju neku poduku? Tko od njih bi bio voljan svaki dan ići na savski nasip i vježbati? Mi smo s našom pasicom mjesecima gazili po blatu oko Ivanje reke. Vježbali ulazak u auto danima, jer joj je to bila drama. I opet ćemo kad dođe novi pas u neko drugo vrijeme...
Ljudima koji pse ne doživljavaju tako, treba show. Kupuju pse kod raznih švercera ili top uzgajivača, dovedu ih doma i ne znaju što bi s njima... I zato je Cezar odličan; nasmijan, veseo, pričljiv... rješava probleme u trenu, a stalno naglašava OSNOVE: aktivnost, disciplina i tek onda nježnost. A kod većine vlasnika je malo aktivnosti, mrva discipline (tek toliko da ne pišaju po stanu) i puno nježnosti.
Meni je C. potvrdio mi da sam puno toga radila ispravno, i sad i s prethodnim psima, ali me isto tako naučio mnogim sitnicama koje su mi pomogle da mali azilant koji kod nas bio godinu i po prije nego li sam prvi put vidjela Cezara (sad, pred par mjeseci, odkako sam na čuvanju trudnoće) postane uravnotežen pas. I iako sam odrasla s najrazličitijim psima, od uličara koji su dolutali k nama, do dedinog njemačkog ovčara savršeno uvježbanog na policiji (u bivšoj državi), uvijek se sa svakim psom ima što za raditi i od svakog se psa ima što za naučiti... isto kao i od ljudi. Zar ne?