Odnosi s partnerom u trudnoći nakon nje

[Eva]

Pozdrav svima!
Nova sam ovdje i pregledavala sam da li postoji negdje slična tema,ali nisam je našla, a jako me zanimaju vaša iskustva i mišljenje. Kako ste se slagale s partnerom tokom trudnoće i nakon nje?
Ja sam novopečena trudnica,tek mi 5.tjedan ide i osim što me pere strah što će biti sa bebom, isto tako me i pere strah kako ćemo partner i ja uspjeti izdržati sve ovo...Inače, nas dvoje smo dva potpuno različita svijeta, on tradicionalan i krut u stavovima i mišljenjima,a ja sam više opuštena, sklonija kompromisu i smatram da se sve može riješiti razgovorom. Shvaćam njega koji je odrastao u tradicionalnoj obitelji gdje postoje stroge podjele na muške i ženske poslove, otac mu je pomorac i zapravo njegova mama sve nosi na svojim leđima (divim se takvim ženama ). Ja sam odrasla samo uz majku, rano sam morala postati samostalna i sve sam morala zaslužiti nekim radom ili dobrim ocjenama u školi... No da sad ne duljim, imam osjećaj kao da moj partner uopće ne razumije kroz što žena prolazi u trudnoći ( jer je njegova mama sve mogla sama ), a ad ne pričam koliko me strah kad se beba rodi, tih neprospavanih noći i udaljavanja, jer je on već napomenuo da ne misli spavati s nama u sobi dok beba ne uhvati neki svoj ritam
Nisam tako zamišljala svoju obitelj, uvijek sam htjela imati ono što nisam uspjela dobiti u svojoj obitelji, a to je da otac bude maksimalno uključen u odgoj i sve oko djeteta, a čini mi se da ću na kraju dobiti inačicu svoje obitelji, samo što će otac tu biti prisutan kao neka banka i financijski stup kuće.... Ne znam je li problem u meni ili me možda pucaju hormoni pa sve preuveličavam? Kakva su vaša iskustva?

[jennifer_gentle]

Ja i mm smo imali dosta turbulentan odnos u trudnoći, ja nisam bila zadovoljna kako on hendla novonastalu situaciju i brinula sam se kako će to izgledati u budućnosti, to je razdoblje kad se stvaraju novi odnosi i zauzimaju nove pozicije, svakako ne može biti isto kao prije trudnoće, samo nekim parovima to ljepše "proklizi", a na nekima se lome koplja. Pogotovo ako je tvoja trudnoća došla nenadano, kao moja, i oni se isto trebaju u svemu tome snaći.
Nakon rođenja djeteta također je trebalo par mjeseci prilagodbe, fokus je na djetetu i njegovim potrebama tako da se naš odnos nekako pogubio u svemu tome, ali čim se djetetov ritam malo ustalio, to sve nekako dođe na svoje.

Ovo što on u startu odbija neke stvari i ponaša se kao da je to tvoja stvar i obveza svakako nije lijepo. No imamo premalo informacija, možda čovjek radi zahtjevan posao pa se treba naspavati svaku noć? Nije opravdanje, ali nekakvo objašnjenje bi moglo biti.

Ja bih tu pristupila pragmatično-prvih mjeseci, ukoliko dijete nema nekih velikih zahtjeva osim što se budi po noći zbog dojenja, ja bih prihvatila da on spava u drugoj sobi jer iovako ionako podojiti ga možeš samo ti. Naravno, ukoliko je to najveći problem - ako ne želi dijete niti preko dana premotati, nosati, umiriti, odnosno općenito sudjelovati, tada bih rekla da je to već veliki problem koji trebate riješiti štio prije.

[Manuela.]

da pokucam o drvo, moj je bio zaista jako dobar prema meni!
mene su jedno vrijeme jako pucali hormoni i brzo bi planula i rasplakala se, no sve smo to nekako bez problema prošli!
zbilja dok se prisjetim, bilo nam je lijepo i zaista me pazio i mazio!
rodila sam na carski i ispočetka mi je zaista bilo teško , no on mi je sve pomagao, prematao mi ranu, njegovo je bilo kupanje bebe, slagao mi flašicu dok sam ja dojila jer nisam imala dosta mlijeka, po noči se dizao i čuvao bebu jer je imala jake grčeve...... zbilja mi je bio od velike pomoči!
nadam se da češ razgovorom riješit svoju nedoumicu, jer to je vaša beba, al moraš ga i razumjeti ako ima težak i naporan posao, mora se odmoriti po noči da je drugi dan sposoban za posao, pa se ti pobrini za bebu, a danju dok je doma, vjerujem da te neče odbit ako bude trebalo premotat bebu, pričuvat ju ili bilo što drugo, ipak je to vaše zajedničko dijete!
želim ti svu sreču u trudnoči i lijep porod!

[mayato]

Moj muž i ja smo također 2 apsolutno različita svijeta. On dijete koje je sve dobilo na dlanu, obez da se ikada za išta morao potruditi, jedini sin, odrastao u obitelji sa oba roditelja i sa bakom i djedom. Ja dijete rastavljenih roditelja, oca upoznala tek sa 13, majka mlada i poprilično "divlja" tako da sam se uvijek od najranije dobi mogla oslanjati isključivo na samu sebe (naravno, uz Božju providnost).
U trudnoći smo se rastajali 3 puta tjedno, ja sam plakala 5 puta dnevno, čak sam mislila da ću roditi malo plačljivo i turbo cendravo dijete, ali srećom, opet uz Božju milost imamo najveselije dijete na svijetu. On nije shvaćao niti moje brige niti moje strahove, čak me i dan danas optužuje da život odn. odgovornost shvaćam preozbiljno.
Kada sam rodila bilo je predivno prva 2 tjedna, on je bio fasciniran i mnome i bebom.
Onda ga je zanesenost prema meni kao majci prošla i počeo je furati po starom sa svojom sebičnošću i egomanijom.
Tako da se sada rastajemo 6 puta tjedno.
Jedina stavr u cijeloj ovoj priči jest da je on stvarno divan otac...mislim, ne, ne presvlači joj pelene osim ako mu ja to ne kažem, ne diže se po noći, a mislim i zakaj bi se dizao ako ona isključivo želi cicati, ne hrani ju kašicama, ali pogled u njegovim očima kada ju vidi me veže za njega zauvijek...on nju voli do neba i natrag i tako milijun puta...
Probala sam i razgovarati s njime o nama, o tome kako smo se jaaaaaako udaljili, možda je to sve normalno, trudnoća, hormoni pa dođe mala beba pa više nemate ni mrvice vremena za sebe kao partnere i tako, nekako se sve razvodni, što ne znači da je svima tako...kod mene nažalost je, ja u njemu nemam niti prijatelja niti špodršku, a niti razumijevanje, mi smo 2 različita svijeta...
Nadam se da takav radikalan slučaj kod tebe ipak nije...

[Peterlin]

Moj je bio bolji prema meni nego ja prema njemu, he he he.... ali snašli smo se. Nismo bili mladi roditelji (u vrijeme moje prve trudnoće opasno blizu četrdesete) ali nekako je s vremenom sve sjelo na svoje mjesto.

Nije bilo lagano. Ja sam imala zdravstvenih problema (hematom u prvoj, obvezno mirovanje u drugoj trudnoći koje me nije spasilo bolnice) a mm je u to vrijeme baš morao hodočastiti i oko mame (gospođa u godinama, udovica, a mm je jedinac).

Ispalo je na kraju dobro. Zato jer smo se i on i ja i svi ostali morali prilagoditi situaciji koja je bila ... svakakva. Sad iz perspektive od 12 i 11 godina to mi se čini lijepo i mirno razdoblje, ali valjda samo zato jer pamtim samo ono što želim. Dok se događalo, nije uvijek bilo ni lijepo ni zabavno - vjenčanje, selidba, uređenje stana, sve uz trbušinu i bez ikakve pomoći sa strane jer moji roditelji ne žive u Zagrebu, a muža je njegova mama silom prilika trebala više nego ja.

Zaključih (i to se pokazalo točnim i puno puta kasnije) da dragi Bog nikome od nas ne daje breme teže nego što možemo nositi. Sve su to slatke brige, pogotovo kad stižu djeca. Sve se to riješi... Moj muž nije zbog djece ustao više od 2-3 puta od njihovog rođenja do sada. Nisam se ja ništa posebno žrtvovala nego su naša djeca nekako imala red i ritam. Bilo je napornih dana, bilo je svega, od dojenačkih grčeva, kojakakvih viroza i temperature, mlađi sin je ranije rođen pa je i to imalo svoje veselje, stariji je imao problema sa vidom i sluhom, ali eto sad u 12. godini sve je to polako prerastao.

Nikad ne znaš što ti život donese. OVdje na forumu ima stvarno ljudi u svakakvim situacijama, roditelja djece s posebnim potrebama, teško bolesnih, rastavljenih, ljudi koji pokušavaju na sve mile načine s MPO, traumatiziranih na različite načine, stvarno svega... . Zato bih samo rekla da je spavanje u drugoj sobi zrnce pijeska, ništa... nikakav problem. Ako netko od toga želi praviti problem - pa dobro, nek pravi. Ali roditeljstvo jako često ljudima otvori oči da vide razliku između stvarnih problema (zdravstvenih, egzistencijalnih, nerješivih, kojekakvih) i ovakvih sitnica. Sretno!

[enchi]

Mi smo dugo skupa, 12 godina, od toga zadnje 4 godine imamo dijete (zapravo unatrag pet mjeseci dvoje djece).

Ja sam dobro upoznala svog muža, razgovarali smo o tome kako tko vidi i zamišlja život, uključujući i brigu o djeci tako da nije bilo nikakvih iznenađenja kada sam se rodilo prvo dijete. Ok, naravno, bili smo umorni, neispavani, nervozni...i znala su zafrcati iskre ali to nije bilo ništa dugotrajno i ozbiljno.

Pomoglo je to što su nam stavovi dosta slični pa se nitko nije morao previše mijenjati kako bi odnos funkcionirao.

I da, spavao je prvih par mjeseci u drugoj sobi! Ali takav je bio dogovor. Ofkors da sam povremeno bila i jadni i ljuta što baš ja moram hodati u gluho doba noći po sobi uspavaljujući malu ili dojeći ju dok gospodin spava, ALI je on to nadoknađivao kupajući ju, presvlačeći, hraneći - kada je počela jesti, noseći i igrajući se s njom nakon što bi došao s posla.

Ja sam njemu rekla da ja u majčinski instinkt ne vjerujem već da se radi o volji i želji da se brineš za svoje dijete, tak da ako mogu ja - može i on! Nema tu razlike. Isključivo moje je bilo dojenje, ali to je bilo to. Sve drugo je on bio sposoban raditi jednako kao i ja! I radio je! Nije imao izbora!

Ali zato njih dva danas imaju predivan odnos, i on može biti ponosan jer je to zaslužio!

[Beti3]

Eva, ako ti je problem nespavanja u istoj sobi najveći, sretnica si.

Nemoj se uopće sada opterećivati što će biti. To što oni znaju reći u trudnoći, obično nije ono što i naprave kasnije.

Možda će ti beba biti mirna, ima ih koji tiho zakmeče, dovoljno da samo mamu probude, uzmu cicu i tata ni ne čuje da ste 3,5,12 puta jeli noću. Ili, ako ne dojiš staviš kraj kreveta toplu vodu u termosici, bočicu i već odmjereno mlijeko (postoje posude baš za to) i smućkaš hranu dok beba ne stigne ni: Kmeee.
Jedino je problem ako želiš da beba probudi i muža, jer zašto bi samo ti mjesečarila. Tu već ne znam kako, jer ja jednostavno ne vidim zašto bi ga trebalo buditi. Ionako mama zna to brže a i beba hoće mamu, ma što mislili o tome.

Današnji tate su jako upućeni u njegu i odgoj djeteta i sigurno će i tvoj uzeti na sebe svoj dio posla. I premotat će kad treba, i pomoći okupati, i preuzeti tehničke poslove, rasklapanje kolica, slaganje istih u auto, stavljanje bebe u AS i još tisuću svakodnevnih stvari, vidjet ćeš.

Zašto misliš da on ne razumije kroz što prolaziš? Vjerojatno ne zna detalje, ali shvaća da se njegova ljubljena mijenja fizički i psihički i ne zna što će sa tom promjenom. I ne zna kako i kada smije voljeti svoju ženu (smije li uopće voditi ljubav?pitaju se valjda svi budući očevi), što joj smije reći, jer ona plače za svaku sitnicu, ustvari što ona očekuje od njega...

Zato lijepo polako, oboje ćete se naučiti, bez velikih očekivanja u ovim prvim tjednima, bez riječi koje nećete moći povući, budite sretni što je sve u redu, što čekate bebu, što imate jedno drugoga. Sve će to doći na svoje mjesto.

[ana.m]

Moj muž je hladan...santa leda! Ne pokazuje osjećaje i ni ja ponekad ne znam točno što misli i kako se osjeća a uz sve to je i jako šutljiv i tih...
Trunodću kao trudnoću (niti jednu) nikad nije doživljavao pretjerano, često mi je bilo krivo što više ne jaši po meni tj. po trbuhu, što ga ne mazi i ne ljubi...Ali on je takav. Jednom mi je bio rekao kad sam mu to prigovorila, da on to ne doživljava kao ja i da je njemu bedasto tak uživati u bebi preko trbuha, da će uživati kad se rodi...I tako je i bilo! Ako sam ikada sumnjala u njegovu ljubav (zbog manjka pokazivanja osjećaja) ili nešto nakon poroda sam shvatila i koliko voli mene i bebu i koliko mu je stalo. Prvi je prematao bebu, kupao radio je sve oko bebe.
Nikada nije otišao iz bračnog kreveta čak i kada sam ga znala pitati da se naspava, radije je bio pored nas (a klinci su kao bebe spavali s nama u kevetu, jednog priljepka još uvijek imamo).
Što se seksa u trudnoći i poslije nje tiče...U trudnoćama je bilo faza. Tri trudnoće, 9 faza...Od neopisive želje za seksom i po par puta dnevno i seksa kao nikad do tada, do apstiniranja od 4 mjeseca...Uvijek se ravnao po meni i kako meni paše, nikad na ničem nije inzisitirao ako ja to nisam htjela.
Seks poslije sad već i trećeg poroda bio bi savršen da smo sami, hehe...Dakle jedino što nas sputava su trenutno djeca. Ne možemo se baš opustiti do kraja, a i ne možemo to obaviti uvijek onda kad bi mi to htjeli (tipa usred bijela dana ili ujutro kad se probudimo), ali želja je tu, strast je tu...još da smo povremeno sami gdje bi nam bio kraj...

Tako da ne zaključuj unaprijed, vidjet ćeš kada beba dođe kako će sve biti. Tko zna, možda se TM-u ipak neće ići u drugu sobu, možda se ipak ušuška k vama.
Sretno i uživaj u trunoći maksimalno!

[enchi]

Dodati ću da je nakon rođenja drugog djeteta i moj ostao u spavaćoj - sad nas je na bračnom i krevetu koji smo mu priključili četvero! I super nam je! Ali to stvarno funkcionira (bar kod nas) samo zato jer mali (5 mj.) cica po noći i spava bez ustajanja maltene od rođenja.

U svakom slučaju - ugodnu trudnoću ti želim, a nakon nje - polako, dan po dan!

[mamitzi]

mi nismo bili mladi i željeli smo djete. kako smo se prije zajedničkog života dogovorili da ćemo dijeliti poslove (i napravili listu koje se držimo već godinama) tako smo i oko djece sve radili zajedno.
ja sam glavna samo za cicu, kupovanje igračaka i pronalaženje izgubljenih stvari.

[Sumskovoce]

Eva stvarno nema potrebe da se brineš unaprijed, jer ono što TM govori sada, to je njegovo nagađanje o njegovim postupcima nakon rođenja bebe. Ni on ne zna kakva će biti vaša beba, da li će spavati po 4 sata u komadu, hoće li jako plakati, hoće li on moći spavati. A najmanje zna šta sad s tobom trudnom, pa ni ti ne znaš šta je pred tobom, sada je rano. Znam kako ti je jer sam i ja u prvoj trudnoći i jer MM i ja imamo totalno drugačiju viziju trudnoće i bebinih prvih par mjeseci. On misli da bih ja trebala ležati-odmarati-čuvati se cijelo vrijeme, 24 sata na dan, a ja sam mislila biti aktivna trudnica - na poslu 4 sata dnevno, kod obitelji svaki drugi dan, u šetnjama itd... Bilo je svađa, dok nisam završila u bolnici u 8tt, od onda ga malo više slušam (ne skroz...) On misli da se ja neću voziti u autu nakon 6 mjeseca trudnoće - on to samo misli...
A o roditeljstvu - pa gle - ja već imam cijeli krevet na raspolaganju jer on spava na kauču. Ja se budim 3-4 puta za wc + još 1-2 puta piti, on inače dolazi spavati oko 2-3 ujutro pa bi me probudio, on želi klimu, a meni zima - stiskala bih se uz njega, a njemu vruće. Samo oko toga smo se posvađali 3 puta u tjedan dana (negdje 9tt) i odustali od zajedničke postelje dok ne padnu temperature (i ja prorijedim posjete toaletu). Nakon rođenja bebe - on misli bit s bebama po noći (jer je inače noćna ptica) i spavati po danu, a ja da spavam po noći i čuvam djecu danju. Na kraju mislim da ćemo oboje bdijeti i danju i noću.
Bit priče - početak prve trudnoće je zbunjujuće razdbolje za oboje, za tebe jer te peru hormoni koji nikad prije nisu, za njega - jer ga čeka novi život, a čini mu se da mu je žena poludila.
A to je tako slatko i tako ćemo se jednog dana smijati i veselo pričati djeci "Kad sam bila trudna s tobom tvoj tata je to-i-to"

[mama od formata]

Mislim da je sada najvažnije da ti trudnoća prođe dobro i da dijete bude živo i zdravo.
Trudnoća je na početku i tko zna šta te čeka i slažem se s onom da bi neprospavane noći mogle biti i najmanji problem.
Kaj se tiče muža znala si kakav je i prije, njegove stavove i vrijednosti i prije trudnoće tako da njemu nemaš kaj prigovarati, on je bio tvoj izbor......... iako činjenica je da ljudi ponekad i nesvjesno ne znaju i ne mogu pobjeći od loših uzora, pogrešaka,navika pa i sudbine.

[flopica]

Mislim da je sada najvažnije da ti trudnoća prođe dobro i da dijete bude živo i zdravo.
Trudnoća je na početku i tko zna šta te čeka i slažem se s onom da bi neprospavane noći mogle biti i najmanji problem.
Kaj se tiče muža znala si kakav je i prije, njegove stavove i vrijednosti i prije trudnoće tako da njemu nemaš kaj prigovarati, on je bio tvoj izbor......... iako činjenica je da ljudi ponekad i nesvjesno ne znaju i ne mogu pobjeći od loših uzora, pogrešaka,navika pa i sudbine.

slažem se sa svim, osim s onim dijelom u kojem ženi kažeš da sad šuti jer je znala njegove stavove i prije
otkud znaš da je?
ako i je, možda je ova činjenica iz zadnje tvoje rečenice prevgnula, pa što sad? valjda se smije malo požaliti...
Eva sad se skoncentriraj na svoju trudnoću i pokušaj biti što više zabavljena lijepim mislima
mnogi muškarci ne znaju kako da se postave i što bi oni sad trebali
u većini slučajeva sve sjedne na svoje mjesto, a osim toga život je pred tobom
možda će tm kad beba dođe uživati jednako kao i ti, to ne znaš unaprijed

[Eva]

Cure, hvala na odgovorima, utješile ste me bar malo
Ma najveći problem je što je on mlađi od mene ( ja imam 25 on 20 god, zajedno samo 2 god ) i što je trudnoća bila neplanirana. Za sad se on super ponaša, pomaže koliko može,ima želju svugdje ići samnom i sve to, ali i inače je on po prirodi dosta sebična osoba...ok.možda je sebičan prejaka riječ, ali kad mu nešto ne paše jednostavno se okrene i radi po svom, nema tu puno rasprave, još je gori ako ga se na nešto prisiljava, onda to tek neće napraviti. Naučila sam da je nabolje pustiti ga na miru da sam shvati što krivo radi ( iako to obično jako dugo traje ) ali drugog načina nemam... Vjerujem da će on bebu obožavati, možda je u nekim stvarima nezreo i sebičan ali ima veliko srce i zbog toga sam ga i zavoljela...Jedino što moram s njim imati jako puno strpljenja, a strah me da kad beba dođe da ga neću imati i da ću zapravo ja biti ta koja će pucati po prirodi imam kratak fitilj i jedino s njim uspjevam ostati mirna,bar za sad...jednostavno ću morati samu sebe trenirati i naučiti kontrolirati....

[Rivendell]

Meni se isto činilo da moram sve sama i da me uopće ne razumije. Posebno dok mi nije narastao stomak. Znao mi je nekad prigovarati zašto toliko spavam, zašto nema ručka ili čiste robe, ali negdje oko 5. mjeseca je skužio da nije ni meni lako. Mislim da je trudnički tečaj utjecao na to, jer je sestra baš govorila o padu tlaka (koji me oduvijek muči), boli u leđima i ostalim tegobama. Od tada mi riječi nije rekao za ništa, iako ja naravno više povučem, ali to mi je i normalno nekako jer on radi nekad i po 12 sati, a ja sam doma cijelo vrijeme. Mislim da muškarci tek kasnije osvijeste činjenicu da dijete dolazi. Žene osjete na sebi kako se mijenjaju i fizički i psihički, osjete djete kako se miče, štuca... A oni su ipak zakinuti za taj dio. MM je ostao u šoku kad je neki dan vidio kako se mali miče u stomaku i nije vjerovao da je toliki i da se to na van toliko vidi. Ja o djetetu razmišljam barem 20 sati dnevno, čak ga i sanjam, a on vjerojatno 1-2 sata dnevno... Vjerujem kad dođe beba da će se to promijeniti, sada mu to jednostavno nije toliko očito kao meni.

[mayato]

Cure, hvala na odgovorima, utješile ste me bar malo
Ma najveći problem je što je on mlađi od mene ( ja imam 25 on 20 god, zajedno samo 2 god ) i što je trudnoća bila neplanirana. Za sad se on super ponaša, pomaže koliko može,ima želju svugdje ići samnom i sve to, ali i inače je on po prirodi dosta sebična osoba...ok.možda je sebičan prejaka riječ, ali kad mu nešto ne paše jednostavno se okrene i radi po svom, nema tu puno rasprave, još je gori ako ga se na nešto prisiljava, onda to tek neće napraviti. Naučila sam da je nabolje pustiti ga na miru da sam shvati što krivo radi ( iako to obično jako dugo traje ) ali drugog načina nemam... Vjerujem da će on bebu obožavati, možda je u nekim stvarima nezreo i sebičan ali ima veliko srce i zbog toga sam ga i zavoljela...Jedino što moram s njim imati jako puno strpljenja, a strah me da kad beba dođe da ga neću imati i da ću zapravo ja biti ta koja će pucati po prirodi imam kratak fitilj i jedino s njim uspjevam ostati mirna,bar za sad...jednostavno ću morati samu sebe trenirati i naučiti kontrolirati....

...ja kao da sebe slušam...pokušaj se konrolirati, ali kada stigne beba mislim da nećeš imati toliko vremena ni strpljenja za još nečije "mušice", barem ja nemam, a o toj sebičnosti, a s druge strane velikom srcu da i ne govorim...samo se fokusiraj na trudnoću i bebicu, a ove neke druge stvari pokušaj "prečuti"...puno sreće

[Trina]

Kad prihvatiš činjenicu da je sve to samo život, da smo svi mi ljudi od krvi i mesa a ne neki likovi iz romantičnih filmova, sve će ti se činiti manje strašnim. Ja sam trudna s našim četvrtim djetetom, na svoje trudnoće gledam kao na isključivo svoje, moj muž je super tata koji sudjeluje u svemu od prvog dana ali ne očekujem od njega maženje i ljubljenje trbuha po čitave dane jer on jednostavno nema tu sposobnost da uživa u tim stvarima. Ali zato ima da bude dobar tata tom istom djetetu kad se rodi.

Svaka trudnoća je za sebe ali meni je recimo nedopustivo da ne skuham ručak ili ne spremim po kući samo zato što sam trudna. Osim toga što ja imam još troje djece i ta djeca trebaju živjeti i dok sam ja trudna, nisam tip koji bi se pretjerano štedio u trudnoći jer ne mogu dugo na jednom mjestu, preaktivna sam i nemirna. Razumijem da ima žena koje su drugačije, pogotovo žene koje su trudne s prvim djetetom pa imaju sasvim drugačije viđenje trudnoće od nas. I to mi je OK.

Kod tvoj momka/muža možda je ipak samo stvar u tih njegovih 20 godina. Moj muž je postao tata sa 23 pa sa 24. I onda 4 godine poslije. Mogu ti reći da sam se namučila s njim tih prvih godina, čekajući da odraste. Razlika između prvih dvoje djece i trećeg je, što se muževog odnosa tiče, nebo i zemlja, to je sasvim druga osoba. Oni su malo duže djeca od nas, treba im više godina slobode i puberteta da bi prihvatili život kao takav

[beilana]

ja još ne znam kak će se mm ponašati, al silno želimo bebu, samo još nam ju dragi Bog nije dao, al vjerujem da će uskoro, kad pitam MM kad ćemo imat bebu hočeš se ti nje sjetit recimo kad radiš_on mi je odg- draga, ja se sad sjetim naše bebe 100 puta na dan iako je još nema
a moj brat je imao 21 i njegova cura 21 kad je neplanirano ostala trudna, u to vrijeme on nije dao komp van iz sobe nego je rekao nek bebač spava vani gdje je trebao ić komp, i još puuuno stvari tipa-neću spavat u sobi itd. a kad se beba rodila pokazao se kao jedan od najboljih očeva koje poznajem, i danas svoje sinove voli više nego išta na svijetu. isto tako nikad nije tepao bebi kad je bila u trbuhu

[sonata]

Evo ja cu napisati da se moj kleo da nema sanse da on ide na porod a eto na kraju je isao, ostao do kraja, rezao pupcanu vrpcu i sad se uvijek hvali kako je on prvi vidio kcer
Spavala sam s malom u dnevnoj prva 2,5 mjeseca jer je bilo bolje da se on naspava i preuzme ju pred jutro, pa da ja odspavam 2-3 sata nego da smo oboje u isto vrijeme budni. Mislim da je sve stvar organizacije.
Nemoj se vec sada zivcirati...Pricekaj da se beba rodi i budi spremna da su obicno prva 3 mjeseca najteza a onda se sve nekako pocne slagati.

[MIJA 32]

mislim da muškima treba više vremena da se "ufuraju"
iako mome nije dugo trebalo
s obzirom da smo se mi za trudnoću borili 10 godina,od prvog plusa je bio lud od sreće
mazio trbuh,pričao ptičicama
pratio me na sve preglede,bio na prvom UZV (vaginalnom);sestra i dr su se malo čudile kad sam rekla da ga pozovu,a kad sam im objasnila naš put same su ga zvale
na kraju su mjerile meni tlak,a onda i njemu
bio je na porodu (u rađaoni od 15-23:15),on je prvi okupao ptičice
dizao se po noći...i dan danas sudjeluje ravnopravno u svemu

ja mislim da sve s vremenom sjedne na svoje mjesto (u većini slučajeva)
ponekad im treba dati malo više vremena za adaptaciju na novu situaciju

[Eva]

Meni se isto činilo da moram sve sama i da me uopće ne razumije. Posebno dok mi nije narastao stomak. Znao mi je nekad prigovarati zašto toliko spavam, zašto nema ručka ili čiste robe, ali negdje oko 5. mjeseca je skužio da nije ni meni lako. Mislim da je trudnički tečaj utjecao na to, jer je sestra baš govorila o padu tlaka (koji me oduvijek muči), boli u leđima i ostalim tegobama. Od tada mi riječi nije rekao za ništa, iako ja naravno više povučem, ali to mi je i normalno nekako jer on radi nekad i po 12 sati, a ja sam doma cijelo vrijeme. Mislim da muškarci tek kasnije osvijeste činjenicu da dijete dolazi. Žene osjete na sebi kako se mijenjaju i fizički i psihički, osjete djete kako se miče, štuca... A oni su ipak zakinuti za taj dio. MM je ostao u šoku kad je neki dan vidio kako se mali miče u stomaku i nije vjerovao da je toliki i da se to na van toliko vidi. Ja o djetetu razmišljam barem 20 sati dnevno, čak ga i sanjam, a on vjerojatno 1-2 sata dnevno... Vjerujem kad dođe beba da će se to promijeniti, sada mu to jednostavno nije toliko očito kao meni.

potpuno se slažem s tobom, ja nažalost isto imam problema sa tlakom, ali moj dragi to hvala Bogu razumije jer mu i mama ima s tim problema, pa je na vlastitoj koži osjetio kako je to...A što se tiče ostalog, ja ponekad još nisam svjesna da sam trudna jer sam tek na početku, pa miogu samo zamisliti kako je njemu, znam da mu je sve to još nemoguće zamisliti.

[eris]

trina, slažem se -većinu muževa odgajaš zajedno sa djecom. Samo ne zaboravi, oni su velika derišta, zato pametno

[Eva]

trina, slažem se -većinu muževa odgajaš zajedno sa djecom. Samo ne zaboravi, oni su velika derišta, zato pametno

potpuno se slažem

[daddycool]

trina, slažem se -većinu muževa odgajaš zajedno sa djecom. Samo ne zaboravi, oni su velika derišta, zato pametno

meni je ovo ružno što si napisala
pogotovo s obzirom da ste ih same birale ....

[Eva]

meni je ovo ružno što si napisala
pogotovo s obzirom da ste ih same birale ....

Slažem se da smo ih same birale, ali nažalost nekad se više vodiš za srcem, a manje za pameti pa na kraju dobiješ jedno veliko razmaženo derište Ali i dalje ga voliš, jer da ga ne voliš ne bi trpila sve te mane i mušice kao što ni oni ne bi trpili naše da nas ne vole...