Postoji li u HR zakon, odredba, način na koji se može sačiniti "ugovor" u kojem se, u slučaju vlastite smrti određuje skrbnik djetetu?
 |
|||
|
|
|||
Oporučno "ostavljanje" djece
Postoji li u HR zakon, odredba, način na koji se može sačiniti "ugovor" u kojem se, u slučaju vlastite smrti određuje skrbnik djetetu?
Mislis ako su oba roditelja mrtva? Zanimljivo pitanje... pratim...
koliko ja znam, ne.
da, ako su oba roditelja mrtva. znam da postoje države u kojima se dijete ostavlja onom kome želiš, uz njegov/njen pristanak, pitam se kako se to u RH rješava.
Jučer sam gledala Kosti i razmišljala o tome.
Ja "nasljeđujem" nećakinje, ali one su Amerikanke...
I mene baš zanima postoji li neka varijanta. Bi li što značio ugovor između roditelja i potencijalnih skrbnika?
U NL je to uobičajena praksa, negdje se ovjeri izjava roditelja , a ne-daj-bože-primatelj se složi.
I da i ne.Bi li što značio ugovor između roditelja i potencijalnih skrbnika?
Nema u RH načina da ti oporučno ili ugovorno nekome ostaviš svoje roditeljsko pravo i obvezu.
Ukoliko dijete ostane bez oba roditelja, isto kao i u slučajevima kad dijete ima mamu narkomanku u komuni, a očinstvo recimo nije utvrđeno, CZSS provodi postupak i odlučuje o skrbništvu i prije svega bi trebalo povjeriti djecu najbližim rođacima koji su u stanju brinuti o njemu.
Pritom se uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja (npr. zdravlje i dob bake i djedova, ujaka/teta, uopće sposobnost i želja da se brinu o djetetu, njihova bliskost s djetetom, mjesto stanovanja- da li bi se dijete selilo i sl., djetetove želje u skladu s dobi itd. E tu bi eventualni pisani i ovjereni izraz vaše želje da se u slučaju smrti netko određen brine za vašu djecu ušao u obzir samo kao jedna od činjenica u toj situaciji. I ako bi osobe koje ste odredili (naravno sigurno u dogovoru s njima) bile prema ocjeni CZSS sposobne i voljne to preuzeti, a stručne osobe ustanovile da se radi o osobama koje su djeci bliske i prihvatljive, mislim da nema prepreka da ih se dodijeli baš njima. Iako vjerujem da bi u našoj sredini tradicionalno prevladala praksa da dijete "ide" rodbini, pa nisam sigurna koliko bi prošlo dodijeljivanje djece kumovima ili prijateljima pored živih i zdravih baka i djedova.
Posljednje uređivanje od Zubic vila : 28.07.2011. at 15:04
Ne kužim zašto bi netko pod svaku cijenu želio ostaviti dijete članovima obitelji.
Ne kažem da je ne bi, bi. Ali htjela bi znati kome i kako bi moja djeca pripala kad mene nebi bilo.
Zato što se bliža obitelj (dok se ne dokaže suprotno) uvriježeno smatra prvim izborom, većini djece je iza roditelja, najbliži netko od obitelji, najčešće bake i djedovi, mnogi i žive s njima u istom kućanstvu. Naravno da oni nisu uvijek najbolji izbor, pa samim tim nisu automatski skrbnici.krumpiric prvotno napisa
Zapravo ne možeš znati što bi bilo kad bi bilo jer nitko ne zna kakve bi bile tzv. "okolnosti slučaja" u trenutku kad bi djeca ostala bez roditelja. Nažalost, postoje slučajevi gdje se djecu smješta u dom dok se preostala obitelj prepucava tko će ih dobiti, ili neće dobiti, do završetka postupka.
Kod nas još uvijek nisu zaživjeli ti ugovori kojima s nekim dogovaraš brigu o djetetu za nedajbože, ali vjerujem da bi odgovoran sudac i osobe u CZSS uzele u obzir da postoje recimo neki prijatelji koji su djeci bliski i kojima su roditelji dali takvo povjerenje. Osobno mislim da je to sigurno bolje za djecu, prije nego ih preseliti u drugi grad, ali mislim da bi ti ljudi kod nas morali proći postupak kao u slučaju posvojenja, možda i posvojiti djecu, zašto ne?
Meni ništa od toga nije sporno ni loše samo po sebi, samo se pitam koliko doista traje u praksi (iako bi po zakonu moralo ići u najkraćim rokovima).
ZV, a znaš li je li bilo takvih slučajeva i kako se postupilo?
kod nas u našoj sredini dijeca pripadaju bakama i didama(sad otom potom da li je to dobar izbor ili ne).znam malo dalje od nas da su kumovi krsni trazili dijete(majka je poginula,otac u zatvoru),ali naravno baka i did se nisu slozili s tim (iako su djeca od kumova več odrasla,a oni su u odličnoj finan.situaciji),tako da je ostalo na tome da ih kumovi često obilaze i pomažu. mislim da u najgorem slučaju ,ako se netko nemoze dogovoriti,, isto djeca idu u centar pa se tamo dalje odlučuje sto i kako dalje. pratim temu jer i mene jako zanima.........
Ne znam, nema srećom puno takvih slučajeva uopće gdje dijete ostane bez oba roditelja, ali uglavnom se pojave i u medijima kad se sve skupa otegne i na nekoliko godina dok se ne donese odluka o skrbništvu ili kad se kao nedavno dogodi da mala djevojčica ode u dom pored žive bake koja ju želi i odavno se brine o njoj.
Za slučaj gdje bi baš postojao ugovor koji su roditelji sklopili i onda nakon toga doista preminuli, nisam čula, ne vjerujem ni da je bio, ali prema sadašnjem zakonskom rješenju, on bi bio kako sam već napisala, samo jedna od činjenica koja bi se mogla uzeti u obzir.
Eventualno bi bilo zanimljivo saznati da li ima slučajeva da su prijatelji roditelja nakon smrti roditelja posvojili njihovu djecu, možda je netko čuo za tako nešto, nisam sigurna koliko su takvi slučajevi otvoreni za proučavanje poput sudske prakse u nekim drugim predmetima.
Kako god, najveći problem je što postupak prečesto zna predugo trajati i određena "konzervativnost" u odlučivanju pogotovo kad se radi o obiteljskim predmetima, to bi sigurno bila prepreka povjeravanju djeteta nekome tko nije u rodu, pogotovo kraj živih baka i djedova koji bi možda zatražili skrbništvo (slično je i kod razvoda, koliko djece po "defaultu" ide majci, bez da se uopće ulazi u to s kojim bi roditeljem djetetu bilo bolje pod istim krovom). Većina će sudaca radije pogriješiti, ali ostati u okvirima tipičnog odlučivanja, nego hrabro donijeti odluku koja predstavlja svojevrstan presedan, iako im zakon itekako daje slobodu odlučivanja jer svaki je slučaj, slučaj za sebe.
Sad me ovo što je genius rekla podsjetilo na najvažniju stvar u svim obiteljskim predmetima i uopće u obiteljskom pravu. Ljudi! Nigdje to toliko ne dolazi do izražaja kao u ovakvim osjetljivim obiteljskim predmetima koji se tiču skrbništva, razvoda, očinstva i sl.
Obiteljski odnosi imaju emotivnu komponentu koja se nikakvom prisilom, ovrhom, nalogom i sl. ne može uspostaviti ako je nema. Sigurno da bi teoretski i neki ugovor o "dodijeljivanju" djece lakše prošao ako bi svi uključeni vidjeli da je na dobrobit djeteta, ali kad se uključi povrijeđena baka i kaže da se ne slaže, malo koji sudac će olako postupiti po roditeljskoj želji. Isto je i u slučaju kad se bake i djedovi s obje strane prepucavaju, a samo idu na štetu djeteta jer se postupak odugovlači zbog suprotstavljenih mišljenja.
Ali u situaciji da dođu prijatelji s dokazom da su im preminuli roditelji poklonili povjerenje, bake i djedovi izraze slaganje, pohvale te ljude kao adekvatne i istaknu samo želju da ih djeca posjećuju, djeca kažu psihologu da su im ti ljudi doista bliski i da žele k njima, mislim da niti jedan sudac ne bi na silu išao protiv složnog mišljenja svih djetetovih bližnjih i djeca bi doista završila tamo gdje su roditelji željeli.
Tako je i u CZSS, ako se roditelji (npr. kod razvoda) dogovore kao ljudi u nekim normalnim okvirima, centar ne ulazi i ne ide naravno kontra njihovog dogovora.
Kad kod nas zakon u dosta primjera kreće s pretpostavkom kao i ovdje. Isto kao kad se pretpostavlja da je muž otac djeteta... Čemu onda služe kumovi??? Što nije njihova svrha ka se kao brinu za djete ako roditelji ne mogu?
Kumovi imaju ulogu u vjerskom odgoju djeteta. Navodno.
dobra tema...
kad se zna sve to što se zna i kako stvari stoje...a roditelji baš žele nekome povjeriti svoje dijete...pa pri tome napišu izričito da ne žele da se dodijeli tome i tome, pa makar to bila baka? a da žele tome i tome? bi li to utjecalo na išta?
Blackberry, takva izjava roditelja bi utjecala na sud i CZSS onoliko koliko bi oni tome pridali značenje. Sama po sebi izjava da nećeš da djeca idu baki, ne može isključiti baku kao potencijalnog skrbnika. To mogu samo relevantne činjenice na kojima temeljiš tu svoju želju, ako se utvrde. Takva izjava bi ipak mogla skrenuti pažnju sudu i CZSS da ne prepusti dijete olako baki.
ja sam prije par godina bila otvorila ovakvu temu...
teoretski je ovako kako piše ZV, međutim, kao i u svemu kod nas, institucije često ne rade u korist stranke. djeteta, u ovome slučaju.
sjećate se one djevojčice koja je dodijeljena stricu i strini u splitu (a malena je iz zagreba), vidjela ih dva puta u životu, a ne teti (maminoj sestri) i baki (maminoj mami) s kojima je bila svaki dan, obje su sudjelovale u svakoj minuti curicina života...
obrazloženje suda: teta je ambiciozna (spisateljica) i nema obitelj (stric ima troje djece), a baka je stara.
nakon nekoliko mjeseci, ovi u splitu su dijete potpuno odvojili od bake i tete, da ih malena više nije htjela ni vidjeti
e, nakon tog slučaja smo se muž i ja raspitivali, budući da bi dodjeljivanje naše djece muževoj sestri bilo lošije rješenje od doma.
ali, ne može.
nema te "oporuke" ni pisma roditelja koje bi bilo iznad odluke Centra i Suda.
nažalost!
ja sam se već odavno o ovome raspitala i saznala da je sve ovako kako zubić vila opisuje. to me bacilo u totalnu komu pa sam odlučila da MM i ja nećemo oboje umrijeti prije nego djeca odrastu :neznamdalidaplačemilisesmijem:
druga stvar koja me isto baca u očaj, a koju sam tek nedavno saznala, jest ta da ne možeš dobiti pepeo kremirane osobe. moja mama npr. želi da njen pepeo raspemo po njenom brdu. a to možemo učiniti samo ako ukrademo urnu s groblja :grrrrrrrrr:
Evo ja znam za ovakav slucaj: otac poginuo u ratu, majka nekoliko godina kasnije u prometnoj nesreci. Djevojcica dodijeljena baki i didi (u Njemackoj) odakle ju oni vracaju nakon nekoliko mjeseci jer ju ne zele (oni su stari, umorni, djeca su skupa... ona zlocesta...). Zeli ju teta no ne i njen muz (brat poginule) pa ju i oni nakon nekoliko mjeseci vracaju. Centar odlucuje da sad pripada slijedecem u nizu: stricu koji zivi sam i vrlo nepouzdanim zivotom, odakle ju nakon nekoliko mjeseci na inzistiranje skole (pedagog) micu...
Gdje je sad vise ne znam, al je to pretuzno
U cijeloj prici mamina neudana prijateljica, prva susjeda nije imala ni najmanje sanse, a mislim da ju je ona najvise voljela!
Onda se zamislim kome bi moji?!
Ne znam, ja bi voljela da, ako se nama nešto dogodi, djeca pripadnu mojem bratu. Da me nebi krivo shvatili, to bi htio i moj muž, a gotovo sam sigurna - i moj brat. Djeca imaju živuće i divne bake i didove, nekad sam uvjerena da bi im s mojom mamom bilo bolje nego sa mnom-ali mm-ovi npr. nemaju više snage za taj sport, a moj tata se bliži 60oj, što nisu neke godine, al za 10 godina će biti. Nebi voljela ni da ih netko samo "odradi", a još manje da svi koje vole umru prije se oni ožene/diplomiraju/štagod.
Budući da sam ja, kao i lut, odlučila neumrijet do 80e, nisam ovime opterećena onako istinski. Al nije da nisam nekoliko puta pomislila da bi, u slučaju slučaja, bilo najljepše da djeca budu s mladim ljudima godina sličnih njihovim roditeljima-koji ih vole.
Istina, najveći problem s bakama i djedovima, koji jesu najprirodniji izbor (ako su do tada bili uključeni u život djeteta i ako su obiteljski odnosi normalni) su njihove godine. Malo koji baka/djed doživi da mu unuci diplomiraju/ožene se u takvom zdravstvenom stanju da bi mogli istovremeno biti njihovi jedini skrbnici i da im to ne bi predstavljalo donekle i problem. Opet ne vjerujem da bi itko od mojih prijatelja (a imam ih kojima bi dala bubreg, i oni meni) mogao voljeti moje dijete kao što ga vole njegovi bake i djedovi.
Opet, mislim da je dom najgore rješenje, gori su jedino članovi obitelji koji dijete zapravo ne žele ili su iz nekog objektivnog razloga jako loš izbor.
I ja se previše ne zamaram ovime, zato jer imam normalne roditelje koji su još zdravi i na nogama i općenito pozitivno razmišljam. Ali mogu potpuno razumjeti potrebu da imamo neku sigurnost i izvjesnost po pitanju toga što bi bilo s našom djecom u tom slučaju. To nažalost sad nemamo, pogotovo ne kad čujemo svakakve slučajeve poput tih da se nekoga tko je zaista emocioanlno blizak djetetu procijeni kao lošiji izbor od rođaka koji su ga vidjeli dvaput u životu ili slučajeva stavljanja u dom pored žive i zdrave bake koja je od rođenja dijelom djetetova života.
eh, meni bome nije svejedno
starost naših djedova i baka je 82, 75, 72, 70
a muževa sestra nije izbor jer je i jedno od svoje djece dala djedu i baki, pa u dom
i nikoga drugoga nemamo
Sad vidim da mi pobejgao smajlic koji nikako nije u redu
ništa meni to nije ok....to pravo me uvijek zbuni...često nema veze sa pravdom
nije mi jasno kako malo utjecaja imaju riječi roditelja...koji su do tada bili glavni akteri u životu djeteta...jel...
sad ih nema i ko ih šiša...to mi se ne sviđa...al, što da se radi.
i još nešto mi se ne sviđa....zašto bi logično bilo to da djeca idu baš rodu...možda bi bilo u nekoj idealnoj bajci dje su si svi za 10...ali...
meni realnost izgleda puno drukčijom...
pa baš na sudovima su sve češće upravo članovi obitelji...
meni je logično da bi roditelji trebali odlučiti kome će djeca, uz suglasnost naravno...ne samo tako...
i da bi trebalo biti važno ako kažu kome nikako ne žele da djeca pripadnu....
i ne razumijem što se moja logika uvijek kosi s pravnom logikom...
Jer se pravo kosi s logikom u ogromnom broju slučajeva.
Ja sam gotovo sigurna da bi u našoj situaciji CZSS odlučio baš ono što mi nebi. Gotovo apsolutno suprotno.
Stvarno bi praksa trebala biti takva da je riječ roditelja najvažnija, plus deklarirana spremnost odabranih ljudi da preuzmu djecu.
Razmišljam o tome jesu li djede i bake najprirodniji izbor. Moram reći da mi se čine samo najjednostavniji izbor, ništa više.
Mislim da naše pravo nije loše po tom pitanju, (i ti ugovori mogu biti dvosjekli mač, koliki se ljudi razočaraju u prijatelje nakon mnogo godina). Problem se ponekad pojavi kod ljudi koji ga provode i u sporosti postupka.
Nema nikakve zakonske zapreke da kod nas sud odmah po nesretnom događaju privremeno povjeri djecu prijateljima obitelji koji su djeci bliski i da ti ljudi onda krenu u postupak posvojenja ili dobivanja skrbništva. Ti bi se ljudi naravno odmah trebali oko toga angažirati i dokazati svoju sposobnost i bliskost. S djecom bi morao razgovarati psiholog i uzeti njihov iskaz u obzir.
Vjerujem da bi problem nastao kad bi u istom slučaju postojala bliža obitelj koja je sposobna i željna primiti dijete. Naša praksa je takva da ako su rođaci iole na mjestu, daje im se prednost. Opet, povlačim paralelu sa preko 90% slučajeva gdje se poslije razvoda dijete povjerava majci, ako je ista iole normalna, bez da se uopće uzima u obzir kakav je otac i što on može pružiti djetetu ako bi s njim živjelo.
Mislim da jesu najprirodniji izbor, ako su ok. Zamisli sebe kao odgovornu i s unucima i djecom povezanu baku koja nakon tragične smrti djece nema pravo skrbiti o unucima iako se smatra apsolutno sposobnom, jer su njezina preminula djeca u nekom trenutku smatrala kako bi im bilo bolje s nešto mlađim prijateljima/kumovima. Prilično sam sigurna da se nitko od nas ne bi u toj situaciji na mjestu bake osjećao da je pravda zadovoljena.
Razumijem da ljudi imaju svakakva iskustva sa roditeljima i svekrvama, ali u slučaju mlađe dobi za baku/djeda i dobrih obiteljskih odnosa, ne bi relativizirala njihovo mjesto u djetetovu životu.
A prijateljima obitelji koji doista nesebično žele pomoći nitko i ništa ne brani da tim istim bakama /djedovima skrbnicima pomognu i ostanu dobri sa djecom, nekuda ih odvedu i slično. Znam da bih i sama tako postupila da se nekome od mojih prijatelja nedajbože išta dogodi, a znam i da imam prijatelje koji bi mojim roditeljima bili saveznik kad mene ne bi bilo.
hm, da, a što kad su i jedni i drugi bake i dide živi, CZSS bira po vlastitom nahođenju?
Osobno nekako osjećam da su vrlo često brat/sestra bolji izbor.
Nekako mi je prirodnije da se o djeci skrbe 30godišnjaci, nego 70godišnjaci. Al svi su slučajevi toliko individualni da se mišljenje roditelja mora barem-uvažiti!
I uostalom, mislim da nije važno hoće li baka biti zadovoljena, nego kakav će život imati djeca.
ZV, ma ja upravo i govorim o ovoj ogradi koju i ti stavljaš: ako su ok. Gledam svoju okolinu i bake i djedove u njoj. Pa tu stvarno ima svega. Onih koji brinu i čuvaju, onih koji s unucima rado šetaju i vode ih u kino, onih koji se sjete jednom mjesečno, onih koje uopće nije briga, onih koji čuvaju, ali se pritom osjećaju žrtvama. Obiteljskih odnosa ima, koliko dobrih, a barem toliko i ozbiljno narušenih, ili nikad uspostavljenih. Puno tih dkedova i baka je već u ozbiljnim godinama i s ozbiljnim zdravstvenim stanjima, ili jednostavno u tako lošoj formi da jedva sebe nose. Puno ih ima mizerna primanja.
Dalje, malo si moju izjavu odvela dalje od onoga što sam ja rekla. Nisam napisala da djedove i bake treba odbaciti kao izbor. Ako su uključeni u život unuka, ako su najbliži poslije roditelja, ako su prava obitelj - naravno! Ostaje za promisliti o zdravlju i godinama. Mome tati je 70, treba li mojoj curici da sa dvije izgubi roditelje, a sa 10 novog skrbnika?
Dakle, ne govorim o odbacivanju baka i djedova, nego o tome da je tu logika u jednostavnosti odluke, a ne u životu oko nas (čini mi se, razmislit ću o svim argumentima koji pokazuju suprotno).
Slažem se da paralela s dodjeljivanjem djece majci stoji i da tu ima puno oštećenih očeva. Jedna (ne znam koliko bitna) razlika je da su kod nas još uvijek majke vrlo često u tradicionalnoj ulozi koja im dodjeljuje više brige oko djece nego ocu, dok bake i dide lagano napuštaju svoje tradicionalne uloge u životima unuka.
Meni kao i krumpirić, prvi izbor bi bili tete i barbe, to mi zvuči recimo najprirodnije, ali smatram da je svaki slučaj za sebe (a tako kaže ZV i da jest, samo što se na kraju ide za tradicionalnim odabirom).
Ovo je gadno, zamislim da mi djecu uvale nekome za koga vidim da ne zna odgajati ni vlastitu, ali je prvi na popisu "prikladnih", jezivo
Baš tako, jezivo...
Uh,ovo nije zgodno, ali ja mislim da ti se ona i ne bi baš borila da dobije tvoju djecu. Brzo bi ona pristala da djeca idu nekom drugom, samo ti moraš u nekakvom neformalnom razgovoru spomenuti kako kad nema roditelja CZSS sjedi na imovini djece i do toga nije lako doći, čisto da ih ne poželi radi nekakve imovine.
Ova tema me podsjetila na to da bih trebala sa starcima i svekrvom obaviti razgovor što napraviti u tom slučaju. Nekako sam mišljenja da bi mojoj djeci bilo najbolje s mojom sestrom, a oni neka pomognu i dalje neka budu ono što su i sad, bake i djed.
Na razmišljanje o ovoj temi i mene je nagnao ovaj slučaj koji si ti navela. Samo meni je u sjećanju ostao malo drugačije tj još tragičnije. Teta je imala muža i dijete, vršnjakinju nećakinje. U Klaićevoj su teti rekli, jer je mala bila ozlijeđena u prometnoj nesreći, nema crnine, nema suza i maloj ne govoriti ništa dok se malo ne oporavi. Teta u bolnicu otišla normalno obučena s osmijehom na licu i suzama u srcu, a za to vrijeme stric u CZSS sa zahtjevom za skrbništvo. Poslije je CZSS naveo da teta nije pokazala tugu za sestrom, spomenuli i nenošenje crnine, naveli da teta ganja karijeru jer je bila dr.sc, da joj je muž bitno stariji od nje (btw. i otac djevojčice je bio bitno stariji od mamae) i da uz svoje dijete nema vremena za još jedno. A stric s pokojnim bratom i nije bio u baš dobrim odnosima, ali je navodno bilo nekakve imovine. Baš me zbedirao taj slučaj.
e, da, to je taj slučaj, pamćenje ti je nevjerojatno (sad si me podsjetila na taj crnina-necrnina detalj).
ali, meni nekako ostalo u sjećanju da je teta bila neudata.
ma, nebitno. dijete je otišlo tamo kamo ni po kojoj logici nije trebalo ići.
i sada ti vidi nas koji nemamo braće/sestara...
djecu bi nam stavili u dom pored ovoliko prijatelja koji bi ih voljeli i čuvali kao da su im vlastita djeca
i koji bi njegovali uspomenu na roditelje...
Vertex, nisam napisala ništa nespojivo onome što i ti, samo da meni baka i djed jesu najprirodniji izbor pod uvjetom da im godine i zdravlje dopuštaju i da su obiteljski odnosi uspostavljeni i prije toga. Godine sam i sama navela kao problem i naravno da baka od 70 godina koja preuzme malo dijete teško može i do punoljetnosti ostati uz njega i to je veliki problem. S druge pak strane, sumnjam da bi se neka nezainteresirana baka baš previše gurala da preuzme unuke.
Svakako bi trebali uzeti u obzir prijatelje i izjave roditelja i stalno navodim da je problem konzervativne logike odlučivanja u takvim slučajevima koja daje prednost kakvoj god rodbini pred možda fenomenalnim prijateljima koji nisu krvlju vezani za dijete. Ukoliko imate takve prijatelje i stvarno vas muči ovaj problem, savjetujem da o svemu porazgovarate i s njima i odvjetnikom i rodbinom koja bi se mogla uplesti, ostavite prijateljima ovjerene i obrazložene izjave o svojoj volji i dogovorite da u nedajbože slučaju zatraže skrbništvo/posvojenje. Svakako bi pomoglo da su to ljudi koje vaša djeca izuzetno prihvaćaju i koji žive dovoljno blizu da im ide u prilog to što djeca u tom slučaju ne bi još bili iščupani iz neke svoje sredine i kruga malih prijatelja. Sigurno je "sreća" u nesreći kad se takve stvari dogode, a iza roditelja ostanu nešto veća djeca koja već jasno znaju reći što žele i s kojom se teže može manipulirati.
Sestra koja se odrekla vlastitog djeteta ni po zakonu ni zdravoj logici ne bi mogla biti "prikladna" osoba.
u ovom slučaju nije izgledalo kao da se odrekla; pronašla je nešto pa je dijete moglo u dom za djecu s posebnim potrebama.
a dijete zdravo i pravo. (danas udata majka dvoje djece)
misliš da bi se netko bavio time retrogradno i dokazivao da je zdravo dijete poslala u Dom?
Nisi, a ni ja nisam rekla da jesi. Niti se svađam niti kontriram, nego razmišljam i diskutiram.
edit: tražim odgovore zajedno s ostalima, nemam spremno zacementirano mišljenje u rukavu
Posljednje uređivanje od vertex : 29.07.2011. at 13:13
apricot, koja jeziva prica... digla mi se kosa na glavi...
I ja sam odlucila da cu zivit 100 godina...
Jer nemam nikoga u obitelji kome bih mirne duše ostavila cetvero djece. Svi su oni manje vise ok u svojim ulogama, ali da mi zaprave djecu odgajaju, ne mogu to zamisliti.
Posljednje uređivanje od marta : 29.07.2011. at 13:20
morat ću i ja odlučiti.
ili da se, ko u kraljevskoj obitelji, muž i ja ne vozimo zajedno.
ili da idemo mijenjati Zakon?
Koliko bi se netko bavio time i išta dokazivao ovisilo bi o ljudima kojima bi tvoja djeca u takvoj situaciji bila okružena i koliko bi se oni angažirali, netko bi morao potegnuti to pitanje.
I sustav "oporučnog" ostavljanja djece ima svojih mana, danas nešto potpišeš, a sutra te takva osoba razočara ili pokvari kočnice na autu da se dočepa tvoje love preko skrbništva nad djecom (ima jedan film s tom temom, bio je stoput na TV). Naravno to su krajnosti, ali ovdje se i ježimo na krajnosti u odlučivanju.
Svakako sam za neku zakonski reguliranu varijantu koja bi dala veliku težinu izjavi roditelja o tome tko je prikladan da im se djeca povjere za slučaj njihove smrti.
Staklena kuća.
Hebate, previše gledam televiziju.
Što je potrebno da se takav zakon predloži, odnosno da se u zakon ubaci i želja roditelja te da kao takva bude poštovana? Tko uopće podnosi prijedloge izmjena zakona? Zastupnici u Saboru? Pod koji to zakon spada?
Zakon može predložiti svaki zastupnik u Hrvatskom saboru (kao i klubovi zastupnika, saborski odbori i Vlada).
Možda bi Ured pravobraniteljice za djecu bila dobra adresa, ona ionako sudjeluje kod stručnog rada na zakonima iz svog djelokruga pa bi mogla pomoći oko tako nečega. U krajnjoj liniji, nije ni državi u interesu imati djecu po domovima, ako postoje oni koji ih žele. Međutim, svi znamo kako se ljudi muče da posvoje dijete i već se godinama govori o istim problemima.
Bilo bi dovoljno dopuniti Obiteljski zakon još jednim člankom i to je to.
Mislim da je prijedlog na mjestu, žene rađaju sve kasnije, obitelji su sve manje i sve je manje baka i djedova koji bi u vitalnom stanju mogli odgojiti unuke, a i sve manje ujaka, stričeva i sl. s kojima se živi pod istim krovom i blizu i koji bi bez većih poteškoća preuzeli nećake. Treba nekako regulirati i takve, srećom ne česte, nesretne situacije. Ovako se djeca gotovo pošto poto nađu kod bilo kakvih rođaka ili u domu.
Osobno, ipak ne bih bila za to da izjava roditelja bude bezuvjetno obvezujuća, nego da ljudi koje su roditelji naznačili budu prva adresa, ali da se ipak uzmu u obzir eventualno promijenjene okolnosti otkad je ta izjava potpisana, pa i želja djeteta koje je bar malo veće.
Znam, a ja sam imala na umu jednu sasvim drugu sestru koja je "normalna" mama i nije se nikog odrekla, a sačuvaj bože odgoja djece kod nje. No, zakonski, formalno, sve je OK, financijski, u svakom pogledu, za CZSS bi bilo - sve pet.
Ovo je opako, ali kad se donosi neko zakonsko rješenje, sve se opcije moraju uzeti u obzir
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom