Da, istina, nažalost. A tu i tamo u životu samo zamjeniš jedan komplet protiv kojeg se boriš s drugim. Ili još bolje, dodaš novi komplet kolekciji. Eh...Zdenka2 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Da, istina, nažalost. A tu i tamo u životu samo zamjeniš jedan komplet protiv kojeg se boriš s drugim. Ili još bolje, dodaš novi komplet kolekciji. Eh...
Čini mi se da sam se malo nespretno izrazila oko prešućivanja načina začeća svoga djeteta.
Ne želim skrivati borbu koju smo prošli, ne sramim se, niti ne želim zaboraviti. Volim o tome razgovarati sa osobama koje me ne osuđuju, koje zanima.
Jednoga dana reći ću svome djetetu kako je začeto, koliko smo ju željeli i kako dugo smo ju čekali .
Jednoga dana reći ću i njezinoj starijoj sestri što smo radili da dobije seku.
Ali sada kada tajim da je ona "IVF dijete" to radim samo zbog etiketiranja i to ne mene, nego etiketiranja mog djeteta.
Često sam razmišljala o posvojenju (još uvijek razmišljam pa zato tu i tamo i čitam vaš postove), imam puno rupa u znanju po tom pitanju i doista nemam pojma gdje je sve nužno "prijaviti" da je dijete posvojeno.
Čitajući početni post osjetila sam se prozvanom da napišem svoje IVF etiketiranje.............i moju tešku odluku da šutim.
Zbog svog djeteta.........
Mi čekamo IVF bebu i ja svima govorim o načinu njena začeća. Ne zato jer smatram da je to bitno, već zato jer mi je pun kufer "savšenog" svijeta gdje je sve po "standardu"... jer je to moj nalin da se borim protiv mediokritetskog razmišljanja u kojem se naša okolina utapa.
Potpuno razumijem oba načina borbe. I onaj koji opisuje Koferu želji da zaštiti svoje dijete i onaj koji opisuje Mojca
I nemam nekih problem s tumačenjem i iznošenjem "drugačijeg" stava. Ne uklapam se u kliše i s time se ponosim. Znam se izboriti za svoje stavove, imam svoj život u kojem uživam.
Međutim, sada kad imam svoje dijete, (upravo kao i Kofer) jako ga želim zaštititi od sveg zla. Zlonamjernog, ali i dobronamjernog (jer put u pakao popločan je baš dobrim namjerama...). I to mi je novo, taj osjećaj nemoći i nesigurnosti hoću li moći dovoljno dobro zaštiti svoje dijete. Vjerojatno je to isto što prolaze svi "friški" (i vjerojatno manje friški) roditelji. Jedno je o tome slušati, a drugo je iskusiti.
Susretala sam se s raznim predrasudama i zabludama okoline, ali ove me bole više jer su usmjerene na naše dijete.
Zato mislim da je važna borba svakog od nas, na ovaj ili onaj način, kako se tko može i zna boriti (a to je i najbolji način za svakog osobno). Pa ako se samo jednoj osobi promjeni mišljenje zbog nas i naše borbe, to je velika pobjeda protiv predrasuda i baš tih mediokriteta koji jedino ispravnom smatraju "idealnu" obitelji iz "cedevita" reklame. Veliki korak za nas, a mali za čovječanstvo (nažalost)
A zaboravila sam u vezi glupih pitanja napisati najgluplje.
Obično kad kod liječnika ili u susretu s birokracijom moram iz nekog razloga reći da mi je neko dijete posvojeno obavezno me pitaju a imam li i svoje djece.Kao prvo to ih se ne tiče, kako je koje dijete stiglo u obitelj jer im nije bitno za ono zbog čega sam kod njih, a pretpostavljam da bi bar liječnici i medicinsko osoblje ako već moraju pitati mogli upotrijebiti termin biološki.
Ili me krenu tješiti, baš lijepo što ste posvojili al mladi ste, imate vi još vremena roditi i svoje pa nekad krene priča ...znam ja jedne što su posvojili pa dobili "svoje", ili drugi nakon xy godina braka uspjeli ipak roditi...
To mi je slično i onome kad imaju dvije curice pa krenu "ma sad će treće biti sin". Pa ljudi kako vi znate da ljudi uopće žele treće dijete, bilo sina ili kćer.
Kako netko uopće zna da ja i muž želimo još djece.
A najbolji mi je biser pitanje jesmo li potpuno odustali od pokušaja da imamo svoje dijete (to su me i u centrima na razgovorima pitali). Nismo bili u postupcima potpomognute niti planiramo ikad al pobogu ljudi došlo mi je da pitam pa kako se prave djeca? I da li ljudi u dvadesetima i tridesetima odustaju od te aktivnosti jer eto ne mogu imati dijete pa čemu "trud i muka"
Nažalost, moj dojam je da 80-90% ljudi smatra da je posvojenje humani čin brige o TUĐEM djetetu kad već ne možeš imati svoje vlastito. Odtud čestitke na hrabrosti, plemenitosti i slično.
Naše roditeljstvo jednostavno se ne smatra ravnopravnim i jednako vrijednim biološkom.
Iskreno, ne zamaram se previše s tim, neka svako misli što mu drago samo nek te svoje gluposti i predrasude ne izgovara na glas pred mojom djecom.
Iako će se naša djeca suočiti s mnogo pitanja, dilema i nailaziti na svakakve ljude, boriti se sa svojim nesigurnostima i pitanjima identiteta, duboko u duši i srcu oni znaju da su silno željeni, voljeni i prihvaćen takvi kakvi jesu i da su naše obitelji PRAVE obitelji.
Tako je. Ali mi znamo svoje i važno se neupitno držati toga. Ne možeš ispravljati svačije mišljenje, ali manifestacije takvih mišljenja možeš. Meni liječnica ni drugi nisu nikad pričali o "svojem" djetetu, a da jesu to bi im bio prvi i zadnji put.
Mislim da si pogodila u bit.
Ovo pitanje u CZZS-ovima jeste li potpuno odustali od pokušaja... ja sam to shvatila da ispada da smo "manje zainteresirani" ili "lošiji posvojiteljski materijal" ako nismo odustali i da je kao bolje reći da jesmo. Tj. to pitanje sam nekako shvatila kao "hostile" u smislu da na taj način trijažiraju "želju i uvjerenje u posvojenje". Isto mi je i ovo od pujice što je napisala da centri stavljaju križiće za one koji zovu unatoč tome što su im izrijekom rekli da ipak ne zovu pa je to plus u rubrici zalagenje... malo djetinjasto i nepošteno, iako shvaćam da im je teško trijažirati ionako-iovako. Mislim, ne znaju svi ipak čitat između redaka... nekima treba više da se probiju u nedoslovni svijet skrivenih značenja. A ta nesposobnost ili "sporost shvaćanja" ne čini ih nužno lošijim potencijalnim posvojiteljima.
Posljednje uređivanje od ina33 : 08.09.2011. at 11:38
Mislim da je kod nas bilo više u pitanju čuđenje kao tako mladi a već se odlučili na posvajanje, a nismo isprobali prvo sve šanse.
Doduše među posvojiteljima mi i jesmo više iznimka nego pravilo, da smo se na posvajanje odlučili odmah bez da smo prvo išli na MPO, a imamo šanse i tim putem.
Na školici su s nama bili parovi kojima je svima redom posvojenje ostao još jedini način da postanu roditelji, MPO mogućnosti su iscrpili i više nisu smjeli u postupke zbog narušenog zdravlja i/ili godina.
Meni je oduvijek, otkad sebe pamtim posvojenje bilo uz rođenje djeteta jednakovrijedan način zasnivanja roditeljstva, nikad nisam na posvojitelje gledala kao humanitarce već sretne ljude koji su dobili posebnu priliku proširiti svoje srce.
U duhovnom smislu meni je posvojenje donijelo neke neprocjenjive spoznaje, činjenica da smo sposobni u trenu zavoljeti neko drugo biće više od samih sebe (a ta činjenica ne može biti objašnjena ni hormonima, ni krvi, ni genima niti ičim racionalnim i objašnjivim) mijenja čitav život. I ta ljubav prema njima me učinila bližoj samoj sebi, Bogu, ljudima, svijetu i zato odkad sam posvojila manje nego prije zamjeram ljudima na njihovim stavovima i predrasudama, oni još uvijek ne mogu pojmiti takvo čudo.
Ne znam, vjerojatno ima i toga, ja sam to shvatila kao jedno od pitanja trijažiranja koliko smo ozbiljni u posvojenju, ovo kad bi pitali jeste li odustali od medicine.
U društvu di je vrijednost lica i naličja sličnija i koje je doslovnije, mislim da bi ljudi ostali šokirani time što bi možda iščitali kao "igrice", to da CZZS u stvari, želi da zoveš i za to ti daje poene, iako ti izrijekom komunicira "ne zovi". Zvuči kao neki reality sa začkoljicama... stila "You're fired". Barem meni, ali ja sam kratko u tom procesu bila (odradila školicu i obradu bez psiho-testa).
ja bi znala slučajeve di bi rekli nesto u stilu
"biološka promiskuitetna, a vidi djeteta, ima 18 a ni momka još."
Citam vas i pronalazim se u puno stavki!!
Imamo dva psa,i uvik su nam govorili da smo popiz....li jer pse uzimamo umisto da dite napravimo!
Pitali su me koliko sam platila dite,i zasto sam odabrala decka umisto cure? To me sokiralo ,ali nije bitno sto se kaze nego tko kaze,pa to me nije zabolilo tolilo...
druga situacija zbog koje sam se doslovce tresla,na misi sam,sama bez malog,i iza mene jedna babetina,i bode me prstom,i pita neka pitanja koja mi nerve dizu,i kaze ma ko je ta zena,koja dite daje samo tako,jeli udata,ko je ta ja bi je...ma sto bije ti...ja sam se tresla,tila sam se dignuti,i osamariti je,imala sam spremno 2-3 odgovora koja nisu bas prigodna za crkvu,pa sam rekla samo da nije ni misto ni vrime za takve razgovore!I onda dolazimo do 3 stavke,rekla mi je da mi ta zena treba dignuti spomenik sto sam bas ja ,uzela njezino dite,ja sam ignorirala,ali to mi smeta...jer ja trebam njoj dignuti spomenik,sto ga nije pobacila i sto je Onaj gore mene odabrao za njega!!!
Ljuti me to,i priznajem,ljudi su toliko glupi,da ne mogu ocjeniti sto se moze pitati ili ne...neke stvari nezna ni nasa najbliza rodbina,a jedna me zena uporno ispituje ime i prezime bio. mame jer bi joj ona pljukla u lice...zgrozena sam bila,cula me je...jer nedozvoljavam ruzno pricanje o njoj... pitaju me razloge zasto je ona njega odbacila,i tako te gluposti,ali to su stvari koje se ne pitaju!!zasto ljudi u svojoj znatizelji zaboravaljaju na opcu kulturu...ili su to samo seljacine oko mene...
znam da ga necu moci zastiti od zlobnih komentara, i inace su svi u okolini odusevljeni,i super komentarii,ali ovih par me pogodilo,da bi streljala...
ne mogu se na to nikako naviknuti...
Ajme moram se požaliti da negdje izađe ova ljutnja iz mene.
Jučer sam vodila sina na kontrolu kod doktora i već sam kod naručivanja drugog sina, sad i prvog se suočila s milijun nepotrebnih pitanja, zašto nemate, ovaj nalaz, zašto onaj, i onda sam rekla da su posvojeni, a iz nekih nalaza se vidi iz anamneze premda sam prešarala sve bitnije podatke.
Da bi kao vrhunac jučer izašla sestra u čekaonicu i prije pregleda pitala s koliko godina je sin posvojen, da doktorica piše u nalazu (mi još nismo ni ušli kod nje). Rekla sam da to nije nije mjesto z takva pitanja, na kraju pregleda sam rekla doktorici i zamlila da upozori sestre, a oda sam i rekla svoje sestri a ona me samo ušutkava kao pa to je lijepa gesta, nisam ja mislila ništa loše. Pa ženo ti ugrožavaš sva moguća prava mog djeteta i još se ne znaš niti ispričati.
Ajme, užas... stalno ponavljam, i iznova se čudim kako ljudi mogu totalno bubnuti nešto bez razmišljanja...
Mene su za sina znali dosta ispitivati: iz kojeg je grada, kako mu se zovu biol. roditelji, koliko imaju godina, ima li braće... ma sve što im je palo na pamet... za curu nisu, pitam se zašto. Valjda im više nismo zanimljivi!
Ni ja nisam pedijatrici pricala o nacinu zaceca, ali to je zaista nebitno kod lijecenja djeteta. Pretpostavljam da bi posvajanje ipak moglo biti bitno.
Mala anegdota koju mi je pricala prijateljica koja je posvojila- dvogodisnja curica je usred noci dobila temperaturu i uplaseni novopeceni roditelji su je odveli na hitnu. Docekali su ih s cudjenjem i pitali zasto su je doveli, zar im dijete nikad dosad nije imalo temperaturu, pa nisu roditelji od jucer. Ali oni zaista jesu bili roditelji od jucer
Ajme, ivanas, nadam se da si je počastila "pravim" riječima! Ja neznam šta bih joj sve rekla, samo znam da bi na ljubaznost vrlo vjerojatno zaboravila!
Ajme moram se požaliti da negdje izađe ova ljutnja iz mene.
Jučer sam vodila sina na kontrolu kod doktora i već sam kod naručivanja drugog sina, sad i prvog se suočila s milijun nepotrebnih pitanja, zašto nemate, ovaj nalaz, zašto onaj, i onda sam rekla da su posvojeni, a iz nekih nalaza se vidi iz anamneze premda sam prešarala sve bitnije podatke.
Da bi kao vrhunac jučer izašla sestra u čekaonicu i prije pregleda pitala s koliko godina je sin posvojen, da doktorica piše u nalazu (mi još nismo ni ušli kod nje). Rekla sam da to nije nije mjesto z takva pitanja, na kraju pregleda sam rekla doktorici i zamlila da upozori sestre, a oda sam i rekla svoje sestri a ona me samo ušutkava kao pa to je lijepa gesta, nisam ja mislila ništa loše. Pa ženo ti ugrožavaš sva moguća prava mog djeteta i još se ne znaš niti ispričati.
mi smo ovaku situaciju imali kod neuropedijatrice,i pravi mi probleme di ih ne treba biti.naime trazila je neki novorodjencadski list,ono kad dite izadje iz rodilista,medjuim neki podaci se ne vide dobro...iako sam joj sve objasnila,toliko me izvrijedala,da nek idem u bolnicu i donesem original,da nece trpiti ovakve stvari,da se ponasam kao neodgovorna tinejdjerica...i tako je ona mene 10 minuti castila i ja sam sutila,ali kad sam progovrila,zacepila sam joj gubicu za svagda...drugi put cu platiti privatno ali kod nje ne grem vise...posto ja imam jako puno papirologije iz bolnica ,posto je bio puno po bolnicama prvih 7 mj,svugdin su njegovi prvobitni podaci.ja ih nisam sarala ili tako nesto.jer racunam valjda postoji neka diskrecija izmedju doktora i pacijenta,sto ne???bili trebala presarati da se ne vidi??? nama se ovo vec 2 put desilo...ali ja u facu kazem,jedan doktor je dobio jako ruznu rijec,a onda mozete samo pretpostaviti koliko me isprovocira...nije mi zao...
ivanas i amaria pa ovo je strašno............kako zdravstveni djelatnici mogu na takav način raditi.! od njih bih očekivala upravo suprotno...stručnu pomoć, savjetitd........ali ovakvo ponašanje nikako ne!
Mislim da smo amarie 23 u istoj ambulanti imali problema, i nama se onaj gore slučaj desio u neuropedijatrijskoj ambulanti. Ja nažalost moram opet k njima za kojih 10tak mjeseci jer njihova uputnica treba za logopeda a maleni ide redovno kod logopeda i sigurno će trebati još dugo vremena.
Podatke sam prešarala sve, i isto ti savjetujem, u ambulantama, a pogotovo u ovoj diskrecija je nepoznat pojam. Ja čak jedan opsežan nalaz od endokrinologa nisam priložila jer je tamo napisana detaljno obiteljska anamneza i morala bi pola nalaza prešarati, pa se pravim da ga nemam. Samo bih ga eventualno pokazala kod privatnika u kojeg imam povjerenja, kao što je npr. Dr. Sabol koji mi je i sam rekao da neke stvari ne pokazivam kad sam bila s kćeri kod njega, da to nije bitno za njeno daljnje praćenje a može netko stvoriti neki krivi zaključak na temelju toga.
I ja sam u početku razmišljala kao ti, ali sam se nažalost kroz iskustvo naučila pameti pa nažalost moram vagati što ću reći da znam a što ću prešutiti.
Skoro cijeli svoj život živim s nebiološkom mamom (rođena mama mi je umrla).
I dosta sam se česo našla u situacijama kada bi ljudi tražili sličnosti između nas dvije. Čak se i nedavno to desilo. A nismo slične nikako. Ja sam svijetla, svijetlih očiju, s grivom na glavi, pjegicama...Ona je tamnoputa, rijetke tamne kose, smeđih očiju...A o crtama lica da ne govorim.
Uglavnom sam se glupavo osjećala u tim situacijama, nekad bi rekle da nismo ista krv pa bi ljudi ostali malo onak...više ne znaju kaj da vele, ali najčešće bi taj di prešutili i samo se smješkali...
hvala na savjetu.zaista,tako cu i napraviti kako si mi rekla...ja neznam,u onoj zadarskoj bolnici ja nisam naisla na nijednog doktra osim dr, Pese da je ok...ali ako cemo realno gledati ova neuropedijatrica je med i mliko ,tribas ti jedanput doci kod dr.barake,napisati cu namjerno ime,ko njemu da licencu,i kod kog je taj polozija hipokratovu,ja bi ga u top bacila....strasno razocarana,i nije mi jasno kako je tim ljudim dopusteno da rade sa djecom...ja di god ima privatno podjem privatno,nije to vridno mojih zivaca...
mi imamo kontrolu za 6 miseci.i vec sam aktivirala czzs u kojem sam posvojila svog djecaka,da podju u bolnicu i nabave mi original da imam...
Ja nemam otpusna pisma od sve djece i ne planiram se gnjaviti s nabavljanjem istih, podatke o težini i visini i još ponešto imam i ako im to nije dosta, to je njihov problem. Svi bi samo prepisivali podatke iz starih nalazA I na to se najčešće svode pregledi kod specijalista.
Mi smo imali situaciju da su svi gledali u maloga kao da ima tri oka na glavi. Skupilo se cijelo selo (živim u manjem mjestu) da vide kako izgleda posvojeno dijete. U manjim sredinama posvojiti dijete, a ne roditi vlastito, još je veći tabu nego u gradovima. Ispada kao da muž i ja nismo normalni, a o tome koliko su me ispitivali o biološkim roditeljima i o tome zar me nije strah kakve gene malac nosi. čak su me pitali da li mi se javlja njegova bio majka, kao da s njom pijem kavu svaki dan. Ljude nije za osuđiivati, jednostavno nisu dovoljno informirani o postupku posvajanja, a mnogi pričaju da bi posvojili, a u konačnici se predomisle.
Mogu misliti kako je to u manjim sredinama, mi živimo u gradu ali smo iz manjih mjesta i nisam čula niti neke posebne komentare niti sam imala neka nebulozna pitanja, to nas je mimoišlo srećom, što se ljudima moma po glavi bolje da ne znam i da nikad ne saznam. Meni je tužno što su naša jedina negativna iskustva i promatranje djeteta kao da "ima tri oka" kao što kaže Blondy bilo kod pohoda raznim doktorima od strane zdravstvenih djelatnika.
Samo sam sad iskusnija i pripremljenija, samo neka probaju opet lupati gluposti.
Ja sam ljudi moji vjerovali ili ne bila prisutna kad je žena pitala majku "a znaš li ti ko mu je mater, možda dite nosi neke zločeste gene".
Užasno, grozno, gadljivo...pa ne možeš to reći pobogu ni da znaš da je tako.
Ovo me bas nasmijalo.
Ja nisam imala nekih nezgodnih situacija, ljudi uglavnom reagiraju pozitivno kad cuju da smo sina usvojili, mozda sto mi zracimo srecomA ako vidim da su se ljudi nasli u "neobranom grozdju" onda ja odmah upadnem sa nekom recenicom i povedem razgovor u pravcu u kojem zelim. Takodjer mislim da vecina tih kometara proizilazi iz neznanja i nespremnosti, a ne iz zlobe. Meni je smijesan komentar jedne moje poznanice koja me nakon dugo dugo srela sa djetetom i onako u razgovoru kazem ja da smo sina usvojili a ona ce prvo sokirana, pa onda skulirana: "pa doooobro (tisim glasom) dijete je dijete." Ono kao da me tjesi
Jedan doktor nam je rekao da ne odustajemo od pokusaja da dobijemo i "svoje" dijete... hm.
A jedna prilicno ogranicena zena koja je u kasnim 40-tim dobila dijete, a koju sam jedno vrijeme sretala, je svaki put zagledala moga ljepotana kao da je cudoviste sa druge planete i pitala nesto tipa: "ko ti je ovo, volis li je...?" pokazujuci na mene. Kao provjerava nas odnos.
Meni je ovo zaista smijesno i ne dotice me nimalo. Naravno, kada bih osjetila i zrno zlobe u nekom komentaru, ne bih ostala duzna. Ostali komentari me ne doticu, jer prevelika je sreca u mome srcu i mome domu da bi je isti pomutili. UzivaM!
Moram se opet požaliti na ovu temu. Bila sa opet silom prilika u matičnom centru za socijalnu skrb na vještačenju za uvećani doplatak, i uzima mi socijalna radnica obiteljsku anamnezu, pita o djeci(opametila sam se pa puno podataka koje znam o biološkim roditeljima ne govorim nego kaem da ne znamo )i pita između ostalog imamo li ja i suprug uz njih troje i "SVOJE" djeceA ja joj lijep kažem da imam troje svoje djece i da sam t rekla a kad mi se postavi pitanje dal imam svoje djece u njih troje da mi kosa skoči do stropa kad to čujem. A studentica na praksi joj lijep kaže da se pita biološke djece.
Na liječničkom pregledu za školu mi je sestra na prvu stranicu kartona napisala posvojeno pa sam ju zamolila da to izbriše i upozorila da sam ja taj podatak rekla u povjerenju, da je to tajni podatak i da ga ne smije nigdje napisati. Na to ona meni da ona ima rubrike koje mora popuniti a ja lijepo izrecitirala i zakonima i propisima i a ih imam pravo u interesu svog djeteta i tužiti ako se ti zakoni prekrše. Jednostavno nema drugog načina nego pristojno zaprijetiti pa da se skuliraju. To mi se činolo kao neki pečat "posvojeno" odmah na prvoj stranici kartona, poludila sam.
Al plus je što sam sad pametnija i naučila sam biti na pametan način bezobrazna i drska (nije mi to u karakteru, baš suprotno, previše toga prešutim kad ne treba, al kad su djeca u pitanju poludim).
Svjesna sam činjenice da 90% ljudi ne smatra nas pravim obiteljima i nas posvojitelje pravim roditeljima ali očekujem od stručnih osoba i medicinskog osoblja da takve stavove ne odaju svojim glupim pitanjima i izjavama nego da budu pofesionalni i educirani za različite situacije.
Spremam se kad uhvatim vremena pisati i upravi bolnice i ravnatelju centra za socijalnu skrb i zamoliti da upozore svoje djelatnike na ovakve propuste.
ivanas, potpuno si u pravu!
Mi smo se vec susreli sa nizom predrasuda, a kad nas sin dodje verujem da nas ceka jos... Mada smo mi pokusali da objasnimo da ne pitaju za bioloske roditelje, da je to detetova prica, da mi znamo onoliko koliko treba da znamo (ali to ne znaci da cemo deliti sa njima)... Najcesca pitanja su upravo ta - oko bioloskih roditelja, ko su, sta ako dodju, sta ako dete ode kod njih, pa onda cestitanje na nasoj hrabrosti, da je detetu upala kasika u med sto dolazi kod nas, mozda cemo sada dobiti i svoje dete, to se cesto desava itd itd...
predivno...
Bok drage cure,moram kao mama dvoje djece napisati nešto vama divnim ljudima.Nažalost zbog situacije u obitelji počela sam malo njuškati po forumima s ovom tematikom i totalno sam se navukla na vaše priče.Moram vam reći da sam čitajući vaše priče totalno promijenila mišljenje o posvojenju i posvojiteljima.Najviše mi se svidjela rečenica ,mislim zdenke,da joj je drago što nije rodila jer onda nikad nebi imala svoje dvoje djece pored sebe.Mislim da je time rečeno sve.U svemu tome više,ne volim(jer to je nemoguće),više cijenim svoje anđele.Nekako ih ne uzimam zdravo za gotovo nego kao dva mala čuda.Hvala vam na tome.Na nepotrebne i neumjesne komentare ne obračati pažnju,jer će ih uvijek biti,a da je za večinu zaslužno neznanje,je.Ija nakon što sam puno pročitala totalno drukčije razmišljam.svima Vam šaljem veliku pusu,a pipi svaka,svaka čast i sretna sam što ima tako predivnu curicu i što je toliko voli.
Baš lijepo da si i dala truda i upoznala se s ovom tematikom i naučila svašta i romjenila neka uvjerenja, na taj način čovjek raste, spoznaje, uči, mijenja se, a svaka upućena dobronamjerna osoba znači da moja djeca imaju šansu manje sresti nekoga tko ih može povrijediti ili krivo gledati.
Stvarno sam se iznenadila količinom emocija na ovom podforumu i divim vam se svima(i tvoju priču sam čitala,ivanas)ne zbog toga što ste se odlučili na taj korak,pa to je ono što najviše želite,nego zbog cijelog tog teškog i neizvjesnog puta.Ali sretna sam kad vidim da večina priča završi na najsretniji moguči
način.Još kad bi taj naš sustav bio brži i učinkovitiji...Svima veliki veliki pozdrav!
evo jedan osvrt "s druge strane"...nemojte tako negativno gledati na sva ta pitanja i komentare ako dolaze od starijih osoba, ne znam koliko Vas zna kako je izgledao proces usvojenja prije 30tak godina, kakva je svijest društva tada bila o tom, kako su se ti ljudi odnosili prema usvojenoj djeci i kako se okolina odnosila prema njima, iz kakvih uvjeta su ta djeca posvajanja, i koliko su stigmatizirana...
znate li da su djecu večinom usvajali zaista kada nisu u poodmaklim godinama mogli imati svoje, da su djeca doslovno plačana tadašnjim soc. radnicima, da biološke majke nisu davale pristanak za isto, da su neke zbog siromaštva i pokušaja da u drugom gradu stvore bolju budućnost "ostajala" bez djece koja su dana na usvajanje i njima uskračena sva saznanja o tom, da se nije toliko provjeravao psihološki profil roditelja koliko materijalna potkovanost i ugled u društvu, da su djeca mogla bez "papira" biti i par mjeseci kod potencijalnih posvojitelja, da se djeci nije moralo reći istinu, da su sama saznavala to u pubertetu, ili čak kasnije....
da su u malim sredinama davana u udomiteljske obitelji gdje nisu imala odgovarajuću skrb i gdje su bila fizički i emocionalno zaostala, gdje se gotovo ništa nije znalo o njihovoj medicinskoj skrbi prije posvojenja....i da su birana kao u izlogu, želim curicu ili želim dečka....
da su dosta tih pitanja gore navedenih sama djeca postavljala svojim posvojiteljima, da su i oni sami bili needucirani i da je u dosta takvih obitelji posvojenje i biološki roditelji tabu tema za dijete....
ne bih generalizirala na opaku okolinu i dobre posvojitelje jer sam svojim ušima čula riječi od posvojitelja "da si naš nebi bio takav" i "to su tvoji prokleti geni" ... i još puno tog....i da smatram da je nekada bila ipak velika hrabrost upustiti se u bitku s trogodišnjim djetetom s ADDom koje ne govori, koje vrišti kada vidi kadu i krevetić...da je hrabrost živjeti s činjenicom da nikada ne znate kada će tražiti da upozna biološke roditelje ma kakve to posljedice imalo (a može imati i te kakve)....
bit je da se vrimena minjaju, i da se do sveg ovog pozitivnog danas došlo edukacijom i informiranošću i to je jedini ispravni put, uz trunku strpljenja, razumijevanja prema neupućenoj okolini i razgovora s istima, ma koliko nam se netko u životu činio kao beznačajni prolaznik, nikada ne znate kada će imati utjecaj na život vašeg djeteta....
ja sam se odlucila na posvojenje zbog jedne takve zene,koja je posvojila prije 30ak godina...naravno,nisam se odlucila radi nje ali mi je ona bacila bubicu koja mi nije dala mira i tad sam pocela razmisljat o tome...a kakvu bubicu?e pa...
zena mi je rekla ovim rijecima-ajme duso nemoj posvajat,to su ti luda djeca...to su ludi geni,evo ova moja,pa to je strasno...moras dobit ludo dijete kad je od lude matere...
i jos dosta toga u istom tonu..
ja sam samo slusala i nisam mogla doc ksebi...a razlog tome je sto joj se kcer udala i otisla,te se rijetko cuju...a nije joj palo napamet da bi joj se i bioloska kcer tako ponasala,pobjegla od nje,jer je zena uzasno teska,a i kako vidite po ovim "uputama"-ogavna...
Da, mislim da su needuciranost i ljudska glupost najveći problemi u društvu zbog kojih mnogi ljudi pate ni krivi ni dužni. Ja sam isto kao dijete čula priče tipa došli mi u Nazorovu, curica potrčala prema nama i rekla: "hoćeš li ti biti moj tata?" Nakon toga mi se više nismo odvajali od nje. To je priča mojih susjeda koji danas imaju dvije prekrasne studentice, obje usvojene. Oni su primjer jedne prekrasne obitelji, ali način na koji su usvojili doista zvuči kao iz filma.
Inače, ja sam pedagoški radnik i doista vjerujem u snagu ljubavi i odgoja, a budući da radim u školi, mogu reći da ima i djece iz "jako finih" obitelji s kojima nitko ne može izaći na kraj, ni profesori ni roditelji.
Isto tako, imam susjedu koja je od sebe otjerala svoje dvoje djece jer nije bila zadovoljna njihovim izborom bračnog partnera. Zamislite što bi se govorilo da su ta djeca npr. usvojena.
Inače, ja osobno poznam pet parova koji danas imaju odraslu (usvojenu) djecu i svi su primjer prekrasnih obitelji i prekrasno odgojene djece koja vole i poštuju svoje roditelje. Oni su mi uzor, a sve ostalo me ne zanima.
Bok!
Htjela sam vas samo svih pozdraviti, nisam usvojitelj, imam biološko dijete, ali oduvijek sam razmišljala o tome, još od kad sam bila dijete... Informirana sam donekle, nikako ne dovoljno, znam kako je teško usvojiti dijete i šta sve roditelji moraju prolaziti...nisam od onih koji misle da "dođeš tamo i izabereš dijete"...i nikad ne bih davala sulude komentare o lošim genima i sl.
Čitajući vaše postove iznenadila me jedna druga stvar...otkrila sam da ipak ne znam dovoljno o svemu tome i da ipak nisam sigurna da ne bih izrekla neke od stvari koje sam upravo pročitala da posvojiteljima zasmetaju. Recimo, mislim da bih vjerovatno rekla nekim svojim prijateljima da posvoje dijete stvari tipa "kako neka majka može ostaviti ovako lijepo/slatko/pametno...dijete?", da bih rekla ili pokazala nekako da osuđujem biološku majku (i oca), zanimalo bi me o biološkim roditeljima (iako to ne bih pitala), možda bi dala i koji komenatar o hrabrosti i upornosti...nisam nikad o tome tako razmišljala...ali mora da vam je stvarno teško sa nama ljudima...
Hvala šta ste me informirali i dali mi materijala za razmišljanje .
bok nesebična, ma sa ove strane je sve malo drugčije... najvjerovatnije da i mi nismo sve ovo prošli kroz godinje čekanja i odrastanje u roditelja posvojitelja da bi možda imali slična pitanja, primjedbe i ostalo... ali meni to zbilja ne smeta radi mene nego radi mog djeteta. nadam se da me razumiješ što želim reć
samo bih htjela reći, poznajem jednu curu, posvojena je. sad je udana, ima malu curicu. godinu je mlađa od mene pa je se sjećam iz škole. ona je toliko divna, odkad ju znam. toliko uljudna, uvijek nasmijana. stvarno je posebna
lako je nekim lošim roditeljima kriviti gene za svoje propuste, kod posvojene djece imaju izgovor za svoje loše roditeljstvo.
Potpis!
nesebična, pristaje ti nick, zaista! Hvala ti na iskrenosti! Jako to cjenim!
Posljednje uređivanje od Snekica : 20.08.2012. at 18:40
upravo tako
kasnim s odgovorom na ovo koju godinu, ali ne mogu ne prokomentirati:
nadam se da ću uskoro postati mama posvojenom djetetu...
u fazi istraživanja i čitanja svakog članka/teksta/komentara, proučavanja svakog zakona/foruma, ma svega što ima veze sa posvojenjem, pročitala sam puno priča koje su imale sretan završetak! i mogu samo reči da sam preko ekrana osjetila takvu sreću, ljubav, takvu emociju od žena koje su posvojile.. i ne sjećam se da sam ikada upoznala trudnicu i ženu koja je rodila da je tako zračila srećom, blagostanjem, zadovoljstvom... ne kažem da nisu sretne, ali kada čovjek preko ekrana osjeti takvu emociju sreće od posvojitelja i to tako, ajmo reči, virtualno, onda se zapita o tim "nenadoknadivim i nezamjenjivim" vezama i njihovom značaju....
Vjerojatno je kod posvojitelja tako jer djetetu predhodi dugi put suočavanja s neplodnošću, kod nekih i pokušaji MPO pa onda kroz državnu birokraciju, čovjek se u sebi mora pomiriti i s tim da postoji mogućnost da neće uspjeti ostvariti roditeljstvo i kad onda ipak i unatoč svemu uspiješ, ta sreća te preplavi i širi dalje.
Sjećam se kad sam tek dobila prvog sina, znali su nepoznati ljudi komentirati, "vidi ponosne mame", činilo mi se da bi mogla poletjeti. A ipak kod poznatih ljudi sam puno puta osjetila na sebi ispitivačke i procjenjivačke poglede, osjetila bi kod nekih lagani trzaj kad bi me dijete zovnulo mama. Svjesna sam da 90% ljudi ne doživljava naše roditeljstvo i obitelj kao ono "pravo" nego "zamjensko", kako smatraju posvojenje i odgajanje posvojenog djeteta kao neki plemeniti čin preuzimanja brige o tuđem djetetu. I još uvijek me ponekad uspiju iznenaditi pokoje glupo pitanje ili komentar (Jeste li vi skroz odustali od "vlastite djece" mi je jedan od dražih) ali mi se fućka za cijeli svijet, MM, ja i moja djeca znamo tko smo si i koliko se volimo i nama je naša ljubav najpravija na svijetu, oni otvorena srca i uma mogu to osjetiti i dijeliti s nama, ostale žalim što im je srce toliko tijesno da ne mogu pojmiti našu sreću. Žao mi je što će moja djeca morati biti povrijeđena od takvih ljudi, ali nadam se da će iznutra biti dovoljno jaki i čvrsti dda znaju tko su i što su i da su bezuvjetno voljeni od svoje obitelji.
Sad sam se sjetila da su i mene jednom nakon posvojenja pitali jesmo li odustali od "svog" djeteta. Rekla sam im da od ovog postojećeg još nismo odustali, a da je tko zna koliko njih, izgleda, odustalo od nas
Ali ne sudaraju se samo posvojiteljice-nerotkinje s predrasudama i tupavim izjavama. Više od svih "posvojiteljskih" pitanja, šokiralo me kad sam određenoj osobi već morala službeno objaviti trudnoću, a ova blebnula - Znate li čije je?
Slažem se... jedino što roditelje brine su osjećaji njihove djece!
Roditelji su jaki, mogu štošta pretrpjeti, preko puno toga priječi! Samo ne želimo da naša djeca budu povrijeđena od strane ljudi kojima riječi ne prođu kroz glavu prije nego što ih izgovore!
Vidim da je butterfly podigla ovu temu malo iz prašine... Mame posvojene djece zaista ovdje zrače puno jače od mama koje su rodile svoje dijete. Ne kažem da one ne zrače, ali se ne osjeti na taj način. Te majke pričaju o dojenju, spavanju, grčevima... a vi pričate kako ste se grlili, mazili, smijali, plakali... To je ono što vas odvaja od "ostalih" majki! Mnogo puta me tuga obuzme kad se sjetim da vam se nikad ovdje neću pohvaliti kako smo i mi postali ponosni roditelji jednog posvojenika. Ali eto, život za nas piše druge priče pa tako i ovu. Pusa svima - i budućim i sadašnjim posvojiteljskim obiteljima!
p.s. nikako da se odljepim od ovog pdf-a
Ne moraš se odlijepitiVidim da je butterfly podigla ovu temu malo iz prašine... Mame posvojene djece zaista ovdje zrače puno jače od mama koje su rodile svoje dijete. Ne kažem da one ne zrače, ali se ne osjeti na taj način. Te majke pričaju o dojenju, spavanju, grčevima... a vi pričate kako ste se grlili, mazili, smijali, plakali... To je ono što vas odvaja od "ostalih" majki! Mnogo puta me tuga obuzme kad se sjetim da vam se nikad ovdje neću pohvaliti kako smo i mi postali ponosni roditelji jednog posvojenika. Ali eto, život za nas piše druge priče pa tako i ovu. Pusa svima - i budućim i sadašnjim posvojiteljskim obiteljima!
p.s. nikako da se odljepim od ovog pdf-a
ja se ipak nadam da ćeš ipak nam nešto pisati.. kad tad
Ma pratim ja vas stalno, škicam, škicam, ali me svaki put obuzme tuga pa se moram maknuti. Sjetim se nepravde i još me više zaboli... Tako je kako je, iz ove kože ne mogu. Glava je gore, što je najvažnije! Za drugo ćemo lako.
Malo OT: Kolegica mi je u postupku već skoro godinu dana, sve je ok, to im i kažu što je najgore, ali još nije napisano rješenje, samo što nije. Pa se zapitaš ustvari tko tu koga? A kad spomenu sve za dobrobit djeteta, dođe ti da se počupaš za kosu ili izbljuješ!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom