Škola u godinama 1981. i 2011.

[seni]

Sad ponovo čitam senin post i čini mi se da se je šalila, a da to nisam shvatila, jer mi je nevjerojatno da je ozbiljno (a u kontekstu spomenutog primjera) mislila ovo

svimbi, nisam se salila.
priznajem, brzo sam citala, nisam zapravo percipirala to vansko vrednovanje (sto je to zapravo, neki test?) i osim toga ne znam zapravo koliko je staro dijete.
i moze biti da je bila drska, kao sto kaze bubica. no i bubica i cvijeta lijepo odgovarju da se profeseor treba znati nosti time, sa malo humora, spustiti tenzije a kasnije po potrebi djelovati. mene ta silna potreba kaznjavanja takvih malih stvari (u ovom slucaju ne govorimo o nasilju, divljastvu.., vec o sitnicama, pa ljudi moji to su djeca, nisu vojnici u kasarni) uopce ne veseli.

inace potpisujem i bubicu i zdenku.

i dodajem:
moja kcer je prosle godine krenula u novu skolu -nizu gimnaziju.
jako se dobro sjecam kako mi je nakon tjedan dana opisivala svoje profesore i profesorice. oni s kojima je bila najvise odusevljena su upravo bili oni sa dozom humora, puni duha, nasmijani, s ljubavlju prema djeci i poslu koji obavljaju. i ciji je nacin bio onakav kako je to zdenka fino opisala. to sam bas zapamtila, jer je to bilo jedno prilicno zrelo i detaljno opisivanje i pokazalo je jedan sasvim drugi level razmisljanja od onog u prva cetiri razreda kada je uciteljica bila ljubljeno bice, ali bez detaljnjijeg razglabanja zasto.

kao i u roditeljstvu i u skolstvu je odnos alfa i omega, rece jos davno nas pametni juul.

[Zdenka2]

moja kcer je prosle godine krenula u novu skolu -nizu gimnaziju.
jako se dobro sjecam kako mi je nakon tjedan dana opisivala svoje profesore i profesorice. oni s kojima je bila najvise odusevljena su upravo bili oni sa dozom humora, puni duha, nasmijani, s ljubavlju prema djeci i poslu koji obavljaju. i ciji je nacin bio onakav kako je to zdenka fino opisala. to sam bas zapamtila, jer je to bilo jedno prilicno zrelo i detaljno opisivanje i pokazalo je jedan sasvim drugi level razmisljanja od onog u prva cetiri razreda kada je uciteljica bila ljubljeno bice, ali bez detaljnjijeg razglabanja zasto.

kao i u roditeljstvu i u skolstvu je odnos alfa i omega, rece jos davno nas pametni juul.

Sad kad si ti to napisala, imam potrebu i ja priznati da cijelo vrijeme u podtekstu razmišljam o mom M. koji je krenuo u peti razred i dolazi svaki dan kući s istim ovim oduševljenjem o kojem ti govoriš. Za svakog profesora je našao lijepu riječ, rekao je da se jako trude oko njih, da ih potaknu i zainteresiraju ih. Mislim da je emotivno skočio, da je postao sposoban da doživi profesore kao ljude i da osjeti empatiju prema njima i žaljenje ako je netko prema njima bezobrazan. To se pozitivno reflektira i na njegov odnos prema njihovim predmetima. A moj M. spada upravo u onu djecu koja uvijek imaju nešto za reći, najčešće pametno, ali nekad baš i ne, pa ga stalno imam u glavi dok o ovome pričamo. Nadam se da će se ti odnosi koji se sada tako lijepo uspostavljaju i dalje razvijati u dobrom smjeru i da će ti ljudi imati razumijevanja kad M. dođe da nešto blebne.

[kata.klik]

koji su vam profesori ostali u sjećanju?

za koje možete reći da su vam prenjeli svoje znanje za koje i dan danas možete tvrditi da je tu?

za koje ćete s odmakom od ohoho godina reći da su bili super?

ja imam par likova koji su mi prozujali kroz osnovnu i srednju školu, koji su s nama igrali nogać na igralištu, sjedili u parku pričali i da tad su mi bili super, plakali smo kad su odlazili, ali....ako me neko pita bilo što iz gradiva koje smo radili s njima nemam pojma....

a ima i onih koje sam iz dana u dan proklinjala, mrzila, inatila se itd, ali nekako danas za njih baš mislim da su bili pravi nastavnici i profesori, jer eto nešto mi je u glavi od njih ostalo...

[sasa]

koji su vam profesori ostali u sjećanju?

za koje možete reći da su vam prenjeli svoje znanje za koje i dan danas možete tvrditi da je tu?

za koje ćete s odmakom od ohoho godina reći da su bili super?

ja imam par likova koji su mi prozujali kroz osnovnu i srednju školu, koji su s nama igrali nogać na igralištu, sjedili u parku pričali i da tad su mi bili super, plakali smo kad su odlazili, ali....ako me neko pita bilo što iz gradiva koje smo radili s njima nemam pojma....

a ima i onih koje sam iz dana u dan proklinjala, mrzila, inatila se itd, ali nekako danas za njih baš mislim da su bili pravi nastavnici i profesori, jer eto nešto mi je u glavi od njih ostalo...

kod mene nije niti blizu tako. najvise su me motivirali učitelji i profesori koji su i sami bili motivirani da nešto naučimo, kreativni, posvećeni, puni duha, prisutni. oni nisu bili strogi, nisu se koristili law and order metodama, ali nikada i nisu imali problema s autoritetom, čak su i "najgori" pod njihovim satovima bili mirni. meni je osobno bio imperativ uvijek sve znati kod takvih, i u osnovnoj školi i u gimnaziji, a bome i na faxu, dapače i danas, najbolje radim i najviše učim kad surađujem s ljudima za koje imam dojam da me žele nešto naučiti-na specijalizaciji sam u toku koje se uz praktičan dio mora savladati i opširna teorija. jednostavno, kada me netko impresionira profesionalno, ja ga ne želim razočarati. i po mom iskustvu, taj recept je palio na mnogima.

[čokolada]

Evo moje liste:

- Učiteljica koju sam o-bo-ža-va-la (i ona mene).
- Nastavnica hrvatskog u OŠ, zločesta i zadrta partizanka koja nam je hrvatski jezik ipak trajno usadila u uho i pero.
(U SŠ me je bila strefila jedna istog takvog karaktera, ali znanje mi se nije "primilo" .)
- Nastavnica fizike u OŠ, duša od žene koja je obožavala podučavati, a svojom strašću nas je skroz bila zarazila.
- Nastavnik povijesti antičke Grčke u SŠ, umjesto klasičnog predavanja pričao je priče koje smo slušali bez daha! Nitko doma nije učio jer smo sve pamtili na satu. Izostanaka nikad nije bilo.
- Tonko Maroević na faksu (povijest umjetnosti) , to je stvarno bio privilegij slušati.

[čokolada]

Pobježe post. Htjela sam reći da je ta strast koju netko osjeća za svoj predmet ključna. Ne može nitko ni doći u priliku brbljati kad ga nastavnik začara.

[Mima]

Upravo tako i ja - u najboljem sjećanju su mi ostali profesori koje sam kao prvo cijenila kao stručnjake, i koji su imali dobar odnos prema učenicima, što nipošto ne znači da su sjedili s nama u parkiću (bilo je i takvih, i bili su mi super i dragi, ali ih niti onda nisam smatrala dobrim profesorima), ali nisu bili niti strogi niti 'strah i trepet' - jednostavno, razumjeli su nas, ponašali su se prema nama sa poštovanjem, odlično su predavali svoj predmet, nisu se odmjeravali sa učenicima nego su imali neupitni autoritet.

Ja se sjećam jedne zgode iz srednje škole (a bio je to MIOC, dakle 'štreberska' škola) kad je jedna učenica napisala na ploču nekakav šaljivi raspored sati, kao menu u restoranu, pa se to moglo shvatiti i vrlo uvredljivo prema profesorima - ako bi oni to shvatili osobno. I neku su shvatili itekako osobno, jedna (histerična) profesorica nas je radi toga prilično maltretirala, jedna (strah i trepet) nam je radi toga ledila krv u žilama cijelo polugodište, a jedna to nije niti spomenula, a kad je jednom kasnije spomeuto samo se nasmijala i rekla - ma djeco, pa ne mislite valjda da sam ja to ozbiljno shvatila.
Eto, ta je profesorica odlično predavala, nije bila niti fora niti duhovita, ne sjećam se da je podigla glas, bilo je teško imati dobru ocjenu kod nje, i uvijek je se rado sjetim a posebno kad sam na prijemnom ispitu na faksu matematiku riješila bez greške.

[vertex]

mene ta silna potreba kaznjavanja takvih malih stvari (u ovom slucaju ne govorimo o nasilju, divljastvu.., vec o sitnicama, pa ljudi moji to su djeca, nisu vojnici u kasarni) uopce ne veseli.

A svi s topica koji bi strogo i s puno kazni imaju malu, malu djecu. I misle da su ova naša školska neki veliki klipani, samo što se ne odsele od roditelja . Nisu više onako bebasto slatki pa ako ih nemaš doma, ne znaš da su djeca, mala djeca. A djeca su stvarno i sa 15, kad su već u srednjoj školi. I sa 18 su daleko od zrelosti - formalno odrasli, možda i žive odraslo, ali još je dug put do zrelosti.

[Joe]

Pobježe post. Htjela sam reći da je ta strast koju netko osjeća za svoj predmet ključna. Ne može nitko ni doći u priliku brbljati kad ga nastavnik začara.

e, tako je.

može biti više ili manje strog, ali strast, i talenat da tu strast prenese.

što se tiče znanja.

a što se tiče pedagoških kvaliteta, svakako onaj koji te tretira kao osobu s pravima i dužnostima, ali osobu. i pritom ne mislim na "uvlačenje".

[seni]

svi koji su mi ostali u sjecanju, a to su mnogi (imala sam srece) su bili jako ok ljudi. pogotovo u miocu.
i prenjeli su mi znanje i trazili su ga od nas i bili su inspirirajuce osobe. sto je to nemoguce? ja ne mislim da se te dvije osobine iskljucuju. dapace mislim da se podrzavaju. imati duha, razumjeti i voljeti djecu, nije u nikakvoj suprotnosti s tim da budes dobar profesor. dapace mislim da je to vazan fundament.

od onih kojih se sjecam kao uzasnih, bio je jedan iz matematike u mom malom gradu, prije mioca. ja nisam imala s njim problema i dalje sam imala 5, matka je meni odlicno isla, a i bila sam od onih mirnijih.
medutim taj je covjek, bio krut, tvrd, namrgoden, zlocest i sigurna sam da je mnogoj djeci zagorcao skolske dane, te ugusio entuzijazam prema matematici mnogima, a sigurna sam da ga kod nikoga nije probudio. taj covjek je potpuno promasio zanimanje, nesto u vojsci bi mu puno bolje sjelo. medutim, kada biste s njim razgovarali, on bi vam sigurno rekao da je bio strog i pravedan. strog je bio sigurno. pravedan?
sto znaci pravedan? da si na testovima dobio ocjenu prema bodovima? nes ti postignuca!

sto je uloga profesora? da poput atile bica bozjeg, slavodobitno pokaze kako matematika nije macji kasalj? te da kod njega nema mile-lale? te da smo rijetki taj macji kasalj mogu savladati?

ili da djeci otkrije carobni svijet matematike, pokaze im da ona nije bauk, odusevi ih, te uspije animirati sto vise djece da se sprijatelje s matematikom.

apropo. prosli tjedan je cura odusevljeno pricala o profesorici fizike (da, fizike), od ove su godine dobili povijest i fiziku, te kako je super zanimljivo, te kako ima sustav bez klasicnih testova, nego grupe ucenika rade projekte (minimalno 6) koje razraduju, prezentiraju, za to dobivaju bodove, + bodovi zalaganja, + bodovi ponavljanaj i utvrdivanja +....

razgledavali su kiste s projektima, razgovarali o tome sto fizika jest, cemu sluzi, itd..itd...cura je odmah htjela da nabavimo par znanstvenp popularnih knjiga o fizici, pokusima...
trebam li jos sto dodati?

[Bubica]

I moj je B odusevljen svim novim profesoricama

Prekrasna sjećanja iz OŠ imam na prof. iz matematike koja je bez problema cijeli sat s nama pricala o pubertetu, o svom djetinjstvu i razlicitim zivotnim crticama, nije nam bila razrednica i nista manje zbog toga nismo naucili, dapace. Ili prof. na faksu koji nisu samo odrađivali svoj posao, nemalo nas puta po vikendu zvali doma ne bi li npr. prokopali njihovu literaturu iz područja koje me je tada zanimalo ili organizirali radionice u svoje slobodno vrijeme, daleko mimo plana i programa.
Dakle, pamtim taj osobni tač, činjenicu da za te ljude nismo bili samo đaci već i djeca ili mladi ljudi sa svojim problemima, aspiracijama...

[seni]

A svi s topica koji bi strogo i s puno kazni imaju malu, malu djecu. I misle da su ova naša školska neki veliki klipani, samo što se ne odsele od roditelja . Nisu više onako bebasto slatki pa ako ih nemaš doma, ne znaš da su djeca, mala djeca. A djeca su stvarno i sa 15, kad su već u srednjoj školi. I sa 18 su daleko od zrelosti - formalno odrasli, možda i žive odraslo, ali još je dug put do zrelosti.

to si bas dobro primjetila. meni se cini da su svi vec toliko bombardirani medijskim napisima o djeci huliganima, da se percepcija vec potpuno iskrivila.

[vertex]

to si bas dobro primjetila. meni se cini da su svi vec toliko bombardirani medijskim napisima o djeci huliganima, da se percepcija vec potpuno iskrivila.

I ja mislim da je percepcija jako izvrnuta. To je ono o čemu cvijeta često piše, a mislim da joj dosad nisam nigdje napisala koliko se svesrdno slažem.

[Zdenka2]

Mnogih svojih profesora iz osnovne škole i Klasične gimnazije sjećam se s ljubavlju i zahvalnošću. Puno im dugujem, bez njih ne bi bilo ni pola mise od mog života. S mnogima iz gimnazije ostala sam u kontaktu i još sam, s onima koji su živi. Oni su bili odlični stručnjaci i divni ljudi. U manjem broju bilo je i ovih koji su išli na familijarnost, ali meni se to nikada nije sviđalo, nisam sjedila s njima u parkiću i nisam prihvaćala da budemo "frendovi". Voljela sam one koji su znali svoju struku, voljeli svoj profesorski posao i nas djecu prihvaćali kao osobe. U sedmom razredu sam u bolnici učila grčki do pola noći jer bih propala u zemlju da nešto ne znam kad me najbolji profesor na svijetu pita. Pa je tu bila i profesorica latinskog i francuskog, prava dama, profesorica engleskog zahvaljujući kojoj smo već do kraja OŠ dobro govorili engleski, profesorica iz biologije, riznica znanja, profesorica likovnog s kojom smo radili divne stvari i znala je s nama pričati o svemu. U gimnaziji sam bila jako sretna - puno smo učili, puno se od nas tražilo, ali su nas prihvaćali, dobro poznavali, nije bilo ovakvih "vojnika" koji hoće lomiti djecu, o kakvom priča seni. Bila sam jedno vrijeme u crnoj knjizi "grešnih duša" kod profesora latinskog, što je značilo da je latinski morao biti u malom prstu, jer su "grešni" odgovarali na svakom satu. (Grijeh je bio u tome što sam jednom poslije njega ušla u razred.) Ali profesor je bio legenda, duša od čovjeka, ništa tvrdo ni zločesto nije bilo u njemu. I drugi profesori, omiljela profesorica književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti, legendarna i nenadmašna profesorica zemljopisa, živuća legenda iz grčkog, profesorica fizike s kojom se i sad srećem i koja me je tada spašavala svojim razumijevanjem, profesor filozofije, psihologije i logike - izvanredan čovjek izvanredne biografije, profesorica kemije koja je uspijevala čak i mene zainteresirati za prirodne znanosti, profesorica glazbe koja nas je učila slušati. Od svih njih naučili smo puno i o struci i o ljudima i o životu. I oni koji mi nisu bili tako dragi i nisu predavali meni omiljele predmete isto su mi ušli u lijepe uspomene. Ti ljudi nisu išli za kaznama - sve su postizali svojim osobnim autoritetom i skrbnim navikama u odnosu prema učenicima. Takva nastojim biti i to želim svojoj djeci.

[jennifer_gentle]

A sad ste otišli u drugu karikaturu. Tko je to s ovog topica za strog pristup i puno kazni i ideal mu je profesor atila bič božji?

Meni je bezveze da se svakoj dječjoj upadici plješće, jao vidi kako je pametan, kritički promišlja i usudi se reći svoje mišljenje, a sad ispada da mislim da svi trebaju biti smjerne curice i kuš

[Sanja]

Čitam i ne vjerujem, mogla bih barem djelomično potpisati svakog od vas, koliko god da pišete različite stvari. (Ne, nisam shizofreničarka. )

Naime, imam dvije kćeri koje bi se, pogotovo starija, dale staviti u kategoriju "dobre djece" (što se, primjećujem, često izgovara s određenom dozom poruge ). I ne, nije riječ o djeci koja su takva nasumičnim slučajem, nego je u njihov odgoj uloženo (i još uvijek se ulaže i ulagat će se sve dok bude potrebno) neizrecivo mnogo vremena, energije, ljubavi, pažnje, strpljenja i svega ostalog. I da... Smeta mi kad čujem izjave poput "blago tebi, kako su dobre", "moje dijete je teško odgojivo", "ne znaš ti kakvi su dečki" i slično, jer takve izjave direktno potcjenjuju rad i trud uložen u djecu koja su s jedne strane pametni mali individualci, ali su također naučila funkcionirati u skupini/zajednici, naučila su se kompromisima, naučila su se poštivanju tuđih prava, a ne samo (po mogućnosti neodgodivom) zadovoljavanju vlastitih potreba.

Nikako (!) nisam za law&order škole, ali recite gdje je zapravo granica? Koliki bi postotak nastave jedno dijete smjelo ometati, a da se kategorizacija s "to je samo dijete" pomakne na "ovo dijete ima problem u ponašanju"? I koliko takve djece može/smije biti u jednom razredu?

Ozbiljno pitam, postoje li neka pravila struke (pedagije, psihologije...), zna li netko?

[cvijeta73]

eh, sviđa mi se tom u kojem je topik sad

ja bih samo još nešto dodala. a to je kako sam uvjerena, sve više i više, da je djecu jako lako zainteresirati. ne treba tu neka čuda izvoditi i imati neke posebne talente.

J je dijete koje nema problema u školi, nikakvih. ni s disciplinom, niti s učenjem.
ali mu je sve to zajedno, ajmo reć, predzadnja rupa na svirali u životu (zadnja mu je valjda sestra al to je neka druga tema). dakle, budimo realni, nije dijete koje voli učiti, voli školu - za sad sve s lakoćom odrađuje, ima taj osjećaj odgovornosti, al bez nekog interesa. onaj tko ga zainteresira sam ja - nažalost samo za matematiku , po mojim afinitetima.
ove godine je dobio drugi jezik, i profesoricu talijanskog, maestru. ne možete zamisliti moje oduševljenje kad je došao doma, i sa žarom u očima prepričavao što su radili na talijanskom, što im je maestra pričala (desi se, al toliko rijetko, da samoinicijativno prepriča sadržaj nekog sata, a da ne izvlačim iz njega na kapaljku, dok se presvlači u trenerku, na izlazu iz stana). uzeo knjigu :šok: i pročitao dvije - tri lekcije unaprijed.

a niš specijalno, za početak ispričala im je par priča o italiji, zašto se pizza margarita zove margarita, legendu o talijanskoj zastavi, o talijanskim proizvodima koje svi poznajemo i tako.

jeniffer, nitko ovdje nije rekao da se treba pljeskati, svi smo onu upadicu okarakterizirali kao - drsku i bedastu, ne?

[Svimbalo]

Sanja, good point

[Svimbalo]

E da, ja sam već pričala o svojoj razrednici iz gimnazije, koju smo tada svi voljeli jer je bila naša prijateljica, pa je vrlo brzo mnogi više nisu voljeli, jer su na prijemnima za razne tehničke fakultete ostali zatečeni zadacima iz matematike. Nikad nismo prošli veći dio programa 4. razreda, nikad nisam učile faktorijele, matrice itd itd.
Srećom, meni je to dosad bilo nevažno u daljnjem obrazovanju i poslu, ali..... nekima nije.
Zato se tu slažem s Mimom, zdenkom, katom i tko je već rekao da su takvi profesori cool tada, ali kasnije...
Zato se danas rado sjećam onih čiji su mi predmeti ostali, a nisu nipošto bili Atile.

[jennifer_gentle]

cvijeto, seni je napisala da bi je veselilo da ima što više takve djece koja postavljaju prava i duboka pitanja.

sve je to lijepo i krasno što vi pišete, ali po meni miljama daleko čak i od teoretske realnosti.
zar mislite da je moguće da svi profesori čisto svojim "osobnim autoritetom", što god to značilo, zainteresiraju svu djecu u razredu, te da nisu potrebne nikakve kazne,
ili ajmo reći mehanizmi, kojim bi se tu djecu koja opetovano ometaju nastavu nekako sankcioniralo?

ne znam kako je u praksi jer ne radim kao profesor, ali na faksu su nam rekli da je ono što sam navela pod a, b,c,d strogo zabranjeno, i da mi čisto svojim "osobnim autoritetom",
što god to značilo, moramo uspostaviti red u razredu. lijepo zvuči na papiru, ali vrlo teško izvedivo, ako nisi rođeni karizmatik. a sumnjam baš i da su sva djeca spremna na suradnju.
ja bih u srednjoj školi na bilo kojem satu uvijek radije brbljala i zvjerala okolo, koliko god mi predmet ili profesor bio zanimljiv, a bilo je i takvih. mislim da je to jednostavno dječja priroda.
a možda sam ja samo bila izgubljeni slučaj

meni se čini da su roditelji danas puno više involvirani u školovanje svoje djece nego prije. kad sam ja išla u školu moja mama nije imala pojma niti kako mi se zovu profesori, niti koje ocjene imam,
niti što mi je za zadaću, bilo je "tvoja škola, tvoja briga". danas roditelji (ovi u mom okruženju, bar) znaju sve redom, koliko je ko imao bodova na testu, je li ocjena fer ili ne, kako ovaj profesor ne voli ovog ili onog, pa otvaraju teme po forumima za djetetovu zadaću i sl. i onda pred djecom govore kako je ovaj profesor kreten i kako nije fer iz ocjena 2, 3, 3, 5, 3, zaključiti 3 već bi trebalo bit 4 i kako će oni ići u školu i onda naravno da djeca u školi odmah potežu svoja ustavna prava. nisam sigurna baš koliko je to dobro.

[vertex]

Sanjo, a zašto podrazumijevaš da se samo konstatira "to je samo dijete" i ništa se ne poduzme? Poanta je u tome da se i razumije i odgaja. Dakle, da se poduzima.

"Dobra djeca" se koristi ne s porugom prema toj djeci, nego prema jednom stavu da su dobra ona djeca koja ne zadaju nikakvog, ili što manje, posla odraslima. To može ići i na štetu takve djece, jer na primjer, moje konstantne glavobolje kroz srednju školu nisu bile baš nikome problem, osim dobroj učenici meni, pa nitko oko njih nije ništa ni poduzeo. Uzrok im je bio samo pritisak škole, ništa drugo. (Pritisak je bio namjeran i "odgojan" - prvi razred nas je jedan dobar broj profesora pokušavao uvjeriti da ipak nismo dovoljno sposobni za tu školu i da još nije kasno da potražimo lakšu.)

A ovo da je lakše s curama i blago tebi - pa svi na to nailazimo. Uvijek se roditeljima čini da je nekome drugome s njegovom djecom iz nekog razloga lakše. Jedan kolega se čudio kako smo se odlučili na treće, pa nalazi objašnjenje: dobro, vi imate dva muška, s njima se može, curice te iscrpe do kraja .

[jennifer_gentle]

E da, ja sam već pričala o svojoj razrednici iz gimnazije, koju smo tada svi voljeli jer je bila naša prijateljica, pa je vrlo brzo mnogi više nisu voljeli, jer su na prijemnima za razne tehničke fakultete ostali zatečeni zadacima iz matematike. Nikad nismo prošli veći dio programa 4. razreda, nikad nisam učile faktorijele, matrice itd itd.
Srećom, meni je to dosad bilo nevažno u daljnjem obrazovanju i poslu, ali..... nekima nije.
Zato se tu slažem s Mimom, zdenkom, katom i tko je već rekao da su takvi profesori cool tada, ali kasnije...
Zato se danas rado sjećam onih čiji su mi predmeti ostali, a nisu nipošto bili Atile.

Meni su ostali u sjećanju profesori koji su bili dobri predavači. neki od njih su bili atile, neki su bli prave pizde od ljudi i nisu bili fer, ali kao predavači su bili izvrsni, stručni, elokventni, kreativni, interdisciplinarni, ju nejm it.

[Zdenka2]

Mislim da se kaznama postiže malo ili ništa. Ako je strah od kazne jedini motiv, slab je to motiv. Kazne moraju postojati za ekstremne slučajeve, a inače puno bolje rezultate daje promjena pristupa o kojoj sam prije pisala.

Slažem se da se roditelji često previše miješaju u rad profesora i to nije dobro, ali pravi problem nastaje onda kad roditelji ne surađuju sa školom i podržavaju neprihvatljive oblike ponašanja kod svoje djece.

[seni]

ja i dalje ne razumijem zbog cega profesor koji postuje, uvazava, razumije djecu i tako se prema njima i odnosi ne bi trebao biti u stanju prenjeti odlicno znanje djeci? to da su profesori strucno potkovani, se meni podrazumjeva, pa to ni ne spominjem.

kakve veze ima sjedenje u parku s prenosenjem znanja?

profesori o kojima sam ja pricala nisu bili djecji prijatelji u smislu prijateljstva (za to djeca imaju drugu djecu, nisam ni ja svojoj kceri prijateljica, ja sam joj mama) koja djeca imaju s drugom djecom, niti su isli na familijarnost. nacin na koji ce profesori ostvariti taj odnos uvazavanja, postovanja i poticanja djece je individualna stvar koja djelomicno ovisi i o njihovoj osobenosti, kao i o vremenima, sustavima, kulturama.
nisu ni djeca tako blesava, pa da padaju samo na parkice i slicno.
ovo je zapravo super analogija na juul-a.
kao sto izmedu laissez-faire roditelja i "vojnika" roditelja postoji onaj kompetentni, tako je to i sa profesorima.

sanja, dobro pitanje.
moje opservacije na temu sitnice i ustava su se referirale na konkretnu pricu o jednom po meni ne osobito strasnoj situaciji "ustavnog prava na govor", koja je bila prikazana kao dokaz toga da su danasnje generacije djece "nemoguce" u detalju i globalu .

situacije u kojima postoji jedno sustavno i ozbiljno ometanje nastave su drugog kalibra, pa su i rjesenja (ako ih ima) kompleksnija, te ukljucuju suradnju puno vise i institucija i osoba.
u pravom razredu osnovne skole je u razredu cure bilo dvoje djece vrlo teskog i problematicnog ponasanja (sto je bilo prilicno za ocekivati kada si upoznao roditelje). nakon prvog razreda su otisli u drugu skolu.

[Svimbalo]

Slažem se da se roditelji često previše miješaju u rad profesora i to nije dobro, ali pravi problem nastaje onda kad roditelji ne surađuju sa školom i podržavaju neprihvatljive oblike ponašanja kod svoje djece.

Tako je! A u nesuradnju ubrajam, osim klasičnog zanemarivanja (nedolazaka na roditeljske, informacije itd) i trčanje ravnatelju s prijetnjama. Nedavno mi je prijateljica koja radi u školi pričala kako je bila u užasnoj situaciji jer joj je dječak kojem je zaključila jedinicu bezobrazno odbrusio kako ćemo ipak na kraju morati dati dva, jer zna li ona tko je njegov tata. I, što mislite kako je na kraju bilo i je li tata išao k ravnateljici?
I što je to dijete naučilo?

[vertex]

Mislim da se kaznama postiže malo ili ništa. Ako je strah od kazne jedini motiv, slab je to motiv. Kazne moraju postojati za ekstremne slučajeve, a inače puno bolje rezultate daje promjena pristupa o kojoj sam prije pisala.

Slažem se da se roditelji često previše miješaju u rad profesora i to nije dobro, ali pravi problem nastaje onda kad roditelji ne surađuju sa školom i podržavaju neprihvatljive oblike ponašanja kod svoje djece.

Slažem se sa svime i imam potrebu naglasiti.

[vertex]

Tako je! A u nesuradnju ubrajam, osim klasičnog zanemarivanja (nedolazaka na roditeljske, informacije itd) i trčanje ravnatelju s prijetnjama. Nedavno mi je prijateljica koja radi u školi pričala kako je bila u užasnoj situaciji jer joj je dječak kojem je zaključila jedinicu bezobrazno odbrusio kako ćemo ipak na kraju morati dati dva, jer zna li ona tko je njegov tata. I, što mislite kako je na kraju bilo i je li tata išao k ravnateljici?
I što je to dijete naučilo?

Ja nekako iz tvog pisanja imam dojam da misliš da se ovdje pola nas slaže s tim tatom i odobrava takve postupke te da u slobodno i radno vrijeme masovno prijetimo učiteljima. I onda s te pogrešne pozicije sudjeluješ u diskusiji.

[jennifer_gentle]

ja i dalje ne razumijem zbog cega profesor koji postuje, uvazava, razumije djecu i tako se prema njima i odnosi ne bi trebao biti u stanju prenjeti odlicno znanje djeci? to da su profesori strucno potkovani, se meni podrazumjeva, pa to ni ne spominjem.

Naravno da je u stanju. To i jest ideal. Nisam primijetila da je nekom to upitno.
Ja se inače sjećam profesora iz srednje koji nisu bili niti stručno previše potkovani.

[Zdenka2]

Odgovor je za Svimbalo (prebrzo se piše): Te situacije ozbiljno ugrožavaju autonomiju profesora i degradiraju školu u cjelini. Kad do toga dođe, puno ovisi o ravnatelju koji bi trebao zaštititi nastavnike od takve vrste nasilja i pritisaka. Također je tu i Agencija za odgoj i obrazovanje.

Ali, mi do sada nismo ovdje diskutirali o takvim ekstremima nego o učeničkom komentiranju za vrijeme sata i za vrijeme ispitivanja. Mislim da takvo ponašanje mnogo bolje može riješiti osobni autoritet nego kazne i da je tako bilo i 1981. i danas.

[jennifer_gentle]

Ja nekako iz tvog pisanja imam dojam da misliš da se ovdje pola nas slaže s tim tatom i odobrava takve postupke te da u slobodno i radno vrijeme masovno prijetimo učiteljima. I onda s te pogrešne pozicije sudjeluješ u diskusiji.

A ja iz vašeg pisanja imam dojam da ti misliš da se pola nas slaže s tim da profesor treba biti neprikosnoveni bog i batina a djeca ni zuc.

[vertex]

Pa je, nekako i imam. Drago mi je ako je pogrešan.

[Svimbalo]

Ja nekako iz tvog pisanja imam dojam da misliš da se ovdje pola nas slaže s tim tatom i odobrava takve postupke te da u slobodno i radno vrijeme masovno prijetimo učiteljima. I onda s te pogrešne pozicije sudjeluješ u diskusiji.

Imaš pogrešan dojam. Navela sam ekstremni primjer, nadovezujući se na Jenin i Zdenkin post. Postavila sam retoričko pitanje, a nisam prejudicirala slaganje s njim.
Možda ste ovdje svi pametni, ali sam sigurna da niste nasilni

[jennifer_gentle]

Pa je, nekako i imam. Drago mi je ako je pogrešan.

Pogrešan je.

[vertex]

Pametni i nenasilni, pa prave smo prilike .

[vertex]

Pogrešan je.

Odlično

[seni]

Meni su ostali u sjećanju profesori koji su bili dobri predavači. neki od njih su bili atile, neki su bli prave pizde od ljudi i nisu bili fer, ali kao predavači su bili izvrsni, stručni, elokventni, kreativni, interdisciplinarni, ju nejm it.

ja mislim da to moze drzati vodu kad se radi o visokom obrazovanju, jer su tada djeca vec na neki nacin i mladi ljudi i mogu divergirati strucnost, karakter i ostalo. i u stanju su to racionalizirati i ne primati tako osobno.
i ja volim slikarstvo velikog nam pabla, ali me nimalo ne odusevljava njegov odnos prema zenama.
za djecu koja idu u osnovni i srednju skolu nisam sigurna da je profesor/ucitelj koji je "pizda od covjeka" dobar izbor.

inace se slazem s tobom da profesorima koje roditelji opsjedaju nije lako.

ne radi se samo o zainteresiranost. meni je potpuno jasno da neku djecu za pojedine stvari ne mozes zainteresirati (no tu bi trebalo prosiriti temu na skole kao takve), no svejedno mozes postici da i djeca manje zainteresirana suradeuju u smislu da ne ometaju.

[Svimbalo]

Seni, ali kako? (btw, tvoja su mi srednjestrujaška razmišljanja, ovako militantnoj, ipak ok, osim onog posta s vrha druge stranice )

[jennifer_gentle]

Ja u principu govorim iz pozicije učenice koja je non stop ometala nastavu.
Pogotovo u prva dva razreda srednje kad me još ništa nije zanimalo i mogla sam cijeli božji dan brbljati pod satom.
Kod onih profesora koji su sustezali od kazni brbljala sam još i više. Kod onih za koje sam znala da će me pozvati pred ploču za kaznu sam šutila i pratila nastavu.
Tako sam se pred kraje škole za neke predmete čak i zainteresirala.

[laumi]

slažem se sa Svimbi, Sanjom i u većem dijelu sa jennifer

naravno da su i meni u najljepšem sjećanju ostali profesori koji su na nas gledali kao na osobe, koji su bili kreativni i koji su nam prenijeli znanje.
nisam ni za kakav "law & order" princip i predavanje ex cathedra. samo mi se ne sviđa činjenica da su učitelji i profesori u dobrom dijelu obespravljeni (ne, ne zagovaram udaranje djece niti sam to ikad iskusila; ne podržavam ni udaljavanje s nastave). badava im njihova karizma i sposobnost nametanja autoriteta kad se susretnu s odgojno zapuštenim djetetom i roditeljima koji u lošem ponašanju svojeg djeteta ne vide nikakav problem i nemaju načina da takvo dijete dovedu u red, nego da se svakodnevno s njim natežu. da, ukoliko je učitelj/profesor iskusan i sposoban, uspostavit će odgovarajući odnos s djetetom koje radi probleme, ali će to često ići na štetu ostale djece, kojoj takve svakodnevne intervencije otežavaju praćenje nastave.

nisam prosvjetni djelatnik, ali sam kći učiteljice i mama jedne učenice, u čijem razredu je jedan dječak koji stvara ozbiljne probleme i učiteljici i ostaloj djeci. učiteljica je divna, puno radi i na onoj odgojnoj komponenti, ali razumijem njezinu frustraciju u situaciji kad mora brinuti hoće li je ravnatelj zvati na odgovornost jer je dječaka koji stalno ometa nastavu izvela u hodnik, objasnila mu da se tako ne može ponašati i rekla mu da se ispriča ostatku razreda zbog ometanja nastave.

[Peterlin]

Kako li se ono zvao topic?

Ja sam išla u školu u sedamdesetima i baš se pokušavam sjetiti, ali nekako.... kao da mi je netko obrisao sjećanja. Sjećam se glazbene dobro, jer tamo mi je bilo lijepo, a osnovna.... kao da nema ničega. Mislim, moram ulagati debeli napor da se bilo čega sjetim. Mislila sam a će se to promijeniti s godinama, kako su mi djeca krenula u školu. Evo, već je stariji u petom razredu, ali ja se vrlo teško prisjećam osobnosti svojih nastavnika.

Sjećam se učiteljice (jer mi je bila susjeda i poznavala sam je prije), sjećam se nekih caka tipa školske priredbe ili školska kuhinja, boravak (ujutro, škola popodne) ali blijedo i nikako.

Srednja škola je druga priča, tako da mi se čini kako to ima više veze s percepcijom i interesima nego sa samim učiteljima/nastavnicima/profesorima. Nisam za njih nešto posebno bila vezana.

Gradivo sam savladala, daklem ljudi su odradili svoj posao kako treba. Možda im je baš to i plus.

Btw. primjećujem istu stvar kod svog mlađeg sina koji je vezan za profesoricu instrumenta u glazbenoj, a osnovnu "odrađuje" jer mora. I nema neke velike razlike 1981/2011 osim u percepciji. Ono što je drugačije je cjelokupna slika društva i sustav vrijednosti, a to se ne može ograničiti samo na školu.

[laumi]

Slažem se da se roditelji često previše miješaju u rad profesora i to nije dobro, ali pravi problem nastaje onda kad roditelji ne surađuju sa školom i podržavaju neprihvatljive oblike ponašanja kod svoje djece.

X

[Sanja]

Sanjo, a zašto podrazumijevaš da se samo konstatira "to je samo dijete" i ništa se ne poduzme? Poanta je u tome da se i razumije i odgaja. Dakle, da se poduzima.

Da, u teoriji bi trebalo biti tako, no u praksi, čini mi se, postoje dvije krajnosti: jako dugo se odmahuje rukom, uz stav "ah, dječja posla", a kad situacija metastazira, odjednom se djetetu lijepe dijagnoze i problem se diže na najvišu razinu. Nekako mi se čini da smo izgubili onu neku zdravu sredinu.

"Dobra djeca" se koristi ne s porugom prema toj djeci, nego prema jednom stavu da su dobra ona djeca koja ne zadaju nikakvog, ili što manje, posla odraslima. To može ići i na štetu takve djece, jer na primjer, moje konstantne glavobolje kroz srednju školu nisu bile baš nikome problem, osim dobroj učenici meni, pa nitko oko njih nije ništa ni poduzeo. Uzrok im je bio samo pritisak škole, ništa drugo. (Pritisak je bio namjeran i "odgojan" - prvi razred nas je jedan dobar broj profesora pokušavao uvjeriti da ipak nismo dovoljno sposobni za tu školu i da još nije kasno da potražimo lakšu.)

Da, neki koriste sintagmu "dobra djeca" (pogotovo za djevojčice) na način koji opisuješ (Juulovski način, rekla bih), no nekima su "dobra djeca" mali poluidioteki ispranog mozga, lijepo ukalupljeni u sustav.

Pritiska i poticaja da prijeđemo u lakšu školu sjećam se i sama iz svog srednjoškolskog doba.

A ovo da je lakše s curama i blago tebi - pa svi na to nailazimo. Uvijek se roditeljima čini da je nekome drugome s njegovom djecom iz nekog razloga lakše. Jedan kolega se čudio kako smo se odlučili na treće, pa nalazi objašnjenje: dobro, vi imate dva muška, s njima se može, curice te iscrpe do kraja.

To već spada u onu da je trava uvijek zelenija kod susjeda.

Slažem se da se roditelji često previše miješaju u rad profesora i to nije dobro, ali pravi problem nastaje onda kad roditelji ne surađuju sa školom i podržavaju neprihvatljive oblike ponašanja kod svoje djece.

Potpisujem bez zadrške!

ja i dalje ne razumijem zbog cega profesor koji postuje, uvazava, razumije djecu i tako se prema njima i odnosi ne bi trebao biti u stanju prenjeti odlicno znanje djeci? to da su profesori strucno potkovani, se meni podrazumjeva, pa to ni ne spominjem.

Seni, nemoj zaboraviti da svi ili barem većina koji su se javili na ovom topicu ima sjećanja iz vrhunskih srednjih škola, isto kao što i tvoja curka ide u jednu takvu. Takve su škole rijetke, imaju probrani učiteljski kadar, ali i izuzetno probrane učenike.

profesori o kojima sam ja pricala nisu bili djecji prijatelji u smislu prijateljstva (za to djeca imaju drugu djecu, nisam ni ja svojoj kceri prijateljica, ja sam joj mama) koja djeca imaju s drugom djecom, niti su isli na familijarnost. nacin na koji ce profesori ostvariti taj odnos uvazavanja, postovanja i poticanja djece je individualna stvar koja djelomicno ovisi i o njihovoj osobenosti, kao i o vremenima, sustavima, kulturama.
nisu ni djeca tako blesava, pa da padaju samo na parkice i slicno.

Točno tako. Nama je čak bilo blesavo kad se jedna mlađa profesorica pokušavala preintenzivno družiti s nama.

sanja, dobro pitanje.
moje opservacije na temu sitnice i ustava su se referirale na konkretnu pricu o jednom po meni ne osobito strasnoj situaciji "ustavnog prava na govor", koja je bila prikazana kao dokaz toga da su danasnje generacije djece "nemoguce" u detalju i globalu .

situacije u kojima postoji jedno sustavno i ozbiljno ometanje nastave su drugog kalibra, pa su i rjesenja (ako ih ima) kompleksnija, te ukljucuju suradnju puno vise i institucija i osoba.
u pravom razredu osnovne skole je u razredu cure bilo dvoje djece vrlo teskog i problematicnog ponasanja (sto je bilo prilicno za ocekivati kada si upoznao roditelje). nakon prvog razreda su otisli u drugu skolu.

Sustavi obrazovanja u Hr i A toliko su različiti da je, vjerujem, teško na forumu ukratko objasniti te razlike. Kod nas u razredu, znaš i sama, takvih je učenika mnogo više (rekla bih, trećina razreda). Od svih tih klinaca koji su cijele godine zdušno ometali nastavu i radili nered, samo je jedan pao razred (aha, i to se događa, mali ponavlja prvi osnovne). Ostali su se provukli - imaju minimum znanja, zaista minimum, ali dovoljno da ostanu u razredu. Očigledno ih je previše da bi bili zamoljeni da se ispišu (da, ovdje je to u boljim školama praksa, koliko god ružno ili okrutno zvučalo), tako da opet imamo situaciju u kojoj grupica učenika terorizira većinu, uz toplu podršku svojih roditelja, koji svoju djecu smatraju pametnim individualcima, a našu zatupljenim glupanima. (Malo karikiram, ali nisam daleko od istine.) Sad smo čak dobili i posebni program (koji i posebno plaćamo) za "razvoj samosvjesti, komunikacije i uvažavanja sebe i drugih", jer škola, očito, mora provoditi i kućni odgoj, kad već roditelji to ne žele ili nisu sposobni.

Bila bih sretna kad bi povremena upadica o ustavnim pravima bila najveći problem u razredu moje kćeri.

I što je to dijete naučilo?

Da je njegov tata jači od učiteljičinog.

[laumi]

slažem se sa Svimbi, Sanjom i u većem dijelu sa jennifer

naravno da su i meni u najljepšem sjećanju ostali profesori koji su na nas gledali kao na osobe, koji su bili kreativni i koji su nam prenijeli znanje.
nisam ni za kakav "law & order" princip i predavanje ex cathedra. samo mi se ne sviđa činjenica da su učitelji i profesori u dobrom dijelu obespravljeni (ne, ne zagovaram udaranje djece niti sam to ikad iskusila; ne podržavam ni udaljavanje s nastave). badava im njihova karizma i sposobnost nametanja autoriteta kad se susretnu s odgojno zapuštenim djetetom i roditeljima koji u lošem ponašanju svojeg djeteta ne vide nikakav problem i nemaju načina da takvo dijete dovedu u red, nego da se svakodnevno s njim natežu. da, ukoliko je učitelj/profesor iskusan i sposoban, uspostavit će odgovarajući odnos s djetetom koje radi probleme, ali će to često ići na štetu ostale djece, kojoj takve svakodnevne intervencije otežavaju praćenje nastave.

nisam prosvjetni djelatnik, ali sam kći učiteljice i mama jedne učenice, u čijem razredu je jedan dječak koji stvara ozbiljne probleme i učiteljici i ostaloj djeci. učiteljica je divna, puno radi i na onoj odgojnoj komponenti, ali razumijem njezinu frustraciju u situaciji kad mora brinuti hoće li je ravnatelj zvati na odgovornost jer je dječaka koji stalno ometa nastavu izvela u hodnik, objasnila mu da se tako ne može ponašati i rekla mu da se ispriča ostatku razreda zbog ometanja nastave.

tu mislim na učitelje; oni nemaju načina. pišem na brzinu pa je malo nejasno, ispričavam se.

[Zdenka2]

Jennifer, po načinu kako si pisala mislila sam da si profesorica premorena djecom koja ometaju nastavu, pa me nemalo iznenadio tvoj post u kojem kažeš da nemaš profesorskog iskustva nego samo iskustvo učenice koju je strah od kazne primirivao. Kažeš da ne misliš da profesor mora biti autoritativni bog, ali kakav bi po tvom mišljenju trebao biti?

Moja djeca su školarci i imam svakodnevan uvid u to što se događa. Možda kažnjavanje ispitivanjem i ocjenama ne postoji na papiru, ali postoji u praksi. I to ništa ne rješava, kao ni ostale kazne. Djecu s kojom bi se dalo nešto učiniti na drugi način to gura u otpor, a djeca problematičnog ponašanja nastavljaju svoju konstantu i ne dira ih što imaju loše ocjene, ukore i druge kazne. Ponavljam, kod djece iz prve skupine treba promijeniti pristup, a s djetetom problematičnog ponašanja treba raditi školski ili neki drugi psiholog, jer su tu problemi daleko dublji od toga imaju li profesori instrumentarij kazni ili ne. (Sanja, dijagnoze neke djece nisu puko opravdanje za njihovo ponašanje.) Ovako ispada da se problem takvog djeteta zapravo ignorira, a kazne ispadaju kao neka kantica kojom se pokušava gasiti požar.

[Sanja]

Djecu s kojom bi se dalo nešto učiniti na drugi način to gura u otpor, a djeca problematičnog ponašanja nastavljaju svoju konstantu i ne dira ih što imaju loše ocjene, ukore i druge kazne. Ponavljam, kod djece iz prve skupine treba promijeniti pristup, a s djetetom problematičnog ponašanja treba raditi školski ili neki drugi psiholog, jer su tu problemi daleko dublji od toga imaju li profesori instrumentarij kazni ili ne.

U našem razredu je problem suprotan; stalno se radi uz pomoć pohvala, pozitivnog pristupa, uvažavanja djeteta kao osobe i isticanja njegovih najboljih karakteristika... Pojedinac nema baš nikakvih, zaista nikakvih negativnih posljedica svoga lošeg ponašanja, ali grupa/razred ima. No, što kad djecu ne motivira pohvala ili nagrada?

Kakvu poruku iz takve situacije dobivaju "problematična" djeca, a kakvu "dobra"?

(Sanja, dijagnoze neke djece nisu puko opravdanje za njihovo ponašanje.)

Naravno da nisu, nadam se da nisam zvučala kao da mislim da jesu. Ali često daju roditeljima zeleno svjetlo da operu ruke od vlastite odgovornosti i odgojnog zanemarivanja djeteta.

[Zdenka2]

A zbog čega su ta "problematična" djeca problematična? I, zanima me i to, bi li kažnjavanje nešto promijenilo u njihovom ponašanju? Ono što sam napisala proizlazi iz konkretnog slučaja djeteta koje ide u školu s mojima i koje svojim ponašanjem i poždere barem trećinu sata. U pet godina kazne nisu učinile ništa, a ništa se drugo nije poduzimalo. Tu je problem u roditeljima koji apsolutno ne surađuju, ali mislim da je škola morala naći neke instrumente da se s tim djetetom radi i rješavaju problemi dok je bilo vrijeme.

[Peterlin]

Da, da... ovakvo je i naše iskustvo. Problematična djeca (naročito u nižim razredima) najčešće su slika i prilika problematičnih odraslih - ili roditelja ili učitelja.

U razredu, učitelj / nastavnik je odrasla i odgovorna osoba čiji je zadatak izaći na kraj s "problematičnom" djecom. Ako ne može sam/sama, tu su roditelji, stručne službe, cijela piramida.

[Sanja]

Zdenka, i kod nas je problem u roditeljima, ali i u broju učenika u razredu. Znam da je najbolje da u razredu ne postoji nijedan takav, ali s jednim-dvojicom se još može izaći na kraj. No, što s petoricom-šestoricom istinski problematičnih i još četvoricom povodljivih?

Ne mislim da su kazne rješenje, poanta je u tome što ne znam što bi bilo rješenje. Škola se trudi, nastavnica se trudi, pomoćna nastavnica se trudi, no - koliko vidim - roditelji su najslabija karika.

Druga je stvar što se zbog nepodopština te grupice obično kazni cijeli razred, pa ta djeca još dodatno imaju osjećaj moći koji, budimo iskreni, počiva na prilično konkretnim temeljima.

[jennifer_gentle]

Ne znam zašto si toliko iznenađena, zar misliš da svatko tko je na "onoj" strani mora biti profesor i time osobno povrijeđen temom? ja jesam profesor po struci, ali ne radim u struci (sad ne znam da li da dodam-hvala bogu )
Po mom mišljenju bi profesor trebao biti stručan, kreativan, sposoban zainteresirati djecu i prenijeti znanje, strpljiv, komunikativan i sve one divne stvari koje ste ti i ostale pisale na temi.
Mislim da se u tome pretjerano ne razlikujemo.
Što se tiče "problema" djece koje ometaju nastavu-mislim da većina djece nema neki specifičan problem, već je tu u prvom redu dječja zaigranost i dosada, bar je tako bilo u mom slučaju.
Naravno da djece s problemima ima i da ih treba detektirati i drugačije im pristupiti. Ali kad je u pitanju bezazleno dječje brbljanje ja mislim da je neki oblik sankcija nužan.
Također mislim da u nekoj dobi neka djeca nisu još sposobna internalizirati motivaciju za praćenje predmeta koji su im dosadni, ma kako profesor bio zanimljiv.
Ukoliko ne postoji neki instrumentarij, mislim da će takva djeca izgubiti više nego što bi mogli dobiti svojim "suverenitetom".

To mi je nekako kao da iskreno očekujemo da će tinejdžer doći kući u ponoć iako ima izlaz dokle hoće, samo da se stigne dobro naspavati.

[Zdenka2]

Mislim da bi škola trebala oslabiti njihovu moć razdvajanjem. Imala sam jednu takvu skupinu studenata - jedan je bio pravi zloduh, nije ga zanimalo ništa osim provociranja i ometanja nastave. Imao je nekolicinu vjernih sljedbenika i još nekolicinu poklonika. Jedna manja grupa koja nije bila u tome i pokušavala je raditi bila je inferiorna ovima. Sve su radili kolektivno, upravo sljedbenički. Učili su zajedno, uvijek bili zajedno i to uglavnom po lošem poslu. Riješila sam problem tako da sam razbucala njihovu grupu, da sad ne pišem detalje o načinu kako sam to napravila - rezultat je bio da sam im jasno pokazala da je u njihovom interesu da misle svojom glavom i da idu za svojim interesom kao studenata, a ne za ovim kolovođom. U ovom tvom slučaju bi škola trebala raspodijeliti ove problematične po razredima, a možda i po školama.