tekst je iskarikiran ali po meni nije daleko od istine. društvene promjene su donijele mnoge korisne i lijepe stvari, s jedne strane.
s druge su nam naštetile, po mom skromnom sudu. istina je da smo se odmakli od nekih prirodnih i spontanih ponašanja. to je taj dvosjekli mač, nekako ispada da svaki napredak nužno guši i neke dobre strane starih vremena.
meni se čini da su današnja vremena iskomplicirala život i življenje do maksimiuma.
odnosno, da smo mi ljudi uslijed bezbrojnih mogućnosti, informacija, saznanja i materijalnih blagodati sami sebi i svojoj djeci zapetljali život.
naravno, postoji nešto što se zove izbor pa možeš izabrati biti jednostavniji, skromniji, više povezan s prirodom, duhom...
ne kupovati bezbroj igračaka, izaći s djetetom u šumu, igrati graničara, družiti se s prijateljima van birtija, bez skupig vina i večera. sve to stoji.
uopće ne znam jel iko razumije što ja sad ovdje pričam, otišla sam u širinu a i u dubinu
.
ali nedavno sam naišla na tatekov post od prije par godina i obradovalo me je koliko čovjek razmišlja blisko mom vlastitom razmišljanju, a tako lijepo to umije artikulirati!
dakle ukratko, stvoriti vlastiti mikrokozmos u kojem si okružen aktivnostima i ljudima koji ti pašu i na taj način izraziti svoj stav. dakle, ne pobjeći na velebit i uzet stado ovaca, izolirati se skroz, već živjeti život sada i ovdje, samo ne dopustiti da te ovaj pritisak modernog doba samelje.
ili tako nekako, uglavnom...
zašto ja to sad pričam?
pa zato jer valjda osjećam nostalgiju za tim prošlim vremenima, ne isključivo iz razloga što sam tada bile dijete pa mi je automatski ono onda bilo bolje. zato jer mi je tužno gedati djecu koja nemaju više takvu slobodu, toliku slobodu i radost djetinjstva, nesputane igre bez velikog straha od luđaka u nabrijanim autima, od toliko broja poremećenih pedofila. djecu oslobođenu od tolike količine obaveza, djecu neopterećenu od toga" tko fura tenisice s placa" i tko nosi prošlogodišnji a ko može i ovogodišnji model mobitela, pardon iphona...
zapravo ispada da sam ja ogorčena na naoredak, što bi bilo uistinu grozno. zahvalna sam svim velikim umovima znanosti i umjetnosti koji svakodnevno otvaraju nove vidike čovječanstvu, zahvalna sam na svim tehničkim izumima i medicinskim otkrićima koji su spasili milijune ljudskih života, koji nam omogućuju da saznajemo nove stvari, obogaćujemo život novim spoznajama. sve je to bitno i važno.
ali, ali, ne mogu da se ne zapitam koliko moramo dati da bismo dobili. svaki dan, iznova gledajući svoje dijete u njenom djetinjstvu pomislim je li moj život u tim godinama bio manje opterećen a više dječji? ispada da su djeca danas razmažena, nezahvalna, drska i svakakva a mene zanima ako je to istina, kolika je naša zasluga u svemu tome?