Roditeljsko pismo

[Zubic vila]

ina, potpuno mi je jasno što govoriš. Prva sam, čini mi se, spomenula komociju kao, po meni, nimalo lijep razlog smještanja roditelja u dom, onda kad bi uz malo truda oni mogli ostati unutar obitelji. Imam iskustva i sa ne tako idiličnom obiteljskom situacijom zbog brige za stare i nemoćne, i domovima i sondama za hranjenje i znam o čemu pričam. Ne osuđujem nikog, ali znam da ja ne bi mogla živjeti sa spoznajom da mi majka ili otac kojima nikad ništa nije bilo teško za mene umiru sami u domu, a da ja za to vrijeme ne dajem koliko bi mogla. Ne znači da se moram "satrati" i zanemariti svoju djecu ili brak, ne znači da je dom uvijek komotno rješenje, oni koji ne mogu bez nadzora 24/7 ionako ne mogu ostati u obitelji u kojoj svi rade i nema se novaca za privatnu medicinsku sestru za to vrijeme, ali kad netko unaprijed zna da ni u kom slučaju neće uzeti k sebi svoje stare i nemoćne roditelje, kakva god konkretna situacija bila kad to vrijeme dođe- pa dozvoli da mi to smrdi na komociju, u nimalo pozitivnom smislu.

Disclaimer: ne govorim o obiteljima s dugotrajno poremećenim odnosima, roditeljima koji nisu brinuli o svojoj djeci kada je trebalo i sl. već o koliko toliko normalnim obiteljskim odnosima koji nisu u pravilu ni savršeni ni uvijek idilični, ali podrazumijevaju određenu količinu ljubavi i privrženosti.

[Zubic vila]

Naravno, sve ćemo vidjet, ako dotle dođemo. Ali, ako se nađeš u situaciji svoju opstojnost (fizičko zdravlje, zdravlje svoje djece, poslove, odnos s mužem itd.) potredit situaciji brige za nepokretnog bolesnika 24/h, onda nećeš govorit o komodu i potrebi za zabavljanjem, nego o potrebi za preživljavanjem sutrašnjeg dana.

I s obzirom da sam to doživila, napravit ću sve da ne budem na teret svojoj kćeri, jer mislim da je to jedna od težih pokora koje je mogu snaći, ako bude baš tako.

U ovome te potpuno potpisujem i čini mi se da i govoriš čitavo vrijeme baš o situacijama gdje su roditelji nepokretni i zahtijevaju količinu brige i rada koja daleko nadilazi mogućnosti osobe koja uz to radi i brine o djeci.

U svakom slučaju u interesu je svih nas da se poboljša sustav brige za starije osobe, po meni bi svakako bilo kvalitetno rješenje za osobe koje nisu više u stanju živjeti same, dom gdje ta osoba ima tople obroke, lijep smještaj, dostupnu liječničku skrb, društveni život među vršnjacima, a opet u blizini obitelji koja ju može bez posebno mnogo vremena ili putnog troška često posjetiti i sl.

[sirius]

Meni je pismo užasno patetično.
Osobno nema ništa protiv domova umirovljenika, ako je to osobni izbor osobe donesen u vremenu i stanju kad je ona još sposobna i voljna za promjenom i društvenim životom.
Ali zanositi se idejom da je bolesnoj, teško pokretnoj , dementnoj osobi radost odlazak u dom u takovom stanju, tada se gadno varate. Moj otac je bolovao prilično mlad i od teške bolesti, cijelu svoju bolest je proveo u obitelji, njegova majka, moja majka i moj brat brinuli su se o njemu 24 sata u bolesti, ja sam mu davala lijekove protiv bolova u injekcijama nekoliko puta dnevno, kad mu se pogoršalo završio je u bolnici na kisiku ...nitko mu tamo nije davao lijekove protiv bolova kad je trebao, plakao je kao malo dijete da želi umrijeti kod kuće, nabavili smo aparat za kisik i doveli ga kući...imali smo smjene uz njega i nakon dva tjedan je umro. Možda nije bio star i nije trajalo godinama, ali je bio slučaj za instituciju.
Svatko treba biti odgovoran prema svojoj obitelji prema svojim mogućnostima i unutarnjem osjećaju odgovornosti, nema tu romantike, samo život.
Kojeg prihvatiš ako možeš onakvog kakav je...
Ali pričati da je smještanje staraca (invalida, teških bolesnika, ...nastavite niz) u institucije nekakav ideal , teško.

[adal]

Moze i jedno ovakvo pismo....


Sine moj.... Nakon dugog izbjegavanja i odugovlačenja, sine, tvoja jadna mati ti šalje ovo pismo. Napisala ga je u više navrata jer su je suze prekidale. Ali, zaustavila je suze, a srce joj je zadrhtalo pa je napisala: Sine moj, nakon ovog dugog života vidim da si odrastao čovjek savršenog razuma, određenih emocija. Moje pravo kod tebe je da pročitaš ovaj papirić, a ako hočeš, možeš ga nakon toga ...pocijepati isto onako kao što si pocijepao moje srce u djeliće. Prije dvadeset i pet godina, sine moj, najsretniji dan u mom životu bio je kada mi je doktorica rekla da sam trudna. Sine moj, majke dobro znaju značenje ovih riječi. One su pomiješane sa radošću, veseljem i početkom tegoba, slabosti i psihićkih i fizičkih promjena. Nakon ove radosne vijesti ja sam te nosila devet mjeseci u svom stomaku. Ustajala sam teško, spavala isprekidano, teško sam mogla jesti, a još teže disati. Međutim, sve to nije umanjilo moju ljubav i radost prema tebi. Naprotiv, ljubav prema tebi povečavala se svakim novim danom i sve više i više očekivala sam i željela tvoj dolazak. Nosila sam te, sine, i prelazila iz slabog u slabije stanje. Bolovi su se povečavali, ali ja bih se radovala tvojim pokretima. Radovala sam se što si postajao sve teži i veći, iako mi je to bio težak teret. Bila je to dugotrajna patnja nakon koje je došlo jutro iza jedne isto tako mukotrpne noći u kojoj nisam oka sklopila. Te noći mi se tijelo nije smirilo ni na trenutak. Osjećala sam teške i nesnošljive bolove. Obuhvatao me strah i trepet. Stvari o kojima jezik ne može govoriti. Bolovi su me savladali do te mjere da više nisam mogla ni plakati. Ispred sebe sam gledala smrt u više navrata. Sve je tako bilo dok ti nisi došao na ovaj svijet pa su se moje suze pomiješale sa veseljem tvoga plaća. Svi moji bolovi su nestali, a rane zacijelile jer sam pored tebe zaboravila na sve muke i bolove. Sagnula sam da te poljubim prije nego te je posula prva kapljica vode. Sine moj, prolazile su godine tvoga života a ja sam te nosila u svom srcu. Kupala sam te i prala svojim rukama. Moje krilo bilo je za tebe postelja. Moja prsa bila su izvor tvoje hrane. Noćima sam bila budna kako bi ti spavao. Danju sam se patila da bi ti bio sretan. Moja najveća želja bila je da vidim tvoj osmijeh. A najviše bi me obradovalo kada bi zatražio od mene da učinim nešto što će tebe razveseliti. To je bio vrhunac moje sreće. Prolazile su noći i dani a ja sam bila poput poslušne sluškinje koja je stalno radila. Poput dojilje koja nije prestajala dojiti. Radila sam bez odmora. Molila sam za tvoje dobro i uspjeh i nisam to zaboravljala. Pratila sam tvoj napredak svakog dana sve dok nisi odrastao u mladića. Na tebi su se pojavili znakovi odraslog muškarca. Ja sam opet pohitala na sve strane da ti pronađem ženu koju si ti želio. Došao je dan tvog vjenčanja, približio se trenutak tvoje svadbe. Moje srce se cijepalo, a suze su mi potekle. Radovala sam se tvom ponovnom životu. Ali mi je bilo žao što češ se rastaviti od mene. Prolazili su teški trenuci i spore minute. Nakon toga nisi više bio moj sin nego neko drugi, jer te ja nisam takvog poznavala. Nestao je tvoj osmijeh, tvoj glas je utihnuo, lice ti se smrklo. Odbacio si me i zaboravio si na moje pravo. Prolazili su dani a ja sam pratila kada češ se pojaviti ili kada ću čuti tvoj glas. Međutim, dani su jedan za drugim prolazili a ti se nisi javljao. često sam gledala prema vratima, ali ti se nisi pojavljivao. Kada bih čula zvono telefona, ja bih zadrhtala. Nakon toga počela sam umišljati da telefon zvoni. Evo noći čija se tama spustila, dani su postali dugi, ali ja te nisam vidjela niti glasa tvoga čula. A ti si zaboravio na onu koja ti je najbolje u životu služila. Sine moj, ja ne tražim osim ono najmanje. Podari mi u svom životu barem mjesto koje imaju tvoji najnebitniji prijatelji. Sine moj, učini me svojom mjesećnom stanicom gdje ću te vidjeti bar na nekoliko minuta. Sine moj, leđa su mi se savila, udovi su mi se iskrivili, bolesti su me shrvale, a bolovi me sve češće posječuju. Ne mogu da ustanem osim sa poteškočama, niti da sjedim osim sa tegobama, ali moje srce još uvijek kuca sa osjećajem ljubavi prema tebi. Kada bih te neki čovjek počastio jednim danom, ti bi ga pohvalio za njegovo dobro djelo i lijep odnos. Tvoja majka ti je učinila dobro koje ti ne vidiš dobrim, niti smatraš da možeš da se zahvališ za njega. Ona te je služila godinama i godinama te pazila. Gdje je nagrada i obaveza prema njoj? Zar te je do te mjere dovela tvrdokornost? Sine moj, kad god bih saznala da si sretan u životu, to bi povečalo moju radost i sreću. Čudila sam se jer ti si bio odgajan mojom rukom. Ali koji sam ja to grijeh počinila da sam ti postala toliki neprijatelj kojeg ne možeš ni da vidiš ili da podneseš da me posjetiš? Da li sam ijednog dana pogriješila u svom odnosu prema tebi? Podari mi barem mjesto među svojim slugama. Pokloni mi samo dio svoje milosti. Učini dobro prema meni
. Sine moj, ja se samo nadam da te vidim i ništa više od toga. Dopusti mi da vidim tvoje smrknuto lice i način na koji se ljutiš. Sine moj, srce mi se raspalo, suze mi teku, a ti si živ i opskrbljen si. Ljudi još uvijek pričaju o tvom lijepom odgoju, milosti i plemenitosti.Sine moj, zar te nije navelo srce da se smiluješ jadnoj ženi koju je bolest uništila, a tuga srušila, ženi čije suze neprekidno teku, srce se guši u tuzi, ženi kojoj se kosa u smotuljke umotala, a tijelo našaralo od rana, ženi bez ikoga svog?
Sine moj, ja tebe poznajem iz djetinjstva, poznajem te kad si stasao u mladića.
Sine moj, ja se neću nikome žaliti, niti ću govoriti o svojoj tuzi, jer ako se podigne iznad nebesa, i ako otvori vrata nebeska, tebe će pogoditi nedaća nepokornosti roditelju. A na onom svijetu znaš da će te pogoditi velika nedaća. Ne, ja to neću učiniti. Sine moj, ti si još uvijek dio moga tijela, miris moga srca i radost moga dunjaluka. Probudi se, sine! Godine će proći a ti češ postati otac i ostarit češ. Ali, nagrada je shodno djelu. Ti češ pisati svom sinu pismo sa suzama isto ovako kao što sam ja tebi ovo napisala.
. Obriši joj suze, ukloni joj tugu, ali ako hočeš, onda nakon toga pocijepaj ovo pismo. Sine moj, ko učini dobro djelo – čini ga sebi, a ko učini loše – učinit će ga protiv sebe.

[Peterlin]

Svrbi me da kažem što mislim o ovom roditeljskom pismu, ali ne... ipak ne... da mi admini ne počupaju perje iz repa. Bude netko drugi.

[sirius]

adal, i ovo je patetično.

[Mima]

malo je reći

[sirius]

malo je reći

zapravo me ovo posjeća na pučku školu, na one pjesmarice u koje su se pisale ljubavne pjesmice, pa probodena srca uz to, pa one razglednice sa parovima koji se ljube ili maldaunčadi raznom u crno bijelim tonovima, te sličice iz Brava.

Uglavnom, molim vas , dosta pjesmica, ajmo probati iz njih neku temu napraviti (ako se da)...

[cvijeta73]

Opet, ono nemoš' sjedit satima? A doma bi mogla? Što se mijenja? Radi se, dobrim dijelom, o tome kako bismo mi mogli lakše živit i što se nama čini, jer se meni pak čini, da je starcima koji prolaze "zadnje dane", a neki i zadnje godine, u demenciji i nemoći, u dobroj mjeri svejedno.

a nije im svejedno, u to sam uvjerena. ako nisudementni. a i ako jesu, tko zna.
mijenja se puno, ne bih morala sjediti satima, njoj bi bilo dovoljno da bude dio životnog muvinga.
ma kužim ja tebe, ali, kažem, nisam načisto.
a šta nije isto onda s djecom, sa mužem, sa svim, možda te zapadne teško bolesno dijete, teško bolestan muž, ne znam. pa radi drugog djeteta se ne možeš satrati. ili, radi djece se ne možeš satrati s bolesnim mužem.
a možda te napadne neka druga nedaća u životu, pa ti je opet teško. ono što se svi nadamo izbjeći.

a ne znam, teška je to tema, najbolje bi bilo imati para, s novcem je sve lakše, i mladost, al bome i starost

ovo prvo pismo je patetično, al ajd, može potaknuti raspravu.
ovo drugo je toliko antipatično da mi dođe da kažem toj da šta hoće, nije ni čudo da joj se sin ne javlja

[Optimist]

ovo prvo pismo je patetično, al ajd, može potaknuti raspravu.
ovo drugo je toliko antipatično da mi dođe da kažem toj da šta hoće, nije ni čudo da joj se sin ne javlja

E, baš si me nasmijala.

Ma, da, patetično je i jedno i drugo, ali patetiku na stranu...

Svi bismo mi htjeli upravljati svojim životima i svakodnevno se trudimo držati konce u rukama, ali život je često nepredvidiv, ne znamo što nas čeka i ne nosimo se svi isto sa istim stvarima. Ono što je meni sitnica, nekom drugom može biti ogroman teret i obrnuto.
Nije isto brinuti se za roditelje s kojima imamo dobar i za roditelje s kojima imamo loš odnos.
I mislim da ne treba praviti veliku nauku od ove teme: bitno je da damo od sebe onoliko koliko možemo i pomognemo svojim roditeljima.
Moram priznati da sam na pismo gledala isključivo iz svoje perspektive - čitajući postove, proširila sam vidike. Neka svatko radi u skladu sa svojom savješću i moralnim vrijednostima.

[meda]

ja ne volim kad se stvari podrazumijevaju. i mislim da je to glavni razlog tih problematicnih situacija. kad ljudi ne daju koliko zele nego koliko misle da moraju. i onda se dogadaju ovakve situacije ko ova kod trine.

ja u principu uopce ne kuzim ove tipicne staracke spike koje vidim oko sebe, ja se nadam da necu bit tak naporna i kukat non-stop. ja se u stvari nadam da necu predugo zivjet, bar da necu dozivjet onu staracku nemoc.

prema domovima nemam tako negativan stav. naravno, puno ovisi i o kojem domu je rijec. ali mislim da ljudi malo vole pit krv svima oko sebe kad zadu u tu neku dob kad se osjecaju beskorisnima, u stilu pisma ove zene gore (to je meni bolesno) pa onda nije toliko problem taj dom nego želja da se drugima zagorca zivot.

[rehab]

Pisma su mi grozno patetična
Što se rasprave tiče, nikada ne bih nabijala svome djetetu na nos osjećaj dužnosti i zahvalnosti prema meni. Ali nadam se da ću ostvariti takav odnos s djecom da me neće poslati u dom jednog dana ako postanem nemoćna. Strašna mi je pomisao da bih mogla umrijeti izvan svoga doma, bez ljudi koje volim najviše na svijetu. Radije bih da plate nekoj medicinskoj sestri da im pomaže oko mene, nego da taj novac uplate za dom. Svojim roditeljima bih mogla štošta zamjeriti, ali isto im to ne bih priuštila (osim ako sami to ne požele).

[Optimist]

ja u principu uopce ne kuzim ove tipicne staracke spike koje vidim oko sebe, ja se nadam da necu bit tak naporna i kukat non-stop. ja se u stvari nadam da necu predugo zivjet, bar da necu dozivjet onu staracku nemoc.

X

Drago mi je da sam upoznala fora starce koji uopće nisu naporni, dapače. Čak je (bilo) zanimljivo proćakulati s njima. Istina, u manjini su.

[mitovski]

Ovakve i slične mailove odmah brišem i diže mi se kosa na glavi od njih, ali ja ovaj mail nisam shvatila ovako kako su neki napisali. Ne radi se tu o tome nemoj me dati u dom kad ostarim i brini se za mene kako god znaš i umiješ i ako će tvoj život patiti.
Ovdje se govori o samo malo strpljenja prema starijima i razumijevanja, jer istina je da mi mladi često ne razumijemo pa i ne možemo shvatiti kako su naši roditelji, bake ili dijedovi koji su nekada bili sasvim drugi ljudi, moćni, jaki i sposobni postali 'nesposobni'.
Ja sam dijete starijih roditelja, mama je imala 42, a tata 55 kad su me dobili pa ovaj mail gledam iz svojeg kuta. Moram priznati da sam ja bila zatečena kad su njihove sposobnosti počele slabjeti i nisam se uvijek baš najbolje snašla i nisam uvijek imala strpljenja. Tata je umro prošle godine u 86g nakon moždanog udara a mama danas ima 74g i početak demencije i moram prizbati da me ta njena bolest pokosila i snašla nespremnu. Naime ona je bila žena lavica, stijena, sposobna, žena ljubav, moja najbolja prijateljica i moj najveći oslonac u životu i kad je bolest počela pokazivati svoju ružnu stranu ja sam bila zatečena i znala sam i još sad znam poviknuti na nju kad me 10 puta pita jedno te isto, jednostavno zato što ne mogu vjerovati da je to ta osoba koja je nekada bila oličenje snage. I ovaj mail mi je, ne mogu reći otvorio oči, ali ukazao na neke moje greške.
A što se tiče pitanja dom ili život u obitelji, nemam dileme, dokle god budemo mogli mama će živjeti s nama, a kada bude trebala 24h njegu, kada briga oko nje počne utjecati na naš život u smislu egzistencije, psihičkog i fizičkog zdravlja, toga da svoje dijete ne mogu odvesti niti u šetnju i kada budem mislila da je dom bolja opcija, ići će u dom. Ona ionako već 15g govori da želi u dom, jer nikada nije željela nikome biti na teret, a bome niti ja ne želim jednoga dana biti na teret svojoj djeci, i ja i muž smo rekli kada ne budemo mogli odosmo u dom.

[Optimist]

ja ovaj mail nisam shvatila ovako kako su neki napisali. Ne radi se tu o tome nemoj me dati u dom kad ostarim i brini se za mene kako god znaš i umiješ i ako će tvoj život patiti.
Ovdje se govori o samo malo strpljenja prema starijima i razumijevanja, jer istina je da mi mladi često ne razumijemo pa i ne možemo shvatiti kako su naši roditelji, bake ili dijedovi koji su nekada bili sasvim drugi ljudi, moćni, jaki i sposobni postali 'nesposobni'.

I ja sam pismo ovako shvatila.

[ina33]

Ja bih na "tvoja jadna mati" zaustavila čitanje i bacila, tj. na to sam stala čitat. Grozna mi je ova patetika, doslovno mi se ježi kičma od toga jer je to igra na osjećaj krivnje (roditeljska "žrtva"), po meni to nije temelj za zdrave odnose... nikad.

Post od mitovski - to mi je OK i u tom smjeru i ja razmišljam, tj. i mi smo, kao obitelj, razmišljali.

Domovi se na ovom topicu nisu idealizirali - i sama sam napisala da su neka mjesta strava i užas, ali, brate mili, nisu svi niti stratišta i ono "strpavanje u dom" spika.

[vertex]

Da, kužim. Ali, ne možeš opet zanemarit ogroman skup di je. Onaj di nije - to je super, daj nam Bože svakome tako, em iz perspektive roditelja, em iz perspektive djece. Ti se uklapaju u "Roditeljsko pismo" skroz.

Drago mi je da smo se sporazumjele.
Ne zanemarujem ovaj skup gdje je situacija najteža. Mislim da je to onda za živjeti dan po dan, i donositi odluke ovisno o stanju cijele obitelji.

[Optimist]

I ja sam pismo ovako shvatila.

Napomena: mislila sam na prvo pismo

[mitovski]

Ovo drugo pismo sam tek sad vidjela...moj se post isto odnosio na prvo pismo...ovo drugo je stvarno pretjerano. Prvo pismo daje malo na razmišljanje koliko imamo strpljenja i razumijevanja prema starijim osobama. Kad nas dijete pita 5 puta istu stvar odgovoriti ćemo i iako će nam isto možda pomalo ići na živce, udahnuti ćemo i ipak odgovoriti jer to je dijete, međutim kad nam starija osoba 5 puta postavi isto pitanje nemamo baš toliko razumijevanja.Život sa starijim osobama nije nimalo lak, kad sam ja imala 20g, tata je imao 75, a mama 62 i tu su se već polako počele vidjeti neke staračke boljke. Opet ovisi i tko je kakvog karaktera, tata nije imao razumijevanja za mlade, uvijek je htio biti u centru pažnje, ono što je zamislio moralo je biti sad i odmah i koliko god se ja trudila nije bilo dovoljno, mama je potpuna suprotnost tome. Tata nije htio niti čuti za dom jednoga dana, ako i možda, a mama je stalno nagovarala da se predaju papiri.Ovih dana baš intenzivno razmišljam kako ćemo jednom zbrinuti mamu jer ima početak demencije i za sada je to još super koliko može biti, ali pitam se što kada bude trebala 24h njegu. Mi smo živjeli u MM-ovom mjestu, ali smo se prije mjesec dana vratili u Zagreb zbog raznih razloga, a jedan od najvažnijih je mama koja nebi mogla još dugo sama. Jednoga dana kada će joj trebati stalna njega, razmišljali smo platiti osobu koja bi bila s mamom kući dok mi radimo, ali onda mi je palo napamet da kada dođemo s posla mi moramo biti s njom svake minute, a imamo malo dijete i nadamo se kroz koju godinu imati još koje i kako onda to sve uskladiti.

[apricot]

I misliš da ja ne pomislim: taman ćemo malo uhvatit lufta od djece, a onda će stari navalit . Kad ćemo putovat, kad ćemo se zabavljat, kad ćemo malo noge u zrak...A šta je to nego želja za bit komodan? Ne znam šta ćemo i kako ćemo, ali očekujem od sebe da ne pretpostavljam svoju zabavu tuđoj patnji.
A to što ćeš ti htjet ako budeš stara i prisebna...to ćeš još vidjet. Iz mog iskustva, perspektiva se zna jako promijeniti.

o, kako ovo sve potpisujem.
posebno ove dvije zadnje...

svi mi razmišljamo na jedan način dok nas ne "sastavi" situacija...

znam neke ljude koji su u neobaveznim razgovorima govorili da bi, ako teže obole... željeli ovo ili ono.
a da vidiš sad; bore se za svaku sekundu života, ma kako on (sa ondašnje pozicije) nekvalitetan i jadan bio...

pričekajmo...

[ina33]

Vlastita perspektiva i perspektiva sastavljanja situacije, naravno, igra u svim smjerovima - znam neke koji su govorili rekli "ja ne bih nikad roditelje u dom (i neizrečeno "strpala")", pa su komentirali - kako vi živite, užas, ne nema šanse.

[mitovski]

Razlika između moje mame i tate je bila 13 godina i mama mi je na neke tatine postupke znala reći: 'Ako ja budem ovakva udari me tavom po glavi, ako budem ovako čangrizava i netolerantna i zajedljiva.'. Prošle su godine i moja mama je bila zadnja osoba na svijetu za koju bih rekla da će postati čangrizava i da će joj smetati sve i svašta, mislila sam to je nemoguće, ona je najtolerantnija osoba na svijetu, puna ljubavi, pažnje i razumijevanja i gle čuda što se dogodi. Dobro moram priznati da nije ni približno toliko čangrizava i netolerantna kako neki znaju biti, ali ponekad u nekim trenucima izgovori rečenicu ili napravi upravo ono za što mi je prije 10-tak godina rekla da je udarim tavom po glavi. I naravno da je ja ne udarim tavom po glavi, ali da ostanem u čudu i pitam se gdje je nestala moja mama, to da.

[SikaPika]

Sad sam se totalno rascmoljila. Pročitala sam samo pismo, nisam i ostale postove...
I bude mi žao što sam nekada bila gruba prema svojoj baki koja je bila bolesna i bila prikovana za krevet, a ja tada tinejdžerica. TAda to nisam kužila.
TEta koja me odgojila neki dan je napunila 80 godina. I tako je smiješna, baš poput malog djeteta. Od ujutro do navečer zaboravi što me je pitala, što sam joj rekla... Nekada stvarno zamračim, ali zaista, trebamo se prisjetiti što su oni sve činili za nas.
Kad je sad za rođendan bila kod nas, pitala me je, ljutim li se na nju što je bila prema meni gruba u djetinjstvu. Mislila sam da se toga više ni ne sjeća i nisam joj već godinama uopće to niti spočitnula. Vidjela sam joj u očima koliko joj je zapravo teško zbog toga i koliko ju to muči. Valjda i zato što vidi kako se ja ponašam prema svom djetetu. Naravno, ne ljutim se na nju, ali žao mi je što smo se upravo zbog svih tih ružnih situacija udaljlili. I što smo izgubili onu fizičku bliskost, što ja više nemam potrebu zagrliti ju i biti na neki način nježna prema njoj. Razmišljam o tome i jako mi je žao zbog toga, ali jednostavno ne mogu. Ne znam, valjda bi nakon prvog zagrljaja bilo lakše. POljubimo se mi kad se vidimo, ali s moje strane nema onog iskrenog zagrljaja kad nekog privučeš k sebi i stisneš ga. Voljela bih da moje dijete i ja to nikada ne izgubimo.

I još nešto. Ovdje vas molim za mišljenje, čak sam htjela otvoriti temu, ali kontam da se mogu ubaciti tu.
TEta živi u selu udaljenom 30-ak km. Mi nemamo auto, dolazi na svakakve načine (po nju ide brat, svekar...) svakih mjesec, mjesec i pol. Bude par dana do dva tjedna kod nas i onda nazad. Tamo živi sama, nema rodbine, prijatelji su isto ostarjeli, po cijele dane samuje, slabo si kuha, jedva hoda, nemoćna je. Kupovinu obavlja sama, račune plaća sama, jednom tjedno joj dolazi žena usisati i malo pospremati. Mi ne idemo tako često jer je zgodnije da ona dođe do nas, a kao što rekoh, nemamo auto pa mi je to uvijek gnjavaža jer uključuje vrijeme drugih (da me bar puste da idemo busom).
E sad, MM i ja ju nagovaramo da proda kuću i uz malo naše ušteđevine kupi garsonijeru u našoj blizini (100 metara). Ne bi morala ništa nositi iz kuće, tek robu i možda kauč, televizor, štednjak. Ali ona na to ne pristaje, ne da joj se u tim godinama. I ja ju razumijem. Forsirala sam jedno vrijeme, a onda sam prestala. MM mi je neki dan rekao da mi uopće nije stalo i da ako želim da dođe da moram uzeti stvar u svoje ruke i ja odlučiti o tome. No, meni je to bed. Nisam osoba koja voli nekome nešto nametati na taj način. Žao mi je ako će to biti protiv njezine volje i ako će se ona loše osjećati. Ne smijem ni pomisliti da bi joj uslijed svega moglo pozliti (veliki je dramoser, ima visoki tlak, slabo srce) i nešto se dogoditi.
Onda s druge strane, ako joj se nešto dogodi, padne, slomi se, ja ju neću moći primiti u naš dvosobni stan nego će morati u kakav dom, a i sami vidite kakvi su ti privanti domovi (ne kažem da su svi, ali većina, čini se, je). TAda ćemo se i rjeđe viđati ako ne bude u Osijeku.
Ona kaže, što mi Bog da.
Ne znam, što biste na mom mjestu?

[SikaPika]

Mene je isto odgojila baka, vrtić sam "probala" i rekla da nije to za mene

Moji roditelji su također ispratili baku i djeda, koji su završili svoj životni krug bespomoćni i ovisni o tuđoj pomoći. Umrli su u dubokoj starosti, u svom domu među najvoljenijima. Ne mogu ni zamisliti da je u NAŠEM slučaju to bilo drugačije. Svi smo si međusobno davali i pomagali. Mojima nije bilo komocije, ali su bili ispunjeni i sad žive znajući da su učinili ispravnu stvar, jer su to mogli i htjeli.

Moja mama je velika pristalica doma, jer ne želi nikom biti "teret", tata baš i nema te afinitete

Mene je isto odgojila baka i najviše mi je drago što sam bila s njom u trenutku njezine smrti. Držala sam joj glavu u naručju i svijeću u ruci.
Ne bih voljela da teta umre negdje sama. Ne znam, ne bojim se smrti, ali mislim da je čovjeku u tom trenutku potreban još netko, netko tko će ga ispratiti. Ne mogu zamisliti da bude sama bez ikog svog.
Baš mi je i druga teta nedavno pričala kako je ujak umro kod nje iako nije ondje živio. Umro je pomiren s njom na mjestu gdje se osjećao dobrodošao i u tim najtežim trenucima.

Moja teta još uvijek pati što ne živi s nama, što nismo kupili veću kuću u kojoj bi ona imala sobicu. I znate što, do prije godinu dana pa možda i manje to mi je bilo neazmislivo. A sada, kada ju gledam tako smiješnu poput djeteta kako se igra i zeza s mojim djetetom (koja ju btw. obožava), uopće mi ne bi smetala (kada bi naravno imala svoju sobu i po mogućnosti svoj WC tek toliko da se ne mora dizati s wc-a kad Mašu potjera kakiti). I sada ju kupam kad dođe ovamo, perem joj veš, kuhanog uvijek ima za još jedno. Ne znam, baš mi je žao što je tako ispalo.

[SikaPika]

U nekom mom idealnom scenariju, roditelji s puno ljubavi brinu za djecu, a djeca za nemoćne roditelje, a opet pritom mislim da s obzirom da se za starost ima vremena pripremiti, odgovorna osoba brine o svom zdravlju i priprema se kroz život i za te stare dane, a ne očekuje da u jednom trenu u svakom smislu padne na leđa svoje djece.

potpisujem
samo, meni se upravo dogodilo to da se ja sa svojih 32 godine trebam brinuti o ženi od 80 godina

[mitovski]

Ja bih na tvom mjestu otvoreno s njom porazgovarala...rekla bih joj da mi je teško što smo daleko i da sam stalno zabrinuta jer više ne može sama, da me je strah da joj se nešto ne dogodi i da bi bilo lijepo da vam je bliže, pa kažeš da bi se puno češće viđali, pa ako se slaže s tvojom kćerkicom kao što si rekla, kažeš da i ona jako želi da vam je bilže itd., probaš, treba malo nagovaranja pa možda uspije. Iako je istina da je starijima jako teško mijenjati svoju sredinu i svoj dom, ali probaj češćim nagovaranjem.

[Kaae]

Ja sam od onih koje ovo pismo nervira (zasad, slični razlozi kao i Trina doživljavam ga patetičnim), ali već je bila i ta tema, ili je bilo u kontekstu "Briga za naše stare" - isto tema dom ili da se obitelj brine za svoje stare.

Nisam sve ni citala (kasnim danima s forumom pa mi se, priznajem, ne da, ali u kratkim crtama potpisujem inu.

Voljela bih da mi nikad ne padne nesto ovakvo na pamet kad/ako budem stara i nemocna, i ako cemo imati djecu. Stvarno im ne bih voljela biti teret. Gledam svoju mamu, koja doma izmedju ostalog ima i osamnaestogodisnjeg sina, kako se konstantno brine za svoje roditelje. Naravno da joj je tesko, a nazalost, uz njezine vlastite osjecaje, u principu se mora boriti s pritiskom sredine koja zapravo nalaze da je bas to sto radi jedino i ispravno rjesenje.

I onda ostaje moje pitanje - kad, zapravo, osoba ima pravo na vrijeme za sebe?

[cvijeta73]

kaae moja - nikad
ako ne odabereš način života da živiš sam (a i to može biti izbor) - nikad.
znaš onu - freedom is just another word...

[Kaae]

Ma nisam mislila sam.. ono, sam, na otoku.

Objasnila sam cijelu situaciju o onom topicu o nasim starima. Jedno je posjetiti iz gusta i mozda pomoci oko namirnica jednom tjedno. Drugo je provoditi 2-8 sati na dan na drugoj adresi, vodeci dva kucanstva. I onda jos umirati od straha sto se i kako se dogadja dok kuhas rucak vlastitom muzu ili djetetu.

[SikaPika]

Ja bih na tvom mjestu otvoreno s njom porazgovarala...rekla bih joj da mi je teško što smo daleko i da sam stalno zabrinuta jer više ne može sama, da me je strah da joj se nešto ne dogodi i da bi bilo lijepo da vam je bliže, pa kažeš da bi se puno češće viđali, pa ako se slaže s tvojom kćerkicom kao što si rekla, kažeš da i ona jako želi da vam je bilže itd., probaš, treba malo nagovaranja pa možda uspije. Iako je istina da je starijima jako teško mijenjati svoju sredinu i svoj dom, ali probaj češćim nagovaranjem.

I jesam, puno puta. Čak sam prvi puta bila blizu da je nagovorim, no, što dalje vrijeme prolazi njoj ta odluka jako teško pada. I razumijem ju. Nije lako s 80 godina iz kuće s dvorištem, susjedima koje poznaje skoro cijeli život doći u neku zgradu, malu garsonijericu pa koliko god da nam je blizu.

Meni je jasno da netko neće roditelje uz sebe ako se oni previše miješaju u život, ako bi zbog toga patio brak, djeca i slično. To ni ja ne bih prihvatila, muž i dijete su mi na prvom mjestu. No opet, kada bi zaista moja teta ili roditelji MM (oni su još, hvala Bogu mladi) bili u situaciji da se ne mogu brinuti za sebe, a ne žele ili ne mogu u dom, prihvatila bih brigu o njima. Ne znam, to mi se što sam starija nekako podrazumijeva. To traži puno odricanja, ali mislim da se to radi po defaultu. Kao što mi je sasvim normalno da se budim sto puta noću zbog svog djeteta, normalno mi je da se i dijete brine za roditelja (ne zato što se roditelj brinuo o djetetu nego zato što je to normalna potreba djeteta ako je, naravno, odnos s roditeljem dobar).

I da sad skrenem temu na nešto drugo.
Neki dan slušam dvije bake kako pričaju, gotovo ogovaraju svoje kćeri. Jedna je mlađa i dobro se drži, druga jedva hoda. Obje su bile s unucima na igralištu i žale se kako se kćerke prema njima ponašaju kao da je sasvim normalno da one sve svoje vrijeme utroše na, ne samo čuvanje unuka nego i na spremanje, kuhanje i sl., a s druge strane se pitaju, što će biti s nama kad unuci krenu u školu, kada ih više ne bude imao tko čuvati. Osjećat će se nepotrebnima i nepoželjnima. Kaže starija, što ću, hodati ulicom kao luda? NO, obje su se složile da nikada ne bi živjele s obiteljima svojih kćeri.

[stray_cat]

Svrbi me da kažem što mislim o ovom roditeljskom pismu, ali ne... ipak ne... da mi admini ne počupaju perje iz repa. Bude netko drugi.

djeca nisu investicija nego ih svjesno radjamo i odgajamo da budu sto sretniji i zive svoj zivot

kaj si vi klince radjate da se imate kome natovarit na vrat ? kaj je sa njihovim privatnim zivotom? zivotom opcenito? da li ce imati pravo baviti se vlastom djecom i partnerima ili planirate biti prisutni dozivotno?

[rehab]

djeca nisu investicija nego ih svjesno radjamo i odgajamo da budu sto sretniji i zive svoj zivot

kaj si vi klince radjate da se imate kome natovarit na vrat ? kaj je sa njihovim privatnim zivotom? zivotom opcenito? da li ce imati pravo baviti se vlastom djecom i partnerima ili planirate biti prisutni dozivotno?

A ja se pitam kakva su to vremena došla kada o vlastitim roditeljima razmišljamo kao o teretu, i kada općenito jedni na druge gledamo kao teret... Ne daj Bože da tvoje dijete sutra doživi tešku nesreću i ostane nepokretno, potpuno ovisno o pomoći drugih... Bi li onda razmišljala o teretu na vratu i o svom privatnom životu? Zaslužuješ li ti takav tretman od svog djeteta jednoga dana?

[stray_cat]

A ja se pitam kakva su to vremena došla kada o vlastitim roditeljima razmišljamo kao o teretu, i kada općenito jedni na druge gledamo kao teret... Ne daj Bože da tvoje dijete sutra doživi tešku nesreću i ostane nepokretno, potpuno ovisno o pomoći drugih... Bi li onda razmišljala o teretu na vratu i o svom privatnom životu? Zaslužuješ li ti takav tretman od svog djeteta jednoga dana?

pa imam dijete s posebnim potrebama

[rehab]

pa imam dijete s posebnim potrebama

Da, imaš dijete s posebnim potrebama i groziš se toga da ga smjestiš u instituciju, jer je djetetu mjesto u obitelji. Zar nije i tebi mjesto u obitelji, a ne u instituciji ?

P.S. Da odmah naglasima, ne osuđujem one koji smještaju svoje starije u domove, imamo različita mišljenja i to je sve. Ovo je samo reakcija na izjave da se želimo svojoj djeci natovariti na vrat i sl.

[Peterlin]

djeca nisu investicija nego ih svjesno radjamo i odgajamo da budu sto sretniji i zive svoj zivot

kaj si vi klince radjate da se imate kome natovarit na vrat ? kaj je sa njihovim privatnim zivotom? zivotom opcenito? da li ce imati pravo baviti se vlastom djecom i partnerima ili planirate biti prisutni dozivotno?

Cuj, ne znam zakaj si citirala mene... Meni je isto odurno ono drugo roditeljsko pismo, licemjerno i ucjenjivacko, oslobodibog... U ovome, kao i u svemu drugom, treba naci mjeru. Negdje naprijed sam napisala da nema potrebe za roditeljskim pismima (ili pismima djece) ako postoji dobra komunikacija u obitelji, a ako ne postoji - nikakvo pismo nece to promijeniti ni popraviti.... Ako osjetimo potrebu da pisemo rodietljsko pismo, znaci da smo DEBELO pogrijesili u odgoju djece negdje ranije i tu nema povratka.

Inace, ne bjezim niti od obveza roditelja (brige prema djeci) niti od obveza prema starijim clanovima obitelji (ne dozivljavam to kao teret niti me na to treba podsjetiti, a vec smo dugo mm i ja u situaciji da radimo i jedno i drugo). To je sastavni dio zivota isto kao i posao i slobodno vrijeme i sve drugo. No big deal... Ima boljih i losijih situacija, nekad te netko vise treba - nekad manje, a nekad si u prilici da ti zatrazis tudju pomoc... Sve u rok sluzbe. Pa nismo imali djecu da bi danas-sutra netko brinuo o nama, ali necu se buniti ako djeca to pozele. To je sve u glavi... Pa uostalom nije tome davno kad su ljudi imali 10 djece da bi bilo vise radne snage za obradu zemlje - to je bilo od zivotne vaznosti za sve, doslovce. To sto su ih imali iz potrebe ne znaci da su zivoti te djece bili manje kvalitetni. Srecom, danas nismo u bas takvoj situaciji, ali nikad ne znas, zapravo.... Klimava nam je ravnoteza. Nikad ne znas hoces li biti zdrav sutra, hoces li imati zdravo dijete, hoce li te snaci nekakva bolest ili nesreca... NE ZNAS! Bit zivota i jest upravo to - izazov... NE ZNAMO sto nas ceka sutra, pa onda treba najbolje sto mozemo odraditi danas - i posao i brigu o djeci i brigu o roditeljima i brigu o SEBI. Amen!