Roditeljsko pismo

[Optimist]

Mene je ovo pismo baš dirnulo...vjerujem da su ga neki negdje već pročitali...lijepo je pročitati ga opet...

Drago dijete...

Sada još nisam ostario,
a kada me budeš vidio takvoga,
budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.

Ako se zaprljam u vrijeme ručka
i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
Sjeti se sati koje sam potrošio,
dok sam te tome naučio.

I ako u razgovoru ponavljam iste stvari
uvijek ponovo, nemoj me prekidati,
saslušaj me.
Kada si bio malen,
morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo
prije no što si utonuo u san.

Ako se ne budem želio kupati,
ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i
izmišljati tisuću razloga da bi ti ušao u kadu.

Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije,
daj mi vremena i
nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
Ja sam tebe naučio mnogo stvari:
pravilno jesti, pravilno se obući,
suočiti se sa životom.

Ako nekad u razgovoru zaboravim
ili izgubim nit govora,
daj mi malo vremena da se prisjetim
i ako mi to ne pođe za rukom,
nemoj se uznemiravati.
Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor,
već to da sam s tobom i da me znaš slušati.

Ako ne budem želio jesti,
nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje
kada mi je hrana potrebna, a kada ne.

Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam,
pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi
kada si pravio prve korake.

I ako ti jednom kažem da više ne želim živjeti,
da želim umrijeti, ne ljuti se na mene,
jednoga dana ćeš me razumjeti.
Jednom ćeš spoznati da sam ti
usprkos svim učinjenim greškama
želio samo najbolje
i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

Ne žalosti se, ne ljuti se
i ne osjećaj se bespomoćan
kada me budeš gledao pored sebe takvog.
Budi pored mene,
pokušaj me razumjeti i pomoći
tako kao što sam ja pomagao tebi
kada si počeo živjeti.

Budi mi oslonac,
pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiti ću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju,
koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Volim te, dijete moje...

[mimi 25]

Ja sam ga prvi put procitala.......hvala Optimist sto si to podjelila s nama.
Pismo potakne na razmisljanje je tako?

[paklenica]

Je, potakne na razmišljanje.....
POsebno ako djeca nisu bila tako tretirana od roditelja.

Pa se čovjeku učini potpuno prihvatljivom i logičnom epidemija otuđivanja od staraca i njihova insitucionalizacija.

Sadašnja generacija staraca su ljudi koji su instruirani od struke masovno puštali svoju djecu da plaču jer im još "nije vrijeme" za obrok i nisu ni gladni/žedni/popišani/pokakani/nešto ih boli da bi imali razlog plakati....
Naprosto mnogi u toj najranijoj dobi, a i kasnije, "nisu bili tu" za svoju djecu.

I ovaj tekst fantastično objašnjava zašto njihova djeca nisu sada tu za njih.

Oprosti, Optimist, znam da sam ti profulala ideju teme; ali ovakav tekst može i ne potaknuti na bolju skrb o starcima i svaki put kada ga pročitam pomislim isto, pa hajde da jedanput (politički totalno nekorektno) to i napišem.

(I pretpostavljam da nisam jedina koja to pomisli)

[Optimist]

Mimi

Paklenica, nisi profulala ideju teme, jer zapravo prave ideje i nije bilo. To pismo sam prvi put slučajno pročitala kad se moja mama razboljela. Danas sam ga opet primila u ruke i odlučila ga napisati ovdje. Više je to bilo "ventiliranje".

Svi imamo svoje životne priče, dobra i loša iskustva, sjećanja.

Ali, fascinantan je taj životni ciklus, često tužan. Za neke ljude misliš da nikad neće izgubiti snagu po kojoj su bili prepoznatljivi, čvrstinu duha, okretnost, elan, borbenost.

Bio je to trenutak sentimentalnosti (koji još traje).

Nažalost, nisu svi roditelji bili dobri svojoj djeci niti su sva djeca dobra svojim roditeljima. Bilo bi lijepo kad bi sve bilo savršeno.

Hvala svim roditeljima koji su bili i jesu dobri roditelji.

[Ripcord]

Meni je ovo mama poslala na mail prije dosta vremena i bilo mi je baš toplo oko

Sve navedeno stoji kao da je ona pisala (osim što nisam više dijete, a ona nije baš tako stara), a i ja bih takvo pismo poslala mirne duše svojoj djeci.

[Kosjenka]

Mimi

Paklenica, nisi profulala ideju teme, jer zapravo prave ideje i nije bilo. To pismo sam prvi put slučajno pročitala kad se moja mama razboljela. Danas sam ga opet primila u ruke i odlučila ga napisati ovdje. Više je to bilo "ventiliranje".

Svi imamo svoje životne priče, dobra i loša iskustva, sjećanja.

Ali, fascinantan je taj životni ciklus, često tužan. Za neke ljude misliš da nikad neće izgubiti snagu po kojoj su bili prepoznatljivi, čvrstinu duha, okretnost, elan, borbenost.

Bio je to trenutak sentimentalnosti (koji još traje).

Nažalost, nisu svi roditelji bili dobri svojoj djeci niti su sva djeca dobra svojim roditeljima. Bilo bi lijepo kad bi sve bilo savršeno.

Hvala svim roditeljima koji su bili i jesu dobri roditelji.

X
Ja imam fobiju od roditelja koji govore da su djecu rodili da bi se imao neko brinuti o njima kada budu stari i nemoćni, koji uporno traže zahvalu za to što su rodili i odgojili svoju djecu, koji ne puštaju svoju djecu da odu za poslom, za ljubavi za svojom djecom na kraju krajeva jel su oni stari jadni i nemoćni. I ovakva pisma me podsjete na takve roditelje.
Mada ne mora bit, to su samo moje traume...

[Trina]

Ja ne volim ovakva pisma i čim dobijem nešto takvo na mail, a dobivam često, automatski brišem. Meni su to prave američke srceparajuće gluposti (ne znam zašto američke, oni su mi valjda sinonim za isprazne emotivne pričice). Gle, ja neću nikoga uzeti sebi kad bude star i jadan, ni svoje roditelje a bogami sigurno neću svekra ni svekrvu. Za to postoje domovi. Isto kao što sam ja strpana u vrtić sa tri godine a nakon toga u školu. Nakon svega toga su me uvalili mužu

[†marival]

Optimist

[Optimist]

Marival

Da, i ja često ne mogu shvatiti kad roditelji uvjetuju svoju djecu samim time što su ih stvorili. To su egocentrici koji sputavaju živote vlastite djece.

Ja imam iskustvo u kojem me roditelji podržavaju i uvijek tjeraju naprijed. Time mi nisu nametnuli osjećaj dužnosti, već osjećaj ljubavi i poštovanja.

I u staračkim domovima se brineš o roditeljima, ne strpaš ih tamo i pustiš brigu na veselje. Danas i nemamo baš neke uvjete uzeti starce k sebi, po meni su domovi dobar izbor. Naravno, najljepše bi bilo kad bi roditelji do zadnjeg dana svoju starost proživjeli u svom vlastitom domu.

Pismo je patetično, ali meni to ne smeta, doprinosi dojmu

Naravno, shvaćam sve one koji nisu imali dobre roditelje i vjerujem da imaju dobre razloge za svoje postupke.

Poanta bi bila da damo sve od sebe da roditeljima uljepšamo i olakšamo starost (ma gdje oni bili).

[Ripcord]

I u staračkim domovima se brineš o roditeljima, ne strpaš ih tamo i pustiš brigu na veselje. Danas i nemamo baš neke uvjete uzeti starce k sebi, po meni su domovi dobar izbor. Naravno, najljepše bi bilo kad bi roditelji do zadnjeg dana svoju starost proživjeli u svom vlastitom domu.

Potpisujem cijeli tvoj post, ali ovo me posebno nasmijalo. Moji bi (točnije mama, tata se baš i nije izjasnio) jako voljeli jednog dana u dom, no kako stvari stoje, nećemo imati uvjete za 'strpat' ih tamo. Nit veza, nit para za to veselje. Osim ako ne osvojimo na lotu

[Zubic vila]

Jako lijepo pismo, zaista natjera čovjeka na razmišljanje. Već sam ga negdje prije pročitala i opet se sad zamislila nad njim. Sjetila se svoje pokojne bake i djeda koji su pred kraj života bili potpuno ovisni o svojoj djeci. I moram reći da strašno cijenim svoje roditelje koji nisu dozvolili da baka i djed umru s osjećajem da su napušteni i da nisu ničija briga. S tim da ću naglasiti da u potpunosti podržavam odlazak u dom za starije osobe, ali i u domu se može nekoga često posjećivati i brinuti o njemu ili zaboraviti na njega i ostaviti ga da se osjeća napuštenim.

[Pcelica Mara]

Mene moji nisu "strpali" u vrtić, jer sam imala baku koja nije radila i mogla me čuvati

Ali, nekako mi to nije baš usporedivo, vrtić ili škola i dom...

Ne znam zašto, ali meni dom nikad nije pao na pamet kao opcija, baš imam neku averziju prema tomu (ovo je moj osobni, a ustvari ničim potkrijepljen, stav).
Kad razmišljam o budućnosti znam da me čeka briga o svekrovima, ali meni je to nešto skroz normalno.

I da, pismo mi je baš lijepo, jer život nekako tako i ide, u krug...

[ina33]

Ja sam od onih koje ovo pismo nervira (zasad, slični razlozi kao i Trina doživljavam ga patetičnim), ali već je bila i ta tema, ili je bilo u kontekstu "Briga za naše stare" - isto tema dom ili da se obitelj brine za svoje stare.

[Optimist]

Mene je isto odgojila baka, vrtić sam "probala" i rekla da nije to za mene

Moji roditelji su također ispratili baku i djeda, koji su završili svoj životni krug bespomoćni i ovisni o tuđoj pomoći. Umrli su u dubokoj starosti, u svom domu među najvoljenijima. Ne mogu ni zamisliti da je u NAŠEM slučaju to bilo drugačije. Svi smo si međusobno davali i pomagali. Mojima nije bilo komocije, ali su bili ispunjeni i sad žive znajući da su učinili ispravnu stvar, jer su to mogli i htjeli.

Moja mama je velika pristalica doma, jer ne želi nikom biti "teret", tata baš i nema te afinitete

[Zubic vila]

Ali, nekako mi to nije baš usporedivo, vrtić ili škola i dom...

...

Baš je i meni ovo palo napamet kad sam čitala Trinin post.
I ja sam išla u vrtić, ne osjećam da me je netko "strpao" tamo, iako mi nije uvijek bilo lijepo.
Ovisno o okolnostima, dom mi je sasvim prihvatljiva opcija, kao i sve ostale koje nekoj obitelji odgovaraju, ali ne gledam na starost i eventualnu bolest svojih roditelja ili svekija kao na nešto što nije moja briga i problem. Nadam se da će još dugo biti živi i zdravi, ali i da ću im moći što više pomoći kada dođe vrijeme za to, a da me to ne odvede u frustracije i zanemarivanje svog života te da se ne prelama na leđima moje djece i njihove egzistencije. Situacije gdje ljudi imaju istovremeno malu djecu i nemoćne roditelje po meni nikako ne mogu završiti na zadovoljstvo svih bez da se u priču uključi dom ili da se ima toliko love da se angažira trajna pomoć u kući.

U nekom mom idealnom scenariju, roditelji s puno ljubavi brinu za djecu, a djeca za nemoćne roditelje, a opet pritom mislim da s obzirom da se za starost ima vremena pripremiti, odgovorna osoba brine o svom zdravlju i priprema se kroz život i za te stare dane, a ne očekuje da u jednom trenu u svakom smislu padne na leđa svoje djece.

[Trina]

Kad se moja baba razbolila (malo je pukla, tako ću i ja s godinama), moji su je doveli k sebi ali vrlo brzo su shvatili da bi svi trebali dati otkaz da bi se mogli brinuti o njoj. Gubila se, zaboravljala di je i ko je..na kraju je ipak završila u domu i tamo je umrla. Svi su je posjećivali ali daleko je to od idiličnog života, nemojmo se zavaravati. A stvarno je bila voljena, svi smo je volili ali mašta je jedno a realnost drugo. Muževa baba je još živa i živi sa mojim svekrom i svekrvom. Ta je zagorčala život svima, svekrva će mi umrit prije nje od stresa garant, baba ima skoro 90 godina a zloća joj frca iz očiju. generalka, kraljica, princeza..ne znam kako bi je drugačije opisala...prestrašna je. Ne želim to sebi ni svom mužu. Tako da mi je ovo pismo prva asocijacija na nju pa mi je smiješno

[Trina]

Ma ovo u vezi trpanja u vrtić...ja sam bila u specifičnoj situaciji..nisam imala idilično rano djetinjstvo i kad se vratim unazad, odnosno, kad se pokušam staviti na materino mjesto, mislim da je mogla i trebala drugačije. Ali kao što je netko gore napisao, to su samo moje traume

[Pcelica Mara]

Pa da, svi na to gledamo iz svoje perspektive.
Meni je prva asocijacija bila na moju baku, ali i mamu i svekrvu... pa mi je pismo lijepo.

Doduše, istina je da jest malo patetično, ali nema veze

[Peterlin]

Tja, pismo jest patetično. I nategnuto.

Što se sadržaja istog tiče - sve je u komunikaciji. Tko ima dobru komunikaciju s djecom/roditeljima, imat će je i u starosti i ovakvo mu pismo uopće ne treba. Tko nema dobru komunikaciju s djecom, neće mu ovakvo pismo pomoći da je uspostavi jer - eto - netko bi sad trebao preuzeti brigu , eventualno će izazvati frustracije i negativne reakcije.

Briga o starijim članovima obitelji je nešto što će malo tko izbjeći, a ne mislim da se tu ima što izbjegavati... Pa to je sastavni dio života, kao i starost. I nas to čeka i našu djecu. Ne vidim tu nikakve drame, a bome ni potrebe za ovakvim "šećerlemama".

Osobno, imam iskustvo s domom (pozitivno) jer je mužev nonić proveo zadnjih nekoliko godina života u jednom od njih. Nismo mogli osigurati 24 satnu brigu za njega u njegovom domu, a on je sam želio ići u dom umirovljenika. Uredno smo ga vozili i na naše vjenčanje, krštenja praunuka, svaki Božić, Uskrs i rođendane, čak i u vikendicu kad smo je kupili. Išao je dokle god je mogao, a zadnjih godina kad više nije mogao izlaziti ni uz našu pomoć, redovno smo išli k njemu.

Ja sam danas zahvalna na svakom danu koji moji roditelji i svekrva mogu provesti sami, u svojim domovima i bez osjećaja da su nekom na teret. To NE znači da ne brinemo, jer debeli dio logistike odavno više ne mogu sami (odlazak liječnicima, kupovine, čišćenje...) Kad dođe trenutak da ne budu mogli biti sami, rješavat ćemo to dogovorom. Ne treba nam nikakvo pismo - možemo razgovarati. Sva sreća...

[Zubic vila]

Trina, jasno mi je o čemu pričaš, ti poznaješ svoju obitelj, ali ima i situacija gdje su roditelji divni i ne previše zahtjevni, a njihova se djeca ne žele odreći 10% svoje komocije i pobrinuti za roditelje. Uvijek postoje krajnosti i ljudi koji ti mogu zagorčati život, ali mislim da nisu baš svi grijesi roditelja dovoljno veliki i nisu svi starci toliko teški da ih mirne duše strpaš u dom i kažeš da nisi mogao ništa više za njih učiniti.

[Ripcord]

U nekom mom idealnom scenariju, roditelji s puno ljubavi brinu za djecu, a djeca za nemoćne roditelje, a opet pritom mislim da s obzirom da se za starost ima vremena pripremiti, odgovorna osoba brine o svom zdravlju i priprema se kroz život i za te stare dane, a ne očekuje da u jednom trenu u svakom smislu padne na leđa svoje djece.

Nadam se da se i ovaj dio odnosi na idealan scenarij?!

[ina33]

Potpisujem Peterlin. "Strpavanje u dom" i "komocija"... "Komocija" mi je priličan triger, ta "vlastita komocija". Koji put se briga za stare ne da tako lijepo ispreplesti kao što je opjevano u pismu, bez psihofizičkog ruiniranja obitelji. Tad hvala Bogu da postoje domovi. I za jedne i za druge, jer se život pretvara u pakao, i jednima i drugima. Koji put su na djelu i malo crnji scenariji, ne ove "idile".

[Kosjenka]

potpisujem Inu i Peterlin.
Šta znači ta komocija? Na stranu moja komocija, ali u puno priča zna se dogodit da se briga o vlastitoj djeci zna stavit u drugi plan.

[ina33]

I kad se dogodi da važeš hoćeš li ruinirat svoju djecu, sebe, doslovno, fizički (kralježnica itd.), ruinirat svoj brak, izgubit posao, ili ćeš "pružiti najbolje" svojim ostarjelim roditeljima, koji niti to ne kuže (nisu svjesni)... mislim... Bojim se da je riječ "komocija" za one koji, srećom, nisu bili u prilici doživit nešto koma... kao i ono "vjerujem svom tijelu", koje je rezervirano za zdrave, čini mi se.

[vertex]

Nije, ina. Riječ komocija je za one koji se ne mogu odreć osmosatnog svakodnevnog gledanja serija u zavaljenom položaju, ili nečeg jednako vrijednog.

[eris]

ja ne bih u dom, mislim bih u onaj kao iz američkih filmova, u ove naške ne, hvala. na žalost, nema ni o kome skrbiti kad ostari

[ina33]

Nije, ina. Riječ komocija je za one koji se ne mogu odreć osmosatnog svakodnevnog gledanja serija u zavaljenom položaju, ili nečeg jednako vrijednog.

Ko su ti ljudi? Vi znate nekog tko osam sati gleda serije? Ja ne razumijem.

[vertex]

Ko su ti ljudi? Vi znate nekog tko osam sati gleda serije? Ja ne razumijem.

Da, znam više takvih. I roditelji su im umrli u domovima, i nisu bili dementni, i nisu željeli u dom. I ti prvi ljudi nisu zli, niti su bili u lošim odnosima s roditelima. Samo jako cijene svoj komod.

[ina33]

To jest, ja sam htjela reći da za riječi "komocija", po meni, olako posežu ljudi koji se nisu zatekli u nekom belaju. Pa ne znaju da to nije tako lijepo "upravljivo", na način da ispunja svih živih ono... početak i kraj. Nego da je to besmislena patnja jednih, često i na štetu vl. djece, a da drugi niti ne percipiraju razliku.

[ina33]

OK, vidim da ti znaš takve... svako govori iz svojih cipela. A moje su takve da kad dobijem ovako nešto "dirljivo" na mejl, izdilitam i prosikćem si nešto kroz zube.

[vertex]

A, ma tekst ni meni nije privlačan, daleko od toga. Zapravo, bio bi mi možda ok da netko treći govori, ovako upućeno od roditelja prema djetetu mi nije baš sjelo.
Sve ove situacije koje ti opisuješ su realnost, ali su realnost i ljudi koji bi mogli uz nekakav podnošljiv napor, ali im se ne da.

[ina33]

O tom naporu prosuđuju ti ljudi, po meni. Ne okolina. Opet, svako mjeri svijet svojim mjerilom, tome podliježem i ja. Nastojim ga, doduše, što manje "mjerit", zato mi je ta riječ "komocija" vrhunski antipatična. Da je po mome, tu bi pisalo ono ***gruba riječ.

[vertex]

Pa da, ali ako ti je napor odreć se gledanja televizije dok ti roditelj pati, a normalnog si psihičkog i fizičkog zdravlja, onda se to zove komod. Ne možemo baš izrelativizirat sve do maksimuma. Pa kao, netko se odriče izležavanja, netko se odriče vlastitog zdravlja - ali sve je to isto jer tko zna šta je kome koliko vrijedno.

[Charlie]

I meni je ovo pismo patetično i nekako...nepotrebno. I ne mislim da se starce nužno "trpa" u dom...
Moji djed i baka su u domu jer moji roditelji još rade, kao i mi unuci, a njima treba skrb svaki dan a ne samo koji sat nekoliko puta tjedno. I sami su to htjeli. Hvala bogu da su na vrijeme mislili na to i dobili mjesto jer ja u našoj obiteljskoj situaciji gdje svi radimo cijele dane ne vidim bolje alternative. To ne znači nebrigu, dapače, moja mama je tamo svaki drugi dan, čak možda i češće nego dok su živjeli sami.

[davorka]

Mene su zaista rastužili neki odgovori. Pismo jest patetično, ali svejedno. Govoriti o tome kako ću svoje starce, a bome i muževe strpati u dom, meni je jednostavno katastrofa.
Srećom, imam super odnos s roditeljima, imala sam u obitelji situaciju da je moja baka živjela s mojima zadnje godine svog života, nije im bilo lako, ali niti tako grozno kao što neki opisuju. Naravno, iskustva su različita. I moja mama se brinula o svojim ostarjelim roditeljima jer su bili bolesni i nisu više mogli kao prije.
Sreća je da imam sestru, zajedno ćemo se brinuti dok budemo mogle, mislim da su to roditelji zaslužili, uvijek su bili tu zbog nas, sve su nam dali, a najviše ljubav i podršku, pomagali u odgoju moje djece....Ne kužim kako bi ih mogla samo tako "strpati u dom jer za to su domovi". Moji roditelji čak i jesu za to da idu u dom, prijavili su se i ako dođe vrijeme za to, ići će. Ali, to je zaista zadnja solucija, kad više ne budu mogli sami, kada i ako će im biti potrebna njega 24 sata i to zato jer oni žele.

[Trina]

Znaš što vertex? Što sam starija to više cijenim svoj mir i svoju slobodu da u svojoj kući radim ono što me volja. Pa makar to bilo osmosatno ležanje na kauču i gledanje sapunica (to kod mene ne prolazi ni pet minuta na dan ali ajmoreć) ili oblokavanje od ranog jutra ili pušenje jointa posli ručka...to je moj život, moj izbor, moja sloboda i moja stvar. Oduvijek sam cijenila svoju (i tuđu) privatnost a svakom godinom je cijenim sve više. Volim svoje roditelje. Ali ne želim im sebe pod njihove stare dane. Jer ja sam i ovako mlađahna grintava i dosadna, naporna i živčana..nedaj im bog da moraju živiti uz mene ovakvu. A ni meni uz njih jer, vidi čuda, ja sam kopija vlastitih roditelja koji također na isti način cijene svoju intimu. Svekar i svekrva mi nisu uopće opcija, zaboli me što su oni roditelji mog voljenog muža, uđe li njegova mater u moju kuću, ja izlazim van, nema te sile koja bi me prisilila na nešto takvo. Zločesta sam, znam ali brate mili, tome i služe domovi za stare i nemoćne. Meni je neprirodno da jedna baba od sto godina terorizira dvoje odraslih ljudi, neda im živiti, zahtijeva tri vrste ručka svaki dan, zahtijeva ovo, ono..noću se zbog nje ne spava, ljeti se zbog nje ne ide na plažu, pazi se koga se dovodi u kuću da njoj ne smeta, ma pazi se na sve. Radi nekakvog poštovanja i stava-domovi su za umiranje.

jedna stvar je kad ljudima treba pomoć u vidu kupovine, odvesti/dovesti kod dr, počistiti kuću, skuhati...to mi nikad nebi bio problem. Ali biti njegovateljica i cjelodnevna sluškinja..to ne

[ina33]

Kako je moguće znat da neko 8 sati gleda sapunice? Osim ako se ne živi u istom kućanstvu... I koja je to percepcija "strpavanja u dom"? A briga o nepokretnoj i dementnoj osobi nije baš ono.... "eto, meni to ne bi bilo teško" i rubrika "komocija". Znam osobu koja je s nosnom sondom za jelo i kateterom optuštena kući... na brigu obitelji? Mislim da treba poznavat i neke ekstremne situacije, domovi mi i dalje neće bit u mojoj percepciji stratišta, što ovdje ispada da jesu. Doduše, ovisi od doma do doma, i često je jednadžba da niti taj državni segment ne funkcionira.

I ne rastužuju me odgovori, jer nisam taj tip. Ali, neki me čine ljutom. Opet... kažem samoj sebi ne znaju što govore, ne daj Bože da saznaju.

[pikula]

Tja, pismo jest patetično. I nategnuto.

Što se sadržaja istog tiče - sve je u komunikaciji. Tko ima dobru komunikaciju s djecom/roditeljima, imat će je i u starosti i ovakvo mu pismo uopće ne treba. Tko nema dobru komunikaciju s djecom, neće mu ovakvo pismo pomoći da je uspostavi jer - eto - netko bi sad trebao preuzeti brigu , eventualno će izazvati frustracije i negativne reakcije.Briga o starijim članovima obitelji je nešto što će malo tko izbjeći, a ne mislim da se tu ima što izbjegavati... Pa to je sastavni dio života, kao i starost.

Potpisujem od riječi do riječi
Naravno da smo mi taj mail dobili od osobe koja nikad nije bila tu za svoju djecu, unuke, a da o dobroj komunikaciji ne govorimo - tome joj je poslužio ovaj mail. I da izazvao je samo frustraciju i negativne asocijacije - koje smo naravno nadišli jer nam briga i za takve naše stare ne gine, pa nam je bolje niti ne misliti u tom smjeru.

[cvijeta73]

Znam osobu koja je s nosnom sondom za jelo i kateterom optuštena kući... na brigu obitelji? .

a di bi trebala biti otpuštena?
ne znam, onu staru temu sam ja otvorila, al i dalje nisam na čisto sa svim tim, da budem iskrena.
moja nona je htjela u dom, tvrdoglavo i bez ikakvih rasprava.
imala je iskustvo svoje sestre koja je živjela dugo godina sa mamom, nona, kako je iz drugog grada je uskakala, ali gro toga je bilo na sestri. sestra 70, mama 90. i tako desetak godina (bila je blizu stotke kad je umrla), postala zločesta, mučila sestru i tako, ko ova trinina baba.
to ni u ludilu ne bi svojoj kćeri priuštila.
i, sve je bilo super i idilično (bila je par godina u domu, išla u grad autobusom, dolazili bi po nju da s nama provede dan i tako, voljela je biti u domu da ne mora više kuhati, prati), dok nije slomila kuk i zalegla u krevet.
e, onda me počela tuga hvatati kad smo dolazili u posjete.
premjestili su je u dio doma koji se zove stacionar, i u kojima su nepokretni i čekaju - smrt. to više nije bio dom - njena jednokrevetna soba s kupaonom, koju je uredila na svoj način. nego - bolnica. a nisi bolestan.
više nije bila sama u sobi.
osoblje je korektno sve obavilo - hranjenje, higijenu i to, a ostalo vrijeme je ležala i čekala da mi dođemo. koliko god često dolazili, njoj je bilo rijetko. nije se žalila, ali tako je bilo. jedino zadovoljstvo je nalazila u tome da vidi jel kosica narasla M, i jel J i dalje voli nogomet i ostale priče oko njena 6 unuka.
nismo se više mogli čuti na mob, nije mogla gledati tv niti čitati...a svi imamo obaveze, ne možeš na njenom krevetu sjediti satima.

to je (ružno zvuči, al srećom) trajalo dva mjeseca, i onda je, s 96, umrla. baš se ugasila.
nije bila zahtjevna, vjerujem da bi joj ti zadnji dani bili ljepši da je mogla biti dio svoje obitelji, samo da je mogla promatrati sa strane, u krevetu, život.

[vertex]

Kako je moguće znat da neko 8 sati gleda sapunice?

U 20 godina skupi se dovoljna statistika. I nisu spunice .
Ni meni se ne sviđa trpanje svega što nije idila pod zajednički nazivnik komoda. Ali nije mi uvjerljiva teza da komod nije česti pokretač, kad vidim da je.

[ina33]

QUOTE=cvijeta73;1975264]a di bi trebala biti otpuštena?
[/QUOTE]

Ako obitelj nema novaca da plati med. sestru 24/h, po meni, upravo na mjesto koje najavljuje kandidat Kukurukua za ministarstva zdravstva - palijativnu skrb. Upravo je pogrešno, po meni, ovo na što smo se ovdje navikli - da se obitelj satare, u ime, možda sasvim nepotrebne, žrtve (recimo, osoba je dementna i skroz nesvjesna, svejedno joj je gdje je itd.). I onda se tješimo ovakvim "inspirativnim mejlovima".

To je isto tako "super", kao kad se liječnici "peru od odgovornosti" za teške psih. bolesne ljude - ono... na kraju kljukaju tbltama obitelj da se lakše s tim "nosi".

Opet, ono nemoš' sjedit satima? A doma bi mogla? Što se mijenja? Radi se, dobrim dijelom, o tome kako bismo mi mogli lakše živit i što se nama čini, jer se meni pak čini, da je starcima koji prolaze "zadnje dane", a neki i zadnje godine, u demenciji i nemoći, u dobroj mjeri svejedno.

Vidila sam domova i domova. Neki su OK, neki su stvarno strava i užas, ali nije sve strava i užas.

Evo, cvijeta, zamislite vi brigu 24/h za bolesnika koji jede na sondu, piški na kateter, uzima sijaset lijekova, i nije pokretan? Kako biste to izvodili u vašem stanu, uz vašu djecu, vaše poslove i vaše okolnosti? Nije to uvijek nekih lijepih zadnjih "10 dana", kako sam isto vidjela ljude da umiru. Nisu svi te sreće - od obitelji, do umirućih.

A ne razmišljam o terminima komod... ne-komod. I uopće mi je teško tako nešto "prevesti" u što bi bilo komod, a što "opravdano". I uopće - kome se to "opravdava". Opravdavamo se samo sebi samima, ne susjedima i promatračima naših života.

Evo, meni osobno, ove pameti i sada, je neprihvatljivo da uništim kćer i njenu obitelj ako ću bit nesposobna za brigu sama o sebi, ne govorim kuhanje, čitanje itd., nego ono - nužda, nepokretnost, vidanje dekubitusa itd. ono što bi se svelo pod poslove "med. sestre". Ne govorim o 10-tak dana i mjesec dana, govorim o godinama. Puno bih rađe da to može radit netko drugi, za to plaćen i obučen, a da mi ona dolazi u posjet.

[ina33]

Opet, iz onog što sam ja vidila (dobro, moje je iskustvo ekstremno jer je bolest takva, starošću još samo pogoršana) - kako vi to možete želit za vašu djecu? Da 5-10 godina žive tako, oni i njihove obitelji? Sad lupam tim istim argumentima koje ne volim, tj. patetikom, ali evo... čini mi se da je to neki "jezik" koji ljudi razumiju.

[ina33]

I pritom autor pisma (a tu se slažem s pikulom, biće oni nekakvi starci koje je ona opisivala kao loše "baba koja s umjetnim kukom špacira po inozemstvu") radi ključnu logičku pogrešku... koju smo i na svojoj koži osvijestili. Usporedite težinu bebe i težinu nepokretne stare osobe, usporedite razvojni put koji je kod bebe sasvim drugačiji nego kod starca... kod kojeg neće biti bolje, a može trajati godinama.

[vertex]

Ma ina...uzela si jednu ekstremno tešku situaciju za standard. I osim toga, ja kad mislim o ovoj temi, ne mislim o svojoj djeci, nego mislim šta ću ja sa svojim starima, kad budu stvarno stari. I muževi i moj tata će biti najvjerojatnije nama na brizi, takve su okolnosti.

[vertex]

I misliš da ja ne pomislim: taman ćemo malo uhvatit lufta od djece, a onda će stari navalit . Kad ćemo putovat, kad ćemo se zabavljat, kad ćemo malo noge u zrak...A šta je to nego želja za bit komodan? Ne znam šta ćemo i kako ćemo, ali očekujem od sebe da ne pretpostavljam svoju zabavu tuđoj patnji.
A to što ćeš ti htjet ako budeš stara i prisebna...to ćeš još vidjet. Iz mog iskustva, perspektiva se zna jako promijeniti.

[ina33]

Znaš što, toga ima i više nego što mi želimo misliti. Gledaj samo biznis privatnih domova, kolika je tu potreba. Da svak umire ko baka MM-a, rekla bih kako je to pismo predivno i ganuto slala dalje. Ta žena je umrla u sobi u kojoj se rodila, mirno je zaspala, u okruženju svoje kćeri. Ali, ima ta priča i jednu crnu realu, koju niko ne vidi, a država se pravi da ne postoji - ono, a di će osoba s kateterima i sondama, nego doma. Cvijeta, nothing personal, ali tek kad ti netko vrati takvu osobu doma... e, onda se zamisliš.

[ina33]

I misliš da ja ne pomislim: taman ćemo malo uhvatit lufta od djece, a onda će stari navalit . Kad ćemo putovat, kad ćemo se zabavljat, kad ćemo malo noge u zrak...A šta je to nego želja za bit komodan? Ne znam šta ćemo i kako ćemo, ali očekujem od sebe da ne pretpostavljam svoju zabavu tuđoj patnji.
A to što ćeš ti htjet ako budeš stara i prisebna...to ćeš još vidjet. Iz mog iskustva, perspektiva se zna jako promijeniti.

Naravno, sve ćemo vidjet, ako dotle dođemo. Ali, ako se nađeš u situaciji svoju opstojnost (fizičko zdravlje, zdravlje svoje djece, poslove, odnos s mužem itd.) potredit situaciji brige za nepokretnog bolesnika 24/h, onda nećeš govorit o komodu i potrebi za zabavljanjem, nego o potrebi za preživljavanjem sutrašnjeg dana.

I s obzirom da sam to doživila, napravit ću sve da ne budem na teret svojoj kćeri, jer mislim da je to jedna od težih pokora koje je mogu snaći, ako bude baš tako.

[vertex]

????
A ja govorim o onim slučajevima kad nije baš tako.

[ina33]

Da, kužim. Ali, ne možeš opet zanemarit ogroman skup di je. Onaj di nije - to je super, daj nam Bože svakome tako, em iz perspektive roditelja, em iz perspektive djece. Ti se uklapaju u "Roditeljsko pismo" skroz.

[pikula]

Eh, sad ću ja ko pokvarena ploča, isto što stalno ponavljam, daj mi Bože mogućnosti da napravim što treba i da shvatim kad što treba učiniti- fleksibilnosti prije svega, ako trebaju medicinsku skrb daj Bože da imam love za dobar dom ili da platim sestru da svrati svaki dan, znanja da naučim to što sestra radi pa da ja preuzmem s vremenom, ako ili čim više ne trebaju medicinsku skrb, daj Bože da imam strpljenja da se družimo da sudjeluju u životu svojih unuka, da im se ne postavljam s visoka, da brinem za sve. Bilo bi divno da se i ostala djeca i unuci uključe pa da djelimo teret i veselje, ali ako je suditi po sudjelovanju oko beba, ne nadam se previše. Ja mislim da je isto kao i kod brige za dječicu tužno ako moraš birat između full time institucije koju ne možeš birati i skrbi jedne jedine (i još zbog toga društveno izolirane) osobe, ali što je tu je. O tempora, o mores...