u svjetlu nekih događaja u mom zivotu otvaram ovu temu...
ja, kao i mnogi od vas vjerujem, u zivotu imam neku novu vezu... covjeka koji je mene i mog sina prihvatio i odluci da ce biti uz nas..
medjutim, valjda kako to uvijek biva u zivotu, sve veze prolaze kroz cudne periode i raskide, dijelom zbog krivnje obje strane, dijelom zbog situacije koja je sama po sebi specificna, a znamo koliko je tesko prihvatiti neke stvari...
moje pitanje nije kako uciniti da veza uspije, to je individualno i vrijedi za sve veze i jednoroditeljske i svakakve obitelji.. nego ono, koliko smo daleko spremni ici da ne ponovimo greške iz prošlosti i koliko smo spremni odtrpiti muke, a samo da se ne moramo suociti sa svojim djetetom i prolaziti onaj isti razgovor : mama i ________ vise nisu zajedno zato i zato., ali ja te i dalje volim...
ja se toliko uzasava tog razgovora i situacije u kojoj smo bili da sada vise nisam sigurna dali ponekad ostajem u ovoj vezi samo kako se ne morala opet suociti sa gubitkom.
ti strahovi koje imam znam da su vjerojatno svima u glavi.. mislim ono, jednom se moze zeznuti, rastati i reci da nije probem bio samo tebi.. ali kasnije, kad imas dijete.. ni raskidi vise nisu tako jednostavni.
kako se vi nosite sa ovime?