priča o dječaku "koji stalno misli na lavove"
od kad znam za sebe, želim troje djece. Nikad to nisam mogla objasniti, ali sam nekako osjećala da tri duše negdje čekaju baš mene. prvi je stigao kad sam mu se najmanje nadala, drugi "against all odds" 5 godina kasnije. dijagnoze su se mijenjale, godine prolazile, a ja sam uživala sa svoja dva dječaka i pomirila se , barem sebe uvjerila da jesam, da ih neće biti tri, da je to to, da jednostavno trebam biti skoncentrirana na dva Božja dara koja imam kraj sebe i ne razmišljati o tome šbbkbb. to onako razumno. ali, srce i razum se uglavnom ne uspjevaju složiti kod mene, pa je tako srce prevagnulo i ona tiha čežnja koju sam godinama zatomljavala je postajala sve glasnija. odlučili smo pokušati, pa što bude. i nakon bezbroj razočarenja, i suza na prvi dan menstruacije, kad je mm, koji nikada ne odustaje ni od čega bio spreman odustati, pojavio se +. ustvari, druga crtica, tanka, blijeda nikakva, ali je bila tu...
_________________________________________________
trudnoća je prolazila standardno. mučnine do 20. tjedna, kao i sa J, izgubila 3,5 kg, od 13. tjedna na mirovanju doma. trbuh raste, veći, puno vei nego u prve dvije trudnoće i baš mi je bilo teško i naporno pred kraj nositi ga, kretati se, o tome da potrčim nisam mogla ni sanjati zadnja dva mjeseca... ali sa bebom je sve u redu, što je najbitnije. muči nasa jedino način poroda, budući je drugi bio CR, moja dioptrija poprilično visoka, stanje oka koma... na pregledu dr.Šarić ipak ne predlaže cr. kao , mlada sam ja, mogu ja to, a i sve stare teorije su napuštene u ovih 6 godina. makar, ako me baš bude jako strah, nek ja dođem opet, pa će on napisat preporuku, nema smisla da se traumatiziram. nisam otišla opet.
sa 30 tjedana, dr. Košec prati njegovu preporuku i piše da nema CR. beba 2 kg, 50 percentila, sve ok. vidimo se u trudničkoj, termin je potvrdila na 14.09.
20.08. , prva kontrola u trudničkoj. mene danima već peru BH kontrakcije, pijem magnezij ali nikakva korist. BH su takve da kad me uhvati, par minuta se ne mogu micati, ne mogu disati, vrijeme stane. beba lupa ko blesava. ali dr kaže da je sve ok, jedino me šalje na uzv, jer dugo nisam bila, moj dr. je na g.o. bila skoro 5 tjedana. uzv sve ok, beba 2,5 kg, posteljica u redu, sve 5, vidimo se za dva tjedna.
a ja odlazim sa čudnim osjećajem i nekako mi instinkt govori da se vidimo i prije...
24.08. , petak, budući sam ostala dužna neke uputnice, nosim ih u bolnicu. u trudničkoj nigdje nikog, ni na uzv, gotova za dvije minute. baš dobro. dan je užasno težak, sparan, iako je pola 9 ujutro, već je 32-33 stupnja. BH me ubijaju, ali , nekako su drugačije, ni sad ne znam to opisati. i sve mi se više čini da neću još dugo čekati da se upoznamo ja i Francek (J je bebu od prvog trena prozvao Francek, po Francescu iz Jurić2, i svi smo mu tako tepali, bez obzira što nismo znali spol). kasnije me mm zove, pita kako si, a ja, spontano i iskreno, odgovaram da baš onako kao što sam se osjećala onaj dan kad sam rodila J. i dalje me ubijaju kontrakcije, za koje sam ja uvjerena da su BH, pa do termina imam više od 3 tjedna!
popodne sam sama sebi čudna, odsutna duhom, misli mi bježe... T je na pripremama s klubom, zove da se čujemo, pričamo 20 minuta, ja nemam pojma o čemu, ne mogu se skoncentrirati.
navečer izađemo pred zgradu sa J, kontrakcije su malo češće, sam sam već prilično uvjerena da su trudovi, ali noišta ne govorim, ionako mm svako veče već danima sluša "noćas ću roditi" i oguglao je. pričam sa susjedom koja je najfriškija rodilja od prisutnih, opisujem kako me boli, i ona je sigurna da su trudovi, predlaže da odemo u bolnicu, makar da me pogledaju, lako se vratim doma, ako nije ništa. budemo, čekat ću još malo, ali ne mogu biti vani, smetaju mi ljuudi, djeca, auti... kažem mm da idem u stan, on se smije, da kaj, idem spremit torbu? rekoh da...
već je 21.30 kontrakcije sve jače, ali se razmak ne smanjuje,. dolaze svakoh 20 minuta, ali mi bol koja me kroz leđa presjeca pomračuje um. više ni mm nije svejedno, vidim po njemu, makar ništa ne govori. spremamo J za krevet, mm ide leć s njim, ja ću se kao opustit malo pred tv, možda sve prođe, haha.
ma koje opuštanje, kontrakcije svakih 15 minuta, sada takve da mi doslovce fale u sjećanju djelići vremena, svaka me prebacivala u neku drugu dimenziju u kojoj smo samo ja i ta bol... (mislila sam da sam u ovih 6 godina stvarno zaboravila, ali na mahove mi se vraćalo sjećanje na prošli porod i trudove, baš sam nekako evocirala te stare osjećaje). u nekom momentu, otvaram i temu na rodi, tražim potvrdu da je to to. ali ne mogu čekati da netko odgovori, ne mogu se skoncentrirati, makar sad već neko vrijeme nije tako stravična bol i čini mi se da sve polako prestaje, da je bila lažna uzbuna. uspjela sam i zaspati na tren, ne znam koliko, ali znam da me probudio neki čudan osjećaj, ni sad ga ne mogu definirati. odlazim na wc, na kaćicama krvavi trag, kao i sa J. to bi bio čep, ako se ne varam. budim mm, ponoć je prošla. čekamo. kontrakcije i dalje na 15 minuta. idem opet na wc, tog iscjetka je sve više. ništa, mm ide po moju mamu da bude sa J, a mi ćemo put rodilišta,. pa što bude.
u 1.30 krećemo, hvatamo svako crveno na semaforu, ja odrađujem trudove , na 10 minuta su . mm pali radio, ali ga molim da ugasi, treba mi tišina...
temperatura je 27 stupnjeva, meni je malko hladno...
mm koristi priliku za priču oko imena, pita može li ipak cura bit Tena (ja nisam dala, trebala je biti Anja)? ma može, kako god, ja sam ionako sad negdje drugdje. samo vičem da neću Frana (nije mi sjelo) i nek smisli što god hoće. dolazimo u Vinogradsku, na parkingu odrađujem još dva truda, jednog za drugim, toliko intezivni da sam sjela na cestu. u rodilištu gužva, opet. čekam. ja s jedne , mm s druge strane vrata. razmišljam kako mi je drago što ipak ovaj put neću biti sama. ulazim u pripremu, sestra me stavlja na ctg, trudovi su tu, to je to, čekamo dogtora. ja bi se okrenula, kaže može. laše mi je odhodati trud, kaže pa hodajte, ko vam brani. dolazi doktor, prošlo je 2.00, radi uzv. šok. posteljica za 42 tjedna kalcificirana, slab protok kroz vrpcu, beba u zastoju, ne veća od 2300 g. kako sad, zašto? pa prije 4 dana je bio sve super... pričam s njim o CR kao opciji, on kaže ne, ali ja sam uporna, uplašena, vidi on to na meni, zove dr. Kunu, da se savjetuju, ipak ne.
DR. Grbavc me tješi, ohrabruje, kaže da je siguran da ja to mogu i da će sve biti ok... u tom trenu nije ni svjestan koliko mi je pomogao. sestra mi daje klizmu, šalje me u kupaonu, prošlo je 2.30, trudovi na 6 minuta. čistim se, odrađujem trudove, polako, smireno, , usput se dopisujem sa mm koji šeta oko bolnice i čeka. u 3.20 konačno izlazim iz kupaone, trudovi na 4 minute, šetam sa sestrom po onom prostoru ispred boxova, ona pita nakon nekog vremena hoću leć, ja još ne bi, kaže dobro. u 20 do 4 ulazim u boks, legnem, sad mi već paše, umorna sam, noge mi otpadaju. spaja me na ctg, kažem zovite mi muža, on dolazi u roku dvije minute. sav je uznevjeren, vidim na njemu da se brine, da ga je strah. drži me za ruku, u tišini. trudovi su sve češći. u jednom trenu osjetim kako mi nešto toplo teče niz noge - pukao je vodenjak. kažemm mm, ošla voda, a on s izrazom olakšanja na licu pita "može Mislav?" ma može...
u slijedećem trudu osjetim jak nagon za tiskanjem, zovem sestru, ona pita kako ćemo? ma na leđima, noge ne osjećam. doktorica dolazi da me pogleda, ali nema što gledati, glavuica je već na izlazu, kaže tiskajte i tad dolazi raspad sistema. ja vičem "ne mogu" njih troje viče možeš. ma ne mogu, ljudi božji, ne mogu ja to i gotovo. noge se pokočile skroz. mm me hrabri, sestra stoji kraj mene i govori samo dva truda...
jedan... osjećam onaj famozni ring of fire... glava je vani. ajde, još jedan... ma ni ne treba, on je samo iskliznuo sa klokvom krvi. iznenadio i doktoricu.i tu je. ne vjerujem. još jedan dečko. malen , malen kao majušak, crn ko noć sa hrpom crne kose.... predivan
mm reže vrpcu, čiste ga, važu, 2300 i 45 cm. mrvica. daju mi ga , on ljacka, lazi nam jezik i gleda svije svojim velikim okama. zaljubila sam se iste sekunde.
posteljica je malo zapela, sestra mi prazni mjehur, konačno izlazi, šiva me doktorica, imam dva šava, malko sam pukla po starom ožiljku. ja svega nesvjesna, ma radite što vas volja, on je tu, konačno je tu i ne vidim ništa osim njega.... nakon sat vremena ga odnose u centar, jer je mali, mm ostaje sa mnom jopš sat vremena i ide doma. kaže nek spavam , odmorim se, ali ja sam toliko euforična, milijun mislim mi se roji glavom, mislim na velike dečke na mališu... ma koje spavanje.
______________________________
proveli smo u bolnici punih 12 dana.. razdvojeni. 12 dana su mi nedostajala sva moja djeca i naplakala sam se kao nikad. ali nisam im dala za pravo, izdajala se, vozila po svom i ipak uspjela izvući najbolje iz tog iskustva. sad, skoro dva mjeseca su prošla, uživam. jesam, umorna sam ko pas, sve me boli i zapitam se ponekad što mi je ovo trebalo. i onda vidim svoje velike dečke kako maze bebu, kako im je prva misao kad ustanu gdje je on , kako sve ostavljaju kad on zaplače i idu ga tješiti i zabavljati, kako su od psa i mačke postali složna braća, kako on razvuče svoja usta u mali, sramežljivi osmjeh kad vidi jednog od njih i veseli im se čitavim tijelom, znam da nam je svima trebalo. Mislav mi je donio sa sobom mir, novo samopouzdanje i beskrajnu lakoću postojanja svima nama.
p.s. da objasnim naslov. kada smo J rekli kako se zove mali brat, njegov komentar je bio "Mislav? to je sigurno zato jer on stalno misli na lavove"
 |
|||
Odgovori s citatom
Kakva dobra priča! I ime!
a jesam se rascmoljila..... predivna priča...posebice kraj...predivni dečki 
susmiga prvotno napisa
