Slažem se, Čoksa.
No, za to je uvijek potrebno krenuti od sebe, a imam osjećaj da ljudi uvijek smatraju da imaju pravo malu mrvicu nategnuti zakon ili u njemu potražiti (i pronaći, i iskoristiti) rupu, jer "ako mogu svi, zašto ne bi i ja...", "ovo moje je sitnica u odnosu na..."
Zapravo, mislim da bi najprije trebalo kod što većeg broja ljudi (idealno, kod svih) osvijestiti (ne pitaj me kako) činjenicu da država nije tamo neka čudna konstrukcija koje se bojimo, od koje bježimo, koju kritiziramo i koju slobodno potkradamo, već da je to uslužni aparat svih građana, kojeg financiramo sami svojim vlastitim novcem i koji bi nam trebao omogućiti što bolji i kvalitetniji život. Ergo, prevarimio li državu, ne varamo nekog nepoznatog ili apstraktnog, već sami sebe.
Potpisujem ti cijeli post, s posebnim osvrtom na citirani dio.
Flopice, slažem se da mnogi ljudi prvi vrhu državnog aparata uživaju u povlasticama koje su u apsolutnom nesrazmjeru sa životnim standardom prosječnog građanina, no daj mi, molim te, objasni, kako bi ti, konkretno, da si premijerka, u svoju vladu privukla vrhunske kadrove? Čime? Što bi im ponudila u zamjenu za njihov rad, zalaganje, odgovornost?
Znanje i sposobnost ne dijele se na ulici, do njih se dolazi prilično napornim radom i ljudi koji su uložili godine (desetljeća) u svoje obrazovanje i usavršavanje to isto žele i naplatiti, što je sasvim u redu. Ali poanta je u tome da se visoke plaće i privilegije daju istinskim stručnjacima, a ne ljudima odabranim po kriteriju političke pripadnosti, rodijačkih veza i sl.
Potpis.
I još jedan.