Pa istina!
Nisam je nikad gledala kao darovitu, napredniju...
To njeno je ustvari za nju super, ali za mene iscrpljujuće.
 |
|||
|
|
|||
Pa istina!
Nisam je nikad gledala kao darovitu, napredniju...
To njeno je ustvari za nju super, ali za mene iscrpljujuće.
Pepita, cijeloj priči treba dodati i činjenicu koja ti je u potpisu - drugo dijete. Ne možeš imati istu količinu energije kao i kad je starije dijete bilo jedino. Daj sebi (i njoj) vremena, sve će to biti u redu... Dvoje djece je za roditelje uvijek iscrpljujuće kad je razlika manja od 3 godine i mlađe još nema 3 godine. Spadaš s nogu, ispadaju ti osigurači i jednostavno ti je teško jer si umorna. Doći će to sve na svoje mjesto.
Peterlin draga istina je da je jako teško biti sam po cijeli dan s dvoje malene djece.
Nije baš potpuno iscrpljujuće da padam s nogu, ali zna biti teško.
Sreća je da sve tri spavamo noć 12 sati u komadu s dva vrlo kratka dojenja.
Da nije tako, glasio bi drugačije moj prvi post
Beba je u principu jako dobra i mirna i zaista se malo toga promijenilo.
L. se ponaša kao da je beba oduvijek tu, prekrasna je prema seki.
Uh...od svega silnog pisanja zaboravih napisati da je beba jedan od osnovnih razloga zašto L. nije u vrtiću.
Mislim da je svako dijete naporno u toj fazi zašto i ja bi kontrolirao svijet, barem svako dijete koje ja poznajem. Iz iskustva mislim da djeca intenzivnije proživljavaju fazu koja je očekivano u razvoju, ako je istodobno došlo do neke veće promjene u njihovom životu. I mislim da i djeca koja nisu ljubomorna na onaj klasični način udarim seku ili molim mamu da mene drži a ne nju, osjećaju pridošlicu kao konkurenciju. I mislim da je to zdravo i normalno. I ne kažem da zbog toga tvoja malena tebe kontrolira, ali možda je i to dio rješenja. I mene bi kao roditelja brinulo da u igri mora kontrolirati način na koji se ja igram. Definitivno bih razmišljala o tome. Ja valjda previše mislim...
Pepita, imam iskustvo odgoja djeteta koje je oduvijek bilo "drugačije" - od prve godine života. U mnogim stvarima koje opisuješ razlikuje se od tvoje kćeri, ali ima nekih zajedničkih stvari koje prepoznajem - kognitivna naprednost i želja za kontrolom. Da skratim priču, ovo prvo sam zadovoljavala, ovome drugome sam postavljala granice. Dakako, one su za njega uvijek morale biti lagano pomaknute i proširene, ali s naglaskom na lagano. Ne možeš dijete lomiti, moraš mu dati da se razvija, ali ne po cijenu patnje svih ostalih u obitelji. Kad je bilo potrebno, a to je bilo zbog razloga izvan obitelji, odnosno u sustavu, potražila sam stručnu pomoć - išao je na psihološke radionice za darovite 4 godine, a isto tako i ja.
Iz mog iskustva gledano, tvoja kći će uvijek ostati takva osobnost kakva je - moraš je odgajati u skladu s njezinom osobnošću i potrebama, a ne protiv nje same. Istovremeno, ona je član obitelji koji se također mora prilagođavati potrebama i granicama drugih. Njezina sloboda prestaje tamo gdje počinje nečija tuđa sloboda. Mi roditelji uvijek žrtvujemo jedan dio svoga prostora, vremena, potreba, ali ne smijemo sve, za dobro svoje i za dobro djeteta. Problemi koje imaš neće tako brzo proći - još je pred njom jako puno izazova, osobito u vrtiću i školi. Ali, ići će prema boljem, kako se njezin emotivni razvoj bude usklađivao s kognitivnim. Moj sin je sada jedanaestgodišnjak, ide u 5. razred i mislim da je sada zbilja socijalno uklopljen i prilagodljiv. To ima veze s njegovim emotivnim zrenjem, ali i našim odgojem i svime što smo od vrtićke dobi činili da mu pomognemo. Kao što su već neke mame napisale, traži savjete od roditelja djece slične tvom djetetu, a bude potrebno ima i stručnih osoba koje ti itekako mogu biti od pomoći.
Inače, darovitost je svojstvo 10% populacije i nije poremećaj ni patologija. To je samo jedna vrlo visoka razina kognitivnih sposobnosti koje dijete ima i koje mu treba pomoći da realizira i da se istovremeno normalno emotivno i socijalno razvija.
Ako se nekome čini da je previše darovite djece na forumu, neka pokuša izbrojiti (recimo one o kojima se piše na temi o darovitima) i usporediti s brojem aktivnih članova foruma. Iznenadit ćete se kako je postotak nevelik.
Pepita, samo jedan konkretran savjet: nemoj pristajati na igru isključivo po njenim pravilima. Ne vjerujem da ćeš dugoročno to moći održati kad ti je već sad neizdrživo (i meni je bilo), a od igranja preko volje nikakve koristi ni za koga. Reci joj da ne voliš i nećeš tako, a ako ona to ne prihvaća, odbij igru, bar ponekad (ipak je ona mala, i normalno mi je da roditelj za malo dijete radi stvari koje mu se baš uvijek i ne rade). I traži povremeno od nje da se igra sama. Reci joj da je pametna i velika i da se svatko mora znati ponekad sam zabaviti. Pokušaj je ponekad prepustiti njenim vlastitim resursima, a sebe, pod izlikom nekog posla, potpuno isključiti. Nije nužno da ti obogatiš svaki njen trenutak, dapače, stvarno je važna lekcija biti sam sebi dobro društvo. Ne mislim da je to lako izvedivo s njom, ali mislim da trebaš ići u tom smjeru.
Posljednje uređivanje od vertex : 04.01.2012. at 01:40
Apsolutno razumljivo!Pepita prvotno napisa
Super post od Lutonjice, i mene je utješio, ali ja fakat imam osjećaj da je to tako - vidim i po tome što svoju malu uspoređujem s tom vrlo sličnom malom Splićankom. To sve bude s vrtićem i u školskoj dobi puno, puno lakše, a niti ta mala nije prolazila nekakve obrade, bila je malo na nekim igraonicama Bistrića u ST-u, ali ono, vrlo kratko. Lutonjice, vi niste bili u nekim obradama i dijagnostici?
Ja potpisujem vertex, a i zdenka je iznijela važan point - kontrolu joj moraš rezat, na način kako su opisale. Ovo drugo - ovisno o tvojim resursima, snazi i strpljenju, a probaj se raspitat i za te Bistriće, ne znam je li to za predškolsku ili školsku dob, ali ziher je (barem je bilo prije) u ST-u.
Još nešto što kod nas pali - igračke sve spremit tako da joj nisu stalno dostupne, davat jednu po jednu. Moja mala je super preko vikenda, uloženih par sati u smislu igre u nju višestruko vraća, ali mi smo samo s njom, nema tu još tako male bebe pa je izvedljivije.
Sretno!
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 09:00
nismo bili u obradi.
svaki put kad bih ja bila na rubu očaja i krenula tražiti pomoć za sebe i/ili nju, nekako smo uspjele riješiti krizu i krenuti dalje.
također, ne znam jel to sreća ili nesreća, u svakoj od tih faza prvo sam išla pričati s njenim odgajateljicama, učiteljicama, vrtićkim psihologom, i svaki put smo zaključili da ona bez obzira na tu svoju "drukčijost" relativno dobro funkcionira u društvu i ajmo je još malo pustiti pa ćemo vidjeti. ona je onako nekako na rubu između normale i posebnih potreba (od nadarenosti do adhd) i stalno me mučilo da li možemo ili ne možemo bez stručne pomoći.
zadnji put sam o obradi razmišljala na početku prvog razreda. počelo je baš nekako uf, kad sam gledala njene bilježnice došlo mi je da plačem, fakat sam se uspaničarila, osim poremećaja pažnje zabrinula se i za disleksiju, disgrafiju, ma baš sam joj nakalemila dijagnoza :/
ali eto, opet me smirila učiteljica, predložila je da pustim pa ćemo vidjeti. jer, pogađate, ona zapravo dobro funkcionira uprkos svemu. i ja opet pustila i sve na kraju ispalo super.
e sad, još je jedna važna stvar što se tiče škole - ona je i u prvom i u drugom razredu dobila fantastične učiteljice koje su super prihvatile te njene osobine. nije da nisu stroge, postavile su joj jasne granice što dopuštaju, a što ne i ona to poštuje. ali ne rade frku i ne kažnjavaju je za neka nazovi "loša" ponašanja (znala je zapjevat usred nastave, ili recimo često potpuno izgubi koncentraciju i ode tko zna gdje). ova sadašnja učiteljica je pronašla stvari u kojima je zara jako dobra pa ih stalno potiče, a kad napravi nešto što joj je posebno teško, dobije malu pohvalnicu. zapravo, učiteljica sve to radi sa svim učenicima, ne samo s njom, ali eto treba stvarno imati sreće nabasati na takvu osobu. često razmišljam kako bi nam bilo da je zara dobila neku tradicionalnu red rad i disciplina učiteljicu :/ iako, na baletu je takva stroga atmosfera, a učiteljica ju hvali kao najbolju, najmarljiviju i čak najposlušniju (?!!), ali tu je stvar u izrazito snažnoj motivaciji, balet obožava i želi biti najbolja.
i još bih dodala pepiti - ona je SIGURNO ljubomorna na seku. to što je dobra prema seki, nije neki pokazatelj. primijetila sam da danas skoro sva djeca koju poznajem izrazito dobro prihvaćaju novopridošle brace i seke i stvarno su divni prema njima - pretpostavljam da smo danas mi roditelji nekako više "prosvjetljeni" po tom pitanju pa se stvarno trudimo još od početka trudnoće učiniti sve da starije dijete lakše prihvati bebača. ali onda se desi neki transfer na nas odrasle. da, vole i maze bebu jer nije beba kriva što je došla. mama i tata su krivi i na njih ćemo se ljutiti, svaki na svoj način. mnogi se ljute i na bake i dede. i često vidim da je ta reakcija ljutnje i "lošeg" ponašanja zakašnjela, odnosno ne javlja se čim se beba rodi, nego tek kasnije. zara je recimo počela s frkovitim ponašanjem tek kad je margita imala 4 mjeseca, a margita mi je počela šiziti tek nedavno (demi sad ima skoro 9 mjeseci). mora ih puknuti kad tad, na ovaj ili onaj način, i to je NORMALNO
Lutonjice, ovako identično se ponašala i ponaša moja starija (sad je 1.r., odgodili smo polazak), samo što je usprkos divnim tetama u vrtiću ipak bilo priličnih problema, pa sam dvije predškolske godine shvatila vrlo ozbiljno. Na problemu pažnje, impulzivnosti i njenog skroz nekontroliranog prekoračivanja granica radili smo vrlo intenzivno prema uputama psihologa što kroz kućnu svakodnevnicu, što na radionicama gdje je u malim grupicama radila na samopouzdanju, toleranciji, strpljivosti, poštivanju drugih i sl.... Također sam birala učiteljicu koja se prema njoj ponaša identično kao i Zarina, a napredak i uspjeh su ogromni.
Posljednje uređivanje od čokolada : 04.01.2012. at 12:02
zara je očito baš na granici, ali mislim da ja nama pomoglo (iako se ponekad činilo da nam upravo odmaže) to što sam i sama radila s djecom s posebnim potrebama pa zapravo puno toga znam - iako je užasno teško kad se sve to odnosi na vlastito dijete. znate ono, postolar ima najgore cipele ....
točno, zato mislim da je psiholog sa strane odličan promatrač i davatelj najboljih savjeta kad roditelj više ne zna što i kako.
Posljednje uređivanje od čokolada : 04.01.2012. at 12:32
...joj cure hvala vam od srca, eto nakon toliko postova napokon napisano ono što sam ustvari i tražila. Mamu koja ima slično dijete. Lutonjice hvala od srca na postovima.
vertex i Zdenka2 totalno kužim što pišete, pa mogu nešto i napisati o tome da me lakše shvatite.
Ja nisam darovito dijete, ali sam bila dijete slična mojoj L. tako kaže moja mama.
Još uvijek sam takva, samo sam se izgradila u osobu koja zna i popustiti i izvagati i kontrolirati sebe u dovoljnoj mjeri.
Održavanje moje L. u granicama uspijevam i kazala bi u potpunosti. Savršeno se borim s njenom kontrolom i svim što mi svaki dan servira od jutra. Problem je što nemam snage. Toliko je moćnija od mene da ona ne potroši ni 10% energije, a mene lomi. Zdenka2 je totalno pogodila bit problema. Strah me da je previše ne lomim! Tu je problem. Ne popuštam sigurno, a ako nešto i popuštam onda je to u okvirima mojih granica kad to mogu i želim uraditi. Kažnjavanje izbjegavam, jer ne pali, a slomije nas obje. Brojanje 1 2 3 je do sada dobro funkcioniralo izuzev toga što ona nakon dva upadne s rečenicom "čekaj mama da ti nešto kažem" i onda dok to riješim ustvari dođemo do broja deset.
Igranje po njenim pravilima dopuštam onda kada se TO MENI DA! U drugim situacijama kažem da ne želim i to je to. Ne buni se ona puno, izignorira i nastavi po svom ili i ona prestane s igrom.
Još nešto što me zanima, dakle dok se igramo recimo na želi da konja držim za rep, ja ispitujem, zašto, sve onako u rukavicama...primijetim da ona ne radi ništa spontano, ona za sve ima objašnjenje.
Sav moj problem leži u tome da me lomi, iscrpljuje. Ja ne gubim konce iz ruku, kad se to počme dešavati, kako sam napisala, gasim ručak i bacam u smeće, posvetim se njoj.
Jedna zanimljivost:
Nikad nije imala osjećaj da će se izgubiti, njoj je nebitno da li me vidi ili ne.
Iako sam protiv toga, jednog dana smo se na rivi punoj ljudi ja i mm sakrili iza jedne pekare. Imala je točno dvije godine. Ona se u jednom trenutku okrenula i vidjela da nas nema, dvaput je totalno mirnim i normalnim glasom zazvala "mama" i kada me nije našla prvu tetu s puta je uhvatila za rukav i pitala "teta gdje je moja mama". Žena se jadna prepala pa smo izašli ja i mm objašnjavajući da se nije izgubila.
Ovo je bila prva situacija u kojoj sam primijetila tu njenu "samokontrolu" i fakat jest, jer većina dvogodišnjaka bi plakala ne vidjevši mamu u toj gomili ljudi. Ona je bila potpuno smirena i sigurna u sebe.
Jako izražen perfekcionizam i užasno me živcira, ali to je njena osobnost pa dopustim. Pa ne mogu je lomiti, premalena je, imam stav da će ga s vremenom naučiti kontrolirati.
Eto ovdje mi opet mame slične djece mogu dati odgovor. Da li nauče to kontrolirati ili ne.
Vezano za 1-2-3, to nama odlično funkcionira.
Vezano za strah da se neće izgubiti, opet... teško je ovako izolirano, ali to je imala i moja (mi bi se sakrivali pa gledali hoće se u nekom trenu prepast, ali ne, ona bi nastavila usmjereno dalje prema svom cilju, to je i baka primijetila i ona nas je na to upozorila, a još neka od djece u našem okružju su to imala - to bi isto vezala za radoznalost i za "čvrst karakter", ma što god to bilo). Samo smo je više pazili, a i dalje je više pazimo. Valjda su reakcije djece dvojake - ili plač ili ova reakcija broj 2 - na taj podražaj, mislim. Isto je imao i jedan dečko, skroz b.o., bez ikakvih dg., ništa nije isplivalo ni kasnije, ni ranije, sad je već 4. razred, najnormalnije funkcionira. Isto i jedna curica, ta bi se rado skrivala. Dakle, to konkretno ne vezujem na neki specifičan problem, nego mi se čine da djeca reagiraju dvojako - neki u plač, neki full cool.
Sad se mojoj (nakon bolnice i nakon što se opet jako navukla na mene) taj strah dosta vratio, ali računam to normalnim, još prerađuje iskustvo bolnice zbog operacije, ponovne bolnice zbog komplikacije itd. Sad je hit odrađivanje bolnica-iskustva, od igranja na tu temu, do tih nekih strahova od odvajanja.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 14:01
Ako ti išta znači, tete su moju isto označile kao "astertivnu, jako zrelu za dob i komunikativnu (to je komentirala školska pedagogica) i otvorenu, kao s njom je lako jer ona kaže što želi itd., ali općenito, dosad (nismo nešto baš puno išli zbog bolesti, ali skupilo se tu po par mjeseci kod dva seta teta - prvo u grupi vršnjaka u kojoj je stršala, pa smo je kao i zbog socijalne komponente (da bude u miješanom društvu) i zbog tjelesne komponente (jer u miješanoj grupi barem je preko pola grupe već protutnjalo infekata i nisu kliconoše), kao neproblematičnu, sve je kod nje bilo ocijenjeno ok, uredna adaptacija, sve najnormalnije i kao u najboljem redu.
Ali, ja bih je procijenila da relativno ima jaku potrebu testiranja autoriteta (kad uspoređujem s polaznicima manje grupe na engleskom i ja je gledam) i recimo uvijek će prije skočit i zaplesat, odrecitirat, nešto reći na mikrofon itd., nego nešto koncentrirano u tiho radit (iako, s obzirom da je vrtić likovni, dosta su joj tu baš tete pomogle, čak i u ovo kratko vrijeme u kojem je bila).
U stvari, ja sam oduševljena s tom grupom i tetama... da ih barem ima 5, recimo. Ali, opet pitanje je je li bi i to donekle zdrava preživila.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 14:16
Znači ina33 i tvoja ima tu sposobnost da kontrolira samu sebe. Otada valjda i polazi kontroliranje drugih.
Ja ne mogu pričati o njenoj snalažljivosti u vrtiću na dulje vrijeme jer ne ide, ali ono što nekad ostane zaista je super.
Trenutnim ulaskom u prostoriju vidim da snima, ocjenjuje, ne srami se, nije sputana ili suzdržana, ide gdje joj se čini najzanimljivije.
Otvorena, komunikativna, odmah pokušava uspostaviti kontrolu nad onim što je zanima. To radi na pametan, neprimjetan način.
Zanimljivo mi je kad pišeš o njenom snalaženju u vrtiću, samo nastavi, nemoj misliti da je nepoželjno jer spominješ vrtić. Volim čuti sve što može biti korisno.
Ja ću uzeti ples kao primjer jer je tamo ipak triput tjedno po 45 minuta.
U svojoj grupi strši, ona je ta koja će reći teti da su se djeca umorila i da će se malo odmoriti.
Teta mi je potvrdila da je definitivno vođa. To su itekako iskoristili na nastupu.
Bili su sigurni da će L. povesti i biti kako je ja zovem "točna" i tako je i bilo.
Izašla je pred veliku masu ljudi, djeca su trčala za njom. Ljudi u publici u djelomično pljeskali.
Ona je u jednom trenutku podigla ruke i počela pljeskati, njene pristaše (curice koje idu za njom) su nastavile za njom.
Izmamile su pljesak cijele publike.
U plesnoj točki gdje su bili njeni vršnjaci dominirala je!
Kad je došla na red plesna točka gdje su plesale i curice od 4. godine, e tu se vidilo poštovanje prema starijim.
Nije se gurala u prvi red, ostala je u drugom, i dalje sama za sebe dominantna, ali ne i u cijeloj masi.
Poštivala je starije od sebe, što mi je bilo drago.
Međutim dok plešu na plesu, hoće plesati i sa starijom grupom i ljuti se na tetu što joj ne dozvoljava.
Ta "ljutnja" je slatka i pristojna, znate ono, utiho argumentiranje, znači nije plakanje, cviljenje i sl.
ina33 kako ti se snalazi s tetama??? Je li otvorena prema njima???
Jako je otvorena, njima to jako i paše. Voli puno spavati (i to im paše
Za usporedbu, na Špancirfestu u Varaždinu su je u dobi od 2 godine skidali s reperske pozornice. Nema nekog srama.
Ali...zašto bi uopće morala imat srama? MIslim, nemaju sva djeca sram, nije to ono nešto prirođeno i očekivano i normalno od sve djece. Neka su sramežljiva, neka nisu. Moja je unutar ove grupe di nije sramežljiva, di joj nije frka ostat sama, ono... malo stila haharica.
Od vršnjaka apsolutno odudara, veći i visinom (velika je za 5.-godišnjaka), tako da se ona uglavnom prirodno i druži s većima... osim kad oni skuže da je ipak beba, šokiraju se kad shvate da ima 3,5 pa pobignu od nje
Ali, meni je to sve nekako normalno. Neka djeca su easy-to-handle, dragi, sramežljivi, a oper super pametni. Ne misilim da je default sramežljivko, koji će se rasplakat čim nema mame i tate, nije to kao normala, a onda ovi koji neće tako regirat su ono... neka dg. Barem tako meni nekako ispada, sori, ja ne poznajem dijete, tebe sam upoznala, ali na kratko i malo. Nisu svi isti. Evo, od te moje male st prijateljice dva djeteta, nebo i zemlja - jedna mirna, mali ghandi, plašljivko, druga ista kao i moja - vođa, otvorena, skresat će u brk i učiteljici (tipa, ja mislim da sam zaslužila 5, a ne 4), ali sve je to b.o. i totalno u granicama normale, nije da sad masovno tlači sve oko sebe i sebe samu, ali mami je definitivno koji put bila napornija od ovog malog ghandija i sasvim se drugačije prema njima postavljala. To su ta djeca za koju ne znaš niti da postoje, stila "apaurin djeca", tipa sami će nešto radit i čitat, ali moja mala to nije i to trebam prihvatit, koji put je napornije, opet, ja nemam bebu u kući, a iovako je koji put s njom naporno i skuhat.
Sad, ne znam što cure misle konkretno pod "problemima u funkciniranju" u vriću u školi, osim što je Lutonjica bila malo konkretnija s tim pjevanjem.
Moja je teško slijedila upute na toj grupi na engl, namjerno u kontru, tipa ova vi plešite (inače to voli), a ona baš neće itd. Kad je bila u toj fazi, nakon trećeg upozorenja da ćemo otići, mi bismo otišli sa sata. Drugi put razgovor i ne bi ponovila - bitno je da vidi da ti to misliš, je malo napornije, ali šta sad.
Ja nekako brijem da bi mi neko od osoblja onda ukazao na to... ili bi već shvatila.. ne znam.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 15:18
Fascinirana sam. Skroz.
Ne kužim Cubanin ulet.
Ovo "sposobnost kontroliranja sebe", to te, pepita, ne kužim. Moja "ne kontrolira sebe" nešto specijalno... ona je takva, nju jednostavno nekih stvari nije (bilo) strah, primarno je radoznala. Ima djece ovakve, ima onakve. Ne moraju svi isto reagirat.
Fascinirana sam pepitinim djetetom.
Ovo je opis odrasle osobe. Ne trogodišnjeg djeteta.
E, da, i isto bi se ljutila na tetu iz engl. ako joj nešto ne bi dozvolila, ili ako bi morala vratit olovku, a nije još gotova itd. Više od drugih, ali opet... i ta mala grupica (tipa 5-6 djece) je podijeljena u 2 skupine - jedni mirniji, kontemplativniji, više su za crtanje/bojanje, poslušniji, a na plesanje ih treba natjeravat, i u nemirnije, zaingranije, više su sa skakanje/ples...manje su poslušni. Moja je u skupini ovoj drugoj, manje poslušnih. Grupa je mješovita, nisu svi iste dobi.
Ja sam jednostavno inzistirala na disciplini - da se stvari moraju odradit onako i u onom vremenu kako traži učiteljica ili... idemo doma. Ne može ona u kupe, a svi u špade. Tako je strukturiran i taj sat, nije ono igraonica, nego malo žešća discplina. Nije joj to uvijek bilo drago, ali veliki su bili pomaci unutar godine dana.
Zbog Cubaninog uleta kojem uopće ne kužim namjeru, ina33 mislim da je jasno da pišemo o normalnoj djeci (znači ništa tipa darovitosti što mnogi "ne vole" koliko primjetim, a ne znam što im smeta).
Zadnjih par postova mislim da ne bi trebalo nikog poticati na negativnosti.
ina33 doslovce kontrolira samu sebe, to mi je potvrđenje od strane psihologa (u obitelji).
Ne znam kako objasnit, ali recimo točno je u određenim situacijama suzdržana i ne pokazuje ništa.
Meni se čini da je tako i prema seki.
Recimo ja je u trudnoći nisam puno pripremala, ali smo pričale realno, bebe plaču i znaju biti jako dosadne, ne znaju hodati pa ih moramo nositi, ne mogu same jesti i sl.
Tako se nastavilo, često puta kažem "jao bebo što si dosadna", a L. upada "nije mama ona je samo malena beba".
Mislim da ti osjećaji i nisu baš kako se čine, slažem se s Lutonjicom, ima tu ljubomore prema seki, samo ne primjetim u konkretnim situacijama.
Isto tako, smatram da je to sve apsolutno normalno. Pa ja i brat smo nekad u granicama "ljubomore" a vidi nam godina, hahahaah
Ono što mi je drago jest da prihvaća autoritet drugih.
Nisam uopce imala negativnih primisli
Moram se na ovo nadovezati, ne znam na što si ti mislila, ali znam na što je mene podsjetilo.
Imam među prijateljima primjer brata i sestre, otprilike te dobne razlike.
Mala beba je odlično prihvaćena od strane starijeg djeteta, ali smatram da je starijem "nametnuta" prevelika "odgovornost".
Smatram da nije dobro da se tako malo dijete večinu vremena ponaša kao da je roditelj, jer nije, samo je dijete i trebalo bi poticati da se tako ponaša.
Ne znam kako da pametnije objasnim.
Kad dijete hoda po kući i upozorava ostale što se smije, a što se ne smije i tako večinu vremena, meni je previše.
Kad dijete ima oko za detalje tipa, gasite svijetla, struja je skupa, gasite svjetiljku, baterije se troše, ne ostavljajte mrvice, doči će miševi, ne idite izvan staze, biti ćete prljavi,... i tako večinu dana, meni je to previše preslika odrasle osobe u jednom malenom djetetu starom ispod 4 godine.
Pepita, tvoja curica me djelomično podsjetila na to. Ne kažem da je tako, ne tvrdim ništa, samo kažem da me podsjetila u detaljima gdje opisuješ kakva je prema seki.
Možda da drugačije kažem, njoj je kad pričamo o seki zanimljivije meni pomagati, dozvolim joj da je skine, donese pelene i sl. nego recimo čitati priču seki, pjevati joj i pričati...
Možda je to i ok za njenu dob i njen karakter, a možda i ne.
Evo u dva mjeseca nikad nije propustila mijenjanje pelena seki ili kupanje. Mislim se, bi li joj barem nekad trebalo nešto drugo biti zanimljivije od toga.
Što se tiče mene, premalena je da bi mi kazala da gasim svjetlo jer se troši struja, ali recimo tu je više izražen njen perfekcionizam...nešto mora biti "tako".
Ona ustvari radi što i druga djeca, samo je to nekako na stotu, ja to tumačim kao perfekcionizam.
Recimo uvijek ali doslovce uvijek će doći kad stavljam robu sušiti, opet se pitam da li bi nekad trebala preskočiti iz nekog razloga...
Davno smo raščistili stvar s kuhanjem i općenito kuhinjom, nema blizu i to je to.
Ono što je i moja mama primijetila, kod nje sve uvijek ide dalje...
Ono jednostavno ona zakomplicira.
Takva je oduvijek, sada je samo to nekako usavršenije.
Recimo ovo da se kao kontrolira. To koji put i moja - recimo, rastuži se, krene suza, ali završi u ljutnji i čvrstoći. Koji put mi se čini da se gledamo ko dva revolveraša, pa ko prvi popusti. Čvrsta je... ali opet, ništa što ja ne mogu iste sekunde pročitati... A koji put reagira odmah i bez kontrole. Ne znam ti taj dio.
skoro sve kao i kod moje a ona će sad 5g...i tek od ove godine ne želi u vrtić-kaže dosadno joj je....počeli su i čudni strahovi ..ma za poludit.....
Pepita, ne znam iščitavam li dobro, ali iz tvojih postova kao da izbija strah od tvog djeteta. To moraš iskorijeniti iz sebe. U tom odnosu ti si odrasla osoba, a ona dijete i to jako malo. Ona se mora oslanjati na tebe, a ti je moraš odgajati. Točno znam o čemu pričaš kad govoriš o lomljenju djeteta, jer sam to iskusila. Potrošila sam grlo u najčešće uzaludnom uvjeravanju teta i učitelja da moj sin neće prihvatiti granice na pritisak nego će pružati sve veći otpor, kao da mu je zadnje. Naprotiv, kad mu malo olabaviš granice, prihvaća pravila i surađuje. Ali, tamo gdje jesu, granice u isto vrijeme moraju biti čvrste. To nije jednostavno, jako je teško stalno razmišljati, stalno balansirati, uvijek morati tražiti nova rješenja i puteve do dobre komunikacije s takvim djetetom. Kad gledam unazad, mislim da sam u tome uspjela zato što sam bila jača od nega. Uza sve te teškoće s njim sam uvijek imala i sada imam posebno dobar i čvrst odnos. Meni je uvijek vjerovao i mene je slušao, ako nikog drugog.
I moj sin je prihvaćao autoritete, ali prave, ne lažne koji se skrivaju iza autoritarnog ponašanja. Budi i ti takav autoritet svojoj kćeri - nemoj bacati ručak i posvećivati se samo njoj kad ona to hoće. To je, recimo, jedno od mjesta na kojima bih ja povukla granicu. Ručak se kuha za cijelu obitelj i ona to treba poštivati. Možeš je uključiti u pripremu ručka, razgovarati s njom dok to radiš, ali ne pristati na to da pažnja bude 100 % na njoj.
Meni je zbilja neobično ovo što pričaš o tome da te ona ne mora vidjeti i da se ne prestraši kad te na tren izgubi. Na tvom mjestu ja bih zbog toga provjerila njezin emocionalni status kod stručne osobe. Ne mogu suditi koji je razlog tome, ali je doista neobično za tako malo dijete. Kod mog sina toga nije ni izbliza bilo, naprotiv, uvijek me je morao imati na oku i osjećao bi se jako nesiguran u takvoj situaciji.
Perfekcionizam je osobina darovitih - to treba prihvatiti i kanalizirati, ali opet ne na uštrb sebe i drugih ukućana.
Što se tiče komentara na darovitost i to da mnogi darovitost "ne vole" to je činjenica na koju reagiram samo kada se radi o osobama koje imaju direktan utjecaj na moje dijete, a inače na jedno uho unutra na drugo van. Nemam ja vremena za neprekidnu edukaciju.
Neeeeeeeeeeee Zdenka2 niti ne pomišljaj da je se bojim. Nisam ti ni ja baš neki lagani karakter.
Dapače...samo je teško to "odgajati".
Ne može se na dane kuhati ručak, ljuljati novorođenče i razgovarati/natezati s njom.
Vjeruj mi da se ne može, jedino što mogu dat joj jednu preko usta i potjerat je u sobu, što je želim i neću!
Ima dana kad nema kočnice i nema je...možda sam ja tu loša mama, ali izlaza u tim situacijama nema.
Jedini izlaz je ugasiti ručak, uhvatiti se u koštac s problemom i riješiti ga.
Inače, potpuno si u pravo, ručak je za svih nas i ne bi trebao završiti u smeću.
Što se tiče činjenice da ne gleda gdje sam...
Ne boji se, vjeruje mi i to je to.
Provjerila sam to, kažu inteligentno dijete, zaustavlja na ulici nekog tko će je odvesti do mame.
Jako emotivna...ali je nevezujuća i otuda to priozlazi.
Inače, pravilo je, nažalost moram to napisati ali kao kod psa, ona ide uvijek iza mene, slijedi mene, a ne ja nju.
Tu mora znati da sam ja ta koja vodim nju i kroz primjer da me slijedi to pokazujem.
Nema trčkaranja ispred mene, bez obzira što zna gdje idemo.
Mislim zaista nemam ja problem s odgojem tipa da me nadjačava i da ne znam.
Problem je što je iscrpi, a iscrpi me jer ne dobije iza ušiju i ne ide plačući u sobu kako rade neke moje poznanice.
Nemaju one ovih problema, slome dijete do kraja i poslije nije bitno što je s emocijama tog djeteta.
Meni je jako bitno.
Mogu je opisati kao jako empatičnu osobu.
Danas na plesu došla nova curica koja se sramila, naravno moja L. je bila ta koja je plesala i ohrabrivala.
Curici se piškilo pa je L. rekla teti kako mora ići piškiti
Osobno ne volim kad netko piše negativno o darovitosti, jer poznajem neke ljude koji to zaista jesu.
Od mamine prijateljice je sin recimo nadprosječno dijete.
Nema predmeta u kojem nije doslovce briljirao, a sada medicinski fakultet završava kao što ja prošetam do dućana.
Meni se sviđalo skretanje pažnje na darovitost, mada nakon što sam pročitala topic "darovita djeca" ne mislim da tamo spadamo.
Žalosno je da majke darovite djece nemaju više podrške nego moraju paziti na koji način pišu o tome.
Zdenka2 tvoji postovi su više nego dobrodošli, ako ništa drugo daš mi za misliti!
Ja sam fascinirana svojim djetetom, uživam je gledati takvu, ali moram priznati kao majci mi je teško.
Evo kako ja to vidim (nestručno), jer mi nije toliko neobično, jer sam vidjela dosad na 4 djece, u dobi od tako 3-4 godine - to su djeca koja su ili full sigurna u to da su se mama i tata skrili i znaju da su negdje okolo, ili neće baš u prvih pet-deset minuta (koliko roditeljski živci mogu izdržati to promatranje skrivećki sa strane) reagirati suzama, nego će ili nastavit dalje prema onome što ih u tom trenu više zanima od straha di su mama-tata, ili će se nekome obratiti za pomoć kao tvoja mala. Nakon pola sata, evo.. ako mogu onako se "igrat what-if scenarija" vjerojatno bi zaplakali svi. Ali, ne plaču nužno svi u prvi sekund, i ne mora to nužno značiti nekakve poremećaje emotivnog statusa. Po meni, nestručno.
Of kors, ništa te ne košta (osim možda živaca i dubizoa, ali to ide sa svakim mišljenjem, pa čak i ovako laičkim, našim) provjerit to sa stručnom osobom. I napisat što je rekla, i za mene je relevantno.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 18:33
Evo, vidim da je i pepita to tako skužila - ne boji se, ful je uvjerena da će je ulovit mamina sigurnosna mreža i da je to igra... možda je i tu ugrađen jedna mala igra kontrole, ko će prevladat, mama ili ja. Ili je u tom trenu fakat nešto naprijed zanimljivije, a mama je ono... sveprisutna... već će doći. Evo, tako bi ja to skužila. A stvarno sam to vidjela na barem 3-4 djece - od bježanja i skrivanja po kabinama za probu (jedna mala curka, tipa 4 godine), od moje koja se odvoji i ode (sad 3,8), do jednog dečka možda i preko 4... sjećam se da smo ga mama i ja promatrale što će napraviti, jer im je očito to bio problem itd.
Tako da mi se, evo, baš taj dio, ne čini toliko čudan.
Doduše, moja haharica se sad nakon bolnice za mene lijepi od dnevne sobe do WC-a, i čim me ne vidi - suze - ali računam da je sad zbog bolnice i specijalnog režima u kojem živimo (izolacija od djece, čuvanje od infekata itd.) u nekoj ipak posebnoj fazi.
Ina niz:
I naravno, adaptacija u vrtiću je bila prvih valjda 2 mjeseca suze... Tako će, vjerojatno, i tvoja mala, ja bih rekla. Ona je jednostavno sad totalno sigurna u tebe da bi se uopće nešto bojala, još njen karakter - ti si stalno tu, u parku, na igraonici, ovdje, ondje, nema uopće potrebe da se imalo boji da ćeš nestat (ako dobro shvaćam, ti si od kad se rodila ona stalno tu, nema znači niti odvjanja za posao, a da baka čuva?). A možda je tu i malo "igre u igri", u smislu te kontrole, pa neće prva "popustit" i kao zbunjeno te tražit.
Zato ti ja mislim da će se puno toga razrolat kad krene u kolektiv, kad ne budeš ti sveprisutna.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.01.2012. at 18:42
Slažem se s inom a to sam već i rekla, čista sigurnost u roditelje.
Pitala sam psihologa, kaže inteligentno dijete, traži pomoć nekoga sa strane.
Što se tiče suza (ne samo kod L. nego kod većine takve djece) preskočila bi ih, jer čim zaustavlja osobu na ulici, ta osoba nešto poduzima i tu se odvija radnja, stalno se nešto odvija. Ta djeca vole kad se nešto "dešava".
Od prije mi je dečko isto takav, samo se on zaista izgubio, kad ga je našla, sjedio je s nepoznatom ženom i gurao auto, dok je njen muž pokušavao tražiti mamu.
Jako je teško pisati i procjenjivati samo na temelju postova, tako da nemoj zamjeriti ako neka moja razmišljanja idu u krivom smjeru. Pokušavam prenijeti svoje iskustvo jer već 11 godina odgajam "teško odgojivo" i darovito dijete, s kojim sam se jako namučila, ali sam i beskrajno uživala u njemu i puno mi je dao i daje mi.
Ovo što si napisala da je tvoja kći "nevezujuća" upravo je ono na što sam pomislila kad sam rekla da bih se zbog toga obratila stručnoj osobi. Tu govorim sasvim kao laik, isključivo na temelju svog roditeljskog iskustva - tako da mi nemoj zamjeriti; to je ono što bih ja učinila.
Važno je da je dijete empatično - to uvelike olakšava odgojni pristup u mnogim situacijama. Kod mog sina empatičnost je trebalo razvijati i tu sam zahvalna na radionicama koje je pohađao.
Nadprosječnost i darovitost nisu isto - darovita djeca imaju veće kognitivne sposobnosti od nadprosječnih, ali i veće probleme, jer su u većem nesrazmjeru sa svojim emotivnim, često i socijalnim razvojem. Zato oni često i nisu među briljantnim petnulašima, a kad i jesu, uz njih uvijek idu neki otpori, propitivanja i razmišljanja kojima se većina djece njihove dobi ne bavi. Kad govorim o darovitosti vezano uz tvoju kćer, naravno da ne želim i ne mogu nagađati o tome - to se, ako je potrebno, može ustanoviti samo temeljitim testiranjem. Na to sam se referirala zato što prepoznajem neke sličnosti u osobnosti tvoje kćeri i mog sina koje su vezane uz darovitost.
lagani offtopic: fascinirana sam onim: spavamo 12 sati u komadu. Eeeeee da mi je pola toga, opere bi skladala, zavidim!
Pinky ne smijem više niti to spomenuti, da se ne ureknem.
Zahvaljujem se Onom gore svaki dan, ne znam kako bi da ne spavam noć.
Zdenka2 apsolutno i što se mene tiče dosta sam otvorena za sve, samo ti daj svoje mišljenje, dokle god je mišljenje sve je ok, ne volim kad mi se nameče tipa "to ti je to".
Moja sveki se bavi astrologijom, mene baš to područje ne zanima...tko voli nek izvoli...
...ali što se tiče nekih obilježja - vjerujem.
Kad sam još bila u rodilištu nazvala me sveki na telefon i kazala da je u podznaku Vodenjak.
Jao, voljet će daljine, nevezujuća... (sad će se svi Vodenjaci obrušit na mene).
Samo ću se nadovezati na ovaj dio (našla si adekvatne sugovornike već), jer sam i sama vodenjak, premda nisam zainteresirana za horoskope. No, volim ja daljine, ne drži me mjesto čak niti ljudi (djece i MM da, ali samo oni). Na moju tugu MM drži mjesto i to prejako tako da me sputava trenutno ali muštram ga polako...
Neće se vodenjaci obrušiti na tebe - to što navodiš je nama pozitivna osobina. Divno jedno dijete vodenjačko-jadna li joj majka!
Posljednje uređivanje od enchi : 04.01.2012. at 20:13
enchi nasmijala si me do suza!
Pa ja imam na poslu dva vodenjaka i da znaš da njih uvijek tražim!
Tako i moju L. ne drži je ništa, ne veže se za stvari, igračke, voli svoje, ali uvijek jednom nogom u pustolovine.
Istina predivna je osobina, zaista su neovisni i to mi je super.
Ajd, drago mi je!
Eto - čim situaciju sagledaš iz drugog kuta, odmah ti je lakše.
Nije baš da vjerujem nešto pretjerano u taj horoskop, ali vidiš, ispada da neke osnovne značajke ipak mogu biti korisne.Ajd, drago mi je!
Eto - čim situaciju sagledaš iz drugog kuta, odmah ti je lakše.
Pepita, kad čitam sve što pišeše, onda se tu i nema ne znam što za reći: iscrpljujuće ti je, ali i lijepo, i tako će ti i dalje biti.
Pepita, htjela sam ti samo reći, u vezi onoga da tvoja curka uvijek mora biti pokraj tebe kada se vješa veš ili kada se presvlači beba i da se pitaš zašto, kada će stati...mislim da je to već naučeno ponašanje, mali ritual, također stvar kontrole...nešto kao primjerice "ako sad ne odem gledati mamu kako vješa veš možda se nešto ružno dogodi" - moja pretpostavka. Jer i moj Jan je u toj dobi bio opsjednut ritualima a i dan danas, svaki put, prije nego izađem iz stana pita me "mama hoćeš li me doći poljubiti" (a nikada nisam otišla da ga ne poljubim), ili kada ide spavati uvijek pita gdje ću ja sjediti (kako bi me mogao vidjeti iz sobe) a kada je dobio bracu neko je vrijeme uvijek morao vidjeti kako je mali napunio pelenu
ma bilo je milijardu tih primjera...
Baš to, uvijek ja i mm komentiramo "da slučajno nešto ne bi propustila".
Voli rituale, voli da je sve onako kako je bilo "prvi put".
Znači ako nešto premjestim, obvezno će to primjetiti i može joj se svidjeti pa ostane, a može inzistirati da vratim gdje je bilo.
Pepita sve je to ok.neznam jesi li imala situaciju da je ensto uradila naopako i da si podigla ton i onda šmizla dođe i pita..a jeli sto ti mene jutis???
drage moje evo da se javim kao školski pedagog i kao ponosna mama supatnica jednog divnog dječaka.
što se darovitosti tiče malo bi se osvrnula jer mi je to posao a i posebno sam se dodatno usavršavala.u predškolskoj dobi velike su razlike među djecom i mnogo je više "darovitih".u školskoj dobi djeca se izjednače i 10 posto ih ode iznad i isto toliko ispod projeka iako je ovih ispodprosječnih svakim danom više, no to jed ruga priča. tako da može s vremenom postati bolje, jer darovita djeca iscrpljuju, to su djeca s posebnim potrebama...
što se tiče mog malog control freaka, on je zadivljujuć ali ja padam s nogu.imam osjećaj da ću nestati jedan dan, koliko god uživam u njemu i u malenom zaista je teško.super mi s njim izlazimo na kraj, ali ponekad nas izludi.naš mlađi ima skoro 9 mjeseci i predivna je mirna beba,uvijek nasmijan, spavalica i naš apaurin.on osvaja totalno drugim stilom nego stariji braco.da nije takav ne znam kako bi uz starijeg.njemu je 3,9 i evo nekoliko sitnica o njemu(čita i piše, prije spavanja nakon čitanja priče i molitve još mu moram objasniti npr,kako srce pumpa krv,koje žile prenose kisik, koja krvna zrnca šta i sl., s dvi godine svom pedijatru je izrecitirao kako je kajdijojog za srce, ujojog za pišu i sve do jednog specijalista, s 1 ipo godinu znao sve boje s nijansama i sve marke auta koje bi sreli i tako).ne hvalim se samo želim dočarati koliko on iscrpljujuć može biti i zato ti savjetujem;
proširi svoje odgovore, a kada ti se ne da reci pitaj me sutra kad se bolje informiram,unesi što više mašte i igraj po njenim pravilima ako ti se da ako ne daj to jasno do znanja.meni je lakše otkada je 3 sata dnevno u vrtiću,posvetim se malenom. sebe definitivno zanemarujem, ali tješim se da neće još dugo tako, da će brzo doći vremena kada ćemo plakati što nas tako malo trebaju.
e da meni je najveći problem što se ne zna sam zaigrati niti 2 min i što ima razno razne strahove(panično se boji karijesa,mraka vještice iz predstave i sl,)
s bratom se zna zaigrati duuugo...voli osjećaj važnosti(povjerim mu brata na čuvanje)...
eto nadam se da sam ti bila od koristi
jedno pitanje;kako uspjevate toliko vramena provoditi vani, i ja sam u Dalmaciji, ali ne usjevam baš puno zimi biti vani, kratak je dan, as dvoje malenih, spremanje, spavanje i sl.uglavnom svaki dan skoro smo vani ali ne dugo.nekad nikako, nekad pola sata, nekad 3 sata ali rijetko...????
Ja imam kćer sa 3489438934893489438934438943 pitanja i upita i slijeđenja mojih koraka i svega navedenog.Međutim isto kada kažem da je dosta i da se ode bavit sa nečim dosta je i ode se bavit sa nečim.Bez obzira na sve njene upite i želju za znanjem nije nužno potrebno da i ja sve odgovorim kada si je zamislila ili da ona stvarno sve sad zna. Također i unedogledna ponavljanja istih stvari-zašto?
Pepita mislim da što su žene rekla o postavljanju granica stoji i potpisujem tamo postove sa početka,na koje si se ti naljutila očito ne shvaćajući da kad žene kažu da postaviš granice to znači da je red da ju se nauči da sama sa sobom postoji u prostoru i kad je već tako samostalna onda treba biti sposobna i sama sebi biti dostatna kraće vrijeme-što bi označavao pojam samostalnosti(samostalnost nije bez obzira na sposobnosti konstantno slijeđenje matere ili starijeg). Dakle dijete treba biti sposobno samo se zabaviti,a ako je nadarenija ili talentiranija ili napredna onda će ju slijedom logike zabaviti igra namjenjena starijoj dobi.Ako su joj već dosadne ove njoj primjerene.
Ono što želim reći jest da i ja imam dijete slično tvojemu i bez obzira što je naporna i dosadna katkad ja sam ju naučila da se sama zabavi i da me ostavi na miru kad ja to trebam.To je ono na čem ti trebaš raditi jer imaš još jedno dijete,kao i ja,i nije red da je mlađe zapostavljeno,a biti će,jer se sva pažnja mora posvetiti starijem i njenim pitanjima i potrebama.Ili u svakom kontektu s mlađim mora biti i ona prisutna.Naglašavam da kad i mlađe krene imati svoje potrebe ili će htjeti mamu samo slijede problemi,ili slijedi u slučaju mirnijeg dijetete dijete koje "puši" kroz obiteljski život zbog naglašenog starijeg djeteta.Općenito njena sveprisutnost i apsolutna kontrola(potreba za istom) su loše.
Što se tiče vrtića što god mislila o njemu tamo se dobro nauči da nisi jedini na svijetu,a što se to prije nauči to bolje.Moja je išla sa nepune 3g,tako će i mali,dobro to djeci dođe,ako zdravstveno podnose.(netko je govorio o sramu i kako se ili ne djeca rađaju sa njime,ja smatram da se osjećaj stida za loše urađeno treba usaditi,a i apsolutan manjak srama(hrabrosti) nije dobar,time mislim hahar ponašanje-jer određeno količinu želje za izražavanjem treba poticati,ako se već doijete "rodilo" sramežljivo)
Općenito,mislim da su stvari bazične,a ne nadnaravne ili posebne(time se osvrćem na stav psihologa,danas su pak većinom nadareni,jer se više s djecom radi nego prije,a slažem se i da se to isfiltrira u školi,ali osjećaj želje za kontrolom se filtrira teže pa na tome treba sad raditi bez obzira na posebnosti ili ne) te se tako i bazičnim pristupom to bude riješilo.
Ne mora se uvijek,sve objasniti,ne mora se sve odgovoriti,definitivno se ne mora 321 put ponoviti već u tom danu isto objašnjena stvar,dijete ako je normalno osobito nadareno sposobno je zapamtiti mnogo puta ponovljeno.Stvar je samo u tome da ona želi postići zaokupljenost i time to čini. Mora se moći sama igrati ili kraće vrijeme zabaviti i ne mora biti stalno i interakciji sa nekim.Ti moraš biti u mogućnosti nešto obaviti bez nje po kući.Njoj ništa ne bude loše ako to bude tako.Malo zdravog zapuštanja je dobro jer tada će stvarno razviti samostalnost.(sposobnost odvajanja od majke u njenoj blizini)-kao što je već netko rekao.Postavi si to tako u glavi i buš vidjela pomak.
Moja ima 5g(napominjem da je navršila prije mjesec i pol),čita,piše,crta fantastično,malo računa,sama se kupa,oblači,pere zube,obavlja sve vezano uz wc,ide spavati bez protesta,sposobna se pobrinuti za brata(zaštititi ga od povrede),dati mu piti i jesti,obrisati nos,voditi ga za ruku.Zna reći dobar dan i doviđenja,pružiti ruku i opće manire pristojnosti.Ne vrišti po dućanima,ne baca se po podu kad nešto nije dobila.Sposobna se sama zabaviti kraće vrijeme.
Međutim ako je u blizini nekoga tko joj ne postavlja granice...eeeeee onda je vrlo malo od gore navedenog.(baka recimo).Onda je unedogled ljubopitljiva i napasna dok baku ne izludi.Cendrava je ako nije po njenom,cvili i zanovijeta.Neće spavati,neće jesti ili jede mrtvački sporo. Ne zna reći kako se zove i dobar dan već se belji ili šuti. Nesposobna se uopće sama zabaviti itd unedogled.
Što želim reći? Majka šahiste Kasparova rekla je da je svako dijete dijamant,pitanje je da li ćete ga izbrusiti.Poanta,od djeteta imaš ono što si napravila. Naravno s nekim teže s nekim lakše,ali darovitost ili šta god nisu izgovor za teško ponašanje.(a ako ti osjećaš da ne možeš više ili da je nešto preteško onda vjerovatno tako i jest i nešto trebaš poduzeti u vezi toga)
Sretno!
sandra 23, jako lijepo napisano i točno...hvala, pomogla si i meni u nekim nedoumicama....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
