strah za dijete

[kokolet]

ne znam da li već postoji ova tema, ja sam je tražila, ali ništa. uglavnom, reći ću vam što me muči, pa da bar malo olakšam dušu.
osjećam neki paranoični strah, ili kako da se drugačije izrazim, za svoju djecu. imam malenu od 3 ipo, i malog krastavčića od 3 miseca. e sad, o čemu se zapravo radi. muž dosta radi tako da sam ja najviše bila sa malenom, a tako je i sada kad nam je došla prinova. sve je u redu, mala se igra, vesela je, sretna, ništa joj ne fali. i onda mene počnu pucati neki filmovi, tipa, šta ako se razboli, ali nešto ozbiljno, šta ako joj se nešto dogodi, za svaki kašalj skačem, za svaki mama boli me nešto ja vidim najgoru opciju, mada nije ništa. muči me strašno, ne znam kako da vam to dočaram, nemam opis koji vam to može približiti. primjer, mala ima izražene žlijezde po vratu i tako je već dugo, uz to je i blijeda sa izraženim podočnjacima, kakve ima i moj muž, ali meni nije palo napamet da je to povukla genski na njega već da je bolesna. tako sam prošle godine je odvela doktorici koja je i sama pomislila da je anemična i napravili smo krvnu sliku i sve je bilo ok. to me je nakratko smirilo, ali nakon nekog vremena sam opet počela o tome razmišljati i opet je odvela doktorici, a ona mi je rekla da će se mala iskupati, izroniti, te da će pocrniti, pa da neće biti toliko blida. uglavnom, žena me sjašila, jer sam postala naporna. sram me bilo više išta pitat. evo i sad me neka tjeskoba vozi. ne znam da li ima još koga sa ovim problemom da skupa olakšamo dušu. MM je po prirodi veseljak i zajebant, i već sam mu dogulila sa ovim svojim strahovima. pitala sam priju kako se ona nosi sa time, a ona je rekla da o tome ne razmišlja, a ako joj se i dogodi, da se pomoli ili prekriži, samo stvar je u tome da ja ne virujem, pa se nemam kome obratit da olakšam dušu. otkad sam rodila, malo manje se to događa, jer nemam od umora kad o tome razmišljati. čak sam mislila otići psihijatru, jer mislim, ako amerikanci odlaze psihijatru ka mi na kavu, sigurno pomaže, bar toliko šta te posluša osoba koja te ne poznaje, te je objektivna i bez osuđivanja. ne znam šta da radim, stvarno ne znam. pomagajte

[BusyBee]

Vjerujem da je vecina nas imala bar kratki period u kojem nije mogla kontrolirati crne misli i "sto ako" scenarije.
Koji su s vremenom prosli ili se jako prorijedili ili nestali.

Meni osobno je pomagalo da se usredotocim na nesto drugo, realno i zivotno i da aktivno preusmjerim misli prema necemu veselijem. Kad su bili bolesni (a malac je gotovo stalno bolestan, cijelu vrticku sezonu, evo sad vec drugu po redu), mantrala sam si da je vjerojatnost da je nesto prestrasno i preozbiljno, mala.
Na jako puno stvari nemamo utjecaja i nemamo kontrolu bas nad svakim aspektom zivota, tako da nema smisla zdvajati nad time i kvariti si raspolozenje.
Razgovor s nekom strucnom osobom bi ti mogao pomoci u smislu da ti ona da konkretne alate (tehnike) kako se maknuti iz tih ruznih misli i scenarija.

Nadam se da sam ti malo pomogla.

[kokolet]

jesi, hvala sama pomisao da nisam jedina mi pomaže. otkad sam napisala šta me muči, dosta mi je lakše,možda sam na neki način to izbacila iz sebe, ako ne na papir, barem ovako virtualno. ipak, nije da na to ne mislim, svako toliko mi opet padne nešto napamet, mislim se i grizem, razmišljam, očito sam po prirodi pesimist.moram to nekako prominit,ne želim da mi nalipše vrime života prođe u bespotrebnoj brizi

[Filipimama]

Znam kako se osječaš i ja sam prošla sve te grozne strahove ,( isto sam puno vremna bila sama sa dijecom) pa čuješ, pročitaš svašta. Uglavnom probala sam to riješiti pozitivnim razmišljanjem. Okrenula sam se nekom hobiju, ali ja sam bila stvarno zaglibila, pa sam ipak otišla na razgovor i jedan razgovor mi je bio dovoljan da shvatim da nisam neka čudakinja , nego majka. .Kad sam ja imala problem sa tim u mojoj okolini kad bi nekom i spomenila svi bi se čudili , kao ono, pa dijete ti je zdravo šta briješ. Vjerujem da će ti biti bolje, okruži se prijateljima, porazgovaraj sa nekim i kao što napiše Busybee prorijedit će se i s vremenom nestati, uživaj.

[zasad skulirana]

Kokolet,zvuci mi poznato....jos kad si napisala MM veseljak i zahebant po prirodi....on me par puta dobro oprao da prestanem s takvim mislima jer cu jos i prizvat neku bolescinu...
I ja sam prilicno pesimisticna,u stanju sam skrojit u glavi takve scenarije da je to ludilo...no meni se to ne zaustavlja na zdravlju....evo,prije par dana je ovdje derala orkanska bura,meni spavaca soba pod drvenim gredama i sve huci,pucketa....a MM-a nema,ja sama sa malom u krevetu...vec vidim kako strop pada na nas...

Ugl,vidim da je bolje kad nisam besposlena,cim se necim zaokupim nemam kad smisljat scenarije u glavi...

[koksy]

I ja mislim da je to normalno koliko god izludujuce bilo. Dnevno imam preko nekoliko crnih scenarija. Od bolesnog malenog do starijeg pod kotacima auta...Al cim krene, cim osjetim onaj grc u zelucu sama sebi kazem "prestani razmisljat o tome" i usmjerim misli na nesto drugo. Inace bi izludila. MM je jos gori od mene jer je po prirodi pesimist tako da nam nije lako. Svaka setnja dok stariji vozi bicikl kraj nas prolazi u grcu...oboje mislimo isto, samo se pogledamo i znamo sta smo pomislili u trenutku kad se mali lagano nagnuo s biciklom prema cesti...on pada s pjesacke staze i u tom trenu nailazi auto...isti scenarij i kod mene i kod njega. Grozan osjecaj...

[Bodulica]

Nažalost, i ja sam u klubu.

Hipohondar sam od kad znam za sebe, a od kad imam djecu dio strahova se samo preselio na njih.

Starijem sam kad se rodio non- stop opsesivno mjerila temperaturu i to je trajalo dosta dugo. Stalno sam ih gledala pod povećalom tako da je svaka njihova modrica bila znak strašne bolesti, a ne nešto tako tipično za klince.

Sjećam se jedne svoje epizode, ne znam bi li se smijala ili plakala kad se sjetim. Kad je mlađa imala negdje godinu i po otišli smo vaditi krv kod njene pedijatrice da se čisto provjeri je li riječ o virusnom ili bakterijskom infektu. Epruvetu s uzorkom smo sami odnjeli u lab, a kad sam došla po nalaze sestra iz laba mi je samo predala prazan papir sa naznakom ZGR. Kad sam vidjela ta tri slova samo mi se je okrenulo u želudcu i u svojoj glavi sam zabrijala da je nalaz krvi bio toliko loš da su ga odmah poslali za Zagreb i da je sigurno riječ o nekoj neizlječivoj bolesti za koju u našem gradu ne postoje liječnici pa su stoga morali uzorak krvi poslati u metropolu na dodatne provjere i pretrage.
I tako sam ja jadna i istraumatizirana došla s tim nalazom ponovo kod djetetove pedice i pao mi je kamen sa srca kad sam saznala da ono ZGR ne znači kraticu za Zagreb, već je to oznaka da se serum zgrušao tako da smo samo morali ponoviti vađenje. Ne trebam ni reći da je nalaz bio skroz ok. Nažalost, to je samo jedan u nizu mojih "bisera".

Ajde, tad sam bila mlada i zelena, bez interneta, pa se tješim da sam ipak s godinama napredovala. Srećom, mm je skroz skuliran pa me uglavnom spušta na zemlju, ali mu ja onda spočitavam pretjeranu ležernost i to mu nabijam na nos kao nedostatak brige i ljubavi što u stvarnosti stvarno nema veze s vezom.

Uglavnom, moram reći da sam s godinama ipak smanjila doživljaj, ali još uvijek kad čujem sirene hitne pomoći, a moji nisu u tom trenu doma, u glavi mi se odmah počinju vrtiti najcrnji scenariji.
Što da još kažem osim da suosjećam s mamama paničarkama.

[enchi]

I ja naginjem ali se uspješno kontroliram, tako će i ostati jer inače ode sve vrit!

[astral]

ma mislim da svi imamo te nekakve crne momente samo je stvar koliko brzo i uspješno možeš prebacit misli na drugi kolosjek

[Blekonja]

evo pridružujem se da vidiš da nisi sama, ja sam za sebe (a i za ostale oko mene) uvijek u nekom strahu, rijetko, točnije gotovo nikada da na prvu promislim u pozitivnom pravcu, uvijek ružni scenariji, a od kad je stigla M. samo se što kaže Bodulica dio straha preselio i na nju, mm je staloženiji od mene i često me špota zbog mog glupog ponašanja, što reći (a to znaju i neke forumašice ovdje) - panika je my middle name

[Roko_mama]

Ja ću se pridružit klubu i samo reć da je moju Katju u tri navrata spasilo takvo moje ponašanje, i reagiranje na pedijatričino ma sve je ok, ja sam radila po svom i htjela sebe smirit i sad sam sretna što sam pesimist, jer da nisam bila moje dijete bi danas bilo invalid. Pusa svim pesimistima, hipohondrima i crnim scenarijima

[Blekonja]

ok ja sam paničar i za sebe i za svoje dijete i za ljude oko sebe i oni koji me znaju, znaju da ja to ni ne krijem, ne ponosim se time, ali ni ne krijem, ali ne podnosim ljude koji se prave hrabrima (a to nisu znam 100%) i ne mogu me prihvatiti takvu kakva jesam i što kaže Roko_mama puno puta to ponašanje zna biti i od koristi

oprostite ako sam malo OT

[nerina]

Ja sam dugo vremena bila u komi, puno se razvila ta moja hipohondrija ali sad mi je trenutno dobro. Nekako sam uspjela pobijediti svoju ludu glavu i stvarno sad cim pomislim crno rezem to u startu.Nije to bas tako lako naravno, jos uvijek iz cista mira svima znam izmjerit temperaturu, redovito pipkam, gledam grlo i tako...Ali vise ne guglam nikakve simptome i ne pomisljam odmah na najgore.Drago mi je da mogu s nekim podijeliti strahove pa predlazem da odrzimo ovaj topic cisto da s nekim mozemo podijeliti muku.Meni je to recimo jako potrebno jer mi se doma moji rugaju, ne shvacaju me ozbiljno.dosada nisam isla potraziti strucnu pomoc jer me strah dijagnoze i ne zelim piti lijekove.

[kokolet]

nerina, skroz te razumin, i ja se tako osjećam, ne znam je li to hipohondrija, paranoja, pesimizam, tjeskoba ili sve skupa. zapravo, prije trudnoće i majčinstva nisam uopće mislila o tim nekim crnim mislima, živila sam i guštala život. i trudnoća je prošla mirno sve do kraja, a kad se malena rodila, polako je sve krenulo. puno sam čitala, guglala, a i faks mi je vezan za biologiju, pa sam znala i više nego sam možda trebala. onda me najviše bilo strah SIDS-A možda jer na to nisam mogla utjecati. tako sam je redovito provjeravala kad bi zaspala, osluškivala. kad bi spavala dvi ure pitala bi se šta toliko spava, kad bi bila budna, šta neće da spava i sl. a onda je nakon dva miseca sve kulminiralo. bilo je lito, kod mame, puna kuća gostiju, vruće, ne moš spavat. i tako nakon šta je zaspala, ja sam je išla provjerit i posvjetlila sam je mobitelom čisto da vidim kako diše. ništa se ne miče, ja je malo pipnem, ona ništa, dignem je ona glavica mala ništa, viknem ništa. ka da su mi se noge osikle, vrisnula, u šoku, sve probudila, nisam znala kako se vrata od sobe otvaraju, nego sam vikala da mi otvore vrata. ne mogu vam opisat taj šok. probudila sam sve doma, dva pasa počela lajat, vika, a ona i dalje ništa. samo sam se dala tetku i problidila. mislil sam, gotovo je. on ju je vodom iša malo osvjestit i tek nakon nekih 15 sek umivanja probudila se i pogledala nas sve skupa, ka ono, šta vam je šta me budite. ja sam se tresla još dva sata posli, i nakon šta sam se smirila, do jutra sam je gledala kako spava. da ne zaboravim, ona je nakon po ure zaspala ka da se ništa nije dogodilo. taj strah koji sam onda osjetila nikad nikome ne želim. pedijatar je reka da je normalno kod beba da tako čvrsto zaspu. ja sam to znala, ali ovako čvrsto pojma nisam imala. ja jesam napravila grešku, digla paniku. tek sam onda shvatila šta mi je mater govorila, koliko majka voli svoje dite. ja sam joj uvik odmahivala, a ona je rekla da ću znat kad budem imala svoje... i eto saznala sam

[Blekonja]

[Roko_mama]

Ja ne mislim da je to hipohondrija i paranoja to je jednostavno majčinska briga. Kad sam ja rekla s 3 mjeseca da je Katji desna noga kraća svi su rekli da je meni glava kraća
a na kraju je stvarno bila kraća 1 cm.

[summer]

prijavljujem clanstvo u klubu iz kojeg bi se tako rado ispisala
sve je pocelo nakon rodjenja kceri, sa sinom sam bila cool
pokusavam zaustavit misli cim krenu, ali jos uvijek cim mi jave da nesto s njima nije naj, ja isti tren moram u wc, iako se trudim mislit pozitivno
ocito su mi crijeva pesimisti i panicari

[pikula]

i ja sam u klubu.
ali slažem se da koliko god bilo naporno i ne smijemo time ni u ludilu opterećivati djecu ako nas ta briga ne blokira nego se dobro usmjeri zna puno puta biti jako korisna.
Kad sam se bavila speleologijom stalno sam tupila ljude s tim da se bojim i milion puta su mi strpljivo odgovorili da se trebam bojati jer inače nitko normalan ne bi našao strpljenja provjeriti svu opremu detaljno tri puta pri pakiranju i tri puta prije korištenja. Tako da se ja držim te politike i procedure kad me šikne panika. Provjerim sve još jednom i odem skuhat čaj ili složit ruksak ili što god može pomoći. A iz tih speleoloških dana mi je ostala i jedna caka za razmišljanje, a to je u akciju nikad ne ideš sam. E sad mislim da je to pola mojih razmahanih panika uzrokovano upravo tim pritiskom da si 100% sam u tome, što nekako jednostavno nije prirodno. Tog djela straha se rješavam ovako: da je stvarno, ne daj Bože frka, uletit će netko. i Tako je kako je ako neću ja,neće nitko i probam to malo u adrenalin prebacit da me ne zblokira.

[Chiara76]

Moram priznati da mi je lakše sad kad vidim da nisam jedina sa tim glupim strahovima.
Mene osim glupih boleština, do kojih moje misli dođu zbog dječjeg kašljucanja, pate i strahovi od nesreća. Sin mi u devetom mjesecu kreće u školu i mene je već dugo frka što će mu razred biti na katu, a stepenice mi djeluju sklisko, a njega smatram trapavim, a šta ako netko od starije djece bude trčao po stepenicama i njega slučajno gurne, a šta ako... i tako u nedogled.
A sad što se nekih "opravdanih" strahova tiče, da nisam bila paničar i gnjavila da mi kćer čudno hoda i čudno se drži ne bi na vrijeme saznala da mala ima blaži oblik hemipareze, da joj je krenula skolioza...
I tako, nekada je možda dobro malo paničariti, mada je uglavnom gadno zabrazdim sa crnim mislima.

[kokolet]

čini mi se da je ova tema pu pogodak jer je meni sad puno lakše, kad znam da nisam jedina. sa većinom vaših strahova i ja se borim, a mislim da će šta stariji budu, strahovi biti veći. ne kažu bezveze malo dite mala briga, veliko dite velika briga

[koksy]

Kokolet, ja sam starijeg sina staaaalno provjeravala dal dise dok je spavao. Isto tako sam brinula cim bi spavao duze nego obicno, masu puta sam jadno dijete probudila kad bi ga malo prodrmala samo da se pomakne da vidim da je ziv. Jednom je, i ja to ko i ti isto necu nikad zaboravit, jeo u svojoj hranilici. Sve normalno, jos sam ga i naslikavala cini mi se. Kad odjednom glava mu padne direkt u zdjelicu s hranom. I on se ne mice! Izgledalo je uzasno, bila sam 100% sigurna da ili ima epilepticni napad ili je pao u nesvjest. Jos je i paranoicni muz bio kraj mene pa je i podigao tenzije. A ono dijete zaspalo...I danas je takav, zaspi u sekundi kad mu se spava. Al ja sam tad izgubila jedno 10 godina zivota od straha.
Mladeg ne provjeravam toliko, valjda sam sve one najgore strahove prosla sa starijim, ali ipak, kad legnem kraj njega navecer a on ne trzne, malo ga pomazim, samo da barem prstic jedan pomakne pa ja odahnem.

[kokolet]

koksy, onda me razumiš kako mi je bilo to lito. imala sam ja još svojih epizoda, toliko da mi je MM reka da nisam normalna i da pretjerujem. išli bi leć, a ja bi sto puta, je tako da joj nije ništa, a? je tako, je tako? a? a? šta mi ne odgovaraš? ovaj je bija lud i još je kad počnem sa svojim mušicama.strašno

[Pepita]

Takva sam na dane i primjetila sam da je to povezano s jednom stvari, a to je: sama po cijeli dan s curom od 3. god. i curom od 2,5 mj.
Imam danas upravo epizodu toga straha i psihičkog umora.
Skupilo se svega, uz to sve i to što mi beba neće da doji kako treba, sve sam iscrpila što sam mogla, napredovala je 100 g u mjesecu...
Sad mažem nju i sebe da vidim da nije neki skriveni soor.
Pozadina sve je ova "ajme ako me pošalju u bolnicu, kako ću tamo, ova kući, ona tamo, tko će ovo i tko će ono..."
Jedva čekam danas zaspati i nadam se da će sutra biti drugi dan, da ću se bolje nositi s nekim stvarima.

Prije mjesec i pol dana, temperatura koja se pojavila samo navečer i brzo pala, trajala je tri dana.
Već sam se vidila u bolnici, bolesna, djeca doma, beba od 20 dana, tko će je dojiti, a što ako ne bude jela.

Užas!

Moj savjet, to i sama radim kad mogu i pomaže, van kuće, ljudi, druženje i što god...
Nije zdravo biti samo 24 mama, bar meni ne.
Mogu neko vrijeme i onda pucam par dana...

[Pepita]

I još nešto, uvijek sam govorila mm da mi je biti pola njega, taj je uvijek optimističan u vezi svega.
No, otkako sam dobila djecu ne tješi me to, kad me ne shvati ozbiljno, pa i za moje gluposti bude mi teže.
Prije nego mu išta kažem uvijek naglasim "radi mog psihičkog stanja, moraš mi vjerovat" hahaahah
Jadan on, zadnje dane je i ginekolog i pedijatar i psihijatar, hahaah

[nerina]

Pepita slazem se, meni su ti strahovi poceli kad sam otisla drugi put na porodiljni.Zapravo okidac je bilo sinovo sepanje, iz cista mira jedno jutro nije mogao stat na nogicu, onda sam ja guglala i svasta nasla uf.Mali je presta sepat i vodili smo ga mislim kod pet razlicitih doktora i sve je bilo ok ali je meni u glavi osta kaos.I tako cilu drugu trudnocu.Ma koma, mali je tad jos spava s nama i ja bi ga po cilu noc pipkala, uzas.Onda je kad je malenoj bilo mjesec dana dobio nodozni eritem nakon streptokokne infekcije i skoro zavrsio u bolnici, SE mu je bila 80.E to tek neznam kako sam prezivila, mislila sam da cu bez mlijeka ostat od stresa.Uglavnom sve se dobro zavrsilo ali su meni ostale gadne posljedice.Evo sad je malenoj godina dana, zdravi su i ja se vracam radit pa se nadam da cu biti dobro.Stvarno je najgore kad si zatvoren u kuci, svakakve se misli roje.

[Lili75]

Pepita, drži se bit će bolje!

cure nije vam lako, drž te se , nisam ni mogla zamislit kakvi se scenariji odvijaju u vašim glavicama !

[Lili75]

Takva sam na dane i primjetila sam da je to povezano s jednom stvari, a to je: sama po cijeli dan s curom od 3. god. i curom od 2,5 mj.
Imam danas upravo epizodu toga straha i psihičkog umora.
Skupilo se svega, uz to sve i to što mi beba neće da doji kako treba, sve sam iscrpila što sam mogla, napredovala je 100 g u mjesecu...
Sad mažem nju i sebe da vidim da nije neki skriveni soor.
Pozadina sve je ova "ajme ako me pošalju u bolnicu, kako ću tamo, ova kući, ona tamo, tko će ovo i tko će ono..."
Jedva čekam danas zaspati i nadam se da će sutra biti drugi dan, da ću se bolje nositi s nekim stvarima.

Prije mjesec i pol dana, temperatura koja se pojavila samo navečer i brzo pala, trajala je tri dana.
Već sam se vidila u bolnici, bolesna, djeca doma, beba od 20 dana, tko će je dojiti, a što ako ne bude jela.

Užas!

Moj savjet, to i sama radim kad mogu i pomaže, van kuće, ljudi, druženje i što god...
Nije zdravo biti samo 24 mama, bar meni ne.
Mogu neko vrijeme i onda pucam par dana...

potpisujem

[koksy]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

[pikula]

Vidiš, mi smo tek s godinama probili taj štit "optimizma" kod MM, meni nije bio nimalo mio. Ja sam se od tog optimizma i racionalnosti osjećala potpuno sama u svemu. Evo s godinama smo naučili razgovarati, on ostavi nekog prostora da možda i nije sve u redu, a ja ipak malo vagnem prije nego iznesem kompletni scenarij za film apokalipse. Napredujemo ,

[kokolet]

i ja mislim da je bitno biti van kuće šta više...biti mama 24 sata na dan, 7 dana u tjednu je teško kad nam se svašta vrti po glavi

[Blekonja]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

e tvoj muž, koksy ko da je preslika mene, pogotovo u ovom boldanom dijelu, samo šta je u ulozi tebe moj muž

[Pepita]

Ja nisam inače takva, borac sam i lako se nosim i s problemom, ali na dane samo užas teški i od sitnice napravim slona.

Dobro, malo više reagiram na svoje zdravlje, sve otkako sam rodila.
Kad me nešto boli, a ne znam točno što odmah vičem "ajme Bože čuvaj me kako će djeca bez mene".

[Bodulica]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

Nažalost, u našoj obitelji se takav obrazac ponašanja ponavlja.

Takav je bio moj tata (i još je), a takva sam i ja.

Sjećam se da mi je kao djetetu puno lakše bilo bolesti "odrađivati" uz mamu jer mi je ona ulijevala nekakav osjećaj sigurnosti, iako bi često reagirala po mom poimanju i pomalo "prehladno".
S druge strane, stari je samo kukao i paničario, a kao što si i ti u svom primjeru navela, sve bitnije odluke je prepuštao mami.
Često puta pomislim da sam djelomično i zbog tog njegovog ponašanja dobar dio života provela u borbi s paničnim napadima i anksioznošću.

I bez obzira što u teoriji znam da od takvog stava nema puno koristi, danas sam i ja ko stari moj.
Valjda je to takav mentalni sklop.
Tješim se da sam ipak poduzetnija od njega, pa u kriznim situacijama osim panike proradi i onaj zaštitnički instinkt, tako da sam ja skoro uvijek bila ta koja je odlučivala kad će dijete kod liječnika ili kad će im se npr. krenuti skidati temperatura.

Srećom, kod svoje djece još uvijek ne vidim ovu sklonost paničarenju, ali premladi su da bih sa sigurnošću mogla zaključiti da su izbjegli materinom i didovom utjecaju.

Od srca bi im poželjela da se uvrgnu na mm, jer život je tako puno ljepši i neopterećeniji.

[Anemona]

Mene u svemu tome oko bolesti djece najviše nervira što sam ja ta koja o svemu odlučuje, od skidanja temperature, doze lijeka, odlaska kod dr.,...
MM se jednostavno "prepustio", jer zna da ja znam.
To me užasno smeta što u "kriznim trenucima" ja donosim sve odluke.
Onda ponekad poludim i ljutim se, jer što da se meni nešto dogodi, on ne bude znao ni koji lijek dati, ni koliko, a on na to odgovara, da kad će mu trebati, bude naučio/pročitao.
I u pravu je, ali ipak bi meni bilo psihićki lakše da on ponekad preuzme situaciju.
Do ovakvog razvoja situacije je došlo jednostavno, jer sam za svaku bolest ja ostajala na bolovanju, jer je njegova plaća veča.

[Peterlin]

Ja nisam inače takva, borac sam i lako se nosim i s problemom, ali na dane samo užas teški i od sitnice napravim slona.

Dobro, malo više reagiram na svoje zdravlje, sve otkako sam rodila.
Kad me nešto boli, a ne znam točno što odmah vičem "ajme Bože čuvaj me kako će djeca bez mene".

Ovog se perioda sjećam iz vremena kad su moja djeca bila te dobi. S druge strane, nije ova zadnja rečenica uopće bezveze - meni je to poticaj da se ponašam prilično odgovorno kad je moje zdravlje u pitanju, ne samo zbog djece nego i zbog sebe, ali to drugo mi je tek nedavno doprlo do mozga. mm je tu puno labaviji, moram ga naganjati da ode na redovne kontrole. Prihvaća, ali sam se ne bi sjetio...

S druge strane, ovo "kako će djeca bez mene" me tjera da ih potičem na osamostaljivanje (moji su već spremni za to, dovoljno su stari da neke stvari rade sami) jer danas sutra će zaista biti bez mene, ne zato što će se meni nešto dogoditi, nego zato jer će to vjerojatno biti njihov izbor.

[Val]

Odlična tema. Pomogle ste da vidim kako nisam sama.
Ja sam, inače, optimist, stvarno jesam. ALI, otkad sam krenula u majčinstvo/rodila preokrenuo se jedan dio mene.
Najprije sam se bojala spontanog (imala jedan prije blizanačke trudnoće) no nisam se bojala za zdravlje djece.
I onda smo otišli na kontrolni pregled-uzv mozga-i svijet se u trenu preokrenuo (na pregled sam išla totalno nezabrinuta). Jedna od ideja je bila i moguća cerebr.paraliza.
I tu je počeo moj strah za zdravlje djece.
Onda se dogodilo da je mali završio na šivanju-iz banalnog razloga, znači, nije divljao, trčao...jednostavno se poskliznuo i zadobio par šavova.
Pa je godinu iza vadio mandule i dogodilo se da je krvario tjedan dana, završio na drugoj operaciji, transfuziji...
Pa...bilo je toga gdje je iz bezazlene situacije ispalo nešto veće ili veliko. I sad pušem na sve. I zamišljam scenu kako me zove teta iz vrtića i govori da se dogodilo nešto strašno.
I voljela bih da me to prođe. Ili se barem smanji jer ne volim taj osjećaj tjeskobe.
Skrećem misli na pozitivu i ima perioda kad je sve pod kontrolom, ali onda se opet netko razboli i filmovi se samo vrte i vrte. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

[Pepita]

Ovog se perioda sjećam iz vremena kad su moja djeca bila te dobi. S druge strane, nije ova zadnja rečenica uopće bezveze - meni je to poticaj da se ponašam prilično odgovorno kad je moje zdravlje u pitanju, ne samo zbog djece nego i zbog sebe, ali to drugo mi je tek nedavno doprlo do mozga. mm je tu puno labaviji, moram ga naganjati da ode na redovne kontrole. Prihvaća, ali sam se ne bi sjetio...

S druge strane, ovo "kako će djeca bez mene" me tjera da ih potičem na osamostaljivanje (moji su već spremni za to, dovoljno su stari da neke stvari rade sami) jer danas sutra će zaista biti bez mene, ne zato što će se meni nešto dogoditi, nego zato jer će to vjerojatno biti njihov izbor.

Lijepo napisano!

Mene je zaista majčinstvo naučilo da se odgovornije ponašam i prema sebi, ali isto tako i prema drugima.

Živimo u vremenu kad se svašta dešava.
Ne može čovjek živjeti s tim strahovima, jer bi poludio i toga se treba rješavati.
Ali ponekad je dobro da nas podsjete na to da ne smijemo zapustiti sebe.

[pikula]

Val, to je blagi PTSP, ako si par puta doživjela neki šok u vezi s klincima. Tako je meni bilo dugo nakon konvulzija. Prođe s vremenom. Meni se i sad javi, ali rijetko i puno blaže.

[kokolet]

anemona... i meni je tako, o svemu ja odlučujem, od oblačenja, sad pelena, temperature, pokrivanja i svih sličnih stvari. mala ima fibru, triba joj dati sirup. kažem dodaj mi sirup pliz, a on meni a di stoji.isti tren dobijem i ja fibru. kako me onda i neće sve brinut, kad on ponekad ima stvarno ružičaste očale i sve mu je lako ćemo i nije ništa. stvarno, da mi se šta dogodi, ne znam kako bi povata sve konce.

[summer]

i ja imam smirenog muza i to me dodatno i uznemirava i smiruje, zavisno u kojem sam ja raspolozenju
npr. mala se cesto tu noc budi i place kroz san, kenjka, ja ne mogu spavati, skacem na svaki sus, dublji uzdah, stalno cekam razvoj dogadjaja i pitam se u cemu je problem, zamisljam neke bolove, razvoje upala, younameit
on se jednom probudi, pogleda je, promrmlja 'nije joj nista, bit ce joj je vruce ili sanja' i zaspe kao beba nakon petnaest sekundi
pa ja ostanem i preplasena, i umorna, i ljuta i zavidna i svasta nesto
daleko od toga da njega nije briga, al on ima sposobnost da se pocne brinuti onda kad misli da to stvarno brigu i zasluzuje
ja brinem unaprijed
i takodjer sam vise ja ta koja pazi na terapiju, presudjujem kad cemo kod pedijatrice, koji antipiretik i koliko i slicno
s tim da se ja ne brinem da on to ne bi znao bez mene, sve bi on znao, kao i sto sad zna da ima netko drugi tko o tome vodi brigu pa on moze bit opusteniji

[Anemona]

anemona... i meni je tako, o svemu ja odlučujem, od oblačenja, sad pelena, temperature, pokrivanja i svih sličnih stvari. mala ima fibru, triba joj dati sirup. kažem dodaj mi sirup pliz, a on meni a di stoji.isti tren dobijem i ja fibru. kako me onda i neće sve brinut, kad on ponekad ima stvarno ružičaste očale i sve mu je lako ćemo i nije ništa. stvarno, da mi se šta dogodi, ne znam kako bi povata sve konce.

Iskreno vjerujem da bi vrlo brzo i vrlo lako pohvatao konce kao i moj.
Problem je veči u mojoj glavi, nego u njemu. Ja sam ta koja mora imati sve konce u svojim rukama i plan i program i rezervni plan i program i što ako plan i program, iliti osoba koja voli imati kontrolu i nad onim što se ne može kontrolirati.

[Anemona]

s tim da se ja ne brinem da on to ne bi znao bez mene, sve bi on znao, kao i sto sad zna da ima netko drugi tko o tome vodi brigu pa on moze bit opusteniji

Evo ustvari je baš ovako, ali mene nervira ovaj drugi dio gdje se on može opustiti, jer ja vodim brigu. Kad ću se ja opustiti?

[koksy]

A sta mislite zasto sam ja plakala ko kisna godina u predradaoni dok je sin doma imao temperaturu? Jer nisam znala hoce li MM znati skinut mu temp.! Hoce li znati dal treba pedijatru?! Moze on meni preko telefona rec bilo sta, mozda mi nece rec pravo stanje da me ne uznemirava pred porod...Ma uzasno mi je bilo! Nikad nisam toliko zeljela pobjec iz bolnice ko tad! Da sam zbog bilo cega drugog bila tamo iste sekunde bi potpisala da idem doma, al s porodom bas nisam mogla riskirat.
MM mene smatra iznimno hrabrom, i to mi stalno govori kako se divi mojoj smirenosti kad je neka frka. Ma vraga sam ja hrabra, ja si ne smijem dopustit da se raspadnem jer bi onda oboje bili rasulo. Kad je malo zapelo dojenje, a njemu sam rekla da mi mora bit podrska sta god bilo i da ne smije ni spomenut adaptirano, nisam mu nista htjela ni govorit, vidio je da je neka frka al ja sam se pravila kao da je sve ok, objasnjavala to kao fazu, krizu, strajk...a onda kad on nije gledao plakala ko beba. Pa sam nazvala savjetnice da mi one daju podrsku, rade nego da muza davim jer bi onda on znao da je situacija gadna, cim JA ne znam kako dalje.
Tako je sa svim, ja njemu puno puta sve uljepsam kad su klinci bolesni, jer ako on krene dramit, a bude, jer je takav, povuci ce i mene za sobom. A ipak sam ja hrabra...mos si mislit...

[koksy]

Evo ustvari je baš ovako, ali mene nervira ovaj drugi dio gdje se on može opustiti, jer ja vodim brigu. Kad ću se ja opustiti?

A ovo je pitanje i meni stalno bilo u glavi al sam prihvatila stanje kao takvo i ustvari se osjecam dobro kad se on meni divi jer hendlam nesto pod pritiskom. Kad mi zavidi da samokontroli.

[cvijeta73]

i ja imam smirenog muza i to me dodatno i uznemirava i smiruje, zavisno u kojem sam ja raspolozenju
npr. mala se cesto tu noc budi i place kroz san, kenjka, ja ne mogu spavati, skacem na svaki sus, dublji uzdah, stalno cekam razvoj dogadjaja i pitam se u cemu je problem, zamisljam neke bolove, razvoje upala, younameit
on se jednom probudi, pogleda je, promrmlja 'nije joj nista, bit ce joj je vruce ili sanja' i zaspe kao beba nakon petnaest sekundi
pa ja ostanem i preplasena, i umorna, i ljuta i zavidna i svasta nesto
daleko od toga da njega nije briga, al on ima sposobnost da se pocne brinuti onda kad misli da to stvarno brigu i zasluzuje
ja brinem unaprijed
i takodjer sam vise ja ta koja pazi na terapiju, presudjujem kad cemo kod pedijatrice, koji antipiretik i koliko i slicno
s tim da se ja ne brinem da on to ne bi znao bez mene, sve bi on znao, kao i sto sad zna da ima netko drugi tko o tome vodi brigu pa on moze bit opusteniji

x tako i kod nas. a i ja sam u klubu.
ali meni je stvarno drago što je tako, što je on takav. bez obzira što bi on ponekad zakasnio dan-dva kod pedijatra i ne primjetio da dijete ima temepraturu 37,5, a primijetio kad je 39, onda kad i treba primijetiti, u načelu. mene on smiri.
da je i on paničar, ne bi to bilo nikako dobro.
a da mi je ovo boldano postići, da mi je imati pola njegovog mozga...sve bih dala. puno puta mi prijateljica, koja je teški kuler što se zdravlja tiče, kaže da ona jednostavno ne može ni zamisliti te ideje koje meni padaju na pamet, njoj to ne pada ni u ludilu. npr dijete joj je imalo teške neobjašnjive glavobolje, onda je CT pokazao nekakvu sjenu, ne sjećam se više.
ajde si vi zamislite što je meni prvo i jedino palo na pamet.
njoj uopće.
a kad bi krenula s guglom, ubila bi se od brige, ubila. više sam se ja brinula u tom periodu nego ona. njoj takvi crni scenariji nisu padali na pamet - on je zdrav i gotovo, nešto je krivo slika pokazala.
i na kraju niti nije bilo ništa.
a da je i bilo, ništa ne bi pomogla sa svojom brigom unaprijed.
jbg, ona ima nekih svojih drugih strahova pa se to iskompenzira

[Val]

Val, to je blagi PTSP, ako si par puta doživjela neki šok u vezi s klincima. Tako je meni bilo dugo nakon konvulzija. Prođe s vremenom. Meni se i sad javi, ali rijetko i puno blaže.

dobro je znati da prođe. primjetila sam da se pojačava kad sam pod nekim stresom (nevezanim za klince).

i mm je nonšalantan što se ljekova tiče, isto pojma nema o doziranju, ni kada je potrebno dati ih. ali, kako u duši paničarim (nije toliko vidljivo na van) ja njega pošaljem na hitnu ili dežurstvo jer mislim da bih poludila da sama idem. nikad neću zaboravit kad mi je jedna neinteligentna sestra rekla, kad smo došli ponavljat ekg srca, kako je u pitanju patološki nalaz (naravno nije bio)-ako se tada nisam onesvijestila od straha, a bila sam sama s malim, mislim da neću nikada. pa te, eventualne, šokove sada prepuštam mm-u.

[Blekonja]

i ja imam smirenog muza i to me dodatno i uznemirava i smiruje, zavisno u kojem sam ja raspolozenju
npr. mala se cesto tu noc budi i place kroz san, kenjka, ja ne mogu spavati, skacem na svaki sus, dublji uzdah, stalno cekam razvoj dogadjaja i pitam se u cemu je problem, zamisljam neke bolove, razvoje upala, younameit
on se jednom probudi, pogleda je, promrmlja 'nije joj nista, bit ce joj je vruce ili sanja' i zaspe kao beba nakon petnaest sekundi
pa ja ostanem i preplasena, i umorna, i ljuta i zavidna i svasta nesto
daleko od toga da njega nije briga, al on ima sposobnost da se pocne brinuti onda kad misli da to stvarno brigu i zasluzuje
ja brinem unaprijed
i takodjer sam vise ja ta koja pazi na terapiju, presudjujem kad cemo kod pedijatrice, koji antipiretik i koliko i slicno
s tim da se ja ne brinem da on to ne bi znao bez mene, sve bi on znao, kao i sto sad zna da ima netko drugi tko o tome vodi brigu pa on moze bit opusteniji

X sve, ali posebno ovo boldano uhhhh, stvarno masu puta osjetim da sam mu zavidna na tome

[Lucija Ellen]

I ja sam tu, iako sam veliki optimist i uglavnom nasmijana, ali lovi me frka- ne stalno ali ulovi me. Lako je biti cool ako stima, ali neka sokantna iskustva trajno te promijene. Iza nas su dvije hospitalizacije, jedna u vrlo ranoj dobi i cijeli set dijagnoza s kojima se zivi i koje su prolazne al svejedno sve je to razlog zasto osjecam strah u nekim trenucima kad se stvari krenu nizati. Nadam se samo da s drugom bebom nece biti i puno tezih trenutaka. Utjesno je ipak znati da nisam sama.

[piplica]

Đe me nađe...
Kada mi se uvuku crne misli, ne mogu ih se riješiti,
nikako.
Samo vrtim filmove različitih scenarija. :hitchock:
Uz to, kao i kod summer, uvijek ide sraćka.
Gugl me dokrajči.
Ako je djetetu nešto, a da nije klasična viroza, odmah krenu sumnje i slutnje,
crne misli mi se uvlače u kosti...
Kada je MM bolestan, sve mi se čini atipično i sumnjivo.
Ako je meni nešto, eto ga na, sad će mi djeca ostati siročad, muž će naći neku rospiju (opet )
i tako to.
Znam, pacijent sam...

[SikaPika]

ajde, sad kad vas čitam, vidim da nisam (jedina ) luda
ja ne brijem toliko kad je bolesna (ono, lagana temp., do 38,5 joj ni ne skidam, ili ako padne (nedavno se rasjekla, nisam paničarila), ali ako je nema kod kuće onda izvrtim sve moguće scenarije
ma, zapravo vrtim scenarije za sve moguće situacije - od erupcije vulkana do tsunamija, valjda sam u svojoj glavi toliko na sve spremna da bih spremno reagirala u svakoj situaciji
MM je baš dramoser, upravo se digao za posao i rekao mi kako je totalno na rubu (u našem krevetu), a uopće nije, ima sigurno 40 cm do ruba
on brije oko konkretnih stvari, ja sam totalno iracionalna, ali kad se nešto loše zaista događa, onda sam čvrsto na nogama i mislim samo što u tom trenutku treba misliti