optimist ili pesimist ovisi o genima ili odgoju?

[Lili75]

Već duže razmišljam o ovoj temi, neki dan pročitala sam članak da je identificiran gen koji imaju ljudi s predispozicijom da će bit „optimisti“, koji ljudima omogućava da svijet i zbivanja oko sebe doživljavaju na pozitivan i vedar način, pa rekoh si idem pokrenut temu jer me jako zanimaju vaša razmišljanja.

Naime, kao što naslov kaže: biti optimist ili pesimist u životu ovisi o: genima i/ili odgoju?

Znam kao i većina nas nekoliko primjera iz svoje okoline-ljudi koji su uvijek nezadovoljni, kukaju, uvijek mi nešto nedostaje, vide sve ono što nemaju i „briju“ neke crne scenarije, brinu stalno neke brige i u sadašnjosti i zbog budućnosti a često se vraćaju i na svoje poteze u prošlosti pitajući se a zašto se nešto dogodilo, je li moglo bit drugačije...itd. meni kao „zadrtom“ optimisti je to velika šteta (po njih), samo takvo gubljenje vremena i put u smjeru nowhere.

Razmišljam kako bi bilo lijepo da svi možemo gledati svijet ružičastim naočalama, kako bi nam svima bilo ljepše jer život je puno lakši, ljepši i uostalom prekratak da ga se utroši na brige, živciranja i sekirancije (što bi rekli: Seize a day!) Ne radit slona od miša, paniku kad treba i ne treba- zanima me jel moguće to osvijestiti i poraditi na vlastitom viđenju svijeta oko sebe.

Razmišljam je li moguće da netko tko je bio pesimist jednog dana postane optimist, je li to moguće?

Je li moguće da obrasci ponašanja iz djetinjstva od strane jednog (često dominantnog) ili oba roditelja koji na životne izazove (oni ih nazivaju problemima) gledaju crno, obilježe dijete /osobu pa da i samo postane takvo, ako je tome tako, to me jako žalosti. Ili ipak mogu prevladati drugi čimbenici pa da je npr. neki vječiti optimist potekao iz obitelji pesimista (ja ne poznajem nijednu takvu osobu) al bilo bi mi drago čuti ako ih ima.

Ajd da podijelimo malo svoja mišljenja i filozofiramo na ovu temu, što vi mislite o temi, bilo da ste optimisti ili pesimisti, iz kakvog ste okruženja, i sl.

P.S
A vrhunac mi je onaj dio kad pesimisti kažu za optimiste da nisu realni, a baš u tome je kvaka
Svašta nadrobih al vjerujem da je moja poanta jasna.

[pinguica]

Ja sam totalni optimist, a mama mi je pesimist. Možda sam ja pokupila neke druge gene. Muž mi je isto teški optimist, a njegovi baš i ne.

[Bodulica]

Zanimljiva tema.

Sad nemam toliko vremena za uširoko, ali s guštom ću pratiti raspravu.

Gledajući sebe i svoje poimanje života smatram da me je uvelike odredio odgoj mojih roditelja, a samim time valjda i geni igraju neku ulogu.

Mogu samo reći kroz svoj primjer da se je moguće mijenjati na sreću nas sklonih pesimizmu.

Što idem starija to više ima i optimizma u mom životu i masu stvari prihvaćam smirenije i s manje straha. Valjda i emocije sazrijevaju, ali dug je to i težak proces.

Evo jedne anegdote iz mog prijašnjeg pesimističnog života:

Jednom je netko nazvao mog nagluhog tatu i kako on nije odmah skužio ko je na vezi, već je samo razaznao neki ženski glas upitao je: Bodulice, jesi li to ti ?

Osoba s druge strane je prihvatila igru pa je odgovorila: Da, ja sam.

Moj tata je tada upitao: Pa kako si mi Bodulice? Osoba odgovara: Dobro!

Na to će moj tata: E nisi ti onda moja Bodulica!... i poklopi slušalicu.

Naravno, znao je moj stari da njegova kćer nikad neće reći kako je dobro već je navikao od mene slušati samo kuknjavu i žalopojke.

Na sreću, u zadnje vrijeme sve sam više sklonija reći tu famoznu rečenicu: Dobro sam!
Naravno da usput dodam i onu: Nedajbog gorega...tek toliko da se ne ureknem

[Marija]

S obzirom da mi je sin veliki emotivac koji oscilira od prevelike sreće do toga da ponekad naginje pesimizmu, kupila sam si knjigu Optimistično dijete.

Zgodno mi je razmatranje o tome kako se mogu izbjegavati određeni obrasci ponašanja i razmišljanja koji vode u pesimizam, i naučiti pristupati problemima i njihovom rješavanju na pozitivan način; knjiga je baš dobra, nije tip klasične samopomoćnice.

[aleksandra70vanja]

Bodulica

mislim da je to udrobljeno kao i sve u životu, i geni i odgoj

s obje strane imam pesimiste
i ja sam isto pesimist
i to sam rano prihvatila filozofiju dječaka, mislim da se zvao Emil, iz Kušanovog "Zagonetnog dječaka"

parafraziram: treba gledati crno i pripremati se za najgore
pa ako se ne dogodi najgore (što se uglavnom i ne dogodi) razveseliš se
a ako se i dogodi, biti ćeš spreman na to

[leonisa]

ja sam optimist sa tezom NNNSI :D

[pinguica]

Meni je mama uvijek govorila "smiri smiri dok ne vidiš da li će sve dobro proći". Ja sam joj uvijek govorila da mi samo kvari veselje. Ja se veselim prije, tokom i poslije. Ako se dogodi loše onda se veselim samo prije, a poslije nađem nešto drugo čemu se nadam i raduje.

[leonisa]

da, htjedoh reci da za to nije kriva ni genetika ni odgoj vec predstava u kazalistu tresnja.

[Peterlin]

Jerzy Lech davno je rekao "Optimizam je nedostatak informacija!"

A sad ozbiljno - mislim da je iskustvo važan faktor u tome da li je netko optimist ili pesimist u odrasloj dobi, a kad su djeca u pitanju - oni često gledaju nas i preslikavaju ili potpuno ili totalno kontra. Moja mama je pesimist i ustrajna u tome otkad pamtim, ali ni brat ni ja nismo takvi ispali, možda baš zato jer nam se (više podsvjesno nego svjesno) nije sviđao takav stav. To opterećuje - uvijek očekivati najgore...

S druge strane, ovisi to i o karakteru - naš stariji sin je prilično uravnotežen (ima realna očekivanja) ali mlađi koji je veći emotivac sličan je Marijinom opisu - zna oscilirati od pretjearnog uzbuđenja i sreće do totalnog pesimizma i straha od neuspjeha unatoč dobroj pripremi (npr. pred nastup ili ispit u glazbenoj školi). Tu je do sada pomoglo samo pozitivno iskustvo, kojeg je srećom bilo dovoljno.

[ina33]

Ja mislim da je baš super da postoje i pesimisti i optimisti... jer ako pesimisti nisu realni, nisu brate ni optimisti nisu realni... ne možeš sve kroz roza 'oćale. Svijet nije samo rosé kolorita, ima i drugih boja. BTW, ova knjiga mi je visoko na popisu to-read literature.... slijedom toga, mislim da neću imputirati djetetu "roza" pogled na svijet (al oće MM, vrag ga dal ):

http://www.alternet.org/health/143187

Ima još takve literature, ovo mi je prvo Google izbacio.

Ja doslovno vidim tu mantru i zapovijed "Misli pozitivno!" ko jednu veliku opasnost... ili da se "pozitivno izrazim" "izazov" našeg doba.

Inače, mislim da je to miks onoga takav se rodiš/odgoj.

Meni su ti optimisti... ta njihova koprena na očima... malo naporniji . Najlakše i najjednostavnije mi je s mojim realistima ("pesimistima" iz njihovog pomaknutog roza gledišta).

U stvari, meni je to sve skupa... zašto bi morao mislit ovako/nako. Misli onako kako ti tvoj razum i emocije kažu... ne moramo nužno bit svi tu negdje "svrstani" i ko je to rekao da je neki orwelovski mus stalno bit hepi, tražit najpozitivniji mogući ishod... psiholozima ne vjerujem, oni su mi na tu temu biased, a danas se jako dobro, i bolje od seksa, prodaje stres i pozitivno mišljenje i svi bi nešto na tu temu ušićarili .

Evo, ovo je moje predočeno malo kroz šalu, ali nije daleko od mog mišljenja.

Živio realizam !

[Val]

nekako se nalazim u ovome što je Ina napisala. jesam,više, optimist, ali naginjem reali.
u stvari, nekoć, mi je moj bivši rekao da on voli optimiste, ali da sam ja za lječenje.
pa, stoga, ispada da je neko iskustvo donijelo ravnotežu i mom optimizmu.

a ako moram birat, uvijek sam radije među pozitivnijim ljudima jer me ovi drugi iscrpe svojom kuknjavom-uvijek im je teže nego meni
iako realnost pokazuje drugačije, uvijek ih boli glava, nikad ih nitko ne voli, nikad nisu dovoljno lijepi. i onda ako te uvuku u tu svoju rapsodiju
ispada da ih moraš tješit, nalazit rješenja za njih, davat komplimente-je, kako da ne!! do određene granice može, kao vid podrške, ali svako daljnje
crpljenje energije prekidam.

[rahela]

vjerujem da utječu i geni i odgoj na to kako će pojedinac razmišljati o problemima u životu

ja sam sa obje noge vrlo čvrsto na zemlji, gledam pozitivno, ali vidim potencijalne probleme (koji mi se nikad ne čine nerješivima, čak naprotiv, nekad mi predstavljaju izazov)
i nisam sigurna, ali mislim da nikad nisam gledala na život kroz ružičaste naočale, a svejedno bih se nazvala optimistom

[pinguica]

Zar nije pesimizam u biti loš jer donosi stres, a stres bitno narušava zdravlje?
Zar nije realizam umišljenost da si vidovit da možeš predvidjeti kakve će stvari stvarno biti u budućnosti?
Po meni je jedino zdravo biti optimist. Zar nije?

[rahela]

Zar nije pesimizam u biti loš jer donosi stres, a stres bitno narušava zdravlje?
Zar nije realizam umišljenost da si vidovit da možeš predvidjeti kakve će stvari stvarno biti u budućnosti?
Po meni je jedino zdravo biti optimist. Zar nije?

ovo mi apsolutno nema smisla

[Peterlin]

Zar nije pesimizam u biti loš jer donosi stres, a stres bitno narušava zdravlje?
Zar nije realizam umišljenost da si vidovit da možeš predvidjeti kakve će stvari stvarno biti u budućnosti?
Po meni je jedino zdravo biti optimist. Zar nije?

S oproštenjem, kaj god!

Realizam je sposobnost da objektivno procijeniš situaciju, bez ružičastih naočala ali i bez pretjeranih strahova.

Po ovoj tvojoj logici optimist bi, recimo, otišao na ispit veselo, s 30% naučenog gradiva. I uredno pao, kako mu i treba. Tako to u životu i ide. Životne situacije nas od djetinjstva uče procjenama - nekog prije, nekog kasnije, nekog nikada...

[ina33]

ovo mi apsolutno nema smisla

X.

Onda možeš isto reći - optimizam donosi stres u (nužnom) suočavanju s realnošću, što je jako loše za zdravlje.
Isto možeš reći da je optimizam umišljenost da si vidovit pa da će se nužno dogoditi ama baš totalno pozitivni, ali najvjerojatniji scenariji, i to baš tebi.
Po meni je jedino zdravo biti - realist - sve drugo je "zahirenje" koje nije zdravo.... jer izaziva stres kad skužiš konfliktnost tj. nepodudarnost tvoje vizije i stvarnost.

Itd.

[Lili75]

Zar nije pesimizam u biti loš jer donosi stres, a stres bitno narušava zdravlje?
Zar nije realizam umišljenost da si vidovit da možeš predvidjeti kakve će stvari stvarno biti u budućnosti?
Po meni je jedino zdravo biti optimist. Zar nije?

i meni jer je onda život ljepši i živi ga se punim plućima,al prihvaćam različitost nismo svi isti.
nego curke vi koje ste rekle da ste optimisti a majke pesimisti, kakav je bio tata, da nije njegov utjecaj?

ovo gledanje kroz "roza naočale" je samo fraza za biti positivo i ne vidjeti crno.

npr. kad smo se borili s neplodnošću nisam nikad ni u jednom trenutku pomislila u sebi da možda nećemo uspjeti, ja sam jako vjerovala (bez sumnje) da ćemo uspjeti, tko je bio u tome zna kako je to teška borba s malim postotkom usješnosti, ili npr. kad smo bili u ratu al ono baš u opkoljenom gradu i svašta još, ne bih sad pričala o tome, moja mama nikad nije govorila ništa osim sve će biti dobro, meni i seki je to puno značilo.

draga ina33, baš si me iznenadila stavom, u tome i je draž ovog foruma.

[Lili75]

S oproštenjem, kaj god!

Realizam je sposobnost da objektivno procijeniš situaciju, bez ružičastih naočala ali i bez pretjeranih strahova.

Po ovoj tvojoj logici optimist bi, recimo, otišao na ispit veselo, s 30% naučenog gradiva. I uredno pao, kako mu i treba. Tako to u životu i ide. Životne situacije nas od djetinjstva uče procjenama - nekog prije, nekog kasnije, nekog nikada...

curke , nisam vidjela ove postove, opet dođosmo na ono da će pesimisti reći da su realni ha,ha,..al optimist neće doći na ispit sa 30 % naučenog i očekivat prolaz to će reći oni nerealni (ta nova kategorija realni i nerealni a ne pesimisti i optimisti)

[Lili75]

najgore je biti pod stresom zbog prošlosti, sadašnjosti a još i budućnosti, optimist bira "veseliju" sadašnjost a pogotovo budućnost, ja nikad nisam tresnula guzicom od tlo, pa ako sam optimisti nisam nerealna. to su dva različita pojma kao i biti pesimist i biti realan

[Angie75]

Nekad me obuzmu neke zle slutnje ili sumnje, ali uvijek sam nekako duboko u sebi uvjerena: "sve će biti dobro". Pretpostavljam da sam onda optimist?

[Mali Mimi]

Ne znam kako ali meni se čini da sam ja optimistična kad se radi o drugim ljudima i njihovom uspjehu a kad se radi o meni samoj postajem pesimistična

[Angie75]

Što se tiče dvojbe ovisi li optimizam/pesimizam o genima ili odgoju, nisam sigurna. Gledam svoga tatu, ista sam kao on.
Jesam li a) naslijedila njegove gene ili b) oponašam ga u tome odnosno preslikavam obrazac ili c) tako sam odgojena - dalo bi se diskutirati.

[Lili75]

S oproštenjem, kaj god!

Realizam je sposobnost da objektivno procijeniš situaciju, bez ružičastih naočala ali i bez pretjeranih strahova.

Po ovoj tvojoj logici optimist bi, recimo, otišao na ispit veselo, s 30% naučenog gradiva. I uredno pao, kako mu i treba. Tako to u životu i ide. Životne situacije nas od djetinjstva uče procjenama - nekog prije, nekog kasnije, nekog nikada...

peterlin, samo da malo parafraziram optimist bi sa 85% naučenog gradiva očekivao da će možda ipak uspjeti dobiti 5 a ne 4 (i vjerojatno uspjet jer će dobit većinu pitanja iz naučenog) a pesimist će s 85 % naučenog strahovat da ne dobije onih 15% i umjesto objektivne 4 možda dobije i 3 zato što je svojim stavom "dozvao" onig preostalih 15% od koji je strahovao. oduvijek se zna da kakvu energiju isijavaš takvu energiju i privlačiš a to osjeti okolina.

nego reci mi što misliš jel moguće utjecat na dijete npr tvoja situacija strah od neuspjeha unatoč dobroj pripremi (npr. pred nastup ili ispit ) odgojem ili misliš da je to duboko u djetetu i da se ne može?

Bodulica, svaka čast da si uspjela napravit zaokret a i pošteno si me nasmijala, kako si to uspjela sama ili na nečiji poticaj ili...iz koje grazloga i na koji način.

[rahela]

Lili, petrelin se referirala na pinguicin post, nije da ona to misli

[Lili75]

Što se tiče dvojbe ovisi li optimizam/pesimizam o genima ili odgoju, nisam sigurna. Gledam svoga tatu, ista sam kao on.
Jesam li a) naslijedila njegove gene ili b) oponašam ga u tome odnosno preslikavam obrazac ili c) tako sam odgojena - dalo bi se diskutirati.

da, dalo bi se diskutirati jesu li isključivo geni ili odgoj ili mix al što je to što će prevladat? a različito kod raznih pojedinaca u raznim situacijama.Hmm...

[Lili75]

a tako rahela, ha,ha,.. s druge strane reći da je realizam kad objektivno procijeniš...ne znam baš tko može jamčit za ovo "objektivno" kome, na koji način, do koje mjere..

a opet riječ realan je stavljen u kontekst uravnotežen (stariji sin) kao suprotnost pesimizmu (mlađi sin) u postu od peterlin pa zvuči dvosmislen možda nedovoljno pojašnjeno.

[Angie75]

Mislim da su tu najviše zaslužni ipak geni i karakter.

[Lili75]

Meni je mama uvijek govorila "smiri smiri dok ne vidiš da li će sve dobro proći". Ja sam joj uvijek govorila da mi samo kvari veselje. Ja se veselim prije, tokom i poslije. Ako se dogodi loše onda se veselim samo prije, a poslije nađem nešto drugo čemu se nadam i raduje.

meni je ovo boldano kao majci strašno i nepojmiljivo da netko radi svom djetetu.mislim da pinguica sebi i okolini čini dobro s ovim podvučenim.

[Lili75]

i ja polako počinjem nadolazit na tu tezu da geni presuđuju ipak.

[mare41]

Već duže razmišljam o ovoj temi, neki dan pročitala sam članak da je identificiran gen koji imaju ljudi s predispozicijom da će bit „optimisti“, koji ljudima omogućava da svijet i zbivanja oko sebe doživljavaju na pozitivan i vedar način, pa rekoh si idem pokrenut temu jer me jako zanimaju vaša razmišljanja.

Meni bi bilo zanimljivo pročitati taj članak, ako imaš link...al naglasak je na ono predispozicija, što znači da može, al i ne mora...I podjele temeperamenta, koje svrstavaju pesimiste i optimiste su genetske, al i tu nema oštrih granica http://www.zzjzpgz.hr/nzl/59/licanos...i-karakter.htm

[magriz]

S oproštenjem, kaj god!

Realizam je sposobnost da objektivno procijeniš situaciju, bez ružičastih naočala ali i bez pretjeranih strahova.

Po ovoj tvojoj logici optimist bi, recimo, otišao na ispit veselo, s 30% naučenog gradiva. I uredno pao, kako mu i treba. Tako to u životu i ide. Životne situacije nas od djetinjstva uče procjenama - nekog prije, nekog kasnije, nekog nikada...

ajde da i ja jednom potpišem peterlin

[ina33]

moja mama nikad nije govorila ništa osim sve će biti dobro, meni i seki je to puno značilo.

draga ina33, baš si me iznenadila stavom, u tome i je draž ovog foruma.

Mogu ti reći da ovaj majčin komentar iritira svaku dlaku na koži i ono leđnu moždinu žene realista (primjerice, IVF maratonca koji je u priči od 30, uporno, više od 5 godina, ali, eto, on je jedan od onih 40% koji u IVF neće uspjeti itd. po statistici i realno).

Tako da nije uvijek dobrodošlo tako lijepo to "ispeglat" s dobrom nadom i uvjerenjem da će sve bit super. Neki to ono... želudac im se na to prekreće, ali je društveno neprihvatljivo (danas) bit realan.

Isto tako je to neprihvatljivo na PDF-u Potpomognuta... donekle... pa se ublažavaš... da ne iritiraš previše... kažeš samo kad misliš da će to nekom pomoći...zato i iznenađenje vezano za mene.

Danas je doba koje vije zastavu da je... realizam... loš, poguban, štetan... i onda se tu dogodila eksplozija alternative, boost PR-a, psiho-coachinga, hajka na realno (statistike, medicinu). Ili se to meni samo tako čini?

[koksy]

Kod mene ne presuduju geni, roditelji su mi pesimisti, doduse mama je borac i neda da ju nesreca slomi ali ipak nekako cesto zapadne u krize i ne mice se s mjesta tj. bira liniju manjeg otpora. Dok ju na ne poguram naprijed. Ja sam, po tome, crna ovca u obitelji, jer sam prokleti optimist i uvijek nalazim ono dobro u losem.
MM-ovi su katastrofa pesimisti i vjecne zrtve, a takav je i on a i sestra mu. Doduse, po onom sto znam o njihovom odgoju i djetinjstvu ni ne cudi me. Tako da ne znam dal kod njega geni igraju ulogu ili jednostavno splet okolnosti. Iako ni moje djetinjstvo nije bilo bajno...

[ina33]

Evo, moj stari je meni uzor. Realist i pragmatik, uglavnom dobre volje, i što sam starija, sve ga više volim. Jer te i "zahirenje" u pesimizmu i optimizmu, po meni, čine neaktivnim... zapneš u nečemu... nisi u stanju djelovanja u odnosu na realnost. Ne znam jesam li dobro objasnila svoj stav....

[Val]

zaboravila sam reći da sam realist-optimist dok se klinci ne razbole. onda i jedno i drugo pada u drugi plan i budi se teški pesimist.
iz tog razloga sve manje čitam mailove, topice i sl. teme vezane za bolesnu djecu. samo se stresiram, a zbog svog zdravlja moram se
toga klonit.

inače, prije bih rekla da je u pitanju okolina, a ne geni ono što određuje tko će što biti.

a vezano za MPO i realnost-čak mislim da se moja pozitiva, u tom periodu, okrenula u realnost. strašno sam vjerovala da ćemo ostvarit roditeljstvo,
ali mučilo me pitanje KAD! i baš to pitanje me i spuštalo na zemlju i potaklo na određene akcije. (dovelo me par puta i u depresiju, ali, srećom, nije me predugo držalo).

[Lili75]

ina33, mali nesporazum to je govorila u ratu, a nipošto na taj način dok smo bili u postupcima, tajje bila puna razumijevanja i podrška al ja znam da ona nije uopće sumnjala, vjerovala je i tako je i bilo, ona je borac samo takav kao i ja.

val, pogodila si, ja sam vjerovala al me mučilo KAD.

koksy, slična situacija i kod obitelji MM.

[pikula]

Geni, geni kameni!Glasam za gene. Mi imamo čvrstu liniju pesimista u obiteljskom stablu. Ima čak i fizičke sličnosti među udaljenim mrgudnim krvnim srodnicima. Isto tako s muževe strane imamo fantastični slijed optimista. Naravno oni nas zovu mrgudima, mi njih golden retrieverima. I jedni drugi smo potrebni na ovom svijetu, ako ništa drugo da imamo o kome pričati viceve. Dobro je dok nisu dva gunđala ili dva veseljka u braku jer prvi ne bi nikad izašli iz kuće, a drugi bi onak pravo grlom u jagode.

[Bodulica]

Bodulica, svaka čast da si uspjela napravit zaokret a i pošteno si me nasmijala, kako si to uspjela sama ili na nečiji poticaj ili...iz koje grazloga i na koji način.

A čuj, mislim da su godine u pitanju. Jednostavno čovjeka umori taj stalni oprez i iščekivanje kad će se dogoditi neko s*anje u životu , a znaš da ništa ne možeš napraviti da to spriječiš.
Ovdje ne govorim o realistima već o osobama kod kojih pesimizam postaje patologija kao što je kod mene bio slučaj.
S vremenom sam vidjela da se i ružne i lijepe stvari događaju u nekom slijedu kojeg ja ne mogu predvidjeti pa sam malo otpustila kočnice. Ali još uvijek sam sklonija onu famoznu: "A zašto baš meni?" prevrnuti u " A što sam ja to posebnija da se to ne bi i meni desilo?".
Uglavnom, ove fraze se referiraju na onu ljudsku prirodu da je zavape u onim teškim trenutcima kad im se čini da se samo njima događaju nevolje.
I na kraju, možda i najvažnije, kod mene su nažalost (ili na sreću) veliku ulogu odigrali i antidepresivi bez kojih bi bojim se izgubila još koju godinu u iščekivanju onog što će se "možda" dogoditi.
Ruku na srce, pesimizam čovjeka iscrpljuje do takvih granica da postaje opterećenje svima, a ne samo sebi.
Realizam je nešto drugo i vrlo rado ću se sada svrstati na ovu stranu jer sam ipak svjesna da nekakvog žestokog optimista od mene nikad neće biti.

[miniminia]

odgoj, geni , fućkaj ga -ja optimist odgajam i veseljaka i mrguda

[Zdenka2]

Ako je optimizam neprihvaćanje zla u realnosti, nisam optimist. Ako je pesimizam neprihvaćanje dobra u realnosti, nisam pesimist. Nemam takav crno-bijeli stav prema životu u kojem bi očekivanja išla u najboljem ili najgorem smjeru. Prihvaćam život, s vjerom, nosim se s njim i živim ga u radosti. Ima toga u životu što može poljuljati radost - meni se nasreću nije dogodilo ništa takvoga za što mislim da bi moglo ozbiljno poljuljati moju životnu radost, ali to nije nemoguće. Kakav bih tada stav imala, mogu samo pretpostavljati. Ali, u crnilu ne mogu živjeti. Moj život teče, a oko mene životi ljudi koje volim. To je vrijednost, bez obzira na to što zlo postoji. Vjerujem da je dobro jače. Vjerujem. Vjera me drži na sunčanoj strani.

[pinguica]

peterlin, samo da malo parafraziram optimist bi sa 85% naučenog gradiva očekivao da će možda ipak uspjeti dobiti 5 a ne 4 (i vjerojatno uspjet jer će dobit većinu pitanja iz naučenog) a pesimist će s 85 % naučenog strahovat da ne dobije onih 15% i umjesto objektivne 4 možda dobije i 3 zato što je svojim stavom "dozvao" onig preostalih 15% od koji je strahovao. oduvijek se zna da kakvu energiju isijavaš takvu energiju i privlačiš a to osjeti okolina.

nego reci mi što misliš jel moguće utjecat na dijete npr tvoja situacija strah od neuspjeha unatoč dobroj pripremi (npr. pred nastup ili ispit ) odgojem ili misliš da je to duboko u djetetu i da se ne može?

Bodulica, svaka čast da si uspjela napravit zaokret a i pošteno si me nasmijala, kako si to uspjela sama ili na nečiji poticaj ili...iz koje grazloga i na koji način.

X

što se tiće toga da li se može utjecati, ja smatram da definitivno može, ali to je opet pitanje moje vjere, neću potegnuti diskusiju ako netko direktno ne pita

[eris]

Ja sam optimista.Vječiti.Kod mene je u pitanju spoj gena,odgoj,okolnosti odrastanjai preslikani obrazac ponašanja.Za mene nije optimizam, ne vidjeti problem, već vjerovati da za svaki problem postioji rješenje. I tragati za tim rješenjem.
Živim sa pesimistom. Vječitim. Moram priznati da se često osjećam kao da prebaci neko kablo na mene i da istanka svu moju pozitivnu energiju. Kod njega je pravilo: ne smij se previše, ne jedi previše, ne troši previše, ne veseli se koliko možeš, može biti gore i lošije pa ćeš se pokajati. Iako mi je u par navrata, njegov oprezni i sumnjičavi pristup i te kako pomogao:pri ulaganjimja, procjeni ljudi i situacija.
Osjetim da je dosta ljudi, na žalost, sve mlađih i mlađih, pesimisti. I da takvi ljudi vole biti u društvu nas, optimista. Jer, mi vjerujemo u bolje.

[icyoh]

Ja sam žešći pesimist. Čak i kada sve ide po špagici, moram se uzrujavati da što ako nešto krene po zlu.
Muž me obično zeza "dobro jutro, oko čega se danas uzrujavamo?!".
A oko mene su svi optimisti - muž, moji, brat... Čak me ponekad izbezumi to što se nitko ne brine i uzrujava skupa sa mnom.

[Nena-Jabuka]

.... Ili ipak mogu prevladati drugi čimbenici pa da je npr. neki vječiti optimist potekao iz obitelji pesimista (ja ne poznajem nijednu takvu osobu) al bilo bi mi drago čuti ako ih ima.

Ima ih. Ne poznajem goreg pesimista od moje mame. U svim, pa i najbezveznijim životnim situacijama ta je vidjela crno i "neće to izaći na dobro" i "ljudi gledaju samo interes", i "ne može se nama ništa dobro dogoditi" i "ja sam pegula vječna"....
to je prestrašno koliko je ona vidjela crnjaka na svakom koraku.

No, srušila je takva sve one teorije da crne misli, snovi i riječi privuku sve loše pa ti se to počne i događati jer se njoj ništa posebno lošega u životu nije dogodilo, jer je zdrava i djeca su joj sva zdrava i super im je (u realnim okvirima).
Nije mi ni jasno otkud uopće meni, mojim sestrama i braći životnog elana, snage i zaista ikakvog optimizma pored tolikog pesimizma kojim smo filani.
Možda je neki dišpet proradio nakon kriznih godina puberteta, ne znam, ali nitko od njih nije gunđalo, ni prigovarač, svi su onako baš puni energije i nekog zdravog optimizma, zadovoljni su životom.
Sad, u tom optimizmu ima razlike, neki su u nekom vječnom poletu u svemu i svačemu, drugi vjeruju u dobro, ali ne zanose se svakom budalaštinom (tipa,da se zanesem politikom i sl. pa sam puna vjere u takvo što, to ne)

Jesu li geni ili samo dišpet ili pak shvaćanje da je toliki pesimizam besmislen, ne znam.
Nije ni tata neki optimist, no on više šuti pa to nije dolazilo do izražaja.
Mama i dandanas kuka, kuknjavi i žali sve nas (uopće nema zašto, ali ona stalno sažalijeva sebe i druge), tako da nema smisla da se išta brinemo, ona to odguli umjesto nas.

[eris]

Primjer ja & MM. Situacija: uvodimo centralno grijanje u kuću.

MM: Mislim da je ovo prevelika investicija za nas.
JA: Ali meni je dojadlo da se mrznem.
MM: Šta ako dođe godina pa ne mognemo kupiti toliki ogrev(oko 1000eura)
JA: Pa ništa, naći ćemo neku peć, ubaciti je i kupiti samo drva za nju.
MM: A što da radimo sistem po cijeloj kući, prizemlje je ionako poslovni prostor, ko zna da li ćemo ga ikada koristiti, samo ćemo džaba kupiti radijatore i trošiti na to više kalorija.
JA: Sada nam je puno jeftinije u to investirati nego to naknadno raditi, a ko zna, možda ko dođe da iznajmi, kada vidi da ima i grijanje.
MM: A kud ćemo sa ovim silnim pećima na drva(svaka soba jedna peć).
JA: Pa prodat ćemo ih i dobiti pare.
MM: Nikad ne možemo dobiti dobre pare, a peći su od skora.
JA: Možemo, jer ćemo ih prodati zimi, a kupili smo ih ljeti.
MM: Dobro, nek ti bude.

Sitaucija je od prije 7 godina, grijanje radi, već 4 godine izdajemo proslovni prostor u kući, i nismo još nijednom došli u situaciju da nemamo za ogrev.

[summer]

dobro, a jeste li prodali povoljno silne peci na drva?

[Nena-Jabuka]

eris, to je uspješno pregovaranje

[Nena-Jabuka]

.....
Naravno, znao je moj stari da njegova kćer nikad neće reći kako je dobro već je navikao od mene slušati samo kuknjavu i žalopojke.

Na sreću, u zadnje vrijeme sve sam više sklonija reći tu famoznu rečenicu: Dobro sam!
Naravno da usput dodam i onu: Nedajbog gorega...tek toliko da se ne ureknem

Ako je to neki lakmus, onda smo negdje na suprotnim polovima. Recimo, ja se grozim reći bilo što osim -dobro!
U prva tri mjeseca trudnoće nikad nisam dobro jer imam jezive mučnine i tada molim ljude da mi ne postavljaju to pitanje - kako si? da ga malo odgode jer ne volim uopće reći da nisam dobro, a kamoli početi kukati. Tada bih se najradije sakrila u mišju rupu da me nitko ne vidi i ne čuje i ne zna da mi nije dobro.
Kad su neke situacije koje nisu baš sjajne, ali nisam direktno fizički loše, bez problema ću ih zaodjenuti u ljepše ruho i reći - dobro je.
Jedina je stvar koja me u tome ometa baš konkretna bolest ili loše fiziško stanje baš taj čas, ono kad ne možeš baš lagati ni samog sebe, visiš nad WC školjkom, a ni kad se makneš nije ti bolje, pa onda ne možeš iskreno nekom odgovoriti - dobro sam.
U tim prilikama kažem - nije baš najbolje trenutno, ali bit će bolje!

[ina33]

Ako je to neki lakmus, onda smo negdje na suprotnim polovima. Recimo, ja se grozim reći bilo što osim -dobro!

Uz opasnost da upadnem u nacionalne klišeje.... ne ove naše bliske, nego daleke (smiješeći Japanci, Amerikanci), ovo je meni prije iznimka, nego pravilo (za ove meridijane). Biće to tvoja reakcija na mamu neka. Na mom bivšem poslu svi su stalno bili ne dobro, nego super! (s uskličnikom). Internacionalna sredina, s anglosaksonskim naglaskom. Ali... nekako to onda ispadne kao poštapalica, ne kao stvarna komunikacija. Došavši iz takve sredine, bilo mi je šokantno (preintimno) čuti odgovor na "weather talk" (jer to je to, ako ne možeš reći kako jesi stvarno) da neko eto... baš taj dan nije sjajno! Oslobađajuće iskustvo povratka iz egzaltiranog/besmislenog komunikacijskog moda (kako ga ja osjećam) u normalan .

[Nena-Jabuka]

Uz opasnost da upadnem u nacionalne klišeje.... ne ove naše bliske, nego daleke (smiješeći Japanci, Amerikanci), ovo je meni prije iznimka, nego pravilo (za ove meridijane). Biće to tvoja reakcija na mamu neka. Na mom bivšem poslu svi su stalno bili ne dobro, nego super! (s uskličnikom). Internacionalna sredina, s anglosaksonskim naglaskom. Ali... nekako to onda ispadne kao poštapalica, ne kao stvarna komunikacija. Došavši iz takve sredine, bilo mi je šokantno (preintimno) čuti odgovor na "weather talk" (jer to je to, ako ne možeš reći kako jesi stvarno) da neko eto... baš taj dan nije sjajno! Oslobađajuće iskustvo povratka iz egzaltiranog/besmislenog komunikacijskog moda (kako ga ja osjećam) u normalan .

U pravu si, to su američki klišeji, oni su uvijek sjajno (a sutra u ludari) . Nisam mislila na to, ljudima koji mi nisu bliski nemam običaj ni hvaliti se, a osobito ne kukati.
Mislila sam na situacije kad me pitaju bliski ljudi ili relativno bliski, koje eventulano i zanima stvarni odgovor na to pitanje.
Može biti i da je to moja reakcija na stalnu maminu kuknjavu pa mi ne pada na pamet iskoristiti svaku priliku za to.
Postoje višesatni razgovori s frendicama koji služe u tu svrhu, jadanja, onda se nakon svega nasmijemo same sebi,malo smo se izjadale i idemo dalje .