kako sebe stabilizirati?

[RozaGroza]

I ok je truditi se biti što bolji i smireniji, ali ići protiv svoje prirode nije baš najzdraviji način. Jer bolje i povremeno živčana mama nego vječno isfrustrirana mama.

Ja to nekako gledam kao zdravo objektivno sagledavanje same sebe. Jer osobno na to histeriziranje gledam kao na jednu lošu osobinu. Trudiš se popravit se. I nije loše nekad zanijekat dio sebe, jer nismo svi savršeni i nije sve što osjećamo super i ispravno. Ono što je fakat krivo mjenjamo, i radi tog ne budemo isfrustrirane, nego kad napokon postanemo onakve kakve se sami sebi sviđamo, zadovoljne smo jer smo se trudile i radile na sebi. To je ko ljenost, pa nećeš reči sebi, ljena sam nek sam to je dio mojeg karaktera, jer je to sr.anje i bolje je i tebi i tvojoj obitelji da nisi ljena. Opravdanja za ljenost nema, tako ja gledam i taj nazovi "temperament" koji te tjera da usred noći lupaš vratima i urlaš, to ne može bit dobro kako god da to sebi objasniš.

[Trina]

anam., točno kužim o čemu pričaš, onaj osjećaj kad te sram što ti dijete izgovara i što radi i ne možeš vjerovati da sve ono što tupiš zadnjih sto godina ništa nije ušlo tom djetetu u glavu. Moja milostiva kao da živi u uvjerenju da čitav svijet i svi mi skupa postojimo da bi njoj ugodili. Jer ako nije nešto po njenom onda je lom i krš, rikanje, deranje..a niti mi je normalno da sa 9 godina vrišti, niti mi je normalno da sa 9 godina nije svjesna da je nemoguće da se čitav svijet vrti oko nje. Osim toga, ona omalovažava svakoga, nitko nije dovoljno dobar/lijep/pametan..ma strašno nešto. I pokušavam se sjetiti di sam zeznula, na koji način sam izvela da postane takva pa sam ljuta na samu sebe što je to tako. S druge strane, braća su joj totalne suprotnosti, berekini jesu ali su dobrice u duši, imaju osjećaja za svakoga, svakome će pomoći, vole ljude, drušštvo..Moj stariji sin sa svojih 10 godina meni svako jutro, ako niej ujutro u školi, odlazi u kupovinu, u mesnicu, dućane..donosi sve kući, ako treba stavi ručak, ja mu govorim a on radi..ovih dana mi uključuje inhalator za malenu, stavlja fiziološku..sve što treba. A ona...pored nje bi mogla i krepati, kad bi joj rekla da mi zove hitnu ona bi rekla da neće, zašto uvijek ona sve mora.. i to bi izgovarala dok ja skroz ne krepam. Sram me uopće reći ali imam umišljenu, egoističnu, samodopadnu i škrtu kćer. I kako onda nebi pukla?

[Mima]

Mene pitaš? Ako mene pitaš..Nije situacija koja me izludi. Ali me razljuti što mu više puta moram ponoviti da se okrene i tih par rečenica izgovori da gleda čovjeku u oči jer u suprotnom ispada nekulturan i bezobrazan. A nije mala beba koja to ne može razumjeti. Trebalo bi biti dovoljno (po meni) da mu samo jednom kažem, a ne da ga malte ne moram moliti da bude pristojan na doslovno dvije minute. Stvarno previše tražim

Pa moguće da dosta tražiš od njega. Ja pretpostavljam da je dijete koje se tako ponaša jednostavno rečeno sramežljivo, i da mu uopće nije lako udovoljiti tvom traženju. Ne mislim reći da to ne trebaš tražiti ako smatraš da je važno, ali mislim da se ne trebaš radi toga ljutiti jer on to ne radi iz neposluha.

[Trina]

Mima, daj meni psihoanalizu moje

[Mima]

Tvoja je, kak bi se to narodski reklo, razmažena.

[prima]

Ne znam jesu li te samo svi ignorirali do sada ili jednostavno nisu pročitali tvoj post, ja ću samo dodati jednog smajlila....Čekaj....

Na muža slabo mogu računati, taj nije često kući a i bolje da nije jer i kad je, zna samo blejati u tv. Pomaže jedino s malom jer može nositi nju i blejati u tv.

a šta se vi ovdje dobro zabavljate, pojma nisam imala.

[Pinky]

kad sam imala jedno vijete, vikala sam i bila poluluda
sad, uz dvoje djece i 44 godine, ne vičem... urlam i u potpunosti sam luda
od 17 do 21, sa manjim prekidima
ne lupam vratima jer imamo ona jeftina po 200 kuna, pa da se ne raspadnu
psovanje bi pomoglo da ga itko doživljava
ni vikanje nitko ne doživljava

meni nema pomoći
a ionako sam lastana prerasla

slično ko ja
samo ja imam 38 i lupam jeftinim vratima, ko ih ###e.
nema ni meni pomoći

[Anemona]

Moram se složiti s RozomGrozom, meni je moja urlajuća faza bila izuzetno loše razdoblje i ne smatram je karakternom osobinom, nego nečim čega se trebalo hitno riješiti.

Evo u ovom trenutku npr. mali se igra s frendom (oba 4,5 g), htjeli su da im napravim šatore od deke. Napravim im i lijepo se igraju, ja radim palačinke.
Najednom se počinju svađati, koja je čija kućica, zamalo da se tuku, deru se ko volovi,...
Upozorim jednom, dva puta, tri puta - ništa.
To je trenutak kad bi u urlajućoj fazi počela vikati kao luđakinja, ali sam duboko udahnula (jer mi je cijeli dan loše i ako počnem i vikati, glava će mi eksplodirati) i uzela im deke i nema više šatora.
Naravno počela je graja, a moj odgovor je samo: kad se smirite, slažem ponovno, ako se ne smirite nema više igre. Dogovorite se kakav šator slažemo da vam odgovara i gotovo.
Red negodovanja i za 2 minute su bili mirni kao bubice.
Na kraju smo napravili jedan veliki šator za obojicu.

[ana.m]

Ne mislim da previše tražim od njega jer sramežljiv nije sigurno, beba nije a ako mu dozvolim da misli da je u redu biti nekulturan, kasnije će mi biti još teže. On nije zločesto dijete ali je strašno svojeglav i inertan ....
Ma evo jedan primjer! Ja mu nekaj velim, a on lupi nogom, okrene očima, onaj pokret tijelom kad ti se smrači pred očima i rečenica "A jooooj" ili "a daaaaaj, zakja baš sad, zakaj baš ja, joooooooj". Da ti se smrkne kad to radi klinac od 7, to jelte očekuješ od pubertetlije.
I tako dođem ja po njega u školu, a veli meni učitelj (inače veseli, mladi, brbljavi, super im je učo) kako ga je Janko dana sbaš naljutio i kako je vikuno na njega. I sad ja pitam kaj se desilo. I veli on meni kak ustvari nikaj TAK strašno, ali da ga je ono, ali baš izbacilo iz takta! I kaže kak su se igrali i kako je bilo vrijeme za ići pisati zadaću, a reakcija mog sina je bila upravo gore opisana....A ne da sam mu osamsto puta rekla da se tako ne može ponašat da to nije lijepo i da ne nabrajam....Dolšlo mi da lupam glavom o zid. Nisam, naravn, nisam ni na njega vikala, ali smo OPET imali razgovore oko toga. Ima li vajde..ne znam, vidjet ćemo.

[mikka]

ja imam 35 i cini mi se da manje vicem nego kad sam imala 32 (i pokoje dijete manje)

ali sto netko rece, ima djece i djece. sad ova mala nije ni sjena zvjerke kakva je bila srednja, i samim tim sam i ja mirnija i odmornija, iako sam s njima 24/7.

moj recept je uvijek bio slusati potiho muziku na slusalice, cijeli dan (muzika me smiruje plus to sto na masu stvari koje bi me izbacile iz takta ne obratim paznju), zatim sto manje obracati paznju opcenito, i trece ali ne i najmanje vazno uvijek imati na umu da imam izbor--to je magicna stvar kad si poslozis u glavi, ako dijete urla po noci jer hoce cicu a ti zelis spavati, samo da znas da imas izbor--dati cicu i biti nezadovoljna ili ne dati cicu i biti zadovoljnija ali slusati urlanje , ok nije bas da je win-win situation ali cim imas konce u rukama odmah se bolje osjecas

[flopica]

Trina ja vjerujem das je tvoja mala težak karakter i da je to to
a tebi vjerojatno loš dan, ma ajde uz njih četvero i možeš imati loše dane
sad si ljuta pa si se zakačila na njene mane, al vjerujem da ima ona i oso bina zbog kojih si ponosna

osim toga, ako su ti dečki dobri znači da si bar pola posla super obavila

mikka ti si melem za dušu, ako imaš nešto dobro za preporučiti što se mjuze tiče bilo bi mi drago
recimo ja se tih slušalica nikada ne bih sjetila a uimam osjećaj da bi mi baš pasalo...

[piplica]

Meni mjuza u posljednje vrijeme smeta, osim u autu,
zapravo prezasićena sam zvukovima, oko mene je stalna galama, dječje cendranje, zvukovi televizije, mobitela, radija, susjeda, prometa,
najviše uživam kada je oko mene tiho.
Nekada sam navečer peglala uz muziku ili neki dobar film, a sada sve pogasim i peglam u tišini.
I uživam u tome.
Majketi, na što sam spala....

[mamitzi]

imam skoro 40 i vičem bar jednom tjedno. ponekad to uključuje i proste riječi.
dok ne viknem nitko me ozbiljno ne shvaća: djeca, muž, roditelji, šef, suradnici - svi bi trebali ići na ispitivanje sluha.
međutim, pokušavam ne bjesniti, ne lupati vratima i ne bacati lego star wars brod preko balkona.
vikanje i psovanje ne brine me previše jer to znači da sam tu i prisutna, kad se stvarno naljutim i ne znam što ću ja se spakiram i odem ili prestanem komunicirati. to je ono protiv čega se ja borim i što si više ne dopuštam od kad sam majka. djeca me mogu toliko izbaciti iz takta da krenem prema cipelama ali se teškom mukom vratim jer smo uglavnom sami doma a ela je premalena da bi ju filip čuvao ma koliko ja ljuta bila.
prema ljudima koji nikad ne pokazuju ljutnju osjećam tihu jezu.

[Trina]

Tvoja je, kak bi se to narodski reklo, razmažena.

Ali nebi trebala biti uopće, po svim zakonima logike. Netko b mogao pomisliti i da ja jadna nevoljena, neshvaćena..ali ima isti tretman ko i svi ostali. Ali je teeeeška za popi.zditi. Flopice, dobro kažeš, bar sam pola posla dobro obavila

[flopica]

piplica ja sam stalno u tišini jer imam nekakv slušni stres i ne podnosim pojačanu tv, buku i zveket suđa
malčice sam neuravnotežena kad oko mene sve nešto buči i huči
najviše volim zvuk tišine
imislim da sam zapravo previše u tišini i da malo glazbe ipak čini dobro

nešto da nije preglasno i da je po mom ukusu
ne, uopće nisam teška

[čokolada]

Vama s kratkim fitiljem treba jedan oriđiđi hiperaktivac u kući pa da vidite kako je živjet - bez fitilja . Aparat za samogašenje drugo mi je ime.

[čokolada]

Meni mjuza u posljednje vrijeme smeta, osim u autu,
zapravo prezasićena sam zvukovima, oko mene je stalna galama, dječje cendranje, zvukovi televizije, mobitela, radija, susjeda, prometa,
najviše uživam kada je oko mene tiho.
Nekada sam navečer peglala uz muziku ili neki dobar film, a sada sve pogasim i peglam u tišini.
I uživam u tome.
Majketi, na što sam spala....

Isto ovako, s tim što je meni i na poslu "buka".
Pa kad me još ležerno pitaju "A što doma slušaš?" ...

[vissnja]

I ja sam prezasicena zvukovima. Kad je dete (a to je retko) pre podne u vrticu ja po 5-6 sati niti ukljucim ista niti progovorim. Cak ni napu dok kuvam ne ukljucujem.

Inace i ja imam 32 i derem se. Moja N ima faze neverovatnog prkosa (koje se, gle cuda, poklapaju sa fazama moje uzasne nervoze i histerije). Nisam nacisto koja od nas dve pocne sa tim, ali dok traje to je raspad sistema. Tu vicem, urlam, a sto ja vise vicem ona manje slusa.
Onda puknem, gledam u zid pola dana. Pa procitam neku knjigu o roditeljstvu (ili sad vec samo delove koje sam podvlacila i citala ko zna koliko puta). Ili dodjem na forum da se malo zalim, pa citam neke stare teme i tako.... Sine mi neko resenje. Meni to treba jer kad sam ljuta i histericna zatiltam pa nisam kreativna uopste. I inace se divim roditeljima koji iznalaze kreativna resenja. Ja se stalno podsecam koji nacin komunikacije kod nas daje najbolje rezultate, pa dok ga sprovodim uglavnom funkcionisemo. Kad se pogubimo onda imamo ludilo.

[Trina]

a ništa onda, možda sa 33 bude bolje

[Beti3]

Ah, Trina, a još će biti "bolje" kad ona dođe da nekih 13 godina. Kad ih pubertet ulovi!

Nema tada više "lomljenja". Sad se ulovi, s onoliko snage koliko imaš. Ali, probaj na lijepo, tako da ona vidi da vrijedi, da je ono što napravi dobro, tebi važnije od onoga što napravi loše. Možda ima krhko samopouzdanje pa to prekriva sa sebičnošću i škrtosti.

TI moraš stvarno misliti da je ona u redu, tako da vidi da ju cijeniš, jer sigurno ne radi baš sve naopako. Nije lako biti jedno od četvoro, a nisi ni najstarije, ni najmanje.

Pokušajte postati prijateljice prije nego ona uđe u pubertet. Ne kažem da joj popuštaš, nego da ju prihvatiš kao osobu sa svojim potrebama. Ne znam kako objasniti što mislim. Svatko mora imati svoje mjesto u velikoj obitelji, svoje stvari, svoj krevet, svoje mjesto za stolom i isto tako svoja zaduženja. Dok svi slijede jednostavna pravila, bit će dobro.

Možda ona treba tebe 1 na 1 malo češće, a ti jednostavno nemaš vramena. Da li uživa s bebom ili je ljuta na nju? Da nije to samo ljubomora koja se ispoljava na takav način? Iako ti misliš da je velika, ona je možda još sama u sebi beba, a ne želi da to znaš.
Ja sam često čula: Ti nikad nemaš vremena, ti mene ne slušaš. Pa sam se potrudila da imam. Pa sam slušala s oba uha gledajući tog mog potomka u oči, a ne onako, usput, dok radim sve što treba, ali ustvari, posao neće pobjeći, a djetetovo povjerenje bi moglo. Ne možeš uvijek, ali češće nego inače.

A možda sam ja skroz fulala point?

[ana.m]

a ništa onda, možda sa 33 bude bolje

Draga, ja imam 33...

[oka]

I meni 33 otvara vrata i ne nazire se kraj mojim visokim tonovima.
Doba noćnog gubljenja zbog cicanja je hvala Bogu iza mene i ne želim se toga prisjećati.

Naime, ja kad zaspim, prva tri sata me nitko ne može pozvati i dozvati u svijet budnih.
Obavljam ja hodanja u dječje krevetiće, umirim, dam vodicu..ali ja se toga ne sjećam.
Još je dobro dok sve u miru obavim, ali kad me muž nekako dozove jer se ljutim na djecu, raspravljam sa njima
jer od čvrstog sna (ustvari kroničnog umora) ne kužim što me trebaju, onda bih se pokrila po glavi i nikad više pokazala.
To mi najteže pada i najviše rastužuje, ta nekontrola.

A u ovim lijepim tihim noćnim satima napajam se najljepšim zvukom, zvukom tišine, Bože kako paše!

Ipak, pokušavam se staviti na mjesto, trudim se ne vikati, ali bar jednom dnevno me izbace iz cipela i glas poleti.

Ne znam, važno mi je da sam svjesna da želim svesti takvo ponašanje na minimum, nekad mi pođe za rukom, a nekad
unatoč trudu baš i ne. Ne mislim odustati, ali se sve češće prisiljavam staviti u dječje cipele, vidjeti stvar njihovim očima,
e kad to uspijem samo ih grlim i mazim jer znam da sam pogriješila. I čim ih više shvaćam ljepše nam je, razumijemo se.
Ali nažalost, svakodnevnica nas nosi u tisuću pravaca tako da se vrlo brzo ti konci u rukama pogube i eto nas opet na visokim tonovima.
I tako u krug.

[Ivanna]

Netko je gore pitao kako dijete od 2 godine može izbaciti iz takta, pa ću samo reći da se nadam da će moje sljedeće biti takvo koje ne izbacuje iz takta .

Samo se ti tješi!
Ja sam rekla kako će moje drugo dijete spavati, a kad ono još gore. A cijelu trudnoću sam mantrala kako će s ovim bit sve lakše!

[aleksandra70vanja]

Ali nebi trebala biti uopće, po svim zakonima logike. Netko b mogao pomisliti i da ja jadna nevoljena, neshvaćena..ali ima isti tretman ko i svi ostali. Ali je teeeeška za popi.zditi. Flopice, dobro kažeš, bar sam pola posla dobro obavila

ja bi se složila sa Beti3

vjerovatno je tu i narav u pitanju

ali vjerujem da je to i reakcija na novu situaciju
ona nije jedinica
ali je bila jedina cura
sada to više nije
koliko sam shvatila ona je 2. dijete, mlađi brat nije tako puno mlađi, možda se ni ne sjeća vremena kada je on bio beba
živjela je u jednoj obitelji
a sad je ta obitelj potpuno drugačija
sad je tu neka beba koja oduzima većinu majčinog vremena

mislim da ona samo traži tvoju pažnju
na kriv način
ali možda drugi ne zna
jer i negativna pažnja je pažnja

a i možda je problem u tome da svi imaju jednaki tretman
svi smo mi različiti i tražimo različite tretmane

[meda]

mene je to stalno budenje nocu izludivalo, ali sam pukla tek kasnije, kad se poklopilo s jos nekim dogadajima.
stvarno to nije lako izdrzat. jedino na cemu mogu zavidit drugim roditeljima je to spavanje. moj i sad jako tesko zaspi, ali bar je naucio lezat u krevetu dok se to ne dogodi. ma ne znam kak umoran bio. a u autu zaspi u roku keks. to me pak isto zivcira za poludit, kad zaspe onako oko 6.

[flopica]

Samo se ti tješi!
Ja sam rekla kako će moje drugo dijete spavati, a kad ono još gore. A cijelu trudnoću sam mantrala kako će s ovim bit sve lakše!

a ti me sad ubi u pojam s ovim!

[Pinky]

Meni mjuza u posljednje vrijeme smeta, osim u autu,
zapravo prezasićena sam zvukovima, oko mene je stalna galama, dječje cendranje, zvukovi televizije, mobitela, radija, susjeda, prometa,
najviše uživam kada je oko mene tiho.
Nekada sam navečer peglala uz muziku ili neki dobar film, a sada sve pogasim i peglam u tišini.
I uživam u tome.
Majketi, na što sam spala....

uf kako sam se našla u ovome...
do sada sam bila poznata ko osoba koja obožava slušanje glazbe, veliki konzument
sada ništa...

[Trina]

ja bi se složila sa Beti3

vjerovatno je tu i narav u pitanju

ali vjerujem da je to i reakcija na novu situaciju
ona nije jedinica
ali je bila jedina cura
sada to više nije
koliko sam shvatila ona je 2. dijete, mlađi brat nije tako puno mlađi, možda se ni ne sjeća vremena kada je on bio beba
živjela je u jednoj obitelji
a sad je ta obitelj potpuno drugačija
sad je tu neka beba koja oduzima većinu majčinog vremena

mislim da ona samo traži tvoju pažnju
na kriv način
ali možda drugi ne zna
jer i negativna pažnja je pažnja

a i možda je problem u tome da svi imaju jednaki tretman
svi smo mi različiti i tražimo različite tretmane

ma ovo ponašanje nije ništa novo, ona je takva oduvijek. Sestra djeluje pozitivno na nju, čak je probudila osjećaje u njoj, njenu nježnu stranu. A pažnju možda traži, ne znam ni sama, možda previše analiziram, možda je jednostavno karakterno takva. ne mogu sva djeca biti mila i draga:p

[Anemona]

I ja sam postala ljubitelj tišine. Na poslu več znaju ako je tišina, nema muzike ni ničega, da sama radim.

[marta]

Ja bi i aninog i Trininu opalila homeopatijom, al to sam samo ja.

Uglavnom, kad sam napisala onaj post da do 35. ima sanse da smirite zivce podrazumjevala sam da radite na tome. Ja sam imala prije totalne ispede deracine i lupanja vratima. Imamo ogronmo staklo na ulaznim vratima koje je mislim triput platilo glavom. Uopce ne smatram da je to nesto sto je dio mog karaktera i da taj bijes koji me preplavi kad popizdim treba na takav nacin rjesavati. Niti da je to sarmantan dio moje osobnosti. Nego nesto sto treba rijesiti.

Mislim da niej isklucivo djecji karakter ono sto nas izbaci iz takta nego kombinacija naseg i djecjeg karaktera. Zato i nemamo jednake konflikte sa svima.

[n.grace]

prema ljudima koji nikad ne pokazuju ljutnju osjećam tihu jezu.

I ja isto ovako.

[marta]

Nije nikad problem u pokazivanju ljutnje, nego u nacinu na koji se pokazuje.

[mikka]

iksam martu

sto se muzike tice to je uglavnom neka blaga mjuza koja smiruje zivce, a ne podrazava

ovako nesto

[andiko]

a ja glupača izbjegavam ovu temu, jer mi je dosta filozofiranja...a ovdje zahebancija...

ja sam cool do neke granice, kad nisam..podviknem. pomaze sto je muz cool kad je popiz.... i obrnuto, pa skuliramo jedno drugog...osim kad se mi kačimo, naravno

meni nije zao kad viknem na starijeg. onda poslusa.

[n.grace]

Pričam o ljudima koji nikad ne pokazuju da su ljuti, a takve poznajem.

[trampolina]

Nije nikad problem u pokazivanju ljutnje, nego u nacinu na koji se pokazuje.

E ovo je pravo pitanje. Koji je uopće prihvatljivi način pokazivanja ljutnje?

[flopica]

mikka ovo je genijalno
a što se tiče manifestiranja ljutnje, ja samo znam da lupanje stvarima, vrištanje i sl. aktivnosti jednostavno nisu nešto što bi pametan i zreo roditelj trebao raditi. najprije mislim na sebe a ako se još neko prepoznje u ovome nek se ne ljuti.
baš mi je to odraz neke nemoći, nedoraslosti.
kad pred očima imam sliku mame kakva bih htjela biti/postati stalno je to neka karakterna, čvrsta a opet topla i emotivna žena
znači ona kojoj nije strana ljutnja niti joj je nepoznata frustracija ali ona tu frustraciju rješava, slomi je nečim konsrtuktivnim
a ne da frustraciju lomi nju...

[ana.m]

marta de malo pojasni ovi s homeopatijom..ak ti se da naravno...

[Zdenka2]

Kod nas je kombinacija kontrolfrik mame i dvoje turbo djece svako na svoj način, kojima je bilo i jest teško postavljati granice. Ispadala sam iz tračnica, derala sam se, kaže moj sin, kao da munje i gromovi sijevaju. Ja jesam temperamentna, ali mislim da deranje ne dolazi iz toga nego iz potrebe da pod svaku cijenu postaviš granice i drugo, još gore, da se istreseš. Kad sam to ustanovila, odlučila sam krenuti od sebe, ne od djece, nastojati promijeniti svoje ponašanje, a ne u prvom redu njihovo. Otpustiti kontrolu, prihvatiti kod njih nešto "što bih ja drugačije", komunicirati na drugi način i prihvatiti da ne može sve biti po mom. S druga strane, naći sebi ventila - zatvoriti se u svoju radnu sobu i zahtijevati malo mira za sebe, uzeti knjigu, prošetati sama. Nisam potpuno prestala vikati (a nadam se da hoću), ali sad je to rijetko. Deranje ne pomaže u rješavanju problema, naprotiv, kumulativno ima samo loše posljedice od kojih je najgora kvarenje odnosa. Da bi izbjeglo deranje dijete će ti nešto prešutjeti, neće se povjeravati, neće uopće slušati sadržaj tvojih riječi. A to nikako ne bih htjela sad kad su na pragu puberteta. Osim toga, kako mi komuniciramo tako će manje više komunicirati i djeca. Ne mogu si zamisliti godine koje slijede u kojima bismo se jedni na druge stalno izderavali.

Sada mi je glavni način postavljanja granica planiranje. Unaprijed razmislim o tome što bi, primjerice, dijete trebalo učiniti danas poslijepodne ili za vikend i postavim to na dnevni red dovoljno rano, čak i prethodni dan ili tjedan. Upozorim ih što treba učiniti i koliko za to imaju vremena, s obzirom na druge planove. Ako se to ne obavi na vrijeme slijedi posljedica na koju sam već ranije upozorila - nećeš moći gledati TV, igrati se na računalu ili ići u kino jer će vrijeme za to iscuriti. Organizacijski plan prepuštam njima, s tim da tražim da kažem ovako: sad je toliko i toliko sati, u toliko imamo ručak, poslije smo isplanirali to i to, sad mi reci kad ćeš svirati ili ponoviti neki predmet. Najčešće ipak stvore taj raspored. S tim je u vezi da sam si postavila odgojne prioritete u ovom razdoblju. Npr. mislim da je za mog sina sada najvažnije da nauči organizirati i strukturirati vrijeme. To mi je dugoročni cilj, pa ako primjećujem da smo na tom putu, neću puknuti ako danas nije bilo onako kako treba. Primjećujem da ih posljedice uče više od mojih tirada - ako sam se lijenio cijelo poslijepodne i ostavio učenje latinskih riječi za 21.30, ne osjećam se baš dobro, napet sam i ne mogu na vrijeme ići spavati. Kad bih ja raspalila tiradu o tome, više ne bi razmišljao o logičnim posljedicama svojih postupaka nego o samoobrani od moje bujice riječi i skliznuo u otpor, naravno.

Najteže mi je kad se svađaju - nastojim što manje intervenirati, jer tako prebacuju odgovornost na mene i ne uče sami rješavati svoje sukobe. Onome koji je stvorio problem nastojim to objasniti na hladno i nasamo.

Zapravo, mislim da se sve svodi na potrebu za strpljenjem u odgoju.

[mayato]

Pričam o ljudima koji nikad ne pokazuju da su ljuti, a takve poznajem.

Znam i ja takve, ali u mom slučaju takvi ljudi ne haju ni za što, pored njih su i njihova vlastita djeca sekundarna, nije ih briga ni za što osim za njihov ćef,ne sekiraju se ako im je dijete gladno, bude već negdje jelo, a i ako naklepaju još pokoje, netko će ih već nahraniti, ne zamaraju se režijama, dugovima, netko to umjesto njih rješava...i ne, zaista nikada nisu niti ljuti niti živčani niti zabrinuti, popiju si pivkana, zapale pljugi i ajd bok...
Ali to ja govorim o ljudima koje poznajem...

[meda]

mikka ovo je genijalno
a što se tiče manifestiranja ljutnje, ja samo znam da lupanje stvarima, vrištanje i sl. aktivnosti jednostavno nisu nešto što bi pametan i zreo roditelj trebao raditi. najprije mislim na sebe a ako se još neko prepoznje u ovome nek se ne ljuti.
baš mi je to odraz neke nemoći, nedoraslosti.
kad pred očima imam sliku mame kakva bih htjela biti/postati stalno je to neka karakterna, čvrsta a opet topla i emotivna žena
znači ona kojoj nije strana ljutnja niti joj je nepoznata frustracija ali ona tu frustraciju rješava, slomi je nečim konsrtuktivnim
a ne da frustraciju lomi nju...

bas si ovo dobro napisala. i slazem se. makar sam imala ispada i nekih glupih reakcija. ali sam svjesna bila uvijek da je to lose, i nesto jace od mene i da se mogu kontrolirati nikad to ne bih napravila niti odobravala. bolje pokazati malo ljutnje svjesno nego zivjeti u nadi da do ljutnje nece ni doci pa puknuti.

ja samo znam da ako cu imati jos djece nikako necu dopustit to nocno nacicavanje i izigravat savrsenu mamu patnicu jer si to jednostavno necu moci priustiti zbog objektivnih okolnosti.

[marta]

E ovo je pravo pitanje. Koji je uopće prihvatljivi način pokazivanja ljutnje?

Rekla bih, bilo koji nacin koji drugi nece dozivljavati kao napad i agresiju i zbog kojeg ti osobno neces imati osjecaj krivnje.

ana.m nemam sto tu objasnjavati, odvedes dijete na konstitucijski tretman dobrom homeopatu.

[Beti3]

a što se tiče manifestiranja ljutnje, ja samo znam da lupanje stvarima, vrištanje i sl. aktivnosti jednostavno nisu nešto što bi pametan i zreo roditelj trebao raditi. najprije mislim na sebe a ako se još neko prepoznje u ovome nek se ne ljuti.
baš mi je to odraz neke nemoći, nedoraslosti.
kad pred očima imam sliku mame kakva bih htjela biti/postati stalno je to neka karakterna, čvrsta a opet topla i emotivna žena
znači ona kojoj nije strana ljutnja niti joj je nepoznata frustracija ali ona tu frustraciju rješava, slomi je nečim konsrtuktivnim
a ne da frustraciju lomi nju...

Baš dobro si to sažela.Tako i ja, ne uspijevam uvijek, ali trudim se.

[Zdenka2]

E da, moram još dodati da se MM jako puno bavi djecom. Puno toga preuzima na sebe, tako da ja imam mogućnost odmaka.

I slažem se sa svima onima koji su zaključili da ne treba previše tražiti ni od sebe - postaviti si nekakav standard savršene majke održavanje kojega nas previše košta.

[SaraRi]

Deranje ne pomaže u rješavanju problema, naprotiv, kumulativno ima samo loše posljedice od kojih je najgora kvarenje odnosa. Da bi izbjeglo deranje dijete će ti nešto prešutjeti, neće se povjeravati, neće uopće slušati sadržaj tvojih riječi. A to nikako ne bih htjela sad kad su na pragu puberteta. Osim toga, kako mi komuniciramo tako će manje više komunicirati i djeca. Ne mogu si zamisliti godine koje slijede u kojima bismo se jedni na druge stalno izderavali.


Najteže mi je kad se svađaju - nastojim što manje intervenirati, jer tako prebacuju odgovornost na mene i ne uče sami rješavati svoje sukobe. Onome koji je stvorio problem nastojim to objasniti na hladno i nasamo.
.

Cijeli post je lijepo napisan, ali ovo bih prokomentirala...

Prvi dio je itekako dobro napisan, i tocno to djeca rade, znam jaaaako puno primjera..od najmanjih sitnica ''nemoj reci mami da sam pojela kolac prije rucka'' do vecih stvari... zasto skrivaju? Jer bi se roditelji ljutili i jer bi vikali na njih...

Ovo o interveniranju, ja i brat smo se stalno svadjali, razlika je malo vise od 1,5g. I kako je mama uvijek bila zauzeta kad smo ju zvali ona bi samo dobacila u prolazu da budem dobra ili da ga ne tucem i slicno, vjerovala je njemu, pri cemu sam ja ko starije dijete uvijek ispastala, bar ja to tako gledam, jer on jadan mali (koji je uvijek provocirao) nije kriv.....MRZILA SAM TO!!!!!!!!!

[RozaGroza]

Nije nikad problem u pokazivanju ljutnje, nego u nacinu na koji se pokazuje.

Xam i ja...deračina i lupanje vratima mi je jednako prihvatljivo izražavanje ljutnje koliko mi je prihvatljivo zadaviti dijete dok ga grliš iz ljubavi.

Mikka ko da si me pitala sa onom mjuzom, mrak!

[mikka]

jelda, farid je bog mira

[RozaGroza]

divno, baš slušam

[oka]

Deranje ne pomaže u rješavanju problema, naprotiv, kumulativno ima samo loše posljedice od kojih je najgora kvarenje odnosa. Da bi izbjeglo deranje dijete će ti nešto prešutjeti, neće se povjeravati, neće uopće slušati sadržaj tvojih riječi. A to nikako ne bih htjela sad kad su na pragu puberteta.

Jooj ovoga sam toliko svjesna, to je strašno dok se to događa. I još dok si si sam kriv...

[flopica]

Zdenka posebno mi se sviđa onaj dio o strpljenju u odgoju
za mene je strpljivost toliko teško dostići a održati još teže
strašno sam ubrzana osoba, brzo razmišljam, brzo reagiram, brzo hodam
mene to zapravo toliko umori da moram svjesno sama sebe usporavati

i u toj brzini nemam vremena čekati
a u odgoju ne možeš postići sve sad i odmah...