"edukativni" kut

[moia]

Moja curka ima 27 mjeseci i prije dva mjeseca je dobila seku. Najveci dio dana smo nas tri same doma, a unazad nekih mjesec dana skoro pa nismo izlazile jer je ovdje bilo prehladno. Prema bebi je divna, ali ostalo je raspasoj. DOslo je do toga da je meni muka kad se sjetim da cemo sutra ostati same. Valjda nam se poklopila i prilagodba na bebu i kulminacija faze "ne" i ono sto me najvise izludjuje drecanje na sve i svasta tijekom cijelog dana. Primjer; moj muz danas hoce odnijeti jastuk od bake pospremiti u sobu, ona odluci da je to neeeeeeeee, i dere se iz petnih zila i onda naravno moj muz objasni da se eto jastuk mora pospremiti i pospremi ga, a ona trci u boravak vice i place da je to prestrasno, vice neeee, i ne mogu nista napraviti da je smirim. Neki dan sam je za slicno ponasanje zatvorila u njenu sobu ( vrata su ostala otvorena,ali barijera za sigurnost je bila zatvorena pa nije mogla izaci. Bila je iznenadjena jer to nisam prije radila, pa se primirila, ali onda mi je pred nosom ljutito zatvorila vrata i legla se na krevet. Sat vremena kasnije ista prica; banalna situacija, a njeno ponasanje prestrasno za gledat i slusat. Bas sam nekako izgubljena i tuzna, a sa bebicom u rukama cesto mi ni fizicki nije lako djelovati, a i nemam pojma koji bi to nacin bio najbolji. Znam da dijete mora imati granice i mislila sam da cu ja to moci kad bude potrebno i napraviti,ali eto sad se bas osjecam nesposobno.

nemoj biti tužna, proći će to sve, trajat će ali će proći. evo mogu ti reći ovdje kao da si opisala moju malički, to su sad te godine, ta druga je bože me oslobodi, pa do kad ono do 3 ili 4 kako kod koga. i točno to sa jastukom se i nama desilo, ista skoro identična situacija i isto je tata preuzo ulogu smirenog vođe i lijepo joj objasnio da jastuk moramo pospremiti u ormar, i rekacija je bila identična, i da to sa lupanjem vratima me izludi, radi toga sam i ja počela treskat vratima što prije nikad nisma radila. pošto imaš još i malu bebu ne da ti nije lako, nego je nekad da svisneš od muke to ti potpuno vjerujem. eto nemam neki bog zna kakav savjet, u biti šta uopće tu savjetovat, nego eto samo da znaš ima nas još sa takvim malim zvjerčicama.

ono što je na jednoj temi tu napisala mama curage mislim, kako je opisala kako se postavit u takvim situacijama je u biti po meni jedino rješenje, oštro, oči u oči, bez deranja, ali sa emocijama i odlučno ne. jase to isto trudim tako provodit, nekad mi uspije nekad ne, nekad djeluje nekad ne, ali kad sam doista u psihičkoj formi i izvedem kako treba, onda uglavnom uvijek funkcionira.

[moia]

da, mama courage je to pisala tu.

[SikaPika]

mi kod kuće imamo stolicu
prvo se zvala kazna, ali mi je to zvučalo bed pa ju sad jednostavno zovemo stolica
i kad joj spomenem da će zbog neprimjerenog ponašanja ići na stolicu, najčešće se skulira
neki dan me je baš izazivala penjanjem po stoliću u dnevnoj što je valjda jedini princip kojeg se neumoljivo držimo (stol je mjesto na kojem se jede, na kojem se drži hrana i tu nema mjesta guzi i nogama i bez obzira što se radi o stoliću u dnevnoj, misilmo da ona ipak ne može još razlikovati te fore pa joj ne damo ni na njega, a osim toga ima i oštre rubove pa se bojimo da će se ozlijediti ako se penje na njega)
smije mi se u facu i penje, nakon što sam ju nekoliko puta upozorila, odvela sam ju na stoilcu koja se nalazi u kuhinji ispred zamrzivača, dozlaboga dosadno mjesto, na 2.5 minute što su i njoj i meni bile vječnost
satlano me ispitivala smije li sići i govorila kako joj je glupo i dosadno
vrlo dobro je znala zbog čega je tamo, no svejedno sam joj još jednom objasnila
nije bilo ljutnje, dreke, ničega
s djetetom inače imam super odnos, a zapravo mi je najbolji pokazatelj to što mi vjeruje pa kada joj na ulici viknem stani, bilo zbog govneta na travi ili psa koji trči prema nama, ona će isti tren stati
ne zato što se boji da će ići na stolicu kad dođe kući jer me nije poslušala nego zato jer zna da mama nikada ne laže

neki dan gledam ženu koja se bori s četverogodišnjakom koji je uzeo granu i vitlao s njom, skoro je i sebi i M. iskopao oči,
uzme žena granu, a on se namršti i prosikće Pusti to, ostavi! i žena ostavi, bilo mi čisto žao... pa tvrdoglav je, pa ovakav, onaka
ženo, uzmi mu granu, odnesi, baci gdje je bila i kraj priče
ne možeš jer ćeš se ozlijediit, pokidati jaknu i uprljati (radi se o grani koja je bila tri puta veća od njega, da se razumijemo) i gotovo
ne, ona njemu prijeti nekakvim zaštitarom koji ga gleda kroz prozor pa će mu napisati kaznu, a ona ide kući, a on nek plati i sve takve nebuloze...