Stranica 2 od 16 PrviPrvi 123412 ... PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 51 do 100 od 761

Tema: Posvojiti dijete s teškoćama u razvoju

  1. #51

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Hvala Davina, bas mi je lijep početak tvoje priče, nema prepreke koju čovjek ne može rješiti ako u srcu zna d je na svom putu.

  2. #52
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Hvala Ivanas, istog smo mišljenja, kad srce zna šta zeli sve se moze.
    Evo ide dalje. Mi smo u petak dobili rješenje da u ponedjeljak mozemo preuzeti malu. Niko me nemoze uvjeriti da svi dani imaju po 24 sata, neki imaju i po 124, kao taj wikend kad smo mi čekali da prode. U ponedjelak smo spremili robicu, autosjedalicu i krenuli. Došli smo u Dom a oni su rekli da će nju sad donijeti jedna od teta da mi malo saćekamo. Bilo je dosta djece radoznale tu oko nas, što veće tako i manje. Djeca su sva bila lijepo obučena počešljana i vidljivo njegovana. To mi je bilo vrlo drago, zahvaljujem se svim tetam, u ime sve djece koja moraju biti u domu, za tu paznju i ako im nemogu zamjeniti roditelje bar im mogu učiniti zivot podnošljivijim. I došao je taj trenutak, ušla je teta sa NAŠOM princezom u rukama. Mala sićušna bebica, tako slatka i medena kakva se samo pozeljeti moze. Teta je bila sva uplakana došla je do mene bez rijeći mi predala malu i izašla. Ja sam se dvije sekunde prije nego sto sam primila malu prisjetila svoga straha koji me je progabjao nekoliko zadnjih dana, šta ako mala nehtjedne meni? Ali hvala Bogu to se nije desilo, ona je bez"komentara" ostala u mojim rukama. Imala je takav izraz na licu koji me podsjetio na pogled Srne koju sam mjesec dva prije toga, zamalo sa autom pregazila. Sreca moja i srnina da sam imala dobre kočnice i sve se dobro završilo, ali taj njen pogled mi se ucrto u sjećanje i tad se tog dana dok sam preuzimala princezu opet vratio. Sjedili smo tu svi zajedno nekih par minuta neznam tačno, pa smo onda prešli u sobicu gdje su bile bebe , da nasu spremimo. U toj grupi ih je tad bilo dvanaestero od 7 dana do tri godine, nijedno osim moje nije imalo riješene papire, svi su bili "na čekanju". Ja sam molila Boga da što brze budemo gotovi i da idemo doma jer sam imala osjećaj sad cu početi da naglas plačem. Kad sam princezu obukla tek sam vidjela da robica za dijete od godineipol, će njoj tek treba tek za duze vrijeme, sve joj je bilo tako veliko i ona je tad još sićušnija izgledale nego maloprije kad sam je prvi put vidjela. Uzela sam je na ruke i i tek tada sam bila svjesna njenoga mirisa, ona je mirisala nekom mješavinom bebe i bebipudera ali ti je bio miris koji otapa ledove i pomjera planine, nemoze se kupiti ni u najskupljoj parfimeriji. Tek sam tada primjetila svoga M koji nas je tako njezno posmatrao pogledom koji do tad kod njega nisam poznavala, to je bio pogled roditelja. Ja sam bez riječi pruzila malu da je on primi, on je isto tako bez riječi nju primio a ona bez riječi prešla sa mijih ruku u njegove. Za ljubav nisu potrebne riječi, one su čak ponekad i višak. Kada smo stigli do auto ja sam preuzela princezu sjela i sat i pol uzivala u njenom mirisu koliko smo se vozili do kuće mojih roditelja. Doćekali su nas mnogobrojni članovi porodice a ona je išla od jednog do drugog "poobičaju bez komentara". Ubrzo su se svi razišli a mi smo ostali sami u sobi ja i moj M i nase dijete, neprocjenjljivo. Kada joj je bilo vrijeme da jede, tada smo morali krenuti na prvi ispit našeg roditeljdstva. Naša jednoipol godišnja djevojčica nije jela čvrstu hranu ona je samo pila boćicu i svi naši pokušaji danima i sedmicama da je nahranimo čvrstom hranom je završavala na tome da su obrašćići bili sve deblji i deblji dok nebi poćela da povraća, naravno prekinula bih sa hranjenjem prije nego bi do toga došlo. Prvo sam joj dugo dugo spremala boćicu, pa onda je nakon nekoliko sedmica hranila tečnom hranom ali ne iz boćice nego iz zlićice, da bi ta tećna hrana iz dana u dan postajala sve gušća, npr, pirekrompir sa dosta mlijeka ili makarone izblendirane sa supom, dok sve više bilo manje supe a više makarona ili više krompira a manje mlijeka. Nakon sedam mjeseci se isplatilo naša djevočica je sa svoje dvije i nešto godine sjedila sa nama za obrokom i jela "normalnu" hranu.
    Kao i sa hranjenjem iskušenje je poćelo i sa spavanjem. I ako su nam u domu rekli da još spava popodne i to ne jednom nego dva puta, mi nismo uspjeli prvih dana , ne da popodne zaspi, nego čak su i noći bili dugo bezsane dan bi završavala vrlo kasno a novi bi započinjala vrlo rano, ćitaj: kraj u 22-23 sata jutro u 4 najkasnije u 5. Taj problem nas je nazalost pratio nešto duze nego problem sa hranjenjem. Ja bih sada zadanas završila pa kao i uvijek slijedi nastavak, obećavam. A do sad nisam prekršila obećanje.

  3. #53
    Sek@ avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    406

    Početno

    Davina
    Čitam te s užitkom i jedva čekam nastavak

  4. #54
    špelkica avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2010
    Lokacija
    Varaždin
    Postovi
    733

    Početno

    Prekrasno pišeš ! Mogu zamisliti kako se još sjećaš mirisa, to se ne zaboravlja, oni prvi dani

  5. #55
    Shanti avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2006
    Postovi
    1,635

    Početno

    Uživam čitajući o vama, hvala ti

  6. #56

    Datum pristupanja
    Feb 2010
    Lokacija
    Sveti Ivan Zelina
    Postovi
    479

    Početno

    uživam i čekam

  7. #57
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    A joj sve što sam sat vremena pisala je negdje otišlo bez povratka, šta sad?

  8. #58
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,976

    Početno

    Ništa, piši u wordu pa zalijepi ovdje.

  9. #59
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Evo probaću opet. Hvala Čokolada.
    Ja zelim sa svojom pričom objasniti da nije sve u zivotu crno i bijelo i ako je, imaju i te boje svoje nijanse. Idemo dalje.
    Mi smo se uskoro susreli sa novim problemom, mi nismo mogli sa svojom bebom ići doma u Njemačku za desetak dana kako smo planirali. Sa papirima se toliko zakomplikovalo da mi je to tad uzelo pola zivota. Moj M je morao sam da se vrati doma i da u našoj opštini podnese zahtjev za spajanje porodice. A pošto je njegova kćerkica posvojena morao je prvo sve papire da prevede, pa onda u Berlin na "kontrolu" svega. To je sve ukupno trajalo skoro dva mjeseca. Naša mala porodica se morala razići prije nego što smo mi počeli da istinski uzivamo zajedno. Ostale smo nas dvije same kod mojih roditelja. Šta je tu je zivot mora ići dalje. Ja sam morala da nove probleme koji su dolazili riješavam zasad sama. Ona još nije pokazivala nikakve emocije, imala je još uvijek pogled srne (one sto je umalo nisam sgazila u prošlom dijelu). Spavanje je išlo vrlo teško, ja sam nju vozala u kolicima po stanu dok ona nebi zaspala. Jedne večeri mi je moja mama rekla da je pokušam na rukama ljuljati mozda ce brze zaspati. I gle čuda u vrlo kratkom roku beba je zaspala. Od toga dana ona bi samo na mojim rukama zaspala, pune tri godine. Počela sam je ljuljati sa godinu i pol i osam kila a prestala sa četiri i pol i 14 kila. Tehniku ljuljanja smo usavršavali ili bolje reći prilagodzavali od jedne diskus hernije do druge. E onda je došao i taj dan, najljepši u mom zivotu. Ja sam se probudila nešto ranije od nje i otišla sam u kupaonicu. Malo poslije toga sam začula njen plač, moja mama je pohitrila nju uzeti, ali ona je i dalje plakala. Ja sam onako napola mokra izjurila iz kupaonice i krenula ka njoj. Kad je ona mene ugledala bacila se iz moje mame ruku meni i kad sam je ja primila u istom trenutku je prestala plakat. Tad je ona mene posvojila. Ja sam je samo ljubila i govorila hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem mama! Od toga dana se nije više odmicala od mene. Čak nisam mogla ni u toalet bez nje, tad bi plakala vrištala i bacala se po podu. Njena ovisnost o meni je dugu dugo trajala, pa čak mogu reći da i danas sa njenih petnaest godina nije skroz nestala. Jer i danas joj je prvo kad stigne doma da mene zovne i uvjeri se da sam tu, a ako nisam nije joj baš pravo. Dani su prolazili, ja i ona smo sve više i više srastale zajedno. Ona nije voljela posjetu niti biti van. Najsretnija je bila kad bi smo nas dvije bile same, tad bi se mazila samnom smijala i igrala bila očito sretna. Kad bi neko drugi bilo moji roditelji ili susjedi ušli u našu sobu ona bi odmah bjezala meni i očigledno nebila više sretna. Puzlice našeg zivota je sve više dobivala na izgledu ali nam je još uvijek trbalo mnogo djelića. Nastavak slijedi.....

  10. #60
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    12,206

    Početno

    A na : "ona je mene posvojila." , zasuzila sam. Hvala ti, Davina, na ovoj lijepoj priči.

  11. #61
    eris avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    Doboj
    Postovi
    859

    Početno

    Divno pišeš, ljubav je teško opisati a tebi to, ipak, uspjeva. Hvala ti što si me podsjetila koliko sretan čovjek može biti!radujem se nastavku

  12. #62
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Nas dvije smo tako srasle zajedno. Jedna drugoj smo bile sve. Ja sam bila sretna kad se ujutru probudim i osjetim njeno malo mirišljavo tijelo pored mog, ona je od onoga dana kad se bacila meni u zagrljaj odlučila da je kindebet tako nepotrebna stvar i preselila se u moj krevet. Imali smo već našu rutinu hranjenja, uspavljivanja i presvlačenja. Uzivala je u kupanju a mrzila kremu poslije kupanja. Nije nikako dala da je mazem i več bi počela plakati kad bi ja uzela kremu u ruke. Ja to nisam razumila ali sam morala akceptirati. U domu su nam rekli da je ona prije sedam dana prohodala, ali ona kod nas nije dugo sama hodala i kad he poslije desetak dana prohodala stalno bi padala. Odlučili smo joj kupiti kaišiće za pomoć u hodanju i to nam je dosta pomoglo. Sigurna na svojim nogama je bila tek oko drugog rodendana.
    Došao i je taj sretni dan da mi idemo svojoj kući. Tata nam je sredio papire i nas dvije smo se uputile s avionom u Njemačku. Ta letenje avionom će mi ostati uvijek u sjećanju, kao u lijepom što ja sjedim sa mojom bebom u ruci, a i u ruznom jer je moja beba bila mirna dok avion nije poletio, a kad je poletio ona je počela da plače i da vrišti i nije prestala puna tri sata do Njemačke. Ničim je nisam mogla smiriti dok avion nije sletio i motor ugasio. Iste sekunde je zašutila. Tata i Deda su došli po nas vidljivo uzbudeni. Ona ih je radoznalo razgledala i nije više bila ona beba st bi "bez komentara" išla od jednog do drugog. Mene je čvrsto drzala oko vrata, sigurno je sigurno. U autu smo je morali staviti u AS, ali sam ja sjela pored nje. Dali radi toga ili što je sve suze potrošila u aviono, ona nije puno protestvovala, ali bila je i umorna i ubrzo je zaspala. Bez ljuljanja! Imali smo sreću da se nije više budila do ujutro. Mi smo je uzeli naravno u naš krevet, a kad je ujutro okice otvorila bila je na trenutak ona uplašena srna i odmah se privukla meni i čvrsto me drzala. Ja sam razmišljala kako će sad prihvatiti da svoj maternji jezik cuje samo od mene, a da sve ostalo ne razumije. Mi smo se odlučili da ja konsekventno razgovaram s njom naš jezik, a porodnični njemački ,da joj na početku malo prevodim ako vidimo da je zbunjena. Do tada se njen riječnik sastajao od mama, nana i vauvau a ispod tog vauvau je bila čitava fauna od psa, preko konja do muhe i mrava. Nastavak slijedi....

  13. #63
    špelkica avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2010
    Lokacija
    Varaždin
    Postovi
    733

    Početno

    Čekamo nastavak

  14. #64
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Izvinjavam se, princeza mi je bila bolesna pa nisam mogla pisati. Ali evo stize nastavak.
    Nju nije tako nešto strašno zbunjivalo što tatu nerazumije ja sam imala osječaj da nije neka velika razlika jer sam ponekad pomislila da ona ni mene nerazumije tj. ponekad sam mislila da dobro nečuje. Odlučili smo je odvesti na detaljan pregled, izabrali smo jednoga pedijatra gdje ide moja jedna drugarica, i krenuli. Moram da kazem da sam ja već išla snjom u Bosni kod pedijatra radi terapije za njen rahitis i površno je pregledali, ali nismo vadili krv niti radili nikakve pretrage. Naš pedijatar je nju tako reči pregledao od glave do pete. Rekao je da rahitis dobro napreduje skoro da ga više i nema, nogice su se ispravile a i trbušćić nije više tako velik i da dalje uzima terapiju tj. Ad kapi. Što se tiče deformacije stopala da sačekamo dok prohoda i još malo poraste pa čemo vidjeti kad i ko to moze korigovati, izvadio joj je krv i krvna slika je bila loša imala je kronični nedostatak zeljeza i dobila je terapiju. Znači svi naši strahovi koje smo nosili iz bosne od onoga dana kad su nam rekli da beba nije baš nazdravija, nisu bili više tako veliki. Ali nazalost došli su novi. Doktora je više brinulo njen zaostatak, rekao nam je da se nada da je to zbog nezanemarenosti u ranom zivotu i da će ona to nadoknaditi ali da se mi moramo pripremiti i na najgore. Ona je imala kašnjenje u neuromotornom razvoju i bila jako hipotona, zato nije hodala. Dao nam je uput za fizioterapeuta i logopeda pošto još nije pričala (osim tri četiri riječi koje sam prošli put spomenula), rekao je dok god nepočne jesti čvrstu hranu i neojača mišiće usta nemoze ni popričati. Dao nam je upute kako da to radimo kod kuće, npr. da puše balone isl. Ja sam spomenula da mene brine i to što ona nevoli puno ljudi oko sebe, nevoli voditi se u park gdje su druga djeca i da najviše voli samnom (poslije i sa tatom) biti sama. On je rekao da je puno neforsiram da joj treba prvo da se prilagodi na sve promjene koje su joj se dogodile i da če se to sigurno poboljšati s vremenom. Ako ona voli da se vodi u prirodu i nevoli buku i galamu onda da tako i radimo. Isto je rekao da bi joj trebali što više da čitamo da bi brze jezik savladala i čim se navikne na sve promjene da je upišemo u vrtić da se što bolje socijalizira. Da čekamo najdulje do ljeta tad će imati oko dvije ipol godine i biće spremna, bar na dva tri sata dnevno. I od danas da je dovodimo svake druge sedmice na kontrolu. Ja sam prvi put bila obeshrabrujuča, nekako mi se uvuko strah u kosti neki nedefinisani ali jako prisutan. Moj M. poobičaju, bez ikakve panike, polako. Svratili u prvu prodavnicu da kupimo balona ko da će oni riješiti sve nedaće i strahove. A baloni su kao i sve druge male stvarćice otišle prvo u njena usta, komplet. Tata je vrisno da doktor nije normalan, da nerazmišlja da se njemu moze njegovo dijete ugušiti i svi baloni su odletili u kantu zasmeće. Uzeo je princezu stavio je u kolica i rekao meni da ja malo legnem i odmorim se a on ode nju malo prošetati. Tada sam vidjela da strah nije ušao samo u mene. Kad su oni izašli ja sam razmišljala šta ako....... pa šta i ako bude ona je sad naša takva kakva je i mi je volimo i mismo sretni i .....kvit. Izvadila sam sve balone iz kante za smeće i napuhala ih, bilo ih je 20. kad su se tata i princeza vratili on je još nije bio ni izvadio iz kolica a ona je vrisnula od sreće kad je ugledala velike šarene balone. Kad je uveče princeza zaspala mi smo dugo razgovarali i odlučili šta je tu je nedati se pokolebati i kao i uvijek za sve probleme traziti rješenja a ne obrnuto. Sutradan sam krenula u akciju prvo nazvati logopeda, fizioterapeuta i vrtić i počela rješavati probleme.
    Dani su prolazili a ona je sve bolje napredovala. Vjezbe kod fizioterapeuta su urodile plodom i ona je sa 23 mjeseca samostalno prohodala. Vec je bolje jela nisam morala više sve da blendiram, tj. da blendiram ali ne nanajsitnije, smjele su biti i grudvice. Problem je postojao i dalje kad bi došla posjeta. I ako je bilo mirnije prvih dana nego u Bosni, jer Njemci po prirodi nisu veliki "posjetioci" ipak poslije nekoliko sedmica i oni su počeli da dolaze i vide našu malu porodicu kako se proširila. Onda bi se princeza pretvarala u vješticu ili babarogu, plakala i kenjkala i najsretnija bila kad bi se vrata zanjima zatvorila i mi opet bili sami. Njen riječnik ubrzo proširio. Tatu je za kratko vrijeme potpuno razumijevala a u isto vrijeme je progovorila i bosanski i njemački, negdje pred polazak u vrtić. Naš pedijatar je bio strašno zadovoljan sa njenim razvojem i bio je sve više uvjeren da njen zaostatak u razvoju rezultat zanemarenosti a ne neki veći problem. Ali ja nisam, idalje sam ponekad mislila da dobro nečuje i nakon svih kontrola sluha, koji su bili negativni. Ja sam jednostavno imala osječaj da ona zivi u nekom svom svijetu, tu je nedostizna, ne uvijek ali često.
    Bili smo kod jedne moje prijateljice koja ima sina, dvije godine straijeg nego princeza. On je tada bio u fazi slaganja puzlica. Mi nismo išli puno u posjete gdje ima djece ona nije bila tad sretna, a i meni bi tad sve više i više bilo jasno koliko je ona drgačija. Kad je ona ugledala puzlice sjela je pored Viktora i počela je sanjim da slaze sliku. Slika je bila gotova za 10 minuta. A ona je sva ozarena u nas gledala. Prvi put sam vidjela da je bila sretna u blizini još jednog djeteta. Moja prijateljica je počela mene da kudi, ti i tvoji strahovi ti nisi normalna vidiš kako ti je dijete pametno itd itd. Moj M je to jedva dočekao i on mi je rekao da pravim "od muhe medvjeda" i da je njoj najbolje da uskoro krene u vrtić da će se sigurno brzo prilagoditi i uz drugu djecu napredovati brze nego kod kuće. I ja sam po prvi put udahnula nadu. Inače smo bili sve osamljeniji. Zbog njenoga protesta (nije dozvoljavala da druga djeca diraju njene stvari) i ponašanja sve rijedze nam se dolazilo. Polaku su nas napuštali i najvjerniji prijatelji. I ja sam pomislila kad krene u vrtić biće bolje. U medzuvremenu smo kupili puzlice ne za trogodišnjake već za petogodišnjake koje je ona bez problema slagala i razlagala i opet slagala i razlagala. Do bezsvijesti. Ja sam počela da mrzim i puzlice i Viktora i moju drugaricu.... Došao je i taj dan da ona krene u vrtić. Tri sata dnevno ali svaki dan.

  15. #65
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Zaboravila sam napisati, nastavak slijedi, obečavam

  16. #66

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Davina, skoro identično je bilo i sa mojom kćeri, prohodala s 23 mjeseca, počela jesti krutu hranu s 2,5 godina, prve rečenice sa skoro 3, isto jako hipotona, to nas muči i sad s 4. osim što ona nije imala problema s ljudima i djecom, iako je bila jako vezana za mene i još uvijek je rado ostane negdje na čuvanju a vrtić i prilagodbu smo odradili bez ijedne suze i stresa.

  17. #67
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Ivanas, nemoj se brinutu moja je bila hipotona do pete godine, njoj je pomoglo plivanje i hipoterapiji. Čak i danas se kunem u hipoterapiji (nadam se da se tako kaze na naš, terapijsko jahanje). Imali tvoja djevojćica dijagnozu? Ja ću o našoj pisati dalje, sad sam u frci.

  18. #68

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Moja nema dijagnozu, osim hipotonosti,iako su joj pokušali u Klaićevoj pošto poto dati neku. Sada s 4 nam je jedino još problem gruba motorika, dosta je nespretnija od vršnjaka i hoda malo uširoko pa žicam okolo dobrog fizioterapeuta, da radi s njom.

  19. #69
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Nedaj se Ivanas, jer to pošto poto dati djetetu dijagnozu je nas unazadilo mozda do kraja zivota. I nama su davali dijagnoze kojekave a pravu dijagnozu je dobila sa deset godina (pisat ću o tome) i tad je bilo već ili dosta kasno za poćetak terapije. Slušaj svoje srce i nebri ni se sve će doći na svoje mjesto.

  20. #70

    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    185

    Početno

    Davina, tako lijepo pišeš da ja svaki puta čitam i mm pa oboje uživamo u tvom opisu svoje princeze i tvoje (vaše) velike ljubavi
    hvala ti na tvojim postovima.

  21. #71
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Hvala martta, ja kao što sam rekla zelim svojom pričom pokazati da je stvarno u zivotu potrebna samo ljubav i da je sa djetetom "koje odstupa od norme" zivot tako lijep i nimalo ama baš nimalo lošiji od zivota sa zdravim djetetom.

    Princeza je polazak u vrtić tj. probu polaska u vrtić tako tragično dozivila da je je nisam mogla gledati kako pati. Prva sva tri dana sam se nadala da će se smiriti i htjeti ostati bez mene, ali sam naposlijetku odustala, nekako mi je srce govorilo to još nije to. Moram usput reći da je dva tri dana nego što je trebala krenuti u vrtić opet poćela da šmrca i kašlje. Peti šesti put za kratko vrijeme. I kad sam je izvadila iz vrtića nije bilo bolje. Sva medicina nije pomagala, i jedno jutro je toliko kašljala da je sva poplavila i nakratko prestala da diše. Zovnuli smo hitnu i poprvi put smo završili u bolnici, poslije nekog vremena sam prestala da brojim boravke u bolnici. Nakon svih pregleda i testova princezi je konstantovana astma, alergijska. Najgore je bilo u proljeće kad sve cvijeta tad bi smo nas dvije najćešče provodile vrijeme u bolnici ili zatvorene kod kuće što naravno princezi ni u kojem slučaju nije smetalo. Ja sam nekako postala opuštenija i nisam sebi više tako ćesto razbijala glavu o budućnosti, a pravo da kazem nisam ni imala puno vremena. Dani sa njom nisu bili dosadni uvijek se nešto dogadzalo. Već se poćela intenzivno da igra. Puzlice su i dalje bile igračke broj jedan ali se interesovala i za autiće (ponaravno njihove točkove) a ni legići ni playmobile joj nisu bili mrski. Nas je najviše fascinirala njena memorija sa dvije i pol godine je znala sve postojuće marke automobila i ko od naše familije koje auto vozi. Mi smo često provodili slobodno vrijeme u auto kućama, a kad bi tamo i neki prospekt dobila sreći nije bilo kraja. I dalje smo bili najčešče sami nisam nija više imala zivaca svakome objašnjavati šta i kako, opravdavati se da je to moje dijete a ne nečije, da ga ja volim kao što i majke koje su rodile vole i da što je ona takva nema veze sa posvojenjem da ima milion posvojene djece koja su eto "normalna" a moje nije. Princeza kao da je osječala, kad ja nisam bila baš najbolje raspolozena ona bi sjela meni u krilo i dugo bi se mazila i tad bi mi bilo sve ravno do mora i još dalje odmora i opet bi zivot bio lijep.
    Nekako nam se nije baš dalo, na jesen je princeza opet bila bolesna. Kroz astmu i sve infekcije je organizam tako oslabio krvna slika je bila tako katastrofalna da smo morali ići na transfuzije krvi i naravno opet u bolnicu. Nama je svima a najviše meni bilo suspektno da je ona kod ljekara i u bolnici uvijek bila mirna. Nije čak ni kod vadzenja krvi ni infuzija plakala. U bolnici smo bili potome vrlo poznati. Dok bi druga djeca vrištala i plakala kad bi iglu ugledala, moja nije, ona bi radije plakala kad bih nekoga nepoznatog ugledala npr. posjetu od krevetnog susjeda. Znači princeza bi nas svaki dan iznova iznenadzivala. Eto za danas ovoliko

  22. #72
    Lili75 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    23,470

    Početno

    Citiraj Davina prvotno napisa Vidi poruku
    Hvala martta, ja kao što sam rekla zelim svojom pričom pokazati da je stvarno u zivotu potrebna samo ljubav i da je sa djetetom "koje odstupa od norme" zivot tako lijep i nimalo ama baš nimalo lošiji od zivota sa zdravim djetetom.

    Princeza je polazak u vrtić tj. probu polaska u vrtić tako tragično dozivila da je je nisam mogla gledati kako pati. Prva sva tri dana sam se nadala da će se smiriti i htjeti ostati bez mene, ali sam naposlijetku odustala, nekako mi je srce govorilo to još nije to. Moram usput reći da je dva tri dana nego što je trebala krenuti u vrtić opet poćela da šmrca i kašlje. Peti šesti put za kratko vrijeme. I kad sam je izvadila iz vrtića nije bilo bolje. Sva medicina nije pomagala, i jedno jutro je toliko kašljala da je sva poplavila i nakratko prestala da diše. Zovnuli smo hitnu i poprvi put smo završili u bolnici, poslije nekog vremena sam prestala da brojim boravke u bolnici. Nakon svih pregleda i testova princezi je konstantovana astma, alergijska. Najgore je bilo u proljeće kad sve cvijeta tad bi smo nas dvije najćešče provodile vrijeme u bolnici ili zatvorene kod kuće što naravno princezi ni u kojem slučaju nije smetalo. Ja sam nekako postala opuštenija i nisam sebi više tako ćesto razbijala glavu o budućnosti, a pravo da kazem nisam ni imala puno vremena. Dani sa njom nisu bili dosadni uvijek se nešto dogadzalo. Već se poćela intenzivno da igra. Puzlice su i dalje bile igračke broj jedan ali se interesovala i za autiće (ponaravno njihove točkove) a ni legići ni playmobile joj nisu bili mrski. Nas je najviše fascinirala njena memorija sa dvije i pol godine je znala sve postojuće marke automobila i ko od naše familije koje auto vozi. Mi smo često provodili slobodno vrijeme u auto kućama, a kad bi tamo i neki prospekt dobila sreći nije bilo kraja. I dalje smo bili najčešče sami nisam nija više imala zivaca svakome objašnjavati šta i kako, opravdavati se da je to moje dijete a ne nečije, da ga ja volim kao što i majke koje su rodile vole i da što je ona takva nema veze sa posvojenjem da ima milion posvojene djece koja su eto "normalna" a moje nije. Princeza kao da je osječala, kad ja nisam bila baš najbolje raspolozena ona bi sjela meni u krilo i dugo bi se mazila i tad bi mi bilo sve ravno do mora i još dalje odmora i opet bi zivot bio lijep.
    Nekako nam se nije baš dalo, na jesen je princeza opet bila bolesna. Kroz astmu i sve infekcije je organizam tako oslabio krvna slika je bila tako katastrofalna da smo morali ići na transfuzije krvi i naravno opet u bolnicu. Nama je svima a najviše meni bilo suspektno da je ona kod ljekara i u bolnici uvijek bila mirna. Nije čak ni kod vadzenja krvi ni infuzija plakala. U bolnici smo bili potome vrlo poznati. Dok bi druga djeca vrištala i plakala kad bi iglu ugledala, moja nije, ona bi radije plakala kad bih nekoga nepoznatog ugledala npr. posjetu od krevetnog susjeda. Znači princeza bi nas svaki dan iznova iznenadzivala. Eto za danas ovoliko
    ajde Davina brzo nastavak ne mogu dočekati. Tako lijepo pišeš i svaki put na zanimljivom dijelu staneš namjerno, pa nas nekoliko stalno iščekuje nastavak.
    Čekimo!!!!!

  23. #73
    Strašna avatar
    Datum pristupanja
    May 2011
    Postovi
    1,884

    Početno

    Davina, prekrasna priča... svako malo mi oči zasuze.... i ja čekam nastavak...

  24. #74

    Datum pristupanja
    Jun 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    442

    Početno

    Citiraj Strašna prvotno napisa Vidi poruku
    Davina, prekrasna priča... svako malo mi oči zasuze.... i ja čekam nastavak...

  25. #75
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Idemo dalje. Moram samo da kazem da se iskreno nadam da vam bar malo mogu dočarati naš zivot sa princezom, jer mi pisanje teško pada, jedno, pošto neke stvari bukvalno prevodim sa njemačkog a drugo, napisana rijeć je ipak drugačija nego izgovorena, ako znate šta mislim. Ipak pisaću dalje.
    Kad se princezino zdravlje malo stabilizovalo odlučili smo se ipak još jednom probati sa vrtićem. Ona je tada imala pune tri godine. Iza nas je bila teška godina i mislila sam šta je sve u zadnje dvije godine prezivjela od posvojenja, preseljenja u drugu drzavu, bolesti bolnica ,inekcija, infuzija, transfuzija, ma neće nju vrtić polomiti. I krenuli smo opet. Ovaj put sam se ja naoruzala s strpljenjem, a mozda već i pomirena sa sudbinom da je princeza malo "drugačija" nego druga djeca, bilo mi je lakše. Odlučili smo se da je odmah ostavimo samu jer to više nije bila proba nego konačna odluka. Već sam joj nekoliko dana prije poćela sa prićom da je ona velika i da ćemo ići kupiti torbicu za njene stvari i posudicu za doručak i bočicu za sok i da će u svakom slučaju ići Sandmann (omiljeni plišanac, a inače figura iz crtanog filma) sa njom u vrtić i da če je on čuvati dok mama i papa nedodu po nju. Ujutro sam je spremila i krenule smo, a ona je prije nego što smo ušli poćela da plaće i da govori: vidiš mama da sam još mala još imam dudu u ustima, nemogu ti ja u vrtić. Nisam znala bili plakala ili bi se smijala. Ipak sam je uspjela smiriti i pod obećanjem da ako nebude vrištala i bacala se po podu moze zadrzati svoju dudu, i ako sam se dogovorila sa tetama da nenosi dudu u vrtić. Onda je ona rekla dobro neću vrištati i bacati se po podu ali mogu li molim te bar plakati kad ti izadzeš. Pod odobrenjem da moze plakati izletila sam iz vrtića i da me nije bilo stid ja bi se odmah poćela bacati po podu, direktno pred vrtićem. Otišla sam kući i od silne zelje da mi vrijeme brze prodze isplela kompletne čarape. Kad sam došla po nju tete su mi podnijele izvještaj: nije se bacala ni vrištala samo malo poduze plakala dok nije ugledala kolica za lutke onda ih je se dočepala i bez prestanka ih vozala sa jednog kraja na drugi, ja sam se malo smijala jer mi je već bilo poznato koliko moze princeza uloziti sebe u jedanu monotonu radnju kao što je okrećanje točkova na autiću ili presipanja legića iz jednog boksa u drugi ili kao taj dan vozanja kolica, nije htjela čitavo prijepodne da udze u igraonu nego je bila sama na hodniku, vrata igraone su ostavili otvorena da bi ako bi se slučajno predomislila mogla da udze i naravno da bi je mogle tete pratiti i paziti da joj se nešto ne dogodi. Kad je došlo vrijeme doručku nastao je mali problem nije dala da joj se pomogne (inače je mrzila da je neko nepoznat dodiruje) i sva se izmokrila i naravno nije dala da je presvuku i ako sam ja ostavila rezervnu robicu za takve slučajeve. Ali sve u svemu prezivjele smo i ja i ona i dogovorile smo se da je ona mala curica i da nosi dudu ali će ipak morati u vrtić. Dogovorila sam se sa tetama da sutra intenzivnije rade na tome da ona ipak ide u igraonu. Samo da kazem da su prošla tri mjeseca kad je ona poprvi put ušla u igraonu. I tako je moja princeza postala vrtićko dijete. Naravno da ni to nije kod nas moglo krenuti ko kod normanih smrtnika ,ne princeza se odlučila mozda čak porodzenju da kod nje sve ide u suprotnom pravcu. Tete su se zalile da nemogu nikako da je intergriraju u igru sa drugom dijecom i da se stalno osamljuje da voli kad je "mirni ćas" (tad se ćitaju slikovnice ) i da plače kad je gotov. Nije prošlo dugo vremena većsu me počeli zaustavljati roditelji na putu ka ili iz vrtića kako se njihova djeca zale kako ih je princeza gurnula, ogrebala poćupala za kosu itd. a ja nisam imala hrabrost da kazem samo nek je ne dohvaćaju rukama, neće im ona ništa ona nevoli da ju se dira i tad reaguje tako agresivno. Ne to tada nisam mogla reći, i danas sebe mrzim zbog te nehrabrosti. Mislila sam da izbjegnem pečat koji bi princeza dobila, a nisam mogla ubrzo se saznalo da je princeza "jadno, posvojeno dijete iz doma" i da još stvar bude gora iz doma iz istočne europe, znate oni su svi gledali na tv kako u rumuniji ili bugarskoj djecu u domu vezu za radijatore i terorišu ih po domovima, pa sigurno tako i moja princeza odnekud odvezana i data nama na posvojenje beli u misiji da njihovu djecu smlati. E sas mi se stvarno plače kad se sjetim.... A ja bih tad samo pomislila na dječiji dom gdje je bila princeza i na tete pune ljubavi i na miris moje bebe i na počešljane glavice druge djece....zivot je stvarno surov. Ali šta je tu je, ispočetka sam pokušala stalno objašnjavati da princeza takva kakva je nema veze sa posvojenjem da u udruzi imamo puno posvojene djece i da nije nijedno ko princeza, ali nije uspijevalo. I onda sam se jednostavno umorila od objašnjenja i od odbrane, jednostavno sam prihvatila taj pečat kao dio svoga zivota, a ni princeza nije nimalo stvari poboljšavala sa svojim ponašanjem, i gotovo. Tete u vrtiću su se stvarno trudile sa princezom, nije im bilo lako, ali se trud isplati jer nakon izvjesnog vremena zavoljela je vrtić. Pošto zivot ima uvijek pored negativne i onu svoju pozitivnu stranu, lakše ga je ziviti. Kod princeze je to bila njena da tako kazem, inteligencija i ako još nije znala sama cipele da obuče a kamoli da drzi zlicu ili vilicu u ruci, tj. motorika joj je bila nula, ponašala se ko da su je baš u domu vezivali za radijator, ona je imala tad inteligenciju školskog djeteta. Da nije volila park sa djecom nego radije prirodu isplatilo se u tom smislu, što joj je papa jednom pokazao ovo drvo se ovako zove a ovo ovako, ovo je taj a ovo taj cvijet i ova ptica se zove tako a ova ovako, to je princeza sve upila ko spuzva i onda u vrtiću sve zasjenila. Ponaravno kad su išli u prirodu. Onda bi ona nabrajala sve kako se šta zove i tete očaravala. A kad je poslije vrlo malo dana boravka u vrtiću znala imena sve ama baš sve djece i teta i naravno ko ima koje auto, sreći nije bilo kraja. Ali kao što rekoh ima zivot i negativnu stranu a ona se nama nazalost ćesto okretala. Princeza se opet teško razboljela i opet u bolnicu. Astma joj nije više dala da diše a da nam nebude dosadno pošto smo se na astmu već navikli stigao je i neurodermitis. Ona se grebala toliko da je sve raskrvarila i pa onda u dzavolji krug, svrbi a nemoze da se ćeše jer bole rane. Trajalo je desetak dana dok smo sve sanirali i mogli ići doma. Ni doktorima ni sestricama nije promaklo da princeza "malo drugačija" i pitali su me za dijagnozu. Ja sam rekla da imamo samo "deprivacijski sindrom" a doktor mi je rekao da je princeza nekako "čudna" i da bi trebali malo da je "preispitamo". A kad je čuo da je princeza usvojena, nisam imala namjeru reći ali sam morala jer je upito imali neko u familiji astmu ili neurodermitis, došao je na ideju da bi princeza mogla imati FAS. Dogovorili smo se da ću ići kod njenoga pedijatra da je "preispita" na FAS. Netrebam vam reći prije nego što sam otišla kod našeg pedijatra sam morala da uopšte sama da se informišem šta je to, jeli bi to moglo biti vezanje za radijator ili nešto slično. FAS- fetales alkohol sindrom. Nije mi tada uopšte naum palo da se raspitam o karakteristikama te bolesti i automatski isključim princezu is tog filma, nego sam onako, mozda naivno, pomislila da u našoj kulturi zene nepiju alkohol, pa tako ni biološka majka moje princeze. Ne nevidim sebe u tom filmu, ali bolje da isključim i to i trazim dalje nego da stalno mislim da mi je "boluje" od fasa.
    Kao što vidite princezin zivot je tako "buran" pa ja kad bih kod prekinula ispalo bih da sam prekinula na najzanimljivijem djelu, pa tako za večeras toliko, umorile me emocije...

  26. #76
    Snekica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Lokacija
    ISTRA
    Postovi
    5,593

    Početno

    ajme, davina, draga, tebe umorile emocije, a ja se skoro rasplakala, pogotovo na kraju... Tužna li joj sudbina! Svakako je malena došla u dobru familiju i laganim ali sigurnim koracima vi nju vadite iz možebitnog nekadašnjeg pakla života! Lagano, nježno i mirno i sve će se kockice jednom posložiti! Poljubi mišicu u moje ime! Sretno!

  27. #77
    tikki avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2010
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,514

    Početno

    Davina, tako lijepo pišeš... iz svake rečence izviru emocije. Svako malo mi zasuze oči

  28. #78
    Shanti avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2006
    Postovi
    1,635

    Početno

    Davina, hvala ti što nam pišeš, i što pišeš baš ovako, tako nam dobro oslikavajući vaš put...

  29. #79
    Osoblje foruma mamma san avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    10,967

    Početno

    Uvijek nekako iz prikrajka pratim ovaj vaš pdf. I sad me je oborila Davinina priča.
    Davina, vaše opisano iskustvo je toliko puno emocija i ljubavi i uz sve probleme koje ste prošli a i sigurno ćete još prolaziti.
    I sad sam išla proguglati što je to FAS, i baš me je ulovila tjeskoba.
    Čekam čekam nastavak tvoje priče. I stvarno strepim.
    I drago mi je da je vaša djevojčica pronašla upravo vas i da će ljubav i pažnja koju joj pružate sigurno pomoći u prevladavanju njenih problema.

  30. #80
    jelena.O avatar
    Datum pristupanja
    May 2008
    Lokacija
    ZAGREB-ŠPANSKO
    Postovi
    34,484

    Početno

    i mene dirnula priča,

    ima li mala stvarno lice FAS-a djeteta


    neurodermatitis se tek pojavio nakon napada astme? je si li je testirala na hranu koja joj eventualno ne pašu?
    Posljednje uređivanje od jelena.O : 05.02.2014. at 11:40

  31. #81
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Hvala vam na svima na divnim riječima i obećavam da nastavak priče nečete dugo čekati. Samo sad kratko da odgovorim jelena.O, ne mala nije imala karakteristike FAS-a, ali prije 10 godina nije internet bio tako dostupan kao danas pa da ja proguglam i kazem im ebo vas vaš FAS , nego sam morala od biblijoteke do biblijoteke traziti stručne knjige pa kad sam se raspitala, kao što sam jučer napisala nisam vidjela princezu u toj igri. A što se tiče astme i neurodermitisa, jesmo odradili smo test na hranu i odkrili na šta je princeza alergična od tada je bolje ali je sve ukupno malo duze trajalo.

  32. #82
    jelena.O avatar
    Datum pristupanja
    May 2008
    Lokacija
    ZAGREB-ŠPANSKO
    Postovi
    34,484

    Početno

    sory nisam imala uvida da je mala stara oko 15 ili više godina

    jel neurodermatitis sad sređen?

  33. #83
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Naš pedijatar nije bio tog mišljenja da princeza ima FAS ali se i on često pito a šta onda ima. Tako da smo tragali dalje.
    Princeza je došla jedan dan iz vrtića i dok sam joj ja skuhala boćicu, bili smo već u fazi da je za popodnevno uspavljivanje ne ljuljam samo uveče, ona je zgrabila svoje bojice i poćela nešto da crta. Meni je to bilo malo čudno jer je princeza sama inzistirala da sve ide po ustaljenoj šemi. A bojice su bile na redu tek uveče kad bi se vratila iz šetnje sa papom. Ja sam je upitala što će joj sad bojice, sad će da uzme svoju boćicu i dudu i sandmanna i ići u kinderbet a ona će meni da ja malo sačekam dok ona nacrta pozivnicu. Ja sam joj objasnila da ima još dugo do njenoga rodendana a ona reće da crta pozivnicu samo sebi jer su sva djeca iz njene grupe danas dobili pozivnice za johanin rodendan samo ona nije. Meni je tada bilo tako teško oko srca da još i dan danas poslije više od 10 godina osjetim tu bol. Ja sam naravno sačekala da ona nacrta sebi pozivnicu za johanin rodendan i počela da razmišljam kako da joj objasnim da ona nemoze sama sebe pozvati i ako je tuzna da johana nije nju pozvala, mora sa tim da se pomiri. Kad je princeza zaspala ja sam počela sebi da razbijam glavu šta sad. Ona je bila uvjerena da će ić na johanin rodendan. Molila sam se Bogu i on je mozda uslišao moje molbe, dva dana prije johaninog rodendana princeza je dobila ospice a pošto je njena koza već bila jako osjetljiva od neurodermitisa naš nas je pedijatar poslao u bolnicu da budemo pod kontrolom. Ja sam se samo jednom u zivotu radovala bolnici i to je bilo tad, i danas me je stid zbog toga. Kad je princeza izašla iz bolnice johanin rodendan je prošo i niko ga više nije spominjo a ja još i danas čuvam "pozivnicu".
    Mi smo se polako navikli na sve što nam se dešavalo i ja sam sve više i više priznavala manje i veće poraze i mirila se sa situacijom i princezom takvom kakva je. Meni je teško padalo to da je princeza kod kuće najćešće bila prava princeza mi smo tako uzivali s njom i u njoj a u vrtiću i u društvu bi bila tak drugačija. I jednostavno sam zeljela da saznam zašto je to tako. Nas i sve oko nas je čudio i njen razvoj s jedne strane je bila tako zaostala za vršnjacima a sa druge je bila daleko ispred njih. Za četvrti rodendan je dobila od kume jednu divnu ditaktičku igračku. Jedan oveći autobus u kojem sjedi Benjamin blümschen a na autobusu su oznaćena sva slova iz abecede, kad pritisneš na jedno slovo onda ti Benjamin kaze koje je to slovo npr, B kao Blumen (cvijet) itd. Princeza nije više izpuštala taj autobus iz ruku dok nije naučila sva slova a to je trajalo puna dva dana. I još dodatna dva dana da nauči slova spajati u riječ. Ona je bila sva sretna i slikovnice su postali njen najbolji prijatelj što je ujedno još više odmaklo od "normalnosti" i svojih vršnjaka. U vrtiću su nam rekli da bi najbolje bilo da je testiramo na darovitost ili kak se to već kaze. Baš bi mogli ,pomislila sam već je odavno nismo ni našta više testirali bili smo se tako reći uobrazili da smo normalni, ovo naravno ironično mislim. I odlučila sam se da je za sad nećemo testirati na darovitost ni na ništo drugo. A potajno sam se nadala da bi mozda mogla ranije krenuti u školu i da se si maknemo od vrtića. Princeza nije krenula ranije u školu a ni na vrijeme, svi testovi ( za školu) su pokazali da princeza još nije spremna za školu pa smo i odgodili upis te je ona krenula sa tek sa sedam godina. Eh škola je bila nešto sasvim drugo nego vrtić. Princeza je profitirala od reda u školi i što je tačno znala šta je kad na rasporedu. Ujedno smo imale učiteljicu za pozeljeti. Od prvoga dana je znala kako sa princezom a kada nam je poslije kraćeg vremena odkrila da ima jednog biološkog sina i tri udomljene kćerke bilo nam je sve jasnije. Pisaću vam još o školi.

  34. #84

    Datum pristupanja
    Jan 2012
    Postovi
    42

    Početno

    Davina, prelepo pišeš. Skoro nisam na nakom forumu više iščekivala nastavak... Vi ste jedna srećna porodica, to se vidi iz svake napisane reči... Nadam se da negde cuvas ove tekstove, da ih tvoja princeza procita...

  35. #85
    Aradija avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    Beograd
    Postovi
    100

    Početno

    Davina,
    predivna priča. Mene koliko oduševljava tvoja princeza, toliko i ti kao majka. Koliko samo imaš osećaja i ljubavi za sve što tvoja princeza jeste i može i razumevanja za ono što nije i ne može. Ja čitam tvoju priču tako što preskočim par nastavaka pa čitam sve odjednom... ali sad sam baš sve iščitala i jedva čekam nastavak. I obavezno što Majat reče sačuvaj ovu priču i za tvoju ćerku. Kad priča ima ovakav efekat na nas koji vas ne poznajemo mogu da zamislim kako će tek delovati na nju i koliko će joj značiti.

  36. #86
    Strašna avatar
    Datum pristupanja
    May 2011
    Postovi
    1,884

    Početno

    Ja se redovno ovdje zaletim da vidim Divina tvoje priče. Svaku prvo pročitam sama...sa suzama u očima, onda duboko udahnem i čitam mužu. I on jedva čeka svaki slijedeći nastavak. Radujemo se svakom princezinom "pomaku" i napretku! Hvala ti na osjećajima i tekstovima koje dijeliš s nama...

  37. #87

    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    185

    Početno

    Davina tvoji tekstovi su tako ispunjeni čistom bezuvjetnom ljubavi prema princezi... ostavljaju me bez teksta...

  38. #88
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Hvala na lijepim riječima.
    U razredu je bilo 21 djete. Iz prva su mogli da sjede kako ko hoće dok se ne naviknu na školu. Bilo je dosta djece koja su se izmedzu sebe poznavala ali ne i princeza. Ja sam kod upisa inzistirala da princeza dodze u razred sa djecom iz drugoga vrtića jer sam mislila novi poćetak i nova šansa. Nakon kraćeg vremena je učiteljica zahtjevala da se svakoga ponedeljka premjeste ali da sami mogu da izaberu sa kim će sjediti, nemoram pisati koje je dijete na kraju ostalo samo da sjedi. Učiteljica je to posmatrala dva tri ponedeljka i onda je uvela brojeve (po dva broja od 1 do 21) tako ko bi imao isti broj sjedio bih zajedno. Sva su djeca "dobila šansu" da upoznaju princezu. Normalno da je princeza pokazala sve svoje fasete i nije nimalo olakšavala situaciji. Niko nije smjeo da joj se u klupi priblizi ni slučajno da ne dohvača njene stvari a ako bi imalo nešto za doručak što princezi nije "mirisalo" onda bi se princeza pokazala u najgorem svjetlu. Moram još da kazem da smo mi imali veliki problem u ishrani. Od prvoga dana nam je to predstavljalo veliki problem kao što sam već pisala. Ali sa njenim odrastanjem to se promjenilo i postalo prava noćna mora. Dok je bila mala nije jela čvrstu hranu što sam ja na već opisani naćin uspjela promjeniti ali sa godinama to je već bilo nešto teze za šta nisam imala "recept". Moglo se na prste prebrojati šta je samo jele. Hrana je morala da ima odredzenu konzistenciju npr. puding ili sl. nije dolazilo u obzir a ni npr. meso ono joj je bilo tvrdo kako nam je objašnjavala, ali najveći problem su bili mirisi. Sve je moralo biti "nemirišljavo" pa sam ja kuhala bez luka, začina isl. a različite selame i suhomesnati proizvodi su se moralo u kratkom roku izseliti iz našeg frizdera. Tako bi i bilo u školi ako bi neko dijete imalo nešto suhomesnato ili neki sir koji miriše princeza bi zatvorila svoju kutijicu od doručka i pobjegla iz razreda. Učiteljica je i tome stala ukraj stime da su sva djeca doručkovala na vrijeme a princeza bi se morala strpiti i jesti na sljedećoj pauzi. Sa nama se dogovorila da princeza ujutro obilnije doručkuje da joj čekanje na njenu pauzu ne bi teško padalo. S vremenom su djeca upoznala šta princezi paše a šta ne pa ona djeca koja su imala nešto "nemirišljavo" za doručak bi namjerno odgadzala doručak da bi jeli zajedno sa princezom. Svi su se oko nje trudili. Ona je bila čudna ali na neki način i zanimljiva i intresantna.
    Problem nam je bio produzeni boravak. Pošto sam ja radila morala je poslije škole u produzeni. U produzenom se osječala kao u vrtiću. Ja namjerno nisam ništa prije rekla da je princeza "čudna" , ali odmah u prvoj sedmici sam bila pozvana na razgovor jer su oni naravno primjetili da sa princezom nije sve uredu. U produzenom su djeca naravno poslije više časovne nastave provodila slobodno vrijeme prilično bučno a princeza je sjedila u čošku sklupčana ko embrio i drzala svoje rukice čvrsto na svojim ušima. Meni je bilo teško ali nisam mogla da joj uvijek "čistim put" i pomislila sam zivot je tako surov i za njega nema upustva za upotrebu princezo moraš dalje. Ali nazalost produzeni boravak nam je bio poraz u zivotu koji smo morali prihvatiti i sa osam godina smo je izvadili iz produzenog. Pokušali smo sa nekoliko teta čuvalica ali ni to nije uspjevalo. Jednu je princeza odbila i nije htjela poslije škole ići snjom doma tako da su mene morali zvati da dodzem s posla,a dvije su pobjegle glavom bez obzira jer nisu mogle izaći na kraj sa "čudnovatom princezom". Jedino rješenje su bili moji svekar i svekrva oni su prelazili svaki dan 47 km k nama i naveče opet 47 km doma. Poslije godinu dana svekrva je obolila od raka i nisu mogli više da se staraju o princezi. Od tada princeza je ostajala sama ali to nam je bio veliki korak u razvoju ona je postala nekako odgovornija a ja sam na poslu hodala samo sa telefonomnu ruci ćekajući da me zovnu ili policija ili vatrogasci ili hitna. Ali nju je valjda dragi Bog ćuvao.
    U školi su na samom početku nastali problemi i sa učenjem. Dok je več tri godine čitala i sa slikovnica uveliko prešla na stručne knjige (svemir je strašno zanimao) priroda i društvo su naravno isto bile njene vode, matematici nije davala nikakvu šansu. Ja sam još prije primjetila da joj brojevi neidu od ruke. Dok bi u ruci drzala tri bonbona kad bih je ja upitala kad meni dadneš jedan koliko če tebi ostati ona bi me samo slijepo gledala da sam ja stvarno mislila da me zeza i da neče da kaze. Koliko imaš prsta na ruci je za princezu bilo pitanje iz osmog semestra studija informatike i isto bi me samo slijepo gledala. Zato nam je učiteljica preporučila da je testiramo ( odavno nismo ) na dyskalkuli. Neznam kako se na hrvatski kaze a to je bukvalno prevedeno, poremečaj u artimetici tj. nemogu logički da računaju. I po prvi put u zivotu sam bila sigurna da je na nešta testiramo što je to upravo to, ali ne i kod princeze. Bila je testirana više puta i svi testovi su pokazali da nema dyskalkuli ali ima neki poremečaj logičkog razmišljanja ali fa oni nisu zato stručni što se njih tiče princeza ima zeleno svjetlo da moze da učestvuje na časovima matematike i naravno da smije biti ocjenjivana ( djeca koja imaju dyskalkuli nesmiju dobivati ocjenu iz matematike takorećinsu poštedzeni). I da bi smo mi trebali malo više s njom vjezbati i ako treba voditi je na instrukcije matematike. Princeza bi uvijek uspijevala na kraju godine da iz matematike izvuče neku mršavu dvojku i dan danas neračuna logički nego uči matematiku napamet a ponekad dobije i 2+. Veliki problem nam je bio sport. Dugo nam je trebalo da odkrijemo da se princeza nećka za sport zbog bolova u nogama radi njene anomalij. Mi dotad još nismo našli ortopeda koji je bio spreman to operisati. Jer je tako rijetko obolenje i bojali su se da ne naprave gore. Ali na kraju se jedna doktorica odlučila da "proba" da to sanira i nakon dvije godine i 7 operacija princeza ima noge kao manekenka. Pisat ću vam opet.

  39. #89
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,976

    Početno

    Davina, jedva čekamo nastavak!

  40. #90

    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    185

    Početno

    Davina, još jedan prekrasan post
    čekamo nastavak...

  41. #91
    rima11 avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2011
    Lokacija
    Istra
    Postovi
    135

    Početno

    Ovo tvoje štivo je poput droge......svaki dan škicnem ima li novoga, a ako nema onda sam sva u bedu. Priznajem da sam se doro navukla na tvoju priču Davina!

  42. #92
    bodo avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Postovi
    869

    Početno

    Davina sve vaše postove čitam u dahu...jedva čekam ponovno javljanje

  43. #93
    Sek@ avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    406

    Početno

    Davina toliko lijepo pišeš da jedva čekam svaki tvoj nastavak. Iz svake tvoje riječi izvire more ljubavi. Čitam te sa užitkom
    Posljednje uređivanje od Sek@ : 17.02.2014. at 08:47

  44. #94
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    A ja misla da vas davim pa na nekim mjestima dobro skratila. E obećavam pišem opet

  45. #95
    enela avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Lokacija
    Midsomer
    Postovi
    2,846

    Početno

    Ma kakvo davljenje. Bas je gust citati vasu pricu.

  46. #96
    Gaga76 avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2010
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    35

    Početno

    Davina, hvala ti što odvajaš vremena da nam pišeš priče o tvojoj princezi

  47. #97

    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    185

    Početno

    Citiraj rima11 prvotno napisa Vidi poruku
    Ovo tvoje štivo je poput droge......svaki dan škicnem ima li novoga, a ako nema onda sam sva u bedu. Priznajem da sam se doro navukla na tvoju priču Davina!
    i ja tako svaki dan škicam da li je Davina što pisala o princezi

  48. #98
    Davina avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2013
    Postovi
    214

    Početno

    Moj muz nije od prvoga dana sa princezom sve uzimao k srcu kao ja. Čak bih smo katkad imali i svadzu radi toga što ja nemogu da se opustim i da kazem ona je takva kakva je i gotovo. A ja sam sa princezinim polaskom u školu već počela da češče "hvatam" sebe u mislima kako je princeza ipak "normalna" i da če sve doći na svoje mjesto. Ali ipak kad bih dobro razmislila znala sam da nam hvali još ta zadnja puzlica pa da slika bude savršena. Ali taj dio puzlice nisam još bila našla. Negdje na proljeće u prvom razredu došla sam po princezu u produzeni a ona po prvi put stize meni u zagrljaj sva ozarena. Pitala sam se koji bi mogao biti razlog tolikoj sreći. Ona je poćela da rovi po svojoj školskoj torbi a ja sam pomisila koliko se raduje sigurno je neka velika naljepnica iz matematike. U prvom razredu nisu bilo brojčano ocjenjivani nego su kad bi nešto dobro odradili dobivali naljepnice ispod rada i što je bila naljepnica veća to je bio rad bolji. Princeza do tad nije imala još nijednu naljepnicu iz matematike a već smo uveliko išli na instrukcije i ona je sa vrlo malim da nekazem mikro koracima napredovala ,ali ipak napredovala. Rekoh evo isplatilo se. Princeza i dalje rovi po školskoj torbi dok ja to razmišljam, odjednom izvadi ruzičastu kovertu dade mi u ruke i poče iz sveg glasa da plače, ja otvorih kovertu a u koverti pozivnica za Stefanin rodendan. Od tog dana je princeza po prvi put u zivoti imala drugaricu. Stefanino prijateljstvo joj je mnogo značilo kad smo mi več bili pomislili da će naša kćer ostati " vuk samotnjak" ona nam je pokazala da još mozemo na nju da računamo i da nije sve izgubljeno. A naša sreća je bila da je Stefani bila jedna od najmilijih djevojćica u razredu i svi su bili sretni kome bi ona bila drugarica, znaći ko bude princezu "diro" pokvariće sebi sa Stefani a to nije bilo ni u čijem interesu. Od tada su počeli u razredu više da se trude oko princeze. Ja moram iskreno da kazem princeza im nije nimalo olakšavala situaciju ona je bila tvrdoglavija od svakog tvrdoglavog djeteta i šta joj nije bilo po kontu pokazivala bi bez pardona. Ali se i sama oko Stefani trudila jer joj je bilo do nje stalo. I dan danas su dobre prijateljice.
    Učiteljica je uvijek pokušava da kod princeze istakne ono što ona dobro zna i moze kao npr. Njemački i Prirodu-Društvo pa i glazbeni, a ono što joj teško ide kao npr. matematika da je više podupre i to tak lijepo"zapakira" da princeza nemadne osječaj da je looser ili kak se kaze gubitnik. Tako bi joj je često ispod radova matematike ili likovnog napisala npr. " samo nastavi tako i biće dobro", "ovo je bio jedan veliki korak ka naprijed" ili" ovo si stvarno lijepo uradila". Jedne večeri zvoni telefon kad ono učiteljica, kaze meni da uzmem princezinu teku iz matematike i da pogledam na zadnjoj stranici šta piše. Ja jadna opet pomisli na kave naljepnice ali i pomislih da je danas koju dobila ona bi to sigurno već objavila. Bila je uvijek sretna kad bi dobivala naljepnice kao da nije imala osječaj da se to samo po sebi razumije da je ona iz nekih predmeta jednostavno super. Uzeh ja teku i vidjoh. Imali su kontrolni iz matematike ,princeza se očigledno trudila, od 20 bodova je uspjela dobiti 7, ali bolje sedam nego nijedan. Učiteljica joj je nalijepila malu naljepnicu i napisala ispod kontrolnog " nastavi ovako i drugi put će biti bolje", a ispod toga princezinim rukopisom stoji " Draga Frau Jost koliko se vi god trudite da ovo lijepo dočarate nije vam uspjelo ,ovaj kontrolni je više nego jadan, lijep pozdrav A...a". Ja sam bila naviknuta na sve moguće sa princezom ali taj dan je i mene ostavila bez teksta. Tako sam imala potrebu da udzem u "njen svijet" i da je pokušam više razumiti i znati šta ona misli o svijetu oko sebe ali nisam imala mogućnosti i morala sam se tad predati. Od toga dana joj je učiteljica samo lijepila najljepnice kad bi nešto stvarno dobro odradila , bez dodatnih komentara. Osim matematike i sporta princeza je mrzila i likovno. Meni to nije išlo u glavu, kao mala je tako volila bojice i crtanje znala je satima sa papom sjediti i crtati, a u školi je na likovnom pravila probleme. Jedne prilike mi je učiteljica rekla da moramo na tome malo proraditi jer danas na likovnom princeza nije ništa odradila a da stvar bude još gora ona je neprestalno udarala glavom od pult da je učiteljica morala zatraziti pomoć od direktorice da ona ostane sa djecom na satu likovnog, a ona izadze sa princezom u školsko dvorište da se princeza smiri. Ja sam s njom doma pokušavala na sve moguće naćine da riješim taj problem. Prvo lijepo sa razgovorom a kad nije uspjelo zaprijetila sam da ako nebude dobra na satu likovnog neće tu veče sa papom posmatrati zvijezde. Mi smo joj bili nedavno kupili teleskop i svako veče pred spavanje njih dvoje su išli u dvorište i posmatrali su svemir. Ali ni to nije uspjelo. Sa mnogo truda i razgovora uspjeli smo saznati zašto pravi probleme na likovnom. Objasnila nam je da mrzi likovno zbog toga što moraju da crtaju sa vodenim bojicama, a ona mrzi vodene jer su " rijetke, nemaju lijepu boju ni miris" i kad druga djeca mješaju kist u čašici sa vodom da ga očiste njoj se tad okreće u glavi (kak se voda okreće tako se i njoj okreće). Dogovorili smo se sa učiteljicom da princeza na likovnom ćasu koristi samo drvene i voštane bojice i flomastere, a kad druga djeca "vrte kist" da se ona okrene prema zidu i negleda. Od tada nije likovno bilo problem, ali smo više nego ikad trazili onaj zadnji dio puzlice, znali smo oboje da s princezom nije "sve u redu" i htjeli smo da saznamo zašto princeza ima tako poremečenu percepciju.
    Pisat ću vam dalje.

  49. #99
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    21,366

    Početno

    Stvarno je zanimljivo citati , posebno zato sto vrlo slicne dozivljaje imam i sa svojim starijim djetetom.
    hajde da vidim tu vas zadnji dio slagalice .

  50. #100

    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    185

    Početno

    Davina, doista čudesno pišeš..

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •