Oskar za istinitu priču!
 |
|||
|
|
|||
Oskar za istinitu priču!
predivno..ženo svaka ti čast, naklon do poda!!
jedva čekam nastavak!!!
Navratila sam samo da se svima zahvalim, vi mene baš postiditste. Nisam vam ja nikakav pisac niti reziser, nego eto život piše najljepše romane. I da nabrzinu ispričam u vezi toga. Kad je početkom 2000itih njemački kancelar Gerhard Schröder posvojio djevojčicu iz Rusije, nama su dolazili novinari u udrugu da pitaju bili neko od nas pristao da podjeli svoje iskustvo s posvojenjem, pošto je ovdje u javnosti uveliko brujala priča kako samo poznate ličnosti mogu posvojiti tako brzo itd. Kad su čuli novinari našu priču o našoj čudnovatoj princezi, razloge zašto nismo imali biološko dijete, mješani brak, usvojenje isto iz inostranstva ( njima Bosna inostranstvo, bom meni nije) i ostalo nisu odustajali. Mi smo na kraju pristali ,mene je kao i uvijek vodila misao možda nekom pomognem sa svojim iskustvom ,i tako su oni napravili interviju. Mi i naša princeza na svim naslovnim stranicama njemačkih porodičnih magazina zajedno sa gospodinom Schröderom. Nismi imali nikakvih problema i imali smo samo pozitivne rezonanse, ali meni je tek kasno sijevnulo u glavu zašto smo to uradili a princezu nismo pitali. Doduše ona je tad bila vrlo mala, ali ipak se duboko nadam da nam to neče nikad zamjeriti. Mi imamo učuvane sve te časopise i ona ih je već nekoliko puta pregledala ali nije komentarisala ( tipično za moju princezu). Eh zato kada su skoro došli da nas pitaju dali bi pristali da o nama režiraju film, mi smo rekli dođite za 3-4 godine kad princeza bude punoljetna pa nju pitajte. Ipak je to njen život, jer bez princeze bi naš život bio tako svakodnevan, ja bi možda putovala po svijetu a možda čak izgradila karijeru
. Ne bi svaki dan gledala u nebo da vidim jeli vedro hoćeli se moći zvijezde gledati ili će princeza ići uplakana u krevet zato što je oblačno. Ne bih napamet znala koji sir ima "jaki" miris a koji može proći njeno budno oko i nosić, i dalje bih spokojno sjedila za stolom i mješala šećer u svojoj kavi a ne ustajala i krišom to radila u zadnjem kutu svoje kuhinje jer ne bih imala nikoga pored sebe kome bi se tad vrtilo u glavi i najvažnije, ne bi bila mama svojoj čudnovatoj princezi.
Ovo ne bi baš na brzinu. I nemoj te se ljutiti kad vidite da Davina ima novi post, a nije o princezi. Zato obećavam pišem ,vrlo uskoro ,novosti o princezi.
Davina,
nadam se da će princeza odobriti snimanje filma... biće to divan film kao što je i vaša priča
Iako trenutno imam izuzetno malo vremena svakodnevno pogledam ima li ova priča nastavak.
Prekrasna,topla priča prepuna ljubavi
Jedva čekam nastavak a navijam i da se jednog dana snimi film s princezom u glavnoj ulozi
Prekrasno pišeš Davina...i mene si navukla na priču
Davina,
molim te piši.
Pozdrav, Davina!
Imaš prekrasan pripovjedački stil. Svakako čuvaj napisano, to zaista ima potencijal romana.
Kad vidim da je stigao novi nastavak, čekam trenutak potpunog mira i onda guštam.
Davina, čekamo, čekamoo.....nestrpljivo....
ja sam tek danas otkrila ovu temu...pročitala sve i isplakala se...sad kao i vi ostali čekam s nestrpljenjem nastavak..
divna životna priča,puna ljubavi,iz koje se mnogo može naučiti
Divno pišeš, Davina!
Iz tvojih postova se prelijeva ljubav...
Posljednje uređivanje od Dalm@ : 06.03.2014. at 19:38
Nestrpljivo cekam nastavak...
kako nam je jedino ova tema aktivna, ovdje ću reći kako sam primjetila da je nekako tiho na ovom podforumu. dugo nije bilo novih posvojenjasretnih vijesti.
pa niti novih čekalica se nije prijavilo???
Naletila i ja na temu i u jednom dahu je pročitala
Iscekujemo s nestrpljenjem nastavak Vaseg " la vita e bella"
I ja redovito čitam ovaj "roman". Princezi puno pusa
Prekrasno pišete!
A princezi jedan veliki!
martta i meni je zaista žao što je na ovome forumu u posljednje vrijeme tako tiho. Ja se samo nadam da je to zatišje pred buru i da će nam uskoro nove mame pisati.
Meni je princezino posvojenje bilo nešto, što se samo po sebi podrazumijevalo. Nikad taj vid roditeljstva nisam smatrala nečim posebnim. Mi smo princezu smatrali ( i naravno smatramo) kao našu kćer, samo što smo do nje došli posvojenjem a ne rođenjem. Za nas je samo u tome bila razlika. Nisam se nikad ustručavala da kazem da je ona posvojena, samo sam ja htjela biti ta, koja če odlučivati kad i kome reći. Izpočetka sam odmah otvrene karte stavljala na stol i nije mi to predstavljalo nikakav problem. S vremenom kad sam vidjela da su ljudi puni predrasuda, nisam svugdje ni uvijek govorila kako smo došli do svog roditeljstva, ali kako rekoh ne zbog toga što mi je to neugodno, nego više iz razloga gore pomenutih.
Neznam šta mi je bilo gore, kad bi ljudi gledali na princezu kao na nešto jadno i bespomoćno ili kad bi mene i mog muža smatrali narodnim herojima kako smo eto, učinili dobro djelo i "spasili" princezu, a u stvarnosti ona"spasila" nas, sa svojom neizmjernoj ljubavi.
Ali tako ohladno kao na posvojenje nisam gledala i na princezin hendikep koji je iz dana u dan bio očigledniji. Sve rijeđe sam slušala kako će se to izrasti, kako joj treba vremena i kako će sve doći na svoje mjesto.
Princeza me najviše podsječala na biser u školjci koja je samo malo otvorena tek toliko da se vidi biser u njoj i do bisera možeš doći samo ako školjku polomiš. Ta se "školjka" s vremena na vrijeme sama otvarala, ali to bi najčešče bilo kad bi bila sama sa mnom ili tatom. Kad bi neko drugi bio prisutan "školjka" je bila čvrsto zatvorena da se čak ni biser nije vidio. Doma smo imali sve više zabrana i dozvola, samo što bih ja pomislila sad baš sve znam šta je kod princeze zabranjeno a šta dozvoljeno, na vidjelo dana bi izbivalo nešto novo. Ne ,nije bila stvar vaspitanja ,to je bilo nešto jače i od nas i od našeg vaspitanja pa čak i od same princeze.
Mene su proganjali novi strahovi jer je pred nama bila skorašnja promjena škole (ovdje je osnovna škola samo četiri godine). Uvijek iste misli, hoće li novi učitelji i novi drugari princezu prihvatiti takvu kakva je, hoćemo li opet imati sreću sa učiteljicama kao u osnovnoj školi i na kraju kako će princeza podnijeti tu promjenu jer su joj promjene inače bile trn u oku.
Često sam i sama razmišljala dali su ti godinu i pol koliko je bila bez nas,o kojoj mi nismo ništa znali, ostavila na nju velike posljedice ili je u pitanju nešto drugo. Kad god bi se princeza razbolila i mi završili u bolnici uvijek bi bilo, ako ne prvo onda drugo pitanje dali neko u obitelji boluje od toga. Bio to neurodermitis, astma i ostalo, a u bolnici su nam potvrdili da je bolest krvnogsustava od koje ona boluje naslijedna. Dok smo jednom po zna koji put boravile u bolnici, s nama su ležali majka i sin koji je bolovao lakši oblik leukemije i bili su na pripremama za presadživanje koštane srži koju mu je trebala da donira majka jer su imali sreću u nesreći da se njegova krv podudarala s majčinim. Ja sam bila zahvalna Bogu na mojoj princezi i na njenome "zdravlju",jer kad sam vidjela po bolnicama s čime se sve drugi roditelji i djeca bore pomislila sam mi smo ipak imali sreću. Ali od toga dana nisam imala više mira, ubijala me ta pomisao da nedaj bože se princezi nešto slično desi mi njoj nebi smo mogli pomoći. Moram da kažem da sam ja uživoti inače vrlo pozitivna osoba i sve probleme koji dođu pokušavam smireno i staloženo da riješim, bez panike. Zato je i mene samu iznenadila to ,kako mogu JA da se osječam bezpomoćno.
Sve to je u meni probudilo želju da nešto više saznam o princezinoj prvoj godini i o njenoj bološkoj obitelji. Razmišljala sam dugo dali i odakle da krenem. Naravno od centra. Nazvala sam i pitala dali mogu razgovarati sa gospodinom koji je odradio naše posvojenje. Imala sam sreću, on je još uvijek radio tu. Bio je jako ljubazan na telefon, ja sam mu objasnila o čemu se radi i pitala za savjet. Imala sam osječaj da se nijedne sekunde nije iznenadio kad sam mu ja opisala princezu. Rekao je da će on vidjeti šta može za nas uraditi i da mu se javim za koji dan. Naravno nestrpljiva kakva sam ,nisam čekala koji dan, več sam nazvala odmah sutradan. Gospodin nam je rekao da sve podatke o biološkoj obitelji može samo princeza saznati kad bude punoljetna da nam on nesmije ništa reći i ako sve zna, ali pošto se radi o dječijem zdravlju, on če nam samo odati da princeza ima mlađu sestru koja je isto posvojena i da če nam toliko izaći u susret dati toj obitelji naš broj telefona i adresu pa ako oni žele mogu stupiti s nama u kontakt. Ja sam bila tako sretna. Svaki zvuk telefona mi je tjerao adrenalin kroz vene. Niko nas nije nazvao, ni tu sedmicu ni sljedeću ni... Ja sam ponovo nazvala gospodina u centar. On mi je rekao da je ta obitelj poručila da ne žele kontakt ,ali da če uzeti našu adressu, možda im zatreba kad njihova princeza poraste.....ja ponekad i dan danas zadrhtim kad telefon zazvoni.
Ali život ide dalje. Princeza dolazi iz škole i po koji put za tih nekoliko godina donosi poziv za razgovor kod školskog psihologa. Ah ja, u školi imaju novoga psihologa pošto je stari tj. stara otišla na porodiljsko, pa naravno moraju da nas upoznaju. Pomislih -razgovor- od kad nisam ,možda sam i poželila
odavno nisam citala nesto ovako lijepo
Davina, potpuno te razumijem kad pišeš o nasljednim bolestima i biološkoj obitelji. I mene nekad muče takvi strahovi. Imam podatke o njima, ali ne bi stupila u kontakt s njima, to je njegovo pravo da li želi.
Davina divan post kao i uvek
U Srbiji kako sam ja čula biološka braća i sestre najčešće usvajaju zajedno a ako to nije slučaj roditelji moraju da dopuste kontakt izmedju njih. Nisam sigurna da li je tako jer mene nije zanimalo, moj sin nema biološke braće niti sestara. Ali sam to čula od jedne poznanice čiji sin ima biološkog brata koji je usvojen u drugoj porodici, centar za socijalni rad je dao telefone jednim i drugim roditeljima kako bi se povezali da bi se biološka braća vidjala. Moja poznanica je imala želju da njen sin vidja biološkog brata. Medjutim drugi roditelji su sve njene pozive odbijali, nisu rekli da neće ali uvek imaju neke obaveze ili slično. Rekla mi je da ona može da kontaktira centar i da oni mogu da nateraju usvojitelje da dovedu dete na susret (neka slična moć kao kod razvoda bračnih parova). Ali ona nije htela to da učini jer joj se činilo da ako roditelji ne prepoznaju pravi interes u vidjanju biološke braće, i ako moraju da budu naterani na taj susret to će se odraziti na dalje odnose braće... Tako da je pokušavala lepim, da ih povremeno poziva, predlaže susrete i nada se da će promeniti svoj stav. Ovo sam vam napisala kao ideju da proverite kakvi su zakoni u Bosni u tom pogledu, možda su i izmenjeni u medjuvremenu u odnosu kada ste zvali...
špelkice ni ja nisam htjela kontak sa biološkim roditeljima, samo sam htjela da saznam nešto više o njima radi princezinog zdravlja
Aradija, naše kćerke se nisu mogle posvojiti zajedno jer kad smo mi posvajali princezu sestra nije bila ni rođena. Ja sam zaželjela da se one upoznaju i imaju kontakt, pošto to roditelji nisu htjeli prihvatila sam tako kako je i poštujem njihovu želju, nikad nebih nikog silila na nešto što ne želi.
I kod nas u Hr mogu se posvajati braća i sestre, ali samo ako je to u interesu djeteta. Sjećam se jednog slučaja gdje su bili posvojeni razdvojeno, iako je posvojiteljica jednog djeteta htjela posvojit i drugo.
znam slučaj 3 brata koji su posvojeni zasebno. centar je to ocijenio kao dobro za njih, ali sve obitelji se znaju i međusobno druže.
čini mi se da je bio razlog što djeca traže veliku pažnju 24 sata, pa čak i ti posvojitelji se slažu da je dobro da su ih razdvojili da im se mogu u potpunosti posvetiti kako bi se iz njih mogao izvući njihov maximum (roditelji su blago zaostali, koliko sam shvatila), a za dječju dobrobit za cijeli život.
davina, piši
Da Davina,s nestrpljenjem te ocekujemo..ujutro cim se probudim,prvo upalim komp da provjerim jesi sta pisala..i tek onda krenem s svim ostalim...pocevsi od higjenskih stvari
Davina,
Prekrasno je čitati tvoje postove!
Davina, divno pišeš, zanimljivo, emotivno i edukativno.
Skroz sam se navukla i svaki dan s nestrpljenjem očekujem nastavak priče...
Davina piši kad stigneš. Jedva čekam nastavak
Ja tu noć prije razgovora nisam uopšte spavala, kao da mi je to bio prvi put da idem negdje na razgovor. Za te tri godine škole bili smo prilično često na razgovorima svih vrsta, od učiteljice preko direktorice do školskog psihologa i uvijek sam znala šta hoče od nas. Da naša princeza nije u "normi" bilo nam je vrlo poznato, i uvijek smo od prilike znali zašto nas pozivaju, i ne samo radi toga što bi nas princeza več uveliko obavijestila, da je opet protestirala za doručkom, sportu isl., da je " pobjegla" iz učionice i otišla na ljuljačku ili na glazbenom urlala jer su je bolile uši od svirke klavira. Ja sam jednostavno obožavala njenu iskrenost u toj mjeri da mi je sutradan bili tako svjedno šta će mi u školi reći jer sam i tako i tako zahvaljujući princezi već znala šta me čeka. Ali ne i tog dana, princeza nije uopšte znala zašto nas zovu i kako rekoh bilo mi je najčudnije da treba da dođemo sami bez princeza. Ja sam imala neki čudan predosječaj koji mi nije dao smiriti se tu noć.
Ja sam taj dan bila tako nesigurna u sebe i mrzila sam taj osječaj. MM mi je išao na nerve jer se nije dao pokolebati i ponašao se najmanje kao da će nam sad školski psiholog reči da je naša princeza dobitnik nobelove nagrade iz matematike, pa nas eto ona pozvala da nam to svečano objavi. Pokušavao je da me smiri i govorio da ona sigurno hoće samo da nas upozna. Tad kad mi je princeza dala poziv i ja sam prvo pomislila da hoće samo da nad upozna, ali sam ubrzo okrenula film unazad i pomislila pa ona je tu već skoro dva mjeseca da joj je bilo do upoznavanja to bi se već dosad dogodilo. Tako da sam sabrala dva i dva i moja stanje se još više pogoršalo. Pred ulazak u njen ured sam uspjela da stavim kiseli osmjeh i da bar malo sebe ohrabrim da nije ništa loše, tad sam opet volila MM jer njemu niko nikad nije mogao da ulije nesigurnost kad se radi o njegovoj princezi. On je bio siguran da ona baš takva kakva je , je perfektna i djelio ljude na one koji vole njegovu princezu i na one koji nisu ljudi. Ipak je ta njegova sigurnost ubrzo prešla na mene i mi smo ušli u njen ured.
Ta gospođa je odmah dobila prve plus poene kod MM jer je spadala u one koji vole princezu. Rekla nam je da je fascinirana princezom i ona ne želi ništa da promijeni, da je vrlo zadovoljna radom učiteljice i sa nama kao roditeljima. Da vidi da princeza raste ispunjena ljubavlju i da nastavimo je odgajati kao i sad. Moj kiseli osmjeh je postajao sve slađi a kod MM se već nazirao osmjeh pobjednika. Ipak mi nešto nije dalo mira i samo što sam pomislila da je trebam upitati da li nas je samo radi toga zvala, gospođa je nastavila dalje... Ona nas je danas pozvala da nam da adresu od odličnog dječijeg psihijatra da odvedemo princezu na ispitivanje. Da ona već dva mjeseca nju posmatra i da je ona uvjerena da je naša princeza AUTIST..
Davina, hvala
davina
Davina
davina <3
Davina, divno pišeš, hvala ti na novom postu
Bože!
Davina
Prekrasna priča, prekrasna djevojčica, prekrasni roditelji.
I ja sam se navukla, Davina
I ja isto!Gabi25 prvotno napisa
I ja sam se navukla, Davina
evo još jedne navučene
I još jedne...
i još jedna navučena
Princeza je zakon
Koliko krasnih lekcija o roditeljstvu i ljubavi ima u tvojoj priči Davina, hvala
Čista ljubav...
Davina, ti si me natjerala da se uopće registriram na ovom forumu. Od početka čitam tvoju priču i proživljavam ju. Prije otprilike godinu dana jedna moja draga prijateljica čula je u vrtiću istu dijagnozu za svoga sina. Ja tog dječaka jako volim i znala sam da je drugačiji, ali autizam mi nikad nije padao na pamet. I da, internet je u tom trenutku prokletstvo...voli ponavljati iste pokrete, vrtjeti kotače na autićima, zagleda se u tv i ne odgovara na pitanja, hipersenzibilan je, asocijalan, ne želi sudjelovati u društvenim aktivnostima, tj. igri s drugom djecom, smetaju mu zvukovi, jede samo jako usitnjenu hranu...Sve što sam tada rekla svojoj prijateljici bilo je:" Mi ćemo ga i dalje voljeti najviše na svijetu, uživati u njegovim zagrljajima i izljevima osjećajnosti." Nakon godinu dana mogu reći da je to danas drugo dijete. Promijenili su način odgoja i način igre. Forsiraju druženje s drugom djecom i potiču njegovu samostalnost. Tete u vrtiću primjećuju napredak. Za to dijete danas se ne bi reklo da je autistično.
Ja sam od početka tvoje priče shvatila o čemu se radi, samo mi nije bilo jasno kako to da u jednoj Njemačkoj nitko to nije shvatio do djetetove desete godine. Je li moguće da su znali, a nisu vam rekli prije? Ovaj dječak je imao samo 3,5 godine kada je psihologinja zvala roditelje na razgovor.
Davina, hvala ti na ovoj priči i na svemu što ćeš još napisati. Pomoći ćeš mnogim ljudima, vjeruj mi! A kad po vama snime film, bit ćete popularniji od Angeline i Brada Pitta.
Davina, prekrasno si sve napisala, tvoja priča je stvarno posebna kao i tvoja princeza
Piši nam još.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom