Pokazuje rezultate 1 do 36 od 36

Tema: „Spektakl u Zagrebu / Cappuccino u Varaždinu“ – priča u dva dijela

  1. #1
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno „Spektakl u Zagrebu / Cappuccino u Varaždinu“ – priča u dva dijela

    Prije 3,5 mjeseca rodila sam malu djevojčicu, malog smjehuljka kojeg ne ispuštam iz ruku i zbog kojeg mi ne silazi osmjeh s lica...Iako sam još uvijek mislima i srcem jako, jako vezana za trenutke koji su najavljivali njen dolazak, sad kad pokušavam staviti cijelu priču na papir sjećanje me povlači u daleku 2006. godinu, gotovo 5 i pol godina unatrag.

    Spektakl u Zagrebu........................................... ................................... Priča 1 = Porod 1

    Parketari
    Bilo je jako vruće ljeti 2006. godine. Trudna sam. I odlučna da u svakom trenutku znam gdje ima kakav šaraf/pločice/pipe/ kvake za kupit... Prva asocijacija na prvu trudnoću mi je moment kad parkiram kod Bauhausa usred ljeta, usred dana, termometar na 34 C . Unatoč tome ja sam do „zadnjeg“ bila turbo pokretna (morala sam – zbog mega-građevinskih radova) i dobro sam se osjećala... Dečko je u trbuhu i ima ime već par godina unaprijed. Tata odredio. Cijelu trudnoću pamtim po tom nekom specifično „blaženom stanju“ koje je kod mene značilo konstantni zaljubljeni pogled u daljinu sa širokim osmjehom...u početku pospanost....jako mi se spavalo (padala sam u nesvjest, a ne san)...redovito sam provjeravala na netu o svakom nadolazaćem tjednu trudnoće,... no da preskočim te mjesece, mogu samo kratko opisati „kraj iščekivanja“ - stan pun majstora koji govore: „ma bit će gotovo uskoro“, (naravno da sve kasni mjesec-dva, naravno da nam je i krov procurio, baš kad smo ga renovirali),...ali ovih parketara nikako dovuć...A treba pobrusit, pobajcat, lakirat i sve to bi trebalo trajat sigurno nekoliko dana posla i još toliko čišćenja za njima...za bebu: sve po kutijama, ali spremno.

    Plan: Bauhaus - 29.09. (petak)
    Moj termin poroda: 15. 10. 2006. - trudnoća uredna....
    29.09. (petak, 37+7) - imam 7-8 stvari na popisu, 4. po redu je „kontrola u Vinogradskoj“, iza toga, naravno, idem opet nekaj u Bauhausu pokupit... Međutim meni kaže dr. ozbiljnim glasom – „Gospođo. Tlak vam je 160/100 i loš nalaz urina – ostajete u bolnici.“ Ajme. Mm je imao stvarno puno posla u tom momentu i svih prethodnih tjedana i jedini menađer za majstore i papirologiju sam ja...i sad ostajem u bolnici...(!!??!!) Neugodno iznenađenje. Zbunjenost...kaj sad...?
    Ja sam si zamišljala da dobiješ trudove, onda to nešto tak traje i na kraju rodiš – to je tak normalno i prirodno, nema se tu kaj previše filozofirat (ovu svoju „mudrost“ sam par godina poslije ipak produbila i razradila u detalje ))....a sad:

    EPH-gestoza.
    Kaj je to? Ne sjećam se da sam tada znala-...nisam baš čitala o komplikacijama.
    Ja ne osjećam nikakve tegobe.
    Obavljam sve te preglede na prijemu, bilo je kratko neke atmosfere „hitnosti“, injekcija od 10ml normabela ...i oblačim njihovu spavačicu...brrrrrr, hladna mi je, tkanina je kruta...mm treba doć s mojim stvarima....nema ga dugo....a kad je konačno došao (sav sretan) prvo mi je pokazao da je osigurao fotoaparat, a onda ispričao priču da je najprvo završio u Zaprešiću (!!)...jer je „ko zna kud gledao i kaj je mislio“ kad se vozio.....No, neće biti ništa od „obiteljskog“ naslikavanja taj dan.
    Hotel Vinogradska
    Situacija se nekoliko dana nije mijenjala – zbog toga sam jednu noć spavala u „intenzivnoj“ (tlak 180/115), a jednu čak u rađaoni (bilo je tiho). U ovoj prvoj sobi sam se probudila nakon što sam primila normabel i sjećam se da sam sestri ujutro baš objašnjavala da se osjećam fantastično odmorno i da se ne sjećam kad sam se zadnji put tak dobro naspavala, a ona mi zaklima glavom i opet izmjeri visok tlak (ne ide ispod 170/90). Uh, nakon toga isplakala sam se zajedno sa jednom mamom koja se kraj mene tek probudila nakon carskog reza i prvi put primila svoju bebu. Barem sam se nakratko veselila s njom pa me ponovo obmotalo ono blaženo i radosno iščekivanje.
    Hm, ne sjećam se zbog čega je bilo ovo „šaltanje“ po bolnici, kad znam da sam bila smještena u sobu na „patologiji trudnoće“ sve vrijeme...
    Uglavnom, s krvi punom endorfina, (uz terapiju za tlak) družim se s ostalim trudnicama na odsjeku, pričamo, čekamo, sve je baš veselo, (zažmirit ću na one koje su pušile), moji majstori doma marljivo rade i meni pomalo postaje „hotelski“ dosadno u usporedbi sa dotadašnjim dnevnim rasporedom. Kako su dani prolazili tako sam ja na jutarnjim vizitama ipak pokušala saznati „što se sa mnom i bebom događa i koji je plan????“.
    Odgovor – nejasan... u biti - gotovo nikakav...face pokeraške...zatim pantomima među nekoliko doktora....samo jedan dr. predlaže jasno i glasno carski rez....
    Kad sam vidjela da teško mogu nekaj saznat od njih prešla sam na „obrađivanje“ sestara.
    Jedna mi je jako ljubazno rekla da mi „ne smije ništa reći“...AAAAAAaaaaa! Strahota. Pa ti sad ne brini i ne uzrujavaj se...I nisam se baš uzrujavala al zbog ovog sam se zbilja osjećala ko vreća krumpira...čekam neki transport ili nekaj slično. (zbog svega ću se tek uzrujavati mjesecima – godinama kasnije).

    Ponedjeljak – četvrtak

    Konačno, jedan dan (a bio je to ponedjeljak navečer) kaže mi sestra da će mi (dr.) dati prostaglandinski gel...Trebala sam nakon tog apliciranja ležati na miru, skupljenih nogu (možda i skvrčenih, ne sjećam se) i spavati i čekati trudove...rekla je sestra optimistično da nekim ženama „to“ djeluje i da onda rode...brzo.... (ha-ha). Mislim da sam se previše „zgrčila“ od tog položaja i blesavog stiskanja (valjda sam mislila da će nekaj iscurit) i tako dočekala prvi trud.....(yes)...ali to kaj je počelo kao trud pretvorilo se u konstantni grč i ja na satu lijepo mjerim da traje već pola sata (!)...nakon pauze ponovi se tako još par puta....to traje i traje...samo čekam da vidim kaj će bit....valjda djeluje - mislim si. U nekom trenutku to sve skupa malo podivlja i čupa mi noge u kukovima tj. od bokova i zdjelice hoće mi noge istrgat. Imam osjećaj da su mi obje noge raširene i visoko, svaka u gornjem kutu sobe...sad će probit zid svaki čas. Jedva sam dočekala vizitu ujutro da mi postave neku „dijagnozu“ na to – pitaju me za trudove, a ja bena velim da sam imala samo 3 truda, na šta su se ovi samo nasmijali i odmahivali rukom...(meni potpuno nejasna reakcija). Na pregledu dr. veli da se ništa nisam otvorila....(možete mislit kakvu sam si ja onda jednadžbu složila: gdi mi je jedan x ono rasturanje, pa puta x vremena i puta x jačina i onda iza znaka jednakosti 10cm).
    Gel sam primila još dva puta, u utorak, i učinak na nula trudova je bio 2 cm otvorenosti. Nisam osjećala ništa, a niti glad iako taj dan nisam ništa niti jela...tek u srijedu nakon kaj me dr. pregledala sam spomenula to sa hranom, na šta je ona očima prostrijelila sestru (imala sam osjećaj da se tu više ne zna ko pije ko plaća; valjda svaki dr veli sestrama svoje, a onda se te sestre mijenjaju i tak to ide u krug...) i onda sam tu srijedu mogla pojest ručak. Iza večere nisam opet ništa smjela jesti jer su mi najavili da će me sutradan opet pripremiti za porod...drugi put. A tu ću sad spomenuti da je ovom „geliranju“ prethodio i prvi put (priprema za porod: klizma i brijanje).
    U četvrtak ujutro me jedna draga sestra Milena trebala odvesti „u proceduru“, (ne znam kak mi nije palo na pamet da bar nekaj odbijem, ili napomenem da sam već „uređena“, samo sam im se prepustila ), a najjači i čak zastrašujuć osjećaj me obuzeo kad mi je po izlasku iz sobe rekla „gospođo, vi ćete danas roditi“. ..??!!??....halo?...kaj?! Kak?!...kada?!...taj prvi trenutak nikakvih detalja niti objašnjenja o nekom planu ili slično....ni t od trudova...niti ništa, samo ona moja jednadžba u mislima i posjet frizeru po drugi put. Ja sam joj na toj rečenici ipak bila zahvalna, jer je bila najkonkretnija od svih izrečenih tih dana - kolko god da je zvučalo nevjerojatno i grubo direktno. (nešto mi je kasnije, na putu za rađaonice ipak valjda uvodno „objasnila“, jer se sjećam da sam bila prilično mirna i staložena).
    Vezano za ovaj „kozmetički tretman“ želim spomenuti još samo to da mi nije jasno kako su oni zamislili da ženama daju klistir kojeg onda treba „izrealizirati“ u wc-u preko puta hodnika, a kojeg koristi cijela četa babinjača i trudnica....živi užas....jedva sam stigla zatvoriti vrata za sobom (i to srećom da netko nije bio već zauzeo)....i dalje neću više niti jedan detalj o tome...

    Moj porod – njihov porod (?)
    I tako nafrizirana, nakon ove izrezane mračne scene iz wc-a odlazim ja direkt u rađaonu, (sad zvuči kao da bi dodala „iz koje kao da nema povratka“ - hahahaha), ...boks 5.
    Tu je ekipa i atmosfera totalno opuštena, vani je vedro, sunčano jutro i sve se u tom trenutku čini divno i krasno. Primalja mi nudi jastuk, mijenja mi muziku s radija, ugodno mi je ležati i imam malo intime iza zelenog zastora - tu bi trebao biti moj mali prostor za rađanje (nije mi baš jasno kako će se to odvijati), a svi ostali od osoblja (čujem da ih ima više) kao da „tulumare“ okolo i zabavljaju se. ...Pozitiva...
    Ne pamtim baš točan redoslijed, ali mislim da sam bila prvo prikopčana na ctg (ako ne i stalno), nakon čega me pregledala dr K. i prepipavala mi trbuh. Ne razumijem šta se je točno događalo jer je naime to prepipavanje trajalo jako dugo...kao da nešto traži. Nakon nekog vremena to je već postajalo zastrašujuće, a i primalja Marjana koja je stajala tu pored je tak jako digla obrve i izrogačila oči da sam ja već pomislila da kaj sad nije u redu. (?) Dr. ne pokazuje takve zabrinjavajuće (ako ikakve) emocije i ja konačno pitam: „u kojem je položaju beba“? (ctg- je bio uredan pa ne paničarim), a ona odgovara diplomatski nešto o tome kako svaka beba ima svoj položaj...i nastavi tražiti po mom trbuhu.....Odustala sam od daljnjih pitanja (zbunjena i zatečena), primalja me gleda u oči nedefinirano i onda prema gore, kao da joj je pametnije tražit paučinu po stropovima. (pretpostavljam da ne smije ništa komentirati).
    ...Ipak, rekla sam toj dr. da sam u „njenim i Božjim rukama“ kad mi je oko 10h prokinula vodenjak (ne znajuć tada ni sama koliku istinu izgovaram)....Nakon šta je otišla bez nekog pretjeranog obaziranja na to kaj sam joj upravo rekla, u boks mi dolaze natrag primalje i moja svekrva, koja je inače dosta brinula o meni za vrijeme cijelog mog boravka u toj „instituciji“ i zahvaljujući kojoj sam u pauzama čula razumnim i toplom glasom nešto konkretno od osoblja, neka dodatna, naknadna pojašnjenja...i još puno, puno dobrote s njene strane...
    Bila sam tad već prikopčana na sve moguće raznorazne žice i kablove (tak to meni djeluje danas), primila (primala) sam drip i dolantin , trudovi su vrlo brzo krenuli i to nekim umjereno brzim tempom se redali.
    Kad sam donedavno nekome prepričavala ovaj svoj porod, već trudna s drugom bebom, ovaj dio sam uvijek skratila na „ležanje na lijevom boku, konstantno narednih 12 sati, konstantno uz drip i dolantin, isprekidano samo zbog pregleda.“ Tek poneki detalj bi mi se povratio: mm koji mi se nakon par sati pridružio u boksu i koji je cijelo vrijeme tiho sjedio meni s lijeva...i povremeno svekrva s desna....; primalja Blaženka koja me pomazila po bedrima kad su mi krenuli trudovi... kratki razgovori primalja i moje svekrve (utješni za nju) o tome kak će mi taj dolantin „pomoći“...Međutim, na moje maksimalno i najveće ikad zgražanje tek nedavno (nakon dakle 5 godina) ja sam povezala priče od mm-a i svekrve i navodno ja uopće nisam tak stalno ležala. Naime, sjećam se da mi se nakon primanja dolantina tak jako zavrtilo u glavi da smo se odmah šalili o drogerašima i slično, ali od toga se npr. uopće ne sjećam da je mm bio obučen u zeleno i da je imao onu masku preko lica (njega se zapravo jako malo i sjećam da je uopće bio i prisutan osim kaj sam mu jednom zabranila da me dodiruje), ne sjećam se da sam sa svojom svekrvom (navodno) dosta dugo šetala po hodniku gdje su babinjače, a kratko vrijeme sam navodno šetala i uz pomoć mm-a po nekom hodniku između rađaonica i onog dijela gdje su babinjače...ničeg se toga ne sjećam, ...užas. Znam samo (a to mi je isto jako čudno) da uopće nisam svih 12h ništa niti jela niti pila, niti išla na wc niti mi je to palo na pamet...Ležala sam pokrivena plahtom, samo blago svjesna da imam trudove (jer ništa nije boljelo, ali ti valovi i stezanja nekako su ipak bili prisutni, kao u daljini) i u nekom momentu kao da sam počela vegetirati. S druge strane, ipak se sjećam da mi se dr. K. „odjavila“ iz svoje smjene, i sjećam se tih pregleda poslije (jedan od njih mi je bio izrazito neugodan unatoč nadrogiranosti, jer mi je svekrva uletila taman između nogu, a njen pogled s te „pozicije“uopće nismo unaprijed dogovorile). ...Uh...

    Ilija, vrati se
    Interesantno, mozak mi se uvijek uključio u stopostotnu stvarnost kad bih pogledala ispred sebe, jer tu je taman visio onaj veliki sat, a otpratila sam i nekoliko poroda „u susjedstvu“ to rano popodne. Te žene su se samo odnekud iz tišine (jedna po jedna naravno), pojavile, i to uz neki vrlo seksualni (ali nježan) zvuk i uzdah...prije njihovog „glasanja“ nisam bila svjesna njihovog „društva“... Već kod nekog recimo 3. takvog poroda ja sam se pogledom na sat usudila „prognozirat“ i zaključit da će se beba rodit za cca 20 min. Čudno mi je kako su mi slično zvučale te žene, ali bilo je utješno pretpostaviti da taj završetak kao da „izroni“ i prođe za to neko relativno kratko vrijeme...samo kaj ja nisam mogla zamislit kad, o kad ću se ja nać' pred tih završnih 20 min, bila sam već totalno rascjepljenog tijela i uma. (?)...
    Usred tog mog čekanja i vegetiranja pamtim uključivanje u „program“ moje „cimerice“ s lijeve strane: ima dosta ekipe oko nje, oni je bodre („tiskaj, diši, vidi se glavica, tu je...sad će i slično) neki se i veselo smiju dolasku bebe i zvuče jako optimistično.,...ma kao da gledaju utakmicu u dnevnoj sobi. No žena nije „u tom njihovom filmu“ nego dosta glasno uzdiše, jedva ispuhuje, riče i viče „ ne mogu...ne mogu više....Ilija pomozi, I-LI-JAAAAAAAAAA! NE MO-GU....!“ ...i tako sto puta ponavlja....u jednom trenutku ja shvatim da je netko uletio pred mene i taj netko je zeleno-siv u licu i jedva stoji na nogama, praktički tetura ko pijanac kojem je pozlilo. Kad čujem ja odmah nakon toga slavlje kod cimerice: „Ilija vrati se! Ilija!...Dođi da je vidiš...ajme kako je lijepa, !“ viče ona presretna. Baš mi je bilo drago zbog nje i njene sreće, ali izgleda da sam se ja brzo vratila u svoj mentalni kavez i vegetiranje jer se opet ništa iza toga ne sjećam...

    Završetak
    Popodne i cijelu večer ležim ja tako, mm i svekrva kraj mene, čini se da se ništa znjačajno ne mijenja (nalaz tek do 4 cm otvorenosti, ctg ok ja i dalje primam drip), već se i doktori čude „kad će to krenut?“, sestre s odjela svaki čas pitaju za mene jel sam rodila?...meni jako pozli u dva navrata, primalje se tome vesele (to je navodno dobar znak), tu prvi put pamtim kako sam sišla s kreveta, da malo stojim i da „to pomogne“, ali – lažna uzbuna. Vidim doktoru već na očima da mu nije drago, komentira da „je tvrdo i ništa se ne otvaram“. Sestra gleda ctg zapis i pita me dal imam trudove.
    Imam...al više ne znam kaj da joj velim....
    Vani je već dugo mrak i u rađaoni blješte sva svjetla.
    Sklopila sam oči i razmišljam „da ovo sve nije trebalo biti ovako....ovo nije u redu...ne sviđa mi se ovo...“, želim odvrtit film unatrag i pitam se ima li ovome kraja i na šta će to tek tada ličit?...potpuno sam bespomoćna i pitam se jel mogu uopće utjecat na nešto...
    ...Mlađi doktori koji su me do tad pregledavali spominju „nenapredovanje“ i još nešto, ali ja ih ne slušam....najednom shvaćam prisutnost trudova ali ne sasvim fizički (kao bol), već više svjesno percipiram neko kao „divljanje“ u maternici...Prodisavam to neko čudno događanje u meni i onda ipak pitam svekrvu koliko je sati? „21:05“ –odgovara ona....ja dalje dišem, malo se izvijam po krevetu i pratim te valove (za što mislim da su trudovi) i brojim stezanje i otpuštanje... to tako ide u krug i traje i traje i onda kad mi je već postalo zamorno pitam opet svekrvu koliko je sati...ona ima dignute obrve i okreće se prema satu i sa žaljenjem me obavještava da je 21:05 (!?!!)....još uvijek?!? Mislim si....pa kaj je sad ovo...(?) to me je totalno zbunilo jer nisam bila sposobna proanalizirat u kakvom se to koordinatnom sustavu nalazim kad vrijeme ide svojim tokom (odnosno stoji), a ja osjećam da sam negdje drugdje....
    Moji su shvatili tu nepodudarnost i postavilo se pitanje carskog reza....trebalo je sačekat doktora iz „starije službe“ da me pregleda i da iznese mišljenje....Neću nikad zaboravit kako je zaustavio pogled prema stropu, nakon pregleda...
    Već oko 22h mene su sestre „pripremale„ za carski (dali su mi i antibiotik – preventivno), sto ljudi najednom u boxu (svi žure), mm odlazi (pritom mi sruši onu neku kutiju sa žicama na glavu) – totalni kaos...Kad sam spazila anesteziologicu, ležim već u sali, osjećam led ledeni i razmišljam o tome gdje su sad trudovi nestali? Smrzla sam se, zima mi je i velim joj nek obavijesti doktora da uopće nemam trudove...(ne znam kaj sam htjela sa tom informacijom)...
    Ona mi mirno nešto govori i dečko s druge strane se nešto šali...
    Mrak na oči.

    Epilog

    Beba je rođena u 22:58h, baka je gledala kroz staklo, tati su pokazali da poslika nešto kasnije i za mnoge bi tu priča o porodu bila gotova. No, ja želim spomenuti još nekoliko detalja, koji mi „izranjaju“ svaki put kad razmišljam o ovom spektaklu.
    Probudila sam se nakon nekoliko sati, još nije završila noćna smjena... Mislim da je prvo što sam ugledala pri svijesti bila neka žena (partizanka) koja me počela ispitivati milijon pitanja – tko je otac, kako se zove, kada je on rođen, gdje smo i kada vjenčani ??? (bla,bla,blaaa)..., a nakon toga, još pospana i omamljena prvu sestru koja je naišla odmah sam pitala –„gdje je moje dijete?“...međutim, nije mi ništa odgovorila. Otišla je iz sobe kao s nekom nelagodom...Pojavila se nešto kasnije i druga – ta mi je odgovorila da mora pitati doktora...Joj tu sam se već poprilično zabrinula, međutim, pred jutro, došle su moja svekrva i primalja Blaženka sa malenim u naručju. Bio je sitan, izgledao je kao mala vjeverica – s malim crnim okicama i odmah mi je bio najdraži na svijetu. Na moje riječi kao da me odmah prepoznao i gledao/tražio okolo u čudu – odakle dolazi taj glas? Bila sam presretna i samo sam si ga stiskala uz lice. Primalja i svekrva su me malo snuždeno gledale jer su vidjele/znale i ono što ja sretna nisam primijetila i što ću analizirati tek deeeeeeebelo kasnije, kad dođemo kući i kad euforija od „poroda“ popusti. A sreća me dugo, dugo, (mjesecima) držala...... i kad sam prvi put izašla iz sobe za babinjače na hodnik bila sam sretna ko u nekom božanskom hramu. Trudnice i rodilje koje su se tu muvale, kao da su se probijale kroz neku maglu „sa Olimpa“ i imala sam vrlo jasno osjećaj prisutnosti nečeg svetog. Kad se ta „maglica“ konačno razišla shvatila sam da su „čudna“ lica i pogledi koja sam čitala sve to vrijeme zapravo skrivala sućut prema malenom koji se očito poprilično mučio i borio da dođe na svijet. Sa fotografija vidim da je velik dio glavice bio zahvaćen jednim velikim hematomom, a lijevo od oka je bila jedna manja modrica. Ispod nosa i gornje usne – sve natečeno i crveno, lijeva nosnica porezana u porodu, s krasticom. Moj muž je često znao reći da u tom rezu ima neka čudna simbolika, kao da je na tom porodu „morala“ poteći krv. Ožiljak mu se još i danas vidi, a moj ožiljak iz srca zaliječile su dvije drage osobe koje su mi pomogle da moj drugi porod bude u cijelosti ozdravljenje i trajno životno nadahnuće. ()

  2. #2
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    Cappuccino u Varaždinu .................................................. ......Priča 2 = Porod 2 (VBAC)


    Nakon prvog poroda, unatoč sreći zbog djeteta, dugo sam razmišljala je li moglo bit drugačije, jesam li ja u nečemu kriva da se porod odvijao kako se odvijao tj. da je došlo do zastoja u porodu? Hvatala bi me tuga kad bi se sjetila da sam bebine nožice vidjela tek 6. dan po porodu, kad smo ga presvlačili za odlazak kući i da se doktorica koja mi je inducirala porod tek tu pojavila za „pozdrav“: „pa vidite da ste na kraju ipak rodila“ (!?!!) (izbjegavala je svih dana ući u moju sobu za vrijeme vizite)...
    Kad je došlo dotle da nisam mogla niti izgovoriti da sam „ja“ rodila (rekla bi uvijek da je dijete rođeno...izvađeno), shvatila sam da imam ozbiljan problem u glavi i da me sve to opterćuje kao neki „uteg“ kojeg svuda nosim sa sobom.
    I onda sam našla Rodinu stranicu/forum. Melem za dušu. Počela sam tu čitati priče sa poroda, saznala sam najprvo za M. Odenta i I. M. Gaskin pa sam naručila njihove knjige...kopala dalje po netu i youtube-u. U nekom trenutku shvatila sam da sa najvećim zanimanjem (i spokojem) gledam porode koji se odvijaju kod kuće, u mraku, u miru i tišini. Godila mi je ta intima. Sve više shvaćam da ukoliko želim uspješni VBAC ne dolazi u obzir ponovni „tulum sa Ilijom“. Al gdje ću ja roditi? Hm, negdje gdje imaju vrata u rađaonici...Razmišljala sam: Babiška hiša u Postojni? Rijeka? Varaždin?

    Doula
    Negdje na pola trudnoće mm je definitivno odlučio da ne želi ponovo bit na porodu, kaže da on shvaća kako bi se roditelji tome trebali zajedno veseliti, ali njemu je sve skupa u tom trenutku mučno, nezamislivo i neizvedivo pa smo se tako i dogovorili. (Osjećam tada zbog toga čak i neko olakšanje). Moja svekrva je sva u panici i ona bi najradije da „odmah organiziramo carski rez“. Oko mene sve neki komentari tipa: „ne bih ti bila u koži“ i slično (a meni je u mojoj koži bilo sasvim ugodno) i već me jako smetaju ovakvi „nevjernici“ i adrenalinski ljudi i smišljam kaj da napravim da ne budem sama u svemu ovome. A znala sam da mora moći biti drugačije: i cijeli put do poroda i sam porod. I veli meni jedna kolegica: „želiš prirodni porod? Bez dripa, ovog-onog?...pa kak ćeš se ti izboriti za to? Ne ide ti to tak u našim rodilištima (ah, primjetila sam). Daj se poglej kak si sva fina, kak tiho govoriš...nema šanse, znaš, trebala bi bit malo glasnija, „čvršća i odlučnija“, trebala bi vidjet „one Rode“, e takva bi trebala bit ...“. (!?!).
    I eto, na Rodinoj radionici za trudnice upoznala sam Pinocchio, koja je postala mojom doulom još onda kad mi je odgovorila na hrpe mejlova, desetke pitanja i „potvrdila“ već svojom prisutnošću da strahove i neizvjesnosti mogu polako pakirati u helijske balone i „otpuštati ih od sebe“. Između ostalog mučilo me to što sam u trudnoću ušla sa dvadesetak kila viška nakupljenih nakon prvog poroda (ajme meni) pa sam išla na vježbe za trudnice, a Pinocchio me (skupa sa Grantly Dick -Readom) uvjeravala da mi za porod ne treba toliko fizička snaga, koliko psihička pripremljenost...(iako tada još uvijek nisam u to vjerovala, to će se na kraju pokazat istinitim). Ali kak da se pripremim za nekaj kaj ne znam „kako se osjeća“, koliko boli, koliko će trajati? Moja doula je uvijek uspjela nekim migom u pravi trenutak rastjerat „crnilo“ ili baš suprotno, dočekat ga sa nekim pravim komentarom, nekom pričom. Uh, tek sad shvaćam i zbrajam koliko je ona vremena potrošila na moje „introspekcije“ i kalkulacije, a posudila mi je između ostalog i knjigu Marsdena Wagnera (Pripremite se za svoj porođaj) koja je za svaku preporuku. I tako sam ipak, malo po malo, sa svakim danom postajala sama za sebe „the queen of a day“.

    Priprema za porod...
    Ako već postoji sumnja u bol, jačinu boli, karakter porodne boli, i kako se za tu „nepoznanicu“ pripremiti, onda je jedan od načina vjerojatno i taj da te nekaj zaboli već i prije samog poroda. Tako je barem bilo u mom slučaju: čim sam otišla na porodiljni viroza koja me napadala već desetak dana razbuktala se do maksimuma i meni se upalilo uho. Dakle, TO je boljelo. I tako danima. Isprva nisam htjela uzet ni lupocet pa mi je mm kuhao čaj, pripremao inhalaciju i grijao crijep. A ja sam se pokušavala nositi/sjedinjavati sa boli. Po tome kako sam izgledala i zvučala mm je sve skupa proglasio generalnom probom za porod, a mami koja me vidjela kak doslovce zapomažem i vičem sam rekla nek se navikne na ovakve prizore (mamu sam zamolila da bude vozač do rodilišta, kad porod krene). Na kraju je ipak sve završilo sa antibioticima i humorom u Vinogradskoj (ORL ambulanta) o tome da „sam fulala kat“ (ORL je na prvom, a rodilište na trećem katu)...
    Mama je bila dobar izbor, jer je imala svoj mehanizam za smirenost i to mi je jako godilo. Na njenu i moju smirenost glede poroda prilično je utjecao i „bakin odlazak na onaj svijet“ koji se dogodio kad sam već bila u trećem tromjesječju. Naime, baka je „odlazila“ polako, u nekoliko dana, okružena sa svim najbližima (jedino ja za to nisam znala). Bila je svjesna trenutka, i jako se divim tome kako mirno je prihvatila bol, uzdahe i neizvjesnost, znala je da odlazi zauvijek. Razmišljala sam dugo o tome i „odlučila“ da moram pronaći način kako u mom slučaju prigrliti bol, neizvijesnost i sve ono što bi se moglo osjećati kad život na svijet tek dolazi, kad je (čini se) tako slično ovom prethodnom. Bakino unutarnje pomirenje svima nam je ublažilo tugu, a meni na čudan način učvrstilo vjeru i pojačalo veselje, jer moja „misija i putovanje“ imaju sasvim drugačiji cilj i „rezultat“ nego njen. Tu sam se tek istinski počela veseliti ičekivanju tog krajnjeg momenta, ali i nadati (još uvijek) da će trudnoća biti uredna do kraja (bez tlakova i sl.) i da ću trudove dočekati prije pucanja vodenjaka, na primjer, iako sam znala da moram biti otvorena za sve moguće opcije i scenarije.

    OB Varaždin
    U nekom trenutku, zahvaljujući informacijama i pričama sa Rodinog foruma instinkt mi je govorio da bi varaždinsko rodilište bilo „pravo“ mjesto, ono koje tražim, iako tamo nisam nikoga poznavala, niti sam ikad uopće i bila u Varaždinu. Jedina osoba za koju sam čula bila je primalja Erika pa sam joj se poželjela javiti i najaviti svoj eventualni dolazak. Imala sam puno pitanja (i strepnji, još uvijek) s obzirom na to da sam se nadala VBAC-u. Jedna od prvih njenih rečenica kojih se sjećam sa našeg susreta bila je: „nadam se da želite prirodni porod“. (!!jeeeeeeeeee!!) Svoju reakciju jedva mogu pokušati opisati riječima. Od silne sreće i olakšanja u tom trenutku nisam zaplakala „na van“ (da se vidi), već sam se rastapala iznutra. Konačno osjećaj kao da sam ispustila vreće tereta sa leđa i sjela nakon dugog pješačenja, jer postoji bar netko unutar institucija tko me razumije i želi podržati u mojoj namjeri da rodim prirodno.
    U toj okcitocinskoj atmosferi oko 39 t.t. dočekala sam i prvi pregled u Vž trudničkoj ambulanti i dodatno se još opustila kad mi je dr. Tot rekla (ili točnije otpjevala) da je ušće cerviksa „meeee-kaaa-noooooooo“. ...Ah, divota...

    Pozdravi s Tibeta
    Zadnji tjedan prije poroda intenzivirao se osjećaj blaženosti: stalno sam bila usporena i pospana, osjećala sam se kao da plutam i uranjam u duboko, toplo more ili da usporeno padam na leđa slobodnim padom s visine u neki svoj „unutarnji ponor-pećinu“, koji kao da je imao svoje postojanje i u „fizičkom-vanjskom“ svijetu. Sjećam se i danas baš jasno tog osjećaja topline svuda (iako je bio siječanj) i osjećaja „produljenog trajanja vremena“. Vrijeme se čudno rastezalo pa je to dodatno pojačalo osjećaj blage nadrogiranosti, kao da glavu konstantno držim pod frizerskom „haubom“.
    Cijelo vrijeme sam bila u kontaktu sa doulom koja me dodatno motivirala i podsjećala me da se opuštam, spavam i da si udovoljavam. Ja sam bila „poslušna“ i često sam joj slala sms poruke tipa: „javljam se sa oblaka“....“sa Tibeta....“ i sl. ..a ona meni natrag: „.ne silazi“....“ostani gore“....hehehehe. Uz to mentalno bauljanje bilo je i nekih fizički konkretnih mini-događanja: osjećala sa blagu "menstruacijsku napetost", blago zatezanje malo u leđima, malo u donjem dijelu trbuha, malo pritisak na guzu... baš sam bila zadovoljna da priroda radi...... ))

    kineska Nova godina
    Osvanula je subota, 21. siječnja, ultrazvukom određen moj termin poroda, tj. punih 40 tjedana. Rano ujutro probudile su me gore spomenute „fizičke senzacije“. Baš su se intezivirala ta zatezanja (bila su „prisutnija“) i pomalo su mi odvraćala pažnju. Ja sam to proglasila početkom trudova (iako mi se nikako ne sviđa taj naziv).
    Cijeli dan uporno su dolazili ovi trudovi...prijepodne s pauzom od dva -tri sata, a predvečer su se malo prorijedili- svakih pola sata, al dolazili su uporno. ....bilo je i onih "uvjerljivih". Možda je to zato jer sam se to popodne vraćala sa malenim od mojih, natrag u Zagreb.......Kad trudovi nisu zatezali onda je beba "također imala posla" ...baš je bila smiješna - u jednom trenutku osjećala sam da je "kopala i rukama i nogama", ko zna šta joj je to značilo....Činilo mi se da možda gura maternicu od sebe da odmori, a i ja sam u nekom trenutku otišla malo prileć....Zamazano suđe mi je ostalo vani, pa mi to nije dalo mira...opet sam ustala, ali sam kroz kuhinju samo produljila na balkon: upravo se čulo pucanje kineskog vatrometa s Bundeka pa sam to malo gledala, pa se ova mala razmahala i onda još trud pokoji...uh, svi nešto navalili na mene i „rasturaju” heheheh.
    Tu sam malo zastala i razmislila o tome kako će izgledati kad krene „ono pravo“? dal će to stvarno biti po knjizi i "po švicarskom satu"? u smislu pravilnosti neke...jer kad smo se popodne vozili u autu trudovi su se javljali relativno često al nepravilno: na 6-8-9-5 min (i tako u krug) ali meni nijednom nije palo na pamet da bi bilo vrijeme da se ide u rodilište...jednostavno sam osjećala da nije još vrijeme...Kasnije mi je svekrva rekla da nitko nije posumnjao da imam trudove u autu...iako sam se „roštiljala“ na prednjem sjedalu i iako sam još kod svojih, usred obiteljskog ručka „zauzela“ maminu loptu za pilates i nisam se s nje skidala. (Lopta je također doputovala u Zagreb heheh). Tako i tu večer na balkonu razmišljam: „ja bi još malo „kulirala” i ne bi baš ovo mjerila ,...kako ide nek ide...“. Mami sam isto javila da odmara tu noć.....tj do daljnjeg....činilo se da ovako mogu danima. Baš usred tog razmišljanja maznuo me jedan trud...uuuuuuuuuuuuuuuuuu. Instinktivno sam skupila noge, čučnula i čučim ja tako neko vrijeme na balkonu u jakni i papučama....

    Nedjelja (22.01.) mi je prošla ko u magli (iako je bio sunčan dan), sjećam se samo da smo išli na glasanje o ulasku Hrvatske u EU. Kod kuće sam čitala, dizala se pod oblake uz muziku, motala se sa nekim stvarima i bauljala sa osjećajem one frizerske haube na glavi, a drugo ništa ne mogu prizvati u sjećanje. Hormoni su me totalno „preuzimali“, ne znam šta su cijeli dan radili mm ili maleni...Tek pokoji trud. Navečer su svekar i svekrva došli po malog jer je postojao plan da ja (sutradan) ponovo idem u Vž na kontrolu...Kad sam vidjela da mi se pojavljuju trudovi i zbog potrebe da si osiguram taj zadnji luksuz mira i samoće prešutila sam im da zapravo ostajem doma... i da mi se takvoj nikuda ne ide.

    Ponedjeljak

    ...i tako sam ja doživjela i taj trenutak ))
    Baš sam bila sretna i presretna...i zahvalna....nisam uopće razmišljala o sluznom čepu i eto - ugodno me iznenadio rano ujutro.U naletu hormona i euforije odmah sam se javila douli. Sjećam se da sam se stalno veselila što je sve u redu i što se sve odvija „samo od sebe“ bez ikakvih prčkanja i petljanja sa strane...Veselila sam se tom jasnom (pred)osjećaju približavanja susreta sa bebom sa svakim novim trudićem, zatezanjem...Ostatak dana mi je opet „u zamagljenom sjećanju“. Znam da se javio tek pokoji trud i znam da sam neko vrijeme odmarala u krevetu....ma...valjala sam se u krevetu i prepuštala sam se tom nevidljivom oblaku...i poniranju.
    Navečer sam malo gledala neki film kad nakon duljeg odmora, oko 20:30 pojavi se jedan trud...nakon pola sata drugi....treći ..primjetila sam da trudovi opet dolaze uporno ali rjeđe, na 20-30 min... i činilo se da neće stati....i nisu.

    Utorak, 24.01 / ...dan D
    Ujutro sam shvatila da sam cijelu noć samo prodrijemala i da stalno imam trudove. To sam rekla i mužu pa ih je on odlučio malo izmjeriti. Srećom bio je slobodan taj dan pa je većinu vremena nešto radio za laptopom u dnevnoj sobi dok sam mu se ja javljala sa kreveta iz potkrovlja. Mislim da su trudovi neko vrijeme uglavnom išli na 6-8-5 minuta, ali su bili raznih trajanja... neki trud koji je došao nakon duljeg razmaka (npr. 11 ili 13 min) dulje je i trajao (do 60 sec.), a ako bi došao brže, nakon 5-6 minuta, a kasnije tijekom dana i na 3 min – taj je trajao jako kratko, neki čak samo bezveznih 15 sekundi....Tu sam se ja sjetila epizode od subote te „zaključila“ opet da tako mogu danima pa je i mm bio prilično miran. Interesantan mi je bio kod tog mjerenja moj subjektivni osjećaj protoka vremena – kad sam s novim trudom pitala jel sad prošlo 10 min, mm bi mi rekao: „ne prošlo je 5 minuta“...sve mi se činilo kao vječnost....
    Da ne ležim cijelo jutro, krenula sam nekaj radit po kući, zapravo, povremeno sam imala napadaje da sređujem neke stvari, knjige, mirisne svjećice i druge điđe (ako se ovo odulji danima) i s vremena na vrijeme sam sjedila na lopti ili se stoječki naslanjala na kuhinjske elemente, prema naprijed, kad bi došao neki trud. Međutim, trudovi su mi bili jači kad sam legla/sjela pa sam onda opet ustala hodati... i tad kad sam malo šetala u krug po stanu dugo nije došao neki trud. Rekla sam da ću probati odspavati. Legnem ja, ...eto ti opet trudova...
    To se tako mijenjalo do rano popodne, trudovi se uhodavaju, ali i prorijede čim ja nekaj promijenim...Jela sam u dva navrata prijepodne samo malo kruha sa sirnim namazom, a popodne je došla i mama, skuhala mi je neku juhu...Naravno da je ona već s vrata pitala “kaj se čeka?” – znala je da imam nekakve trudove pa je vjerojatno imala cijelu vojsku na mobitelu, željnu informacije dal smo možda već krenuli za rodilište. Međutim ja sam ponovila još mali milijon puta da nije vrijeme i da mogu ovako još danima iako sam uz svaki trud nešto mumljala i ispuhivala...Tako su mama i mm ostali u dnevnoj sobi, a ja sam se zatvorila u dječju sobu pored. Odgovaralo mi je da su rolete spuštene iako se već mračilo, i svirao mi je cd sa šumom (pink noise), da mi napravi zvučnu izolaciju. Mislila sam ranije da ću se vješat sa dječjeg kreveta (na kat) kad dođe vrijeme, ali ja sam ko hrčak navukla neku deku na dječje podne puzzle, jastuk za dojenje, loptu (i još niz rekvizita, ko’ da se spremam ostat’ u tom “bunkeru” par dana)...unatoč tome da sam se stalno trebala koncentrirat na trudove nisu me napuštali ni “napadaji” da stalno nekaj popravljam po sobi, spremam i slažem (kinderbet je bio zatrpan sa stvarima)...Danas mi je drago da mi se u nekom trenutku pridružio i mm, pa smo zagrljeni proveli neko vrijeme zajedno u mom “porođajnom mumljanju i njihanju”.
    Tada mi se nije činilo da je to sve skupa dio porađanja, a s obzirom na trudove koji su se malo uhodavali malo rijedili činilo se kao da se prava stvar tek sprema. Štoviše, javila sam svojoj douli da mi se čini da sam u “nekoj pripremnoj situaciji” i dogovorile smo se da idem odmarat, odspavat... Misao “ovako mogu danima” kao da se pretvorila u neku mantru. “Plan poroda” sam joj mejlala tek za svaki slučaj, a ne znam zašto, najviše me opsjedalo to da na porodu imam nekog da zatvara vrata i spušta roletu (na kraju nije bilo vremena da pomislim na taj detalj, hihihi).
    Dakle, tu sam odlučila obući pidžamu i leći spavati, a dodatno muvanje po stanu je nekako usporilo i izblijedilo jačinu trudova. Tek što sam legla, opustila se i izdahnula, iz polusna me iznenada trgne trud. Uuuuuuuuuuuuuuuuuh, znatno je jači nego ovi prije. Do tada sam većinu trudova morala zvučno otpratiti dubokim ispuhivanjem i ponekim silaznim tonom. Tako mi je godilo, a i činilo se da ne mogu baš protiv toga. S tim sam sada opet nastavila, a da nisam niti primijetila...tj. nisam se obazirala. Al s jedne strane nisam mogla, a da se ne počnem obazirati na trudove koji su sad počeli navaljivati dvostruko brže i jače. S druge strane ja još uvijek ne prihvaćam da se situacija zahuktava nego si mantram: „evo tek sad sam si legla odmorit...sad ću si odspavat...toplo mi je u krevetu“, kao da me se drugo ne tiče...a i mumljanje se pojačalo, ali to opet, kao da nema veze sa mnom, ja to uopće ne kontroliram...
    Vrtim se u krug s trudovima i padam i letim i ronim i isparavam i dalje u svoj ponor – tako nešto sam si ja vizualizirala... i shvatim (nakon možda pola sata, možda dulje)– porod se bliži...ne znam kad će, ali to je to. Moram se javit douli...moram se javit svojima u drugu sobu. Silazim s kreveta. Gle njih, već stoje i čekaju pred vratima ko dva bokčeka, skrušeno gledaju u pod, ne znaju ko bi prije nekaj komentirao, ali vidim laknulo im je da sam se i ja „raspametila“ i da konačno „priznajem“ da se mora razmislit o pokretanju u Varaždin... Veli mm da su njega na noge digla moja češća „javljanja“ iz sobe (na oko 3 minute), no mene je na noge digla „jačina“ pritiska i zatezanja...
    Ajme, situacija je takva da me više ne zanima švicarska preciznost dolaska/ trajanja trudova, sad mi je na pameti projekt stizanja u Varaždin. Tuširam se...ljuljam se i visim s one drške,...trudovi i dalje valjaju....hodam, sjednem, legnem, vješam se – trudovi česti i uporni...
    Mislim si, ako neću sad krenut', onda kad ću?

    Bakine šarene čarape
    Vani je mrkli mrak, rominja neka kišica, kofer je u autu već 2 tjedna, mama mi nudi neke jastuke i da sjenem na prednje sjedalo. Ja ju samo prostrijelim pogledom i padam na sve četiri na stražnje sjedalo. Roštiljanje i mumljanje. (kasnije mi ja mama priznala da se u tom trenutku jedva suzdržala da mi ne veli kak smo „lijepo mogle krenut' još za dana, dok se bolje vidi vozit' i dok nije padala kiša“ – ah te mame).
    Mamu sam zamolila da mi pusti moj cd sa šumom, ali auto je šumio još više. Onda sam ju zamolila da moli svoje molitve, to mi je odgovaralo, jer sam znala da ju to smiruje, a i da joj zadam „nekog posla“, pa da ja mogu u miru nastavit sa svojim „poslom“. Mama vozi po lijevom traku autoputa, ja se izuvam i na čarape navlačim šareno-plave vunene čarape koje mi je baka naštrikala...Nekako šaljem sms douli i mm, oni će krenuti nešto kasnije za nama. Ova stezanja i stiskanja niti malo ne posustaju, kaj god da radim. Ajme, točno se sjećam jednog truda, klečim, ljuljam se naprijed-natrag, kad najednom, tj. na samom kraju truda iz mene izađe neki (poluprijeteći) životinjski zvuk, neko mrčanje... (!!??!!) ili duboko režanje...to je bilo jako kratko, al čudila sam se sama sebi otkud sad to? Ja nisam planirala takvo glasanje, no nisam imala kontrolu nad tim...čim sam to shvatila prepustila sam se dalje valovima, tijelo mi je samo „radilo“... nisam znala koja bi ovo faza bila al sam predosjećala da se hitno moram transportirat u rodilište (ili još bolje – rađaonicu). To je sve kaj sad mogu napravit.
    Stižemo pred rodilište. Pokušavam nataknuti mokasine, al neuspješno, padaju mi po autu. Pokušavam ponovo. Vičem: „pale su mi van!“ Uzimam ih lijevom rukom, za mnom leprša sivi ogrtač-vesta koju imam na leđima, desnom rukom se držim za trbuh i bosa u onim čarapama trčim van. Razvaljujem ulazna vrata i ko Batman (samo malo deblji ) upadam u rodilište. Sve kao da se odvija u nekoliko sekundi. Tu s desne je nekakva „recepcija“ i žena sjedi iza pulta, (valjda se tu javljaju sve „normalne“ trudnice), ali ja sam to shvatila tek retrogradno kad sam projurila pored nje i produljila dalje prema nekom stepeništu – pretpostavljala sam da su rađaonice na katu. U tom predsoblju je tiho i mirno, samo sam ja ko propuh uletila, žurim dok ne dođe sljedeći trud i vičem „brzo! brzo!“ Krajičkom oka sam zahvatila zaprepaštenje na licu one sestre s prijama, jer sam se samo malo osvrnula vidjet gdje mi je mama? Isuse, ona vani još traži cipele oko auta!! „Gospođo! Gospođo, kak se zovete?!“ viče ova,... „evo ide mama za mnom!“ – ona je imala fascikl sa svim dokumentima. (mama mi kasnije veli da je ona dobrih 20 minuta imala intervju o mojim podacima i jadna non-stop objašnjavala na pitanja: „Gdje ste do sad?“, „kaj ste čekali tak dugo? I sl.“...

    Komešanje i dovikivanje. Ajde ljudi samo da se dočepam rađaonice! Ja već hoću gore po stepenicama, preuzima me primalja pod ruku („uuuuuuuuu, baš vas pere“)... samo pitam: „kuda?“. Ispuštam njenu ruku i sprintam po stepenicama ko da me čeka neka nagrada i ko da znam kuda trebam ić (i ko da uopće nisam niti trudna, hehe). Ne zna se ko lovi koga. Možda sam još malo putem zarežila i zamrčala. I primalja u strci brzo gleda gdje da me smjesti, nema nikog, tj dosta je tiho, projurile smo kraj jedne sobe gdje je gomila „ljudi u bijelom“, svugdje jaka svjetla. Upadamo u neku veliku prostoriju, ja ko da sam ptica i slijedim magnetno polje zemlje do kreveta (ili me možda primalja dovukla? – ne znam, cijelo sam vrijeme gledala u pod). Ja samo pitam „gdje ću?“. Valjda tu. Pojma nemam kako sam se skinula. Sve sam skinula brzinom munje, (ko da to radim svaki dan), osim roze potkošulje i onog crnog pojasa za trudnice (i čarapa, hehe). Sljedeća scena – već sam na tom krevetu, ležim na lijevom boku...kak sam se teleportirala? Nemam pojma. Ovi valovi me pritišću, stežu, guraju, valjaju. Veliki intenzitet sile.

    Lokomotiva

    Ja ne radim ništa, ne razmišljam niti percipiram ništa, samo sam prepuštena silini trudova i prolasku energije kroz mene. S tim prolaskom kao nuspojava iz mene izlazi neki zvuk. Duboko mrčanje. Sjećam se da se primalja također brzinom munje nešto muvala amo-tamo po toj sobi (bilo ju je posvuda). Dok ona brzinski nešto radi ja kratko molim: „gasite svjetla“... „dajte navucite zastor“ ...(shvaćam da tu nema onih mojih željenih vrata, al nemam vremena žalit za tim), primalja dovlači neke paravane i to mi je tad sasvim dovoljno. Zadnji prolaznici prolaze i razgovaraju ispred sobe, atmosfera se opet stišava i smiruje i ja opet tonem u svoj neki polusan...onaj između trudova. Tad sam potpuno opuštena.
    U nekom trenutku stavljen mi je i ctg na trbuh, a pregledao me (navodno) i neki doktor - toga se sjećam samo mutno i nisam u tom trenutku znala nalaz niti sam išta komunicirala s njim. Tek sutradan sam u sobi kraj kreveta među onim papirima pročitala da je prošlo tek sat vremena ili nešto više, od mog uleta u rodilište do izgona, a tek na otpusnom pismu čitam da sam „zaprimljena“ sa 9 cm otvorenosti... Kuku-lele.
    ...Primalja me još prije počela brzim/kratkim repetitivnim zvukom „hu-hu-hu-hu-hu“ navigirati kroz trud....valjda je htjela da ga tako prodišem...ja to nisam shvaćala (ja ništa nisam shvaćala), ali sam se „zalijepila za nju“ i imitiram taj zvuk. Uopće ne udišem/izdišem (ako je to bila svrha), nego samo kratko izdišem, onoliko koliko imam zraka i oponašam lokomotivu (dok me ovaj vlak unutra vuče i napinje). Držim se nje i njenog zvučnog „navođenja“ i nadalje, ko pijan plota...
    Bila je to primalja Erika. Divno je da mi je sudbina dodijelila baš nju za primalju. Bila sam mirna što će mi doula Pinocchio biti podrška i „odvjetnik“ ako ustreba. Ali sada sam se potpuno opustila.

    Cappuccino
    Bilo mi je jako ugodno. Pogotovo između trudova. Činilo se da trudovi dolaze malo rjeđe pa sam imala pauzu za odmor. Drijemala sam i prepuštala se snu, gotovo sam sigurna da nisam hrkala (ajd bar nešto). Kad bi osjetila da silina energije ponovo nadolazi i bukti u meni, savijala sam se i držala (grabila i stiskala) rukama što god mi se našlo blizu – onaj stup/stalak za infuziju na primjer. Zaprepastilo me kad sam shvatila da sam primalju zgrabila za prst i da ću joj ga vjerojatno slomiti, no ona ga je mirno izvukla i ponudila mi cijelu šaku koju sam onda opet stisnula (hvala! ). Činilo se da cijelo vrijeme ima osmjeh na licu, iako je baš i nisam vidjela. To mi je godilo, a neću nikad zaboraviti kako me utješno, nježno, polako i majčinski toplo podragala po kosi još prije i duž leđa za vrijeme jednog truda.

    U nekom trenutku pridružila joj se i ona doktorica koje se sjećam iz trudničke ambulante, dr. Tot. Neko vrijeme njih dvije su tako mirno sjedile meni ispod nogu, pogotovo ova doktorica je bila neprimjetna i tiha, kao mama-srna koja leži kraj svojeg Bambija.
    Međutim, kad bi silina truda žarila i probijala kroz mene, ja sam se pretvarala u rikajuće-mrčajuću zvijer, kao da ću glasom pomaknut kameni zid ili tako nešto, ali odavno ja već ne mogu ništa protiv toga, niti sam svjesna koliko se glasam. Mama mi je kasnije rekla da sam „vikala“, međutim ta me njena „definicija“ izluđuje, jer ja vičem samo mom mužu ispod balkona kad mi treba dobacit ključeve od auta, koje često zaboravljam. Ovo nije bilo vikanje. Ne, ovo je bio neki nekontrolirani rad glasnica, duboki ton dugog trajanja, koji pomalo „grebe“(nešto poput one Yvette kad kaže „oooooooh Re - neeeeeee“). A možda i jesam zavijala...ko zna...Ipak moram priznati da sam grlo „osjećala“ još dva dana nakom poroda.

    Ima jedna pjesma A. B. Šimića u kojoj kaže: „stojimo već na krajnjem rubu sebe i gledamo u zadnje zapadanje zvijezda.“ E tako otprilike sam se ja osjećala do kraja samog poroda. To konstanto padanje, ali u nekom drugom svemiru...i razdvajanje svijesti na više lokacija...Tek ono kaj sam zakopala duboko u podsvijesti izlazi van, na površinu: izgovaram „Bože, smiluj se“, a primalja mi se široko osmjehne i odgovara „smilovao vam s već“ (!!!...alo, dec it!!!..hahhahaha!)...tek u ovom trenutku shvaćam da mi nigdje neće puknut nikakva kost (zar stvarno neće?...pa to je nevjerojatno!) i da je zatezanje trudova na vrhuncu, a ono i nije tak strašno... Zapravo, strašnije su ove neke sumnje koje su zadnje isplivale van....tu shvaćam da mi trudovi-valovi dolaze istim intenzitetom cijelo vrijeme provedeno u rađaonici i ne pojačavaju se više...to je sve jedan duuugi vrhunac – a frizerska hauba – postojana... (ja sam zamišljala da će se ta sila još pojačavati....al neće izgleda...kaj stvarno neće?)... primalja je skroz iskulirana... pa ovo je onda skroz ok i podnošljivo (iako ja vjerojatno izgledam ko mrčajuća luđakinja, k tome prilično mutava)...
    Sama svjesnost se uključuje tek za kratke „naredbe“: tražila sam vode u par navrata, a i spazim nekog tipa koji se još ranije konstantno tu muvao iza paravana i provirivao i upadao nešto... .....smeta me to...., stalno ispituje za ctg, za plodnu vodu, ne sviđa mu se ovo-ono..., ajme baš je naporan i sav je nezadovoljan...toliko je navaljivao da nisam izdržala...spontano sam izgovorila i to ne obraćajući se njemu, već primalji: „recite molim Vas onom gospodinu nek se makne“...(!!??!! kak sam uopće uspjela izgovorit ovak dugačku rečenicu??!!!)... Primalja i doktorica sa sto upitnika gledaju prema meni: „ali to je doktor!“...Doktor isto stoji, ukamenio se, ja onakva kratkovidna i bez naočala „lovim“ izraz njegovog lica, također sa sto upitnika...ja nešto izbrbljam na to i vratim se natrag u pećinu, posao čeka. A taj ctg koji ga je nervirao je valjda „loše očitavao“ otkucaje bebinog srca...ili štoveć, jer mi primalja s vremena na vrijeme diže desnu nogu u zrak pa se tad i oni kablovi valjda pomiču. Ajme kad se sad toga sjetim (neugoda) – podignut ili držat moju nogu na ramenu... pa to je pravi fizički posao! (tad nisam bila svjesna koliko se primalja naradila).

    Onaj dr. se više nije pojavljivao pa ja u miru „odrađujem“ svoje, primalja i doktorica me „čekaju“ u miru i primalja dodatno opušta atmosferu i kaže: „odlično nam ide...“. To je izgovorila toliko coolerski da se na taj trenutak moglo pomisliti kako ja zapravo odmaram na plaži (u suton), a njima dvjema bih dodala dva barska stolca, cappuccino i limunadu sa slamčicom...npr. Od ostalih „akcija“ sjećam se da mi u par navrata primalja stavlja vrući oblog (a ne, ne na čelo, na čelo bi išao hladni! .hahahhaha...) i to mi stvara veliku ugodu pa „Yvette u meni“ svaki put spontano otpjeva „DAAAAAA!“, kao da ju molim za još (ajme meni, koja sam ja mrčajuća, seksualna luđakinja, mutava...bila tad...)

    Ipak, u nekom trenutku primalja je opet „u akcijskom filmu i žurbi“ i na sto strana – brzo dovlači sa tri ruke i noge neke strunjače i onaj stolčić, kraj kreveta,...samo me pogleda i ja kratko pogledam nju....odmahnem glavom i polako trepnem...ajme kako joj je bilo žao da neću dolje... (mogućnost izgona na stolčiću je naime bio jedan od razloga da sam i došla u Vž), al u tom trenutku mi je bilo taaaaaaako ugodno na krevetu (ko bi rekao) i nisam imala želju sići pa niti pomisliti da snagu trošim na to (to mi je tad nezamislivo), ...mislm da sam baš nakon toga kratko zaspala...

  3. #3
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    Helou! Yvette – probudi se!
    Dizanje noge....Stolčić...kaj se to događa?...Svijest mi brzinski proradi i velim primalji: „molim Vas nemojte me rezati“,...a ona pomalo ozbiljnim tonom odgovara „da će pokušati“ izbjeći epiziotomiju...isti čas je dohvatila neke rekvizite (valjda ulje) i krenula s masažom (valjda) uhh. Cijeli porod i sve skupa mi je bilo ugodno, ali ovo mi je bilo ipak „to much“. (nisam prije o ovom detalju razmišljala pa nisam bila spremna)...
    U nekom trenutku sam legla s boka na leđa (ništa me ne boli niti ne steže u križima?) i naslonila noge na nešto nisko...tako mi je ugodno...ali noge mi uopće nisu tak jako raširene (??), a ja sam cijelu trudnoću mislila da kod izgona moraš valjda napravit „špagu“...(!?!).Uuuuups, kaj nisam na početku priče rekla da sam se informirala? (heheheh).
    Hej. Netko mi uzima ruku ...(alo kud me vučeš?)...i ja sa dva prsta pipam nešto...pa... ne baš tvrdo, ali ima malo kose ..!!!!!!!!!!!!aaaaaaaaaa!!!!! pa to je moje dijete!!!

    Ma je li to mo-gu-ćeeeeeee!!!

    Ne vjerujem da se ovo događa!...Ne, ne mogu povjerovat! Beba, se spustila?...kad? kroz kuda?... pa ....ovaj...nisam baš primijetila... zar ovo neće trajat još satima? A kosti, neće, popucat?....pa čitala sam da neke žene osjete taj prolazak (halo, mutava),....ajme, beba je već tu blizu! (svijest ovo jedva percipira i nećka se dal da vjerujem ili ne)
    ...Beba je uskoro tu....
    Tu sam još mrvicu pridrijemala i onda sam i ja konačno nešto osjetila....i bilo je skroz neočekivano! To pamtim kao najljepši trenutak sa poroda:
    Odjednom iz polu-sna osjetim neku malu lopticu koja klizi kroz nešto mekano, natrag prema unutra...u mene...to traje par trenutaka....ajme skroz je mekano....što mekano?
    To sam ja!!! Osjećam sebe iznutra?!!!! Mekano je....Lopticu ili bilo što drugo više ne osjećam, ali shvaćam da je to beba...tj njena glavica...mala loptica? hhahahaaaaaaaaa.
    Nevjerojatnoća....
    Prolazi još par mirnih trenutaka...
    I najednom vatromet uz bljesak. To je Pinocchio!!! Sa najiskrenijim veseljem i uzbuđenjem moja doula se najednom stvorila meni s lijeva i usklikne:“pa ti si rodila!!“ (baš u tom istom trenutku osjećam bebino tijelo da prolazi!!)
    Ha? Rodila sam? A gdje je kakvo prženje, peckanje.?...toga nema?...Nema....
    Beba se stvorila meni na trbuhu. Maksimalna i neopisiva nevjerojatnoća u ovom trenutku.
    Pa zar sam zaista rodila? ...

    „Hauba“ mi je još na glavi i onaj neki oblak/maglica koji je cijelo vrijeme bio prisutan, ...neki intenzitet još postoji, oko mene i u meni....on uopće nije nestao odmah po rođenju bebe...
    Čini se kao da nema nikoga kraj mene...fokusiram se samo na bebu.....ne postoji u tom trenutku niti prostor niti vrijeme – sve je stalo....
    “mali zeleni“ mi tek polako sastavljaju mozak i svjesnost u funkciju da uopće mogu shvatiti ovaj trenutak. Gledam u bebu al mozak mi još nije u funkciji...trebam se tek vratiti natrag u tijelo, a rastapam se ili prelazim iz krutog u plinovito. Shvaćam samo ovo: Beba je nježna i najnježnija, kao staklo, a opet – mekana je...i čista je, i lijepa kao sa slike....promatram ju i to traje...nigdje ni suze, ni smijeha....a toliko sam plakala nad tuđim porodima...(evo sad lijem suze dok ovo pišem, aaaaah.)
    Beba kao da podiže glavicu lijevo-desno, odmara se na mojim prsima, mirna je, tiha, i nije još zainteresirana za dojenje ...samo u krug zbunjeno ponavljam: „ja sam rodila“...

    I što reći za kraj?

    U nekom trenutku „vratila sam se“ među ove dvije drage žene (srce ko kuća-trokatnica) i shvaćam da sam „queen of a day“: Pinocchio je baš slatka, šuška vamo-tamo u onom bolničkom odijelu i ubacuje mi kockice čokolade u usta (hvala!). ...gledamo bebu....i uživamo... (osjećaj divljenja....)
    Sjetila se dodati mi svoj mobitel i javljam mužu da sam rodila....“a kad?...pa... prije ...10-15 minuta“...(jako sam ponosna da mu upravo ja to javljam)...I tek ovdje uočavam veliki sat na zidu...Imam osjećaj da svi gledamo na taj sat, da odredimo kad se beba rodila. Beba djevojčica. (3330 / 50).
    Nisam primijetila trenutak kada je Pinocchio prerezala pupčanu vrpcu (:srce, gledala sam curicu...ali znam da je to bilo nakon što je pupčana vrpca prestala pulsirati. Ona je otišla po kameru i snima za našu obitelj najdragocjenije trenutke ikad snimljene (:srce

    Primalja me anketira o tome kolika je bila bol pri porodu...hm..(?)...ne znam točno što da joj odgovorim, ali procjenjujem „6...do 8....ajde, zapišite 6....“. Spominjem to ovdje jer zaista, nisam znala odgovoriti na to pitanje, budući da porodnu „bol“ ne bih niti nazvala tim nazivom... taj osjećaj koji se javlja (a mi to nazivamo trudovima) u karakteru je drugačiji i ne mogu usporediti sa ničim...pa niti sa onom groznom uhoboljom sa početka priče. Uho me boljelo znatno jače, a i urasli nokat na nozi me boli znatno jače...( moj prag boli je doista nizak)...Pogotovo mi je sada to (porod) nemoguće osjećati tako groznim (bolnim?) kad imate u porodnim trenucima uz sebe najbolju moguću potporu, iako se istovremeno nalazite „unutar i izvan sebe, izolirano od bilo koga“.

    I sad da završim...
    Znate onaj osjećaj kad imate cca 8 godina i mama/tata vas tjeraju s plaže doma....kao, vrijeme je... a vi bi se još malo ostali kupati...e tako mi se sad čini trenutak kad je primalja Erika konačno rekla: „ajmo se spremat,...gotovo je....“
    Bilo mi je jako lijepo. Ovo mi je bilo zaista najljepše, najispunjenije i najinspirativnije iskustvo koje sam ikad imala. Puno sam odonda razmišljala: o tome koliko mi je bilo potrebno da se "kupam" u okruženju koje je "načisto" o prirodnom porodu i porodu općenito i koliko sam sada zahvalna da sam takvu potporu i dobila; kako sada nakon svega rastem "u vjeri" i ostavljam mlakost iza sebe; ostavljam iza sebe i nestrpljivost (što mi je do sada bila jedna od najgorih mana) ...Doista osjećam mir u sebi. (osim blage ovisnosti o endorfinima hehehehe).
    Još uvijek sam zaokupljena svime proživljenim i jako mi je teško sad odrediti gdje da završim ovu priču... (a možda je to zato jer „želim i predosjećam“ da bi ova priča mogla imati i 3. nastavak – ). Jako sam sretna.

  4. #4
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    uh, dugačko je, al "morala sam" sve objavit ovak u kompletu..... iako sam na kraju prelomila na 3 dijela.....

  5. #5
    eris avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    Doboj
    Postovi
    859

    Početno

    Divno, prekrasno, obećavajuće!

  6. #6
    maxi avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Lokacija
    Brussels
    Postovi
    2,044

    Početno



  7. #7
    Osoblje foruma pujica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2006
    Lokacija
    Zagabria
    Postovi
    2,116

    Početno

    prekrasno <3

  8. #8
    Osoblje foruma leonisa avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2005
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    16,616

    Početno

    jako lijepo zene <3

    takodjer sam u trecem tm imala upalu uha i isto mogu reci e TO je bol. i te boli se sjecam. za razliku od trudova i izgona.

  9. #9
    Majuška avatar
    Datum pristupanja
    May 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,832

    Početno

    naj naj najdivnija priča koju sam pročitala!

    priča 1. je skoro kao da sam ja pisala, osim što si ti to puno ljepše literarno sročila ali cijeli feeling, vrtoglavica, odsječenost od svega i nemoć... brrrr, to je to

    priča 2. je naprosto genijalna!! tako si smiješna i cool, za poludit!

    ČESTITAM!!!

  10. #10
    pinocchio avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    3,058

    Početno

    luda si ženo! ovaj tvoj roman je stvarno pitak. čestitam ti na tvojoj upornosti da ostvariš porod kakav si htjela. hvala ti za sve<3

  11. #11
    Osoblje foruma Danci_Krmed avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2006
    Lokacija
    T-dot
    Postovi
    2,294

    Početno

    ))) obožavam VBAC priče! čestitke Canaj i douli iz snova

  12. #12
    tomita avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2007
    Lokacija
    Slavonija ravna
    Postovi
    766

    Početno

    fenomenalna priča!
    Canaj
    pinocchio
    Erika

  13. #13
    Mojca avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2010
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    13,601

    Početno

    Šmrc...
    Predivno.

  14. #14

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    2,192

    Početno

    uzivala sam citajuci pricu. tako inspirativno...
    Posljednje uređivanje od nevena : 15.05.2012. at 10:00

  15. #15
    Felix avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,221

    Početno

    predivno

  16. #16
    zadarmamica avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2010
    Postovi
    1,910

    Početno

    odlicna prica.svaka cast.

  17. #17
    kole avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Lokacija
    Beograd
    Postovi
    965

    Početno

    Poradjas se u svom stilu
    Luda si nacisto.
    Predivno

  18. #18
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    cure, fala na čestitkama!

    ostalima ja čestitam na hrabrosti i upornosti da pročitaju cijeli moj roman

    oni koji još nisu pročitali ili se tek spremaju evo "naputak" - ko "dogura" do 5. stranice iza toga mu slijedi "nagrada" hehehe


    Citiraj leonisa prvotno napisa Vidi poruku

    takodjer sam u trecem tm imala upalu uha i isto mogu reci e TO je bol. i te boli se sjecam. za razliku od trudova i izgona.
    da ovo je fakat istina, ...izgleda da onaj dolantin nije endorfinima ni do koljena....zato žene - velim vam ja - "haubu" na glavu i "na posao" - hihiihi - pod haubom je spas
    a možda i Josipa Lisac ima neke magije ...tajne moći.....kad stavi one svoje haube na glavu...

  19. #19
    kljucic avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2007
    Lokacija
    početak Slavonije
    Postovi
    2,138

    Početno

    Prelijepo, zabavno i inspirativno! Čestitam i hvala ti

  20. #20
    bucka avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2005
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    5,073

    Početno


  21. #21
    mishekica avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2012
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,077

    Početno

    Divno pišeš. Sviđa mi se

    Voljela bih proživjeti ovo VŽ iskustvo. Nadam se da su stvari još uvijek takve

  22. #22
    Franny avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2005
    Lokacija
    izgubljena u svemiru
    Postovi
    2,847

    Početno

    ajmeee, draga mojaaaa... ...ovo je predivna priča!!
    uživaj sa svojim mrvicama (jednom malo većom i drugom malo manjom)!!
    ljubim te i grlim i nadam se i kod sebe sličnom završetku uskoro ...

  23. #23
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Nije mi jasno kak prije nisam vidjela ovu priču..

    Predivno napisano, jedva sam čekala da klinci zaspu da ju pročitam u miru.
    Svaka čast! Čestitam još jednom!

  24. #24
    Mirche avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    9

    Početno

    Predivno iskustvo...bome sam se i ja rasplakala pred kraj ove priče...stvarno nešto prelijepo..
    I ja se nadam nečemu sličnome u VŽ-u uskoro i držim fige da upali...
    Veliki pozdrav!

  25. #25

    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Postovi
    3,461

    Početno

    Citiraj Canaj prvotno napisa Vidi poruku
    uh, dugačko je, al "morala sam" sve objavit ovak u kompletu..... iako sam na kraju prelomila na 3 dijela.....
    Je dugačko, al' isplatilo se čitati, čestitam!
    Baš se osjeti da ti se sve utisnulo onako kako treba

  26. #26
    mishekica avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2012
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,077

    Početno

    ...još sam zaboravila pitati - kako se pobogu sjećaš svih tih detalja??

  27. #27
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    Citiraj mishekica prvotno napisa Vidi poruku
    Divno pišeš. Sviđa mi se

    Voljela bih proživjeti ovo VŽ iskustvo. Nadam se da su stvari još uvijek takve
    hm...stvari su uglavnom onakve kako ti sama "natjeraš" svemir u sebi i oko sebe da ti se posloži........moraš vjerovati u sebe ali i u ljude oko sebe...znači: ako ne možeš utjecati na sve ljude oko sebe (jer ne znaš koji će to biti) onda se pozabavi sobom,...sebe ipak poznaješ najviše i sama sa sobom se družiš najviše.....ipak. dodajem - bilo bi divno i da imaš uza sebe nekoga u koga vjeruješ i tko vjeruje u tebe i tvoj porod...netko za oslonac......taj netko .....je zaista važan...

    a za detalje koje pamtim..hehe - porod je za mene zaista bilo nešto što sam najželjnije iščekivala pa sam valjda zato sve to tako intenzivno proživjela (iako ne sumnjam da je tako svakoj drugoj ženi)....meni je to zaista bilo bitno...evo i u ovim poodmaklim danima nakon poroda - vidim koliko mi znači da se sve odvijalo tako kako se odvijalo....oporavak mi je bio znatno lakši (da ne kažem da se uopće nisam imala od čega niti oporavljati, već sam se opijala doslovce još danima hormonima sreće, zadovoljstva i neke "super ženske snage" koja me i danas inspirira .....ahhhhhh

    ma zapravo ne znam tko je više profitirao od ovakvoga prirodnog poroda - ja ili beba (koja je tooooooooliko mirna i vesela i sretna, zahvalna) ili cijela obitelj da imaju mene monstruma sad doma...veli mm da me jedva može pratiti koliko jurišam hehehehe....ipak hormoni pomalo popuštaju i ponekad imam napadaje normalnosti ...

    eto mene opet u romane hehehehe

    ps .mishekica imaš pp- da ne duljim ovdje

  28. #28
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    e da - detalja je bilo još ali tada bi valjda napisala cijelu knjigu -...i svega - svega se sjećam...čak sam ponešto ostavila samo za sebe ....što nikome nisam rekla.....tako....imam i tih nekih specijalnijh detalja hehehehe

    koksy, franny, nena - puse i fala na čestitkama

    franny - spešl kiss for ju - evo oblačim svoje srebrne platforme i vibram ~~~~~ da i tebi sve prođe preprepredivno cmok

    mishekica i mirche - želim vam lijepe porode zbog kojih ćete rado odlaziti u "zagorje zelene" ...kao i ja hehehehehe

  29. #29
    Nitenaja avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2011
    Postovi
    291

    Početno

    Sva sam se uživila u priču,prvi porod vrlooo sličan mojem,visoki tlak,nadrogirana,pol toga u magli,idemo na carski,ali eto na kraju ipak prirodno,nakon 25 sati boxa,uf...
    Idem čitati tvoj drugi porod.

  30. #30
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    Citiraj Canaj prvotno napisa Vidi poruku
    hm...stvari su uglavnom onakve kako ti sama "natjeraš" svemir u sebi i oko sebe da ti se posloži.......ipak. dodajem - bilo bi divno i da imaš uza sebe nekoga u koga vjeruješ i tko vjeruje u tebe i tvoj porod...netko za oslonac......taj netko .....je zaista važan...
    podcrtala sam ono najvažnije ...iako je očito iz moje priče tko je taj netko:
    pinocchio
    za "moju" primalju"

    (kad sam čitala ovo sve ponovo i vas koje plačete nad mojom pričom - morala sam si jednostavno "za kaznu" smučkati jedan dupli cappuccino...hehehe

  31. #31
    zrinska avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Lokacija
    Daleko od Sunca, blizu raja...
    Postovi
    285

    Početno

    Divna prica...Potaknula na razmisljanje!

  32. #32
    luci07 avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2008
    Postovi
    1,313

    Početno

    Canaj, prekrasna priča! Drago mi je da si ostvarila porod kakav si htjela.

  33. #33
    Mirche avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2012
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    9

    Početno

    Citiraj Canaj prvotno napisa Vidi poruku
    e da - detalja je bilo još ali tada bi valjda napisala cijelu knjigu -...i svega - svega se sjećam...čak sam ponešto ostavila samo za sebe ....što nikome nisam rekla.....tako....imam i tih nekih specijalnijh detalja hehehehe

    koksy, franny, nena - puse i fala na čestitkama

    franny - spešl kiss for ju - evo oblačim svoje srebrne platforme i vibram ~~~~~ da i tebi sve prođe preprepredivno cmok

    mishekica i mirche - želim vam lijepe porode zbog kojih ćete rado odlaziti u "zagorje zelene" ...kao i ja hehehehehe
    HVALA TI PUNO! DRŽIM NAM SVIMA FIGE!

  34. #34
    dunja&vita:-))) avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Lokacija
    zg
    Postovi
    1,891

    Početno

    Divno.

    Podsjetila si me na moj varaždinski "capuccino".
    Svaku lijepu varaždinsku priču kao da osobno proživljavam, veže nas zajedničko nezaboravno iskustvo.

  35. #35
    Canaj avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Lokacija
    na pravom mjestu
    Postovi
    618

    Početno

    Citiraj dunja&vita:-))) prvotno napisa Vidi poruku
    , veže nas zajedničko nezaboravno iskustvo.
    ...shvaćam....


    Citiraj luci07 prvotno napisa Vidi poruku
    Canaj, prekrasna priča! Drago mi je da si ostvarila porod kakav si htjela.
    thanks

    Citiraj Nitenaja prvotno napisa Vidi poruku
    Sva sam se uživila u priču,prvi porod vrlooo sličan mojem,visoki tlak,nadrogirana,pol toga u magli,idemo na carski,ali eto na kraju ipak prirodno,nakon 25 sati boxa,uf...
    Idem čitati tvoj drugi porod.
    da.....uf....nadam se da su i tebi ostali porodi bili "bolji, ljepši i ispunjeniji"

  36. #36
    Osoblje foruma Danci_Krmed avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2006
    Lokacija
    T-dot
    Postovi
    2,294

    Početno

    Canaj, tvoje priče bi objavila na rodilista.roda.hr

    Možemo se čuti na pp oko detalja?
    hvala

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •