Gledajući ove osobine kao razlog odgode upisa u školu, stavljam temu na ovo godište. Zanima me kako vi definirate i objašnjavate ove pojmove te što mislite kako pomoći djetetu u svladavanju istih. Također su dobrodošla razna vlastita iskustva.
 |
|||
|
|
|||
Emocionalna i socijalna nezrelost
Gledajući ove osobine kao razlog odgode upisa u školu, stavljam temu na ovo godište. Zanima me kako vi definirate i objašnjavate ove pojmove te što mislite kako pomoći djetetu u svladavanju istih. Također su dobrodošla razna vlastita iskustva.
malo podižem temu, vidim da nema nikakvih odgovora do sada.
baš i mene zanima kako pomoći djetetu u svladavanju istih??? ali ne u kontekstu odgode upisa već u kontekstu što bolje prilagodbe u školi.
kod mog friškog sedmogodišnjaka ja uočavam isto srazmjer između emocionalnog i kognitivnog. dakle, nemam straha kako će on svladati gradivo, barem do sada nisam primjetila neke probleme, dijete je koje "kopča" brzo i povezuje logički.
Ali emocionalno nije sazrio, to se vidi kad ga uspoređujem sa vršnjacima s kojima će u školske klupe.
Stalno nešto čitam o tome, tražim, pitam , savjetujem se, znam da to mora doći samo od sebe. Ali nigdje nisam pronašla neke konkretne primjere kako malo pogurati i pomoći to sazrijevanje.
KOliko su vam stari? Jesu prešli sedam, ili idu sa šest i nešto mjeseci? Moj je prešao sedam, i tek sad kreće u prvi razred i sretna sam da je rođen na granici, pa je imao vremena dozriti. Ne bih bila sretna da mi je lani krenuo... stvarno, ogromna razlika...
ma moj je rođen krajem šestog i imati će 7 g. i 2 mjeseca kad bude kretao u školu.
ne znam, svi kažu ljeto prije škole oni sazriju i sve to, ali moj je sada kao da je još gori.
Da li polazi dječji vrtić? Ako da, koliko dugo?
Molim te da malo više napišeš po čemu se razlikuje u odnosu na vršnjake? Što mu nedostaje?
išao je u vrtić, 4 godine. Ne mogu reći da sam imala nekihn problema velikih, prilagodba super, socializacija sve super, negdje sa pet godina kad su počeli radne listove i grupne aktivnosti nije odmah prihvatio, ali sa 6 g., zadnju godinu bio je super, sudjelovao , aktivirao se, obožavao radne listove.
On je hipersenzibilno dijete, po opisu psihologice i to pojačava stvar .
Ovak ga svi hvale, oće pomoći, želi se pokazati da je velik, ode u trgovinu kulturno pita čeka red, plati, pozdravi, jučer mi ga prodavačice ishvalile.
Ali ima tih primjera gdje je jako osjetljiv i jednostavno u reakcijama odskače. Npr. , djeca se zezaju on to ne zna prihvatiti i odmah se ljuti i plače. Drugi će se okrenuti i otići dalje ako mu ne paše ta zezancija.
Ako mu šta nije po volji odmah plač i deranje. Ja na to popi.... Ponekad bih mu čak i dala to što u tom trenu hoće ili ne znam kaj, samo da dođe mirno i kaže mama, znaš, ja ti to ne bih tako, molim te da li bih mogao drugačije...bla, bla. Al kad počne sa tim kreštanjem , e tu okinem, sto put objašnjavam na lijepo da ne može tako reagiati, ma kakvi, on po svom i gotovo.
Eto, ne znam kako će biti u školi, toga se bojim, ali šta je tu je.
Kod nas je stvar time gora što D.nije vrtičko dijete i ima problema sa odvajanjem , em kao što kaže hipernova isto ima u nekim situacijama reakcije neprimjerene djeci te dobi, ja kažem da je ko dijete koje ne zna govoriti pa umjesto da jasno kaže šta mu nije po volji, što ga ljuti ili rastužuje, on cendra i rasplače se. I ne znam jel bolje pokazati razumjevanje ili oštro sasjeći takvu reakciju jer mislim da ni to nije rješenje, oni kao da ne znaju drugačije i možda im trebamo nekako pomoći da to nauče.
Postoji knjiga koja se bavi baš tom problematikom, može se posuditi i u knjižnici. Ima korisnih savjeta za vaše probleme unutra.
H. Likierman i V. Muter: Pripremite dijete za školu
hvala ivanche, sutra ću je probati posuditi u knjižnici. Mada sam već čitala neke pripreme za školu i sl. ali nisam naišla baš na neke konkretne savjete kako poraditi baš na tom emocionalnom planu.
Dakle, svugdje piše kako je vrlo bitan taj emocionalni aspekt , ali nigdje baš ne daju neke konkretne pomoći.
Cappy, ja sam do nedavno sve to prolazila sa nekim velikim objašnjenjima, sa puno strpljenja, tumačila, ali više bogami ne mogu. sada sasječem i ne raspravljam.
Primjer, jučer. Gledam ga u parku igra se lijepo sa dva prijatelja. I sve se nešto uzvrpoljio, stišće noge, al ne bi išao piškiti i pustio beybladera iz ruke na par sekundi kao da će nešto propustiti. Ja ga upozorim onako sa strane dva puta da ode piškiti, kaže on ma ne piški mu se uopće. OK, pustim ga ja, kad ono flekica na hlačama.A ja lijepo sjela u auto , upalila motor. Viče on kako ide sada piškiti, nemojmo ići kući, plače sve u šesnaest. Ja ne cedim, nema više igre, stavljam u prvu, on otvara vrata, ulijeće u auto i idemo doma. Prije bi ga vodila na wc pa oprala pa objašnjavala pa opet vodila u park. Nema više.
moj nema problema socijalizacije, jako je društven i voli se družiti. ali šta češ kad već sa sedam godina njegovi vršnjaci znaju kontrolirati neke emocije ili pak to ih uopće ne dira, on je tu osjetljiv do bola. I umjesto da prihvati igru i šalu on za petnaest minuta dođe plačući ili ljuteći se, a oni ga gledaju i ne kuže kaj mu je.
To bi značilo da vjerojatno ima poteškoću sa kontrolom ljutnje. Moguće je da je još od malena naučio na taj način izražavati nezadovoljstvo. Male bebe, još u preverbalnoj fazi, na taj način dolaze do onoga što žele. Kontrola osjećaja se stjeće s dobi, dakle samim razvojem. Sad bi bilo bitno da kad on krene s plačem, ti probaš skužiti zbog kojeg osjećaja čovjek plače, a nakon toga mu možeš poručiti sljedeće (dok si još hladne glave): npr. "...vidim da te nervira (ljuti, žalosti ili sl.) to i to (povod). Dok plačeš ne mogu razumjeti što želiš, smiri se i reci mi što bi htio." Normalno da nećeš udovoljavati svakoj njegovoj želji samo zato što je plakao, ali sama činjenica da roditelj razumije što ih muči, smiruje situaciju tj. intenzitet emocije pa samim time i reakcije. Osim toga, za neki realan zahtjev možeš mu omogućiti ostvarenje želje nakon što je rekao i uspjeo ne plakati (to će biti nagrada). Ako ne mogu udovoljiti želji svojeg djeteta obično kažem nešto ovakvo: "Razumijem da bi ti htio..., ali ja mislim da to sad nije dobro ili meni se sad žuri ..." (izrazim svoj ne).hipernova prvotno napisa
uh, ima nas jos problema s tim odgadanjem pisanja u zaru igre
samo ja ne bi isla u ekstrem ni s objasnjavanjem ni s rezanjem. ako se vec dogadalo da se popiski, onda bi ga upozorila da idemo doma prije nego se to dogodi, jer nemam se ja namjeru zezati s popisanim hlacama u autu ili po gradu. i tako bi mu to rekla, neka sad odmah ide pisati ili idemo doma (i prije nego se popisa).
moj je lud za drustvom i igranjem, i to je vec neko vrijeme takva drama kad mora ici doma. pa mu kazem i prije nego negdje idemo, da ne zelim dramu kad kazem da idemo doma. mozemo se dogovorit da ostane jos 5 ili 10 minuta nakon sto to kazem, ali ne ako se odmah pocne derat, onda nema razgovora i odmah idemo doma ma gdje bili. ako lijepo kaze onda se mozemo dogovorit. i tako, sad je vec skuzio, samo ga podsjetim sto smo se dogovorili i odmah se skulira i lijepo pita.
moj maleni kreće u školu tek za dvije godine, ali sam već sada pomalo zabrinuta kako će se snaći. psihologica nam je rekla da (ukratko) je 'preosjetljivo dijete'. identično se ponaša kao i hipernovino dijete. pretjerano reagira..
iako, mi imamo pristup 'razumijem da si se naljutio radi toga.. probaj se smiriti i lijepo mi reći da si ljut/tužan/.. i da ti to smeta..'
psihologica je rekla da je on jednostavno takav i da ga trebamo takvog prihvatiti. kod preosjetljive djece roditelji često izgube živce jer idu do krajnjih granica. mi zamo za to i zato se kontroliramo maksimalno da ne divljamo.. brojimo do 10 i strpljivi smo jako.
no međutim, kao da nema nekih pomaka. u jednom razdoblju je kao ok, a onda opet...
zna li tko na koji način pomoći takvoj djeci? kako pristupiti? kako ga 'vježbati'?
zapravo me ne muči toliko jako sami polazak u školu, već najviše sama činjenica da će mu biti teško u životu..
hipernova, piši nam kasnije kakva su iskustva u školi.
naša djeca ne trebaju "pomoć" i/ili "usmjeravanje" nego podršku, puno strpljenja i puno puno ljubavi i (opet) podrške
ne može se nikoga pa ni dijete naučiti nositi s nečim emocionalno, nego treba pustiti, dati vremena, i biti podrška
ako se brinete za njih, poruka koju šaljete je (i koju oni isčitaju!) - nisi dovoljno sposoban da to napraviš sam/tebi nekaj fali/ i ja se moram brinuti umjesto tebe
dajte si vremena i sebi i svom djetetu i još bitnije - najbitnije - imajte povjerenja u svoje dijete - oni mogu sve savladati i savladat će kad za to dođe vrijeme, ne kad bi mi htjeli da nekaj savladaju
a kad djeca osjete da su njihovi roditelji mirni i puni povjerenja u njih, samo nebo je granica!
možete vi to cure!
mozda sam se krivo izrazila.. svakako da sam ja njemu podrska i imam puno povjerenja u njega. skoro svaku večer ga pohvalim kako je danas bio dobar u tome i tome i kako sam ponosna na njega i kako ga volim..
no međutim on i dalje regaira prenaglo. meni je potrebna pomoć na koji način ga voditi kroz ovo razdoblje da emocionalno, socijalno sazrije. postoje li neakve vježbe koje bi mogli raditi?
ali nekako mislim da za to nema nitko konkretan odgovor. psihologica nam zapravo ništa nije rekla kako mu pomoći.. pa zaključujem da nema pojma.
mislila sam nešto poput ovoga:
http://www.klinfo.hr/detaljnije/hr/5...iti/17/5324/1/
Čuj, bez obzira na psihologicu i sve ostalo (probali smo štošta) radi se o tome da svaki roditelj uz pomoć sa strane ili bez pomoći mora sam naći ključ za svoje dijete. Možeš ti odlaziti psihologu 1x tjedno, ali preostalo vrijeme uzdaj se u se i svoje kljuse.
Naš mlađi sin je isto bio sklon eksplozijama, mrgođenju, maltretiranju drugih svojim hirovima i lošim raspoloženjem i slično... S vremenom je to prerastao, ali mm i ja (i šira obitelj) bili smo tu da ga kanaliziramo koliko se moglo. Mi smo morali postaviti svoje granice i oko nekih stvari nije bilo pregovaranja. Tek to, kad smo se dovoljno čvrsto postavili (prestali stavljati pod povećalo svaku svoju riječ i dozvolili sebi da ponekad spontano zagalamimo i izrazimo i svoje osjećaje) dovelo je do rezultata. Ali traaaajalo je prilično dugo.
Nema tu vježbi koje bi odgovarale svakom djetetu. Nema jedinstvenih uputa koje bi psiholog imao napisane i uvalio ti kao da je riječ o dijeti protiv proljeva. To ne postoji. Roditeljstvo je izazov.
Ja ti mogu reći što je nama pomoglo - treba otkriti što dijete voli i u čemu je dobro (kod nas je to glazbena škola i općenito bavljenje glazbom) i to je dovelo do velikog preokreta u pozitivnom smjeru. Kod nekog drugog to će biti štajaznam sport ili matematika, šah, nešto treće. Takve aktivnosti izgrade djetetu samopouzdanje, pa je nakon nekog vremena lakše. Sretno!
hvala Peterlin na savjetu.
moj maleni isto obožava glazbu.. plesati,pjevati,.. ali u glazbenu školu se upisuje tek kasnije (on je sad 4,5god). i meni je palo na pamet tako nešto, bila sam guglala i naišla na neki dječji glazbeni vrtić. vrijedi razmisliti i možda ga tamo početi odvoditi.
voli i vožnje biciklom i stvarno se puno vozamo.
ne pali ni kod nas svaki put lijepe riječi, odnosno poskliznemo se pa zagalamimo. i tad se smiri, ali onda nas pere grižnja savjesti i mislim da nam to baš i nije najbolja opcija. pogotovo što je hipersenzibilac.
to se omakne ili kada smo mi nervozni, umorni, ili kada okolina (uža&šira obitelj) komentira 'razmazili ste ga', 'zločest je' i sl. on se ne mijenja, on je uvijek takav. ok, malo kako je stariji je drugačiji. naravno.
a mi šaljemo različite poruke. i to nije ok.
voljela bi kada bi ga mogla podići u samouvjerenog, čvrstog, psihički zrelog, čovjeka koliko god on to može biti. i da mu na tom putu (ja i/ili okolina) ne naštetim još i više ...valjda kao i svi roditelji. ne želim griješiti u tako nečemu bitnom kao što je odgoj svog djeteta. bilo bi super kad bi postojala cookbook za hipersenzibilce.
u svakom slučaju, jako pomaže čuti mišljenja drugih roditelja koja imaju ista iskustva.
Posljednje uređivanje od Ozujak : 27.08.2012. at 15:00
Pa ne bih se ja baš složila da ne trebaju "usmjeravanje", naravno uz ogromnu dozu podrške.
Moj sin je doslovno naučio da ne kažem naštrebao kako se treba ponašati u škakljivim situacijama, pa ih je tek poslije emocionalno prerastao.
Npr. mala curica mu sruši most, njegova prva reakcija bi bila jako gruba - čupanje kose, griženje, čak davljenje - ali zna da se mora iskontrolirati, pa to i napravi.
Dakle, kod nas je upalilo djelovanje prvo na racionalnom polju pa se tek onda reflektiralo na emocionalno.
Da sam samo davala podršku čekajući da sazrije ne bi bilo dobro.
Ožujak, javiti ću ti kako je u školi
ima nešto o čemu intenzivno razmišljam posljednjih dana i molim vas da mi kažete vaše mišljenje o tome.
uspoređujući druge roditelje i njihovu djecu (ok, znam da to nije ispravno) ali i čitajući u zadnjih godinu dana jaaako puno o tome a i Roda mi je jako pomogla, prihvaćam moju veliku krivicu u ranom odgoju moga sina (mislim na 0-3 g). Kažem prihvaćam jer sam uvijek bila toga nekako svjesna ali nisam prihvaćala. Velika razlika.
Dakle, kad je moje dijete bilo malo stalno smo mu nešto branili. stalno je bilo nemoj ovo nemoj ono, npr. nemoj stavljati igračke u usta, nemoj skakati po lokvi, ne kopaj po zemlji, nemoj prosipati van tanjura...više moji svekar i svekrva koji su često bili s njim. Stalno nemoj ovo nemoj ono. Jednom mi je poznanica psihologica rekla pustite dijete nemojte ga stalno opominjati, ali ja onda nisam uviđala taj problem. On je postajao sve nervozniji i eksplozivniji.
Sve mi se čini da je on u biti sada nezreo za svoju dob , jer nije sa dvije tri godine "prošao"ono što je normalno za tu dob. i da sam ja glavni krivac tome i moje dijete sada to plaća.
Sa druge strane mislim da je razmažem i da mu nisu bile postavljene granice . Dakle, zbroj prvog i drugog, rezultat emocionalna nezrelost za dob
trampolina, negdje sam pročitala da djeca od 5-7 godine treba učiti bontonu, lijepom ponašanju. i to je baš možda to što si primjetila.
hipernova, mislim da to nema veze s tim. mi našemu nismo puno branili. skakao je po lokvama, krevetu, hrane je bilo svuda,.. takodjer imao je, kao što ima i danas, svoje granice kojih se držimo (tipa, igranje sa utičnicom za struju), a on je preosjetljiv.
dok recimo šogorica svome malome stalno nešto brani i doslovce skače po glavi baki i djedu, a nije hiperosjetljiv.
nama je sihologica rekla da je on takav rodjen. mislim da sam ja takva pa je možda od mene naslijedio tu osobinu.
takav mu je karakter i nikada se neće promjeniti. uvijek će ostati hiper senzibilan. samo mi mu možemo dosta pomoći u razvoju u odraslog čovjeka.
ta psihologica je rekla samo jedan savjet, a to je da probamo smiriti emocije.
ja sam rekla da kod nas nema nekih velikih emocija, naravno da ponekad zavičemo, ali daleko od toga da je to svaki dan....povlačim paralele sa prijateljima i njihovom djecom. no međutim, ona nije znala više ništa reći sem toga.
dobro je to što u našem vrtiću psihologica ima redovno radionice sa svom djecom u malim grupicama.. razvijaju asertivnost. pa se nadam da će nam te njene radionice pomoći.
Posljednje uređivanje od Ozujak : 27.08.2012. at 15:22
Ožujak, tvoj ima 4 ili 5 godina?? Imaš još dosta vremena do škole i u te dvije godine djeca dosta sazriju.
4,5god.
da, to sam i ja mislila.. ali kada nas je psihologica pozvala na razgovor (i potvrdila moje sumnje) počela sam istraživati i razmišljati.
odlično je to što je toliko rano primjetila da je preosjetljiv i što sada i ja imam potvrdu od stručne osobe.
on je rođen u veljači pa razmišljam i o odgodi za školu. znaaaam da je prerano, ali si ne mogu pomoći
Ozujak, nemoj se sada opterecivati sa skolom
2 godine su za jednog 4,5 godisnjaka jaaaako dugacko razdoblje (to je pola njegovog dosadasnjeg zivota), u kojem ce se on jako puno promijeniti, razvijati se, nauciti kontrolirati svoje reakcije, malo po malo, uciti, sazreti... sve on to moze, i bude, kad dodje vrijeme za to
i zasto bi mu bilo tesko u zivotu? nismo svi jednaki, nema savrseno sretnog covjeka na planeti, koliko god bio "neosjetljiv"
uzivajte u ovim trenucima sada, nemoj titrati nad njim i analizirati svaki njegov postupak i svaku svoju rijec
kao sto je netko rekao prije mene - imajte povjerenje u svoje dijete, on sve to moze
Imaš u sklopu mnogih glazbenih škola i glazbeni vrtić ili početnički solfeggio (za djecu koja još ne znaju čitati i pisati) a možda ti je bolje u kvartu potražiti ima li koji dječji zbor tipa Klinci s Ribnjaka, Pahuljice, Kikići ili Zagrebački mališani - samo da je blizu i da ti nije tlaka voditi dijete onamo. Osim toga ima vrtića s glazbenim programom, pa vidi da li možeš nešto takvo naći.hvala Peterlin na savjetu.
moj maleni isto obožava glazbu.. plesati,pjevati,.. ali u glazbenu školu se upisuje tek kasnije (on je sad 4,5god). i meni je palo na pamet tako nešto, bila sam guglala i naišla na neki dječji glazbeni vrtić. vrijedi razmisliti i možda ga tamo početi odvoditi.
...
Eto i moj je isto takav..kako mu pomoci...kako se ponasati prema njemu?
eto..upravo to i kod nas
Samo da se javim s odmakom od 1 godine (sada je 5,5g) i slijedeće jeseni bi trebao u školu.
Sazrio je dosta u ovih godinu dana (koliko je god meni to prošle godine bio SF). I dalje ima ispade, ali su čini mi se rijeđi (i ne toliko jaki). I dalje je sramežljiv i plah (npr. jutros je zastao i nije htio ući u dućan jer je mali maltezer stajao na vratima), ali mi je drago da vidim pomak na bolje. Da li će biti za školu ili ne sl.godine, vidjeti ćemo. Odlučili smo ga odvesti privatno na psihološku obradu prije ove redovne za školu pa onako kako će nam oni reći, tako ćemo i postupiti.
Hipernova, kako je u školi?
i moja srednja kćer je takva, krenula je u školu sa 6,5 (odgoda bi nam bila dobro došla, ali zbog određenih okolnosti zaključili smo da je ipak zdravije za nju da krene u školu).
i eto, dobro se snalazi, puno bolje nego sam očekivala. sad su prošla 3 mjeseca od početka škole, preosjetljivih plačnih ispada je bilo, u početku puno, a sad sve manje, ali ih sve bolje i bolje hendla i sve je "jača". sve se lakše nosi sa situacijama koje joj predstavljaju veliki stres (npr. kad mora nešto govoriti ili pokazivati pred većim brojem djece).
veseli me to što joj ta emocionalna nezrelost nije naštetila u odnosu s vršnjacima, nego dapače, ima puno prijateljica, djeca je vole, ima i dečka LOL, a nekoliko dječaka je "zaljubljeno" u nju LOL
ne znam, sve se to nekako posloži valjda.
Ajde super..
Moji će sigurno ići u boravak i znam da u boravku pišu zadaću, ali ako će biti nešto što treba doma još raditi.. a njemu se neda.. ne znam kako će to izgledati.
I Lutonjica, koliko je tvoja curica znala prije škole? Da li je znala čitati, računati? Mislim si ako ga naučimo tome prije, da će mu bar u početku biti lakše.. a s druge strane ne da mi ga se opterećivati. Zna većinu slova. Čitati ne zna, odnosno zna ako proslovka npr. PAS, riječ da par slova. I zna na prste zbrajati do recimo 20. Crta uvijek isto (auto, kuća) i ne crta detalje. Slova neka zna napisati, većinu ne zna (moram ga ja podsjetiti kako slovo izgleda). I ono što zna..piše drugačije nego bi trebao i zna pisati zrcalno. Sve u svemu, čini mi se čitajući o prvašićima, da jako malo zna. Baš sam nedavno naletila na članak gdje kažu da današnja djeca su naprednija od nas i da ih dosta zna čitati, pisati, računati, prije škole.
Na tvom mjestu ja se ne bih opterećivala time da li dijete zna ČITATI, ali bih se pobrinula da savlada kako treba sve predčitalačke vještine.Ajde super..
Moji će sigurno ići u boravak i znam da u boravku pišu zadaću, ali ako će biti nešto što treba doma još raditi.. a njemu se neda.. ne znam kako će to izgledati.
I Lutonjica, koliko je tvoja curica znala prije škole? Da li je znala čitati, računati? Mislim si ako ga naučimo tome prije, da će mu bar u početku biti lakše.. a s druge strane ne da mi ga se opterećivati. Zna većinu slova. Čitati ne zna, odnosno zna ako proslovka npr. PAS, riječ da par slova. I zna na prste zbrajati do recimo 20. Crta uvijek isto (auto, kuća) i ne crta detalje. Slova neka zna napisati, većinu ne zna (moram ga ja podsjetiti kako slovo izgleda). I ono što zna..piše drugačije nego bi trebao i zna pisati zrcalno. Sve u svemu, čini mi se čitajući o prvašićima, da jako malo zna. Baš sam nedavno naletila na članak gdje kažu da današnja djeca su naprednija od nas i da ih dosta zna čitati, pisati, računati, prije škole.
Dijete mora znati rastaviti poznatu riječ na slogove, na glasove, mora znati kojim glasom riječ počinje, kojim glasom riječ završava (to se sve uči kroz igru, bez papira - samo sluša i govori)
Motorika - mora znati nacrtati zatvorenu krivulju (krug), dobro je da zna nacrtati nešto suvislo i prepoznatljivo (kućica, čovjek, drvo, sunce...)
Mora razlikovati osnovne boje.
Odnosi u prostoru - mora znati odnose veće-manje, ispred-iza, lijevo-desno, gore-dolje, unutra-vani...
Mora znati brojiti do deset, poželjno do dvadeset i znati povezati s količinom (ne mora znati napisati broj 3, ali mora prebrojiti kad mu staviš tri jabuke na stol i reći koliko ih ima)
Mora biti u stanju mirno sjediti i crtati bar 10-15 minuta.
Mora biti u stanju poslušati kratku priču (2-3 min) i prepričati bitno.
Eto, to mi pada na pamet. Da ne širim priču, evo što kažu stručnjaci: http://www.metkovic.hr/download/Logo...e_za_skolu.pdf
Ovako čisto za ilustraciju, moje dijete ide slijedeće godine u školu, zna (naučio sam): sva velika slova pisati, mala zna pročitati večinu, brojati zna u nedogled (dok mu ne dosadi), slovkati zna skoro pa sve riječi (jedino da je neka baš izuzetno duga), zna razdvojiti na slogove riječ, zna pročitati riječ (ali nema volju sam čitati npr. slikovnicu, ako ga tražim da pročita, onda pročita rečenicu), zna izdvojiti prvo slovo u riječi,...
Sve to (u mojim očima) može značiti puno ili ništa, ovisi kako mu "sjedne" škola, učiteljica i okolina,... To mi se čini kao veči problem.
za sada uglavnom sve riješi u boravku, a kad se desi da ostane za kod kuće, onda to radi potpuno samostalno - jako je zainteresirana za gradivo i rado rješava zadatke. uglavnom, ja nemam nikakvog posla s njenom zadaćom, niti učim s njom.
prije škole je znala čitati i pisati, i nešto malo računati (do 5 eventualno). ali mislim da to nije toliko bitno, njena starija sestra nije znala apsolutno ništa, ni pisati, ni računati, ni čitati, baš ništa i super se snašla u školi i nije zaostajala ni u čemu (ona je doduše skroz drukčiji tip ličnosti, a i krenula je u školu s punih 7 godina).
E da i kužim pojam brojeva i računanje. Npr. računa u "lego HeroFactory valuti". Npr. čuje na TV da je nekakva nagrada 5000 kn i zaključi kako bi bilo super to dobiti, jer bi mogao kupiti puno HeroFactory po 100 kn. Ja ga pitam a koliko bi to mogao kupiti, on kaže 50.
Ili npr. u jednoj igrici se sakupljaju sunca 1 sunce vrijedi 25 kuna, pa mi zna objašnjavati da bi kupio u igri jednu biljku treba 150 kuna ili sakupiti 6 sunca.
Da ga pitam koliko je 150 podijeljeno sa 25 ne bi znao, ali ovako kroz igru zna.
Pa tak se to i radi - iz matematike do 4. razreda ni jedan zadatak nije nerješiv ako se iza napiše "kn"
Anemona, mislim da tvoj klinac zna daleko vise nego sto je nuzno za prvi razred, nemoj brinuti.
A ovo s kunama, kod velikog broja klinaca jedino to pali jos i u osmom. Brojevi su nekoj djeci ocito prevelika apstrakcija i s 14 godina pa im treba ubaciti malo realnosti.
Moja klinka je krenula s punih 7 godina, znala je slova i procitati jednoslozne rijeci (to nisam ni forsirala prije skole jer je jos uvijek na logopedskoj terapiji), sad cita uz slovkanje, ali zato pise ocajno. Vidim da joj je to motoricki tesko pa necu forsirati da ne zamrzi i skolu i zadace. Matematika ide super.
I iako ima 7 godina, mislim da joj stekaju odnosi s drugom djecom. Na zalost, nije ko lutonjicina kcer da to isplace, nego cuva u sebi i onda cesto iskacu svakakve glavobolje. Ali, radimo na tome.
Ovakvi su i moji dečki, s tim da stariji stvarno ima motoričkih smetnji, a mlađi ne toliko...
Ali kad su znali izostajati iz škole, posudili bi bilježnice od kolega. Zaista su rijetka današnja djeca koja lijepo i uredno pišu. Češće je u pitanju švrakopis da te zaboli glava...
Ono što ja mislim - djeca nemaju potrebe vježbati ni grubu ni finu motoriku u svakodenvnom životu, ne moraju cijepati drva ni navoditi iglu ni plesti čarape ni plijeviti vrt, tako da je to na neki način rezultat načina života.
Ajme Anemona, zbedirala si me..
Peterlin, ono što si napisala više/manje zna.. Al nekako mi se čini da je sve više djece kao Anemonin maleni
Niš, bum probala vježbati s njim, učiti ga.
Ozujak, gledam u okolini ima djece njegove dobi koja znaju više od mojeg, ima koja znaju manje, moje dijete je u nekakvom prosjeku.
Ali ponavljam, meni je nekako kod njega ključno kako će on to emocionalno sve prihvatiti.
Ako na emocionalnoj razini sve štima, smatram da predznanje nije nikakav specijalan ni plus, a ni minus.
Normalno, ako mogu, uvijek biram da radije krene s predznanjem.
Ma sve pomalo, kroz igru...da to ni tebi ni djetetu ne bude tlaka, nego zabava.Ajme Anemona, zbedirala si me..
Peterlin, ono što si napisala više/manje zna.. Al nekako mi se čini da je sve više djece kao Anemonin maleni
Niš, bum probala vježbati s njim, učiti ga.
I ne brini - učiteljima u prvi razred dolaze djeca RAZLIČITOG predznanja. Ima nekih koji su napredni kao Anemonin sin u računanju, ima nekih koji znaju slova ali štajaznam ne znaju zavezati cipele.
Ne kažu učiteljice bez razloga da adaptacija traje do kraja prvog polugodišta. Toliko djeci i učitelju treba vremena da se uravnoteže i da razred počne funkcionirati kao cjelina.
A često se dogodi ono što je već netko spomenuo - dobro socijalizirano dijete s manjim predznanjem često se bolje snađe u školi od "sveznalice" koji ne zna surađivati s drugom djecom. Sve ima svoje...
X
Što znači dobro socijalizirano dijete? :D
Razmišljam o svom MoždaPredškolcu.. sramežljiv je, u vrtiću se druži uglavnom sa dvojicom dječaka. Iako se voli igrati i sa drugima... kad ove dvojice nema ili ..nešto.
Od nepoznatih odraslih je uvijek suzdržan i sramežljiv. Pozdravi ako baš mora..
Mislim, idemo s njim za koji mjesec na psihološko testiranje (privat), ali čisto me zanima što u primjeru znači dobro socijalizirano dijete? Mislim da bi mogao naći prijatelje, ali kako je osjetljiv dosta.. to može malo štekati.
ja uopće ne bih miješala kategoriju otvoren/društven - zatvoren/sramežljiv s kategorijom socijaliziranosti.
netko može biti super otvoren, brbljav, društven, a ne raspoznavati pravila ponašanja među ljudima i biti zapravo neprilagođen.
a netko tko je sramežljiv i plašljiv može biti najnormalnije socijaliziran, odnosno lijepo funkcionirati među drugim ljudima.
baš i u svom primjeru, ja bih rekla da je ova moja emocionalno nezrela u neku ruku možda bolje socijalizirana od ove brbljave ekstrovertice od njene sestre koja kao da je s marsa pala LOL
Što znači dobro socijalizirano dijete? :D
Razmišljam o svom MoždaPredškolcu.. sramežljiv je, u vrtiću se druži uglavnom sa dvojicom dječaka. Iako se voli igrati i sa drugima... kad ove dvojice nema ili ..nešto.
Od nepoznatih odraslih je uvijek suzdržan i sramežljiv. Pozdravi ako baš mora..
Mislim, idemo s njim za koji mjesec na psihološko testiranje (privat), ali čisto me zanima što u primjeru znači dobro socijalizirano dijete? Mislim da bi mogao naći prijatelje, ali kako je osjetljiv dosta.. to može malo štekati.
Dijete ti ide u vrtić, daklem socijalizirano je htjelo-nehtjelo, jer je moralo naučiti kako funkcionirati u grupi.
Inače, teško možeš znati unaprijeddok klinac ne dođe u razred kako će mu tamo biti. Ne može ni učiteljica. To je čista lutrija - kako ti padne grah.
Takav je i moj sin bio u dobi od 5-6 godina, pa i u godini prije škole. Kad je krenuo u školu, pokazalo se da je zapravo odlično socijaliziran, brzo je pohvatao konce u razrednoj dinamici, dobro funkcionira i u grupi, i zasebno, i zapravo nikakvih problema nije bilo. Otprve je zavolio i školu i društvo u razredu. A oduvijek sam za njega mislila da nema razvijene socijalne vještine - tu me itekako razuvjerio. Iako je po karakteru i dalje introvert (i ostat će takav), i ne ističe se među glasnijima od sebe.Što znači dobro socijalizirano dijete? :D
Razmišljam o svom MoždaPredškolcu.. sramežljiv je, u vrtiću se druži uglavnom sa dvojicom dječaka. Iako se voli igrati i sa drugima... kad ove dvojice nema ili ..nešto.
Od nepoznatih odraslih je uvijek suzdržan i sramežljiv. Pozdravi ako baš mora..
cimavica nije imala skoro nikakvog predznanja kad je krenila u skolu, super se snasla. maza je znao dosta toga ali se svejedno puno
losije snasao tako da mislim da je ta emocionalna zrelost jako vazna. na koji nacin raditi na tome?
Nema tu puno mudrosti - jednostavno treba djetetu dati priliku da to uči u praksi. Ako dijete ne ide u vrtić, treba mu omogućiti kontakt s vršnjacima (igraonice, sportske aktivnosti, dječji zbor... ima toga).
Da ne širim priču, evo tu ima lijepo ukratko opisano sve bitno: http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin...-vjestine.html
Ako želiš više teorije, nabavi knjigu VJEŠTINE IGRALIŠTA (Stanley Greenspan). Ima u svakoj knjižnici.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 17.12.2013. at 08:21
peterlin, maza ide u 1.r zato i pisem da se zbog te nezrelosti losije snasao. isao je u vrtic prije toga. bas vidim da nije zreo kao
njegovi kolege iz razreda. povrh svega je jos i naivan i ucinio bi sve za druge :/
puno razgovaramo s njim ali da li je to dovoljno? :/
Eh, čuj, teško mi je reći... Što misliš pod time da se nije baš najbolje snašao? Ako je meta zlostavljanja (verbalnog ili fizičkog) ili ako mu otimaju stvari i rade štetu, nemoj čekati nego rješavaj to odmah s učiteljicom i osobljem škole jer dijete se ne može od toga obraniti niti je to njegova dužnost, to je stvar koju trebaju riješiti odrasli.
Jako ovisi i o tome kakav je sastav razreda. Dijete će naučiti iz pokušaja i pogrešaka. Neprihvatljivo ponašanje će naučiti prepoznavati tek kad ga osjeti na svojoj koži, a doma mu samo daj priliku da o tome govori, slušaj ga i tek onda savjetuj po nahođenju. Ne mogu ti ništa pametno reći, jer je moj mlađi sin već godinama u razredu u kojem ima i verbalnog, pa čak i fizičkog nasilja i raznoraznih vrsta neprihvatljivog ponašanja. Neke stvari smo postigli doma razgovorom, puno toga primjerima ponašanja u nekim situacijama, ali nismo s njim u razredu. Moram reći da te stvari meni padaju teže nego njemu. On je naučio maknuti se iz neugodnih i potencijalno opasnih situacija, ali ga osjećaj za pravdu često uvali u govn*o i nikada nismo bili baš do kraja zadovoljni kako to škola rješava. Nadam se da je kod tebe to ipak privremeno, jer dobar učitelj/učiteljica većinu toga riješi u do kraja prvog polugodišta, uključivši i roditelje. Sretno!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom