trebaju li rodtelji priznati i kad?

[pomikaki]

Ma moj skroz razlikuje ljude patuljastog rasta i patuljke (one šumske, pa patuljke seoskih domaćinstava, vrtne patuljke...oni koji su u svijetu patuljaka razumjet će o kojima je riječ)
Na ovoj temi nisam mislila na ljude patuljastog rasta

naravno, moja je manja i još upoznaje svijet, a obe volimo ovakva komplicirana objašnjenja.
Ona registrira kad se netko s njom šali, ispituje često jesmo li nešto rekli u zbilji ili se zezamo. Tako je bilo i sa svim tim donosiocima darova, pitala je za sve redom. Za svetog Nikolu rekli smo da je to bio čovjek, koji je živio jako davno i koji je bio vrlo dobar te ga smatraju svecem, i priča se kako je darivao siromašne i djecu. Djed mraz je samo u pričama. Zubić vila je izmišljena (još nisu ispali zubi nego više služi za poticanje na pranje zubića), a gric i grec postoje ali ne baš takvi kako ih mi interpretiramo - to su bakterije karijesa koje zaista grickaju zube, ali ne mogu govoriti (kod nas se svađaju sa Zubić vilom i dok se peru zubi ciče i viču "nemoj, nemoj, stani" ).
Ona voli čuti ta objašnjenja i nakon toga se igra nastavlja, puna mašte i čarolije, a svima su nam srca na mjestu.

a bome i meni je draže, da se međusobno poklanjamo (i mimo blagdana ) nego da to lafo donosi netko "tko od gore vidi sve".

Jel'da? meni to dođe kao neka polureligijska konotacija. Taj imperativ da djeca trebaju vjerovati u djeda mraza. Kad prestanu vjerovati, sve je gotovo, djetinjstvo, nevinost, čarolija... U onim božićnim američkim filmovima reći djetetu da ne postoji Djedica gore je nego pokazati mu pornić, valjda. Ne znam baš.

[SikaPika]

U onim božićnim američkim filmovima reći djetetu da ne postoji Djedica gore je nego pokazati mu pornić, valjda. Ne znam baš.

ajde, ajde... pa nema tu neke crte kojom sve to prerežeš
kao što je većina rekla, postoji to neko prijelazno razdoblje gdje dijete kuži, ali ne želi priznati ni sebi ni roditeljima
onda prihvati (prešutno ili ne) da ti svi likovi ne postoje
onda se nastavi igrati dokle mu volja, do viših razreda, srednje, faksa...
s pornićima ili bez

[pomikaki]

Ma baš si nešto mislim, vrtim si u glavi sve one filmove gdje dječica velikih očiju dokazuju da djed mraz postoji, a roditelji užurbani poslovni ljudi, ozbiljni, nemaju vremena za dijete, bla bla bla. Pa vi recite da DM ne postoji! Niste valjda takvi?
Sve mi se čini da nam nameću tog djedicu da bi nam uvaljali potrebu da kupujemo u to doba još više. Jer ako poklone dajem ja, jasno je i mom petogodišnjem djetetu da sam kupila ono što sam mogla u datoj situaciji kad nemam love jer sve ide na kredit. Zadovoljni smo i s malim. Ali da taj poklon treba odražavati koliko je ona bila dobra te godine po djedu mrazu, morala bih dići namjenski kredit

Kako je bilo u doba mračnog socijalizma? Znam da je dolazio Djed mraz i u škole, ali ne znam da je bilo baš toliko nužno i bitno vjerovanje u njega. Imam osjećaj da je djedica dobio krila s dolaskom supermarketa u tranzicijske zemlje.

I sve nešto govorimo o mašti i čaroliji - a svima se prodaje ista priča. Unificirana mašta. Pa što ne bi to malo promjenili? Ajmo, od iduće godine, da ne slijedimo slijepo uvijek iste trendove, vjerujemo svi u Miki Mausa i Paju Patka. Ili u Pokemone

[SikaPika]

Kako je bilo u doba mračnog socijalizma? Znam da je dolazio Djed mraz i u škole, ali ne znam da je bilo baš toliko nužno i bitno vjerovanje u njega. Imam osjećaj da je djedica dobio krila s dolaskom supermarketa u tranzicijske zemlje.

I

Pa naravno da je!
Meni je u doba socijalizma poklone donosio mali Isus. To sam htjela prenijeti i na svoje dijete, ali druga strana je bila jača. Svi govore o DM pa nisam htjela inzistirati. Zapravo, ona je ove godine spominjala i malog Isusa i DM...
Ja ne dam da joj se govore te fore, ako budeš dobra ili DM/zeko/vile... gledaju... meni je to glupo. Oni donose darove pa kakav bio i to je to. Nema ucjene.

A Miki Maus i Pajo Patak... ha ha, pa šta ja znam... ovi likovi su mi dosta.

I da, koji su ti to filmovi s velikim dječjim okicama i zaposlenim roditeljima?
Kad bi moje dijete baš jako, jako inzistiralo na istini, pa ne bih ju pravila budalom. Odmah bi joj odgovorila.

[tangerina]

Ja ne dam da joj se govore te fore, ako budeš dobra ili DM/zeko/vile... gledaju... meni je to glupo. Oni donose darove pa kakav bio i to je to. Nema ucjene.

Ja isto to ne koristim, nema mi to nikakvog smisla. Šta se djedicu briga je li moje dijete dobro, ne odgaja ga on (još ktome jednom godišnje)!

Kad sam bila dijete, ne sjećam se da su moji starci ikad spominjali DM u tom kontekstu. Podrazumijevalo se da on dolazi i podrazumijevalo se da sam bila (uglavnom) dobra

[cvijeta73]

pomi

.

I da, koji su ti to filmovi s velikim dječjim okicama i zaposlenim roditeljima?
.

kako ne znaš, ima ih milijardu, svaki božić su na tv-u. ono kad na kraju ti užurbani roditelji ipak vide na nebu sanjke, i djeda mraza, zagrle svoje dijete, a dijete je sretno jer je božična čarolija i svi plaču i...blabla. i onda počne padati snijeg

[pikula]

ima jedan Garfield o božićnim filmovima, genijalan. Na TV slijedi Specijal Zmija spasila Božić, Slijedi Slavko spasio Zmiju....

[SikaPika]

ah da, sad sam se sjetila onog blesavog filma o tipu - vilenjaku kojega su odgojili Djed Mraz i patuljci, a on se na neku foru vratio ocu
joj, bolesno
ma ne znam, ja te filmove ne doživljavam tako...
jedan od najdražih božićnih filmova mi je onaj stari Božićna priča o dva brata, stariji želi zračnu pušku za Božić...
cirkus

[seni]

Jel'da? meni to dođe kao neka polureligijska konotacija. Taj imperativ da djeca trebaju vjerovati u djeda mraza. Kad prestanu vjerovati, sve je gotovo, djetinjstvo, nevinost, čarolija... U onim božićnim američkim filmovima reći djetetu da ne postoji Djedica gore je nego pokazati mu pornić, valjda. Ne znam baš.

xxx
bas mi se svida ovo sto si srocila.

djeca su zaista razlicita, neka su sanjari, neka nisu, neka su izmedu, ali mislim da niti djetinstvo, niti nevinost, carolija...itd, nema previse veze se svim tim vjerovanjima.
i tek za statistiku, odnosno za one kojima se cini da su im djeca u tom segmentu "cudnovati kljunasi", rekla bih: ima nas jos.
moja cura nije ni u sto od svih tih na topiku nabrojanih bica vjerovala. nista joj nije nedostajalo.
kao sto ni nista ne nedostaje onima koji vjeruju ili su vjerovali u djeda mraza, zeku, zubic vilu i slicno.

[maricaj]

Zašto rušimo snove našoj djeci prijevremeno? Svi mi prije ili kasnije shvatimo da su to samo bile dječje priče, ali iste su nas u trenucima djetinjstva činile sretnima, barem mene i moje djete. Ja svojem djetetu još uvijek punim glavu da to postoji. On iskreno već sumnja, ali zašto bi morao prerano početi živjeti u realnosti ovog svijeta.
Sjećam se kako smo ja i moja seka/brat jednom cijelu noć čekali Sv. Nikolu i dan danas se volim sjetiti te priče jer smo na kraju zaspali od umora i mama nam je stavila poklončiće u čizmicu.
Mislim samo da se nebi trebalo pretjerivati s svim našim i stranim pokupljenim "likovim iz bajke" ali za Djeda mraza/božićnjaka i Sv. Nikolu daje svoj glas čim je duže moguće.

[mama courage]

realnost zna također ponuditi toliko divnih čarolija, samo treba znati gdje tražiti i ne biti uvjeren da je mašta jedina koja nam čaroliju može ponuditi.

ti se sjećaš te noći dok ste čekali sv. nikolu ne zbog sv. nikole, nego zbog toga što ste ti i seka/brat zajedno se družili kroz noć, što ste se smijali i zezali. tako i neki od nas umjesto očekivanja nekog imaginarnog prijateljia, provode vrijeme družeći se sa pravim ljudima i na taj način razmjenjujući poklone. i ja se tako sjećam večeri koje sam provela sa meni dragim ljudima, u smijehu i druženju i međusobnom poklanjaju i zezanju kad bi svatko od nas otvarao poklon da vidi što je dobio od drugog. u takvim trenucima mi netko nepostojeći ne treba, dapače, jedino mi žao može biti što je netko drag daleko od mene (u inozemstvu) ili što uopće više nije sa nama.

[SikaPika]

ma naravno, moje dijete i ja, ma zaparavo, svi troje stalno brijemo po nekim likovima, stalno smo u nekim ulogama, igramo se, glumimo...
da nema dm-a, nikole... ne bi nam ništa nedostajalo
svaki dan imamo Gitu, Hlapića (po najnovijem), kod nas je živ i mali prst na ruci, da ne pričam o svim mušicama i kamenčićima koje svakodnevno "sretnemo"
nekada bude naporno, ali svi troje smo takvi, nekome čudaci, ali baš nas briga

[makita]

realnost zna također ponuditi toliko divnih čarolija, samo treba znati gdje tražiti i ne biti uvjeren da je mašta jedina koja nam čaroliju može ponuditi.

ti se sjećaš te noći dok ste čekali sv. nikolu ne zbog sv. nikole, nego zbog toga što ste ti i seka/brat zajedno se družili kroz noć, što ste se smijali i zezali. tako i neki od nas umjesto očekivanja nekog imaginarnog prijateljia, provode vrijeme družeći se sa pravim ljudima i na taj način razmjenjujući poklone. i ja se tako sjećam večeri koje sam provela sa meni dragim ljudima, u smijehu i druženju i međusobnom poklanjaju i zezanju kad bi svatko od nas otvarao poklon da vidi što je dobio od drugog. u takvim trenucima mi netko nepostojeći ne treba, dapače, jedino mi žao može biti što je netko drag daleko od mene (u inozemstvu) ili što uopće više nije sa nama.

hm, kasno mi je da se preokrenem naglo na uživanje u realnosti jeeeeer...započeli smo sa potkrepljivanjem priče o moćnim bićima.

Mislim da će do spoznaje ipak doći, i započela sam topic pitajući se/vas u kojoj dobi i na koji način sazrijeva spoznaja.

Ne mislim da je djetinjstvo obojano ovom maštom (ili laži, ako tako želite-zapravo mi to preoštro zvuči) nešto samo po sebi loše.

Mislim, guramo onako kako smo započeli. Pretpostavljam da starijoj djeci uspijevamo duže, al da mlađa prije pohvataju konce, dok oni najmanji doživljavaju spoznaju onih starijih pa ni u ranom djetinjstvu ne vjeruju potpuno.

naravno, ima i obitelji koje ne potiču spomenute priče. Oni se nemaju iz čega izvlačit. Ja imam

[mama courage]

makita, ako smijem primjetiti, moj post se referirao na nečiji tuđi, na drugoj strani ovog topica, ne direktno na tvoj prvi post s kojim si otvorila temu.

[pomikaki]

makita, nemam ništa protiv tvog uvjeravanja tvoje djece u djeda mraza - to je tvoj izbor i ja ne mislim da iz toga može izaći neko veće zlo. Samo ja jednostavno nisam za te priče. Djed mraz se pojavljivao u pričama, u vrtiću se čak pojavio glavom i bradom i podijelio poklone, nisam žurila s objašnjenjem, ali iskreno sam odahnula kad je mala postavila konkretno pitanje. bilo me bar malo strah da ćemo doći u tu situaciju kad je kasno reći istinu a da se dijete ne osjeti prevareno. Moj odgovor na tvoje pitanje - trebaju li roditelji priznati i kad - je jednostavan: kao i za sve druge teme, trebaju priznati u trenutku kad dijete postavi pitanje.

S druge strane, možda druga djeca ta pitanja postave kasnije, vjerojatno im i nakon razočarenja ostaju lijepa sjećanja kao što piše maricaj - ali budimo realni, to su lijepa sjećanja na djetinjstvo, kada male stvari mogu oduševiti, nije toliko bitan ni djed mraz ni mali isusek ni pokloni, nego dječja sposobnost oduševljavanja i maštanja. I to oduševljenje prisutno je kod sve djece koja su odgojena s ljubavlju.

Sve u svemu ne smeta me cijela priča baš previše, osim pitanja kao što je ovo:

Zašto rušimo snove našoj djeci prijevremeno?

što reći? mom djetetu nisu srušeni snovi. Baš pred neki dan je rekla da jedva čeka da dođe djed mraz. Sva oduševljena, sa sjajem u očima. Ona ima i mnoge druge snove. Realni ili ne, ja ih ne rušim, sudjelujem u igri kad se igramo, iskreno odgovaram na iskreno pitanje.

[SikaPika]

pomikaki, potpisujem
i naravno, i ja jedva čekam da dođe Djed Mraz
a treba mu još 7 mjeseci!
baš sam se prošlu noć sjetila jedne prekrasne božićne pjesme, uspavanke za malog Isusa... bojala sam se početi pjevati M. jer sam znala da će me svaku noć daviti da joj pjevam, a ne da mi se jer tada stvarno budem premorena

[Taisha]

Moj sedmogodišnjak sumnja već više od 3 godine, ali ipak "vjeruje" jer želi vjerovati.
Naime, zaključio je da budžet za darove roditeljski, i onaj baka i djedova, ima limit; a Djedu Mrazu to nije problem jer on i tako sve to izrađuje - znači, može poželjeti i skupe stvari.

, ovako i moj mali razmišlja, na moju žalost njima je teta u vrtiću rekla da se roditelji igraju Djeda Mraza na što sam jako ogrčena, jer smatram da je to od roditelja zadaća da priopće djeci kada žele i na koj način žele.Mada moj klinac je posumnjao i u tetu, par puta me je nakon toga pitao dal se je teta zabunila ili stvarno smo to mi.Ostavila sam ga u uvjerenju da možda postoji a možda ne, iako je on prihvatio činjenicu da postoji mislim da zapravo sumnja.Ove godine kreće u školu pa vjerovatno će čuti i od druge djece da ne postoji, ukoliko se desi ja ću mu reći da ne postoji, ukoliko ne neka čarolija još traje koliko može,ne vidim ništa loše u tome .Kod nas ne postoji Zeko koji nosi darove niti Zubić vila jedino Djed Mraz i Sv.Nikola.Kada smo se preselili u novi stan, moje djete je bilo jako zabrinuto dal će Djed Mraz znati da u ovom stanu živi dijete, molio me je da ostavim otvoren prozor i upaljenu lampicu u sobi da vidi njega hehe, naravno prozor nismo ostavili otvoreni, nego samo upaljenu lampicu.

[pomikaki]

http://www.telegraph.co.uk/news/reli...-children.html
sjetilo me ove teme

[Jurana]

A meni dođe da otvorim temu: Na što pomislite kad pročitate trebaju li roditelji priznati?
Jer ja pomislim svašta, ali ne i na Djeda Mraza.