mama courage prvotno napisa
problem je što su u fokusu našeg zanimanja samo ta pojedinačna "čudotvorna" izlječenja (koliko su čudotvorna je također diskutabilno), samo o njima govorimo, a posebice o njima govore oni koji žele prodati svoje čudotvorne preparate. a zanemarujemo stotine onih koji se nisu mogli izlječiti, koji su jednostavno umrli - bilo da su se promijenili pa prešli na yogu i makrobiotiku, bilo da su išli kod mekija torabija, travara ili da su se samo okrenuli konvencionalnoj medicini. nekima je prognozirano da će umrijeti za pet godina, pa evo, i dan danas još žive. neki su se nadali da će se izvući, pa je bolest bila jača, a krvna slika im je do zadnjeg bila u redu. ili nije, ili kako god.
konvencionalna medicina je mnogima mrska (posebice na ovom forumu) i zaziru od nje, jer prije svega je ne razumiju (a mnogi imaju i tu privilegiju da je nikad još nisu ozbiljno zatrebali da bi je znali cijeniti). i ono što ne razumiju ih plaši. to je sasvim ljudsko i opravdano. zanemarimo na trenutak problem našeg zdrav. sustava pa i liječnika koji su korumpirani ili jednostavno loši (i kao stručnjaci i/li kao ljudi). koncentrirajmo se samo na ono što nam konv. medicina može pružiti - često i to upravo kod najtežih bolesti - ona može samo obećati ono što je sigurna da može ispuniti. a često to nije ono što želimo čuti, i često to bude puno disklejmera, nesigurnosti, puno stručnih naziva/procesa koje ne razumijemo itd. a često ta medicina na današnje stupnju znanja dođe do svojih granica i jednostavno mora priznati da ne zna dalje. treba znati nositi se s tim.
nasuprot tome tu je "alternativa" (koja se kao takva uopće ne bi trebalo tako nazivati) koja obećava svašta nešto - bez potrebe da svoja obećanja potkrijepi znanstvenim dokazima i dugogodišnjim istraživanjima, koja razumljivim jezikom uvjerava da se "isto istim liječi", da je ona "blaga", da liječi "prirodno"...
mene osobno jako iritira ta furka o tome da je sve "u glavi" pacijenta, u njegovom "duhu" (kao što je nedavno na trećem dnevniku izjavila dr. nela sršen)... jer to me opet podsjeti na toliko ljudi koje sam poznavala a koje je upravo rak samljeo, a koji su svi bili puni duha, puni želje za životom (u biti ne znam nijednog koji nije htio živjeti, pa makar imao i 80godina), i koji su se do kraja borili da ozdrave (svako na svoj način) - pa nisu uspjeli. i reći ili insinuirati kroz tu floskulu "bitno je imati duha" da su si sami krivi za svoju nedaću mi zvuči prilično okrutno i nehumano.