Dragi moji, odmah na početku se unaprijed ispričavam na predugom postu.. Nisam do sada pisala na ovoj temi, kako to obično ide posljednje 3 i pol godine zadržavala sam se na mpo temama, ovdje samo škicam i iz prikrajka se divim vašem trudu i radujem vašim uspjesima.. Sada trebam malo vaše pomoći..
Dakle prije 3 i pol godine počeo je naš mpo put, znam da to nije puno vremena, znam da nismo tako puno prošli i ne kažem niti da je bio težak ili naporan. Iskreno mene je veselio, mene je jako veselila svaka nada, u meni je svaki poraz i svaka negativna beta samo jačali moju upornost, moju želju i snažnu volju da dođem do cilja.
Sa svakom negativnom betom rekla sam si ok, glavu gore, biti će neki slijedeći put. Usput sam istraživala, skupljala informacije i pratila vas. Koliko sam god guglala moje dijagnoze i statistike uspješnosti ivf-ova u takvim situacijama, toliko sam istovremeno skupljala informacije o postupcima posvajanja i radovala se vašim lijepim pričama uvjeravajući sebe u naš sretan kraj. Ako ne uspijemo ivf-om uspjeti ćemo posvojenjem, jedino što me vuče naprijed je to što jednostavno znam da će doći dan kad će me grliti male ruke i kada će meni jedno malo savršeno biće reći mama.
Svako malo sam pokretala sa mm-om temu o posvajanju, svaki put njegov odgovor bio je „ma daj sve će biti u redu imat ćemo mi svoje dijete.“ Razgovarala sam već tada (prije nekih skoro dvije godine) sa prijateljicom, divnom ženom koja je posvojila dva predivna anđelčića i rekla mi je nešto u stilu pa kaj ti misliš da je mm pristao iz prve? Oni su teški, teže prihvaćaju, teže se nose.. Ja sam i dalje ustrajala samo na tome da povremeno spomenem opciju posvojenja ali onako čisto kao back up plan. On se i dalje držao teorije kako ćemo uspjeti ivf-om, ali kao ok stignemo, ne zamaraj se ako ne upali budemo razmislili o drugim opcijama.
Prije 3 mj, jedan možda malo prebrutalno relan doktor potvrdio je ono što su mi drugi govorili upakirano ili jednostavno prešućivali. Rečenica „vi ćete ostati trudni kada i ja“ u prvi tren donijela je šok i nevjericu. Nisam čak stigla razmišljati o etičnosti takvog odgovora. Iskreno, bila sam mu zahvalna na brutalnosti jer me osvjestio i jer mi je dao način (bar sam tako vjerovala) da osvijestim mm-a. Nakon faze tugovanja posjela sam mm-a rekla da znam da on to teže prihvaća nego ja (ja sam nekako valjda doista jača, njega sve nekako dublje pogađa) i da mu treba vremena da se sve skupa slegne. Na moj prijedlog složili smo se da uzmemo vremena samo za sebe, za nas i ne življenja za jedan jedini san. Kako on još uvijek onako naivno sanja kako ću ja prirodno ostati trudna rekla sam da ako se ništa ne desi onda idemo u postupak za posvojenje. Složio se.
U međuvremenu sam se ja raspitivala, mučilo nas je što smo dobili, hvala Bogu krivu informaciju, kako je kod ocjene czss bitno koliko kvadrata stambenog prostora posjedujemo, pa smo i o tome dosta pričali i doista mogu reći da mu je laknulo kad se ispostavilo da to nije točno. I tako sam ja naivno vjerovala kako on polako prihvaća tu ideju.
I onda danas.. od prijateljice šogorica rađa, skroz smo se uživili u njen porod, ja visim na telefonu, znate već kako to ide.. i on sav euforičan počne sa pričom „kad ti budeš rađala…“ vjerujte mi nastavak nisam čula. Nisam ni čula ni vidjela više ništa. Uspjela sam jedino procjediti „daj molim te prestani“
Jel moguće da njemu nikada neće sjesti činjenica da je to na žalost nemoguće, da je sve njegovo čekanje čuda gubljenje dragocjenog vremena? Da vrijeme koje provodimo sami ide u nepovrat..?
Jel itko imao sličnih problema? Znam da ne postoji univerzalni lijek, znam da mi nitko ne može pomoći da njega natjeram da shvati, ali svaka riječ utjehe trenutno će mi jako dobro doći. Kako su vaši muževi /supruge prešli tu granicu? Meni i dalje stoje lijekovi u frižideru. Ja vjerujem kako ću se ipak odlučiti i pokušati još jedan ivf čisto da sebi ne predbacim kako sam mogla još jednom pokušati. Biti će to 9. po redu. Ali kako jednostavno znam da to ne može uspjeti jedino što želim je što prije ući u postupak za posvojenje. Kud sreće da uspije oboje, ionako sam cijeli život sanjala troje dječice.. sada se nekako pitam hoće li on ikada moći razmišljati kao ja?
Oprostite na ogromnom postu još jednom..