Djetetova pitanja o biološkoj obitelji pred drugima

[ivanas]

Moje srednje dijete, od skoro 4 godine u zadnje vrijeme zna spomenuti biološke roditelje i pita kako se zovu i sl. Mi mu naravno otvoreno kažemo što god pita i to je to.

Desilo se prije par dana da je pred bakom, mojom svekrvom pitao tatu kako se zove njegov prvi tata(ja nisam bila prisutna) i baki je bilo malo neugodno ali je odmah mu umjest tate odgovorila da je njegov tata MM, a sin mi j pitao za prvog tatu.
Znam da mi je u ovoj situaciji prvi korak razgovarati svekrvom i objasniti joj da mi s djecom o svemu razgovaramo, i da oni imaju drugi par roditelja i imaju pravo znati sve što ih zanima a mi znamo i možemo im reći.

Razmišljam si, kako postupiti u ostalim situacijama, kad dijete pita neko pitanje pred drugim ljudima, odgovoriti mu ako je neko pitanje tipa kako se moja prva mam zove, ili reći da ćemo o tome razgovarati kasnije. Ne bi htjela da moje dijete osjeti da je to neka tabu tema ili nešto što se mora tajiti i sl. ali opet ne bi volila da ljudi izvan naše najuže obitelji znaju neke stvari o njihovom biološkom podijetlu dok moja djeca ne budu dovoljno velika i zrela da sama odluče što će s kim dijeliti.
S druge strane mi je drago da pitaju i spomenu bilo što vezano uz svoje porijeklo kad god im padne napamet.

[ArI MaLi]

i mene ovo jako zanima..

[nana74]

Slažem se da takvi razgovori ne bi trebali biti tabu tema, no opet radi se o prilično intimnim stvarima u vašoj/našim obitelji(ma). Mišljenja sam kako ne bi o tome trebalo razgovarati pred drugima.
Možda pitanje djetetu kao "Želiš li sada razgovarati o tome ili kasnije kada budemo sami?" može djetetu pomoći osvjestiti intimnu prirodu takvih ragovora. To ne znači da je to tabu, već samo intimno što se ne tiče nikog drugog osim najuže obitelji.
Naši su malo veći pa rijetko govore s ikim drugim o posvojenju, čak ni s bakama i didom.
Mi također razgovaramo o svemu i drago mi je da pitaju. Iako, ponekad i ja njih nešto pitam ili spomenem, kao usput, da vidim žele li o tome razgovarati ili ne. Nekada žele, nekada ne. U početku su puno više htjeli razgovarati o teme. Sada je to rjeđe.

[sonči]

Moja curka ima sada 3 i pol i nikada još sama nije pitala premda ja njoj znam nešto reć( spremila sam joj haljinicu u kojoj je bila taj dan kad smo došli po nju) izvadim je iz ormara pa joj velim. Čitamo slikovnice i tako.
Rodbina mi veli nemoj joj ništa govorit mala je samo je opterečuješ time, a ja bi htjela da je to njoj nešto posve normalno i da s tim otpočetka živi i zna.
Zbunjuje me to što neki kad djeci vele da ih je druga teta rodila a neki vele druga mama.
Ja sam joj rekla da je nju rodila jedna druga teta koja se zove x i onda je ona odgovorila da to nije teta nego njjezina kuma. Tako se zove njezina kuma.
Jesam li već u startu pogriješila i trebala reći druga mama?
Oprostite ako sam fulala temu ali me muče puno pitanja.
I da, da li joj trebam i dalje pričati makar ona ništa ne pita ili čekati da ona počne ispitivat?

[nana74]

Mi njihove biološke roditelje zovemo mama i tata koji su ih rodili. Znaju kako se zovu, ponekad pitaju sami za njih (ili braću i sestre), a ponekad ja nešto započnem, što oni nekad prihvate, a nekad ne.
Ali nikada ne razgovaramo o njima pred drugima pa čak ni bakama i didom. Ostatku rodbine smo rekli samo par sitnica i imam osjećaj da pola grada i šire zna te sitnice...
Mislim da ih moramo štititi koliko god možemo. Znam da ni moja mama ni suprugovi roditelji ne čuvaju njihovu intimu kao mi (moja mama je svima govorila kako su joj unučići posvojeni, na što sam ja 'poludila').
Kako su dvoje od njih školaraca, brinula sam sekoliko će moja djeca govoriti o posvojenju s kolegama. Ono što vidim je da o posvojenju pričaju samo s mužem i sa mnom.

[ivanas]

Mi isto biološke roditelje zovemo mama i tata koji su ih rodili. Nekako mi je kad kažem teta, preopćenito, teta je svaka starija osoba koju dijete upozna, i ne želim oduzeti roditeljstvo biološkom roditeljima jer oni jesu bili roditelji jedan dijelić ili dio njihovog života.

Meni nije problem starijem reći da ćemo kasnije razgovarati o tome, ali srednji je 3,5 godina i njemu je to trenutna misao, pitanje i želi odgovor odmah.
Na njegovo pitanje koje je pitao tatu pred svekrvom kako se zvao njegov tata kd se rodio svekrva je brze bolje odgovorila tvoj tata je njen sin, i to njega zasmetalo i kaže meni jutros da je njemu baka rekal to ali da to nije istina, da se njegov tata kad se rodio zove X, zašto je ona njemu rekla krivo i sl. Začudilo me koliko ga je to zasmetalo, valjda je već tako malen osjetio neku njenu neugodu, negiranje, pravljenje da nije tako i sl. To mi je dokaz da djeca savršeno dobro detektiraju svaku misao, emociju, pogotovo moje srednje dijete, njemu ništa, nikad ne može promaknuti.

Mislila sam si da im idući put odgovorim u stilu, pričat ćemo o tome prije spavanja, kad budemo čitali znaš onu slikovnicu(imaju par slikovnica koje spominju posvajanje a koje jako vole) i kad nađemo tvoj album(album sa slikama kad su bili beba i kad su tek dolazili k nama).

Što se tiče nekih sitnica kje smo podijelili više zbog trenutnog uzbuđenja kad smo čekali posvajanje i sl. i ja mislim da su nekako općepoznate, ali ne krivicom mojih i muževih roditelja, oni jako dobro znaju da su to naše privatne stvari, pa s tim barem nemamo problema.

[ivanas]

Moj najstaiji sin je pošto je bio već stariji(5,5g) u početku puno više pitao, sada manje, ali je zato ovaj srednji u fazi ispitivanja i osjećam da slaže kockice po svojoj glavici.

Nekako mi je puno lakše sa starijim pričati, jer on inače prihvaća stvari u životu kakve jesu, onako je prostodušan i ne zamara se puno, dok je srednji sin onako posebno promišljeno dijete, ne donosi zaključke olako, nekad stvarno ostanem zateknuta kako sagleda neku situaciju, kao da je puno stariji.
Npr.može s određenim odmakom pričati o svom ponašanju, reakcijama, zašto je tako reagirao i kako bi trebao idući put, i ima jako razvijen osjećaj za osobne granice, ne voli kad ga nepoznata osoba dira, propituje ponašanje drugih ljudi i donosi zaključke. Mislim da ću morati često dobro promisliti kako se snaći kad počnu još kompleksnija pitanja o posvojenju i svemu.

Znam samo da želim stvoriti prostor i sigurnost da moja djeca osjećaju i misle sve što žele, da bez straha da će nas povrijediti ili što ćemo mi misliti osvjeste i prožive sve svoje osjećaje, pitaju što god žele.

Ponekad se čudim nekim pričama, kad posvojitelji negiraju porijeklo i sve ostalo svoje djece i time ih povrijeđuju, a opet ih djelomično razumijem, to su naša djeca, osjećamo ih u svakoj stanici svoga tijela i lako je zaboraviti da je postojalo nešto prije nego smo se sreli, onaj život prije, moj osobno, mi je nekako mutan i dalek iako nije toliko puno prošlo, tek će uskoro biti 3 godine.

[nana74]

Mogu razumijeti negiranje cijele situacije. U nekoliko navrata sam samu sebe zatekla u osjećaju ljubomore ili ljutnje u odnosu na njihove biološke roditelje. No, naša djeca su relativno velika i nije bilo moguće negirati njihovu prošlost, čak i da smo to htjeli.
Nažalost, znam primjer da su roditelji došli po dijete kod udomitelja i na odlasku rekli da sad počinje njegov novi život, promijenili ime djetetu i više nikad se nisu javili.
Naši malci se čuju s udomiteljima ponekad, čak su nam bili i u posjetu (daleko smo pa se baš i ne možemo posjećivati).
Sada si život bez njih ne mogu ni zamisliti, iako je prošlo tek 16 mjeseci. Kao ni Ivanas, ni ne sjećam se života prije njih. Jedan dan smo muž i ja sami, a dan iza smo mama i tata troje djece.