Roditelji i obitelj kao teret i kako se osloboditi...?

[blackberry]

ja mislim da mi tu svi imamo posla s roditeljima koi su propustili odrasti...i nisu to odradili kako treba...
pa onda...takvi roditelji...kad imaju više djece....ulove se onoga najsličnijeg njima...i fino se uljuljuškaju u poznatu rutinu....i nažalost, naprave katastrofalnu pogrešku...zakompliciravši iz temelja još jedan život....samo i isključivo zato što nisu smogli snage promijeniti sebe.

tako nekako ja to vidim.
zato, koliko god mi je bilo teško...uvijek sam nekako rado bila s te druge strane...i borila se sama...bez te kvazi podrške.

[mala-vila]

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?

kako god grozno zvucalo, ja mislim da postoje roditelji koji ne vole svoju djecu

[mishekica]

mishekica, meni se čini da bi te tvoji početi više cijeniti kad bi im uskratila pomoć (bar na neko vrijeme). Ovako čini mi se da te shvaćaju zdravo za gotovo.

Načelno mislim da si u pravu, ali pokušala sam pa nije išlo.
Prije smo sestri davali fiksni iznos džeparca, da si s tim raspolaže kako zna. Onda smo bile posvađale (zbog njene nezahvalnosti) pa nije ništa dobivala. Kad smo se ponovno pomirile, više joj nisam davala taj novac, nego sam joj radije dala "materijalna dobra". Gore sam opisala razlog. Ako joj ja već moram davati novac za higijenske potrepštine, onda će se to kupovati u dućanu koji je jeftiniji, po mogućnosti onda kad je jeftinije, a ne onda kad njoj to treba (jer, eto, teško je predvidjeti da će ti wc papir trebati i sljedeći mjesec, jel ). Prošli mjesec sam joj kupila torbu za laptop preko burze i rekla sam joj da mi taj novac mora vratiti. Bila je sva u šoku... Kao, pa zar joj ne mogu to dati. Tehnički gledano, mogu. Ali neću. Rekla sam da joj to pripisujem na dug i da će vratiti kad stipendija sjedne. I bok.

MM je jako popustljiv prema njoj. S jedne strane mi je to OK jer nemam muža od kojeg moram skrivati novac i pomaganje obitelji. S druge strane, pokušavam mu objasniti da joj ne moramo mi uvijek sve omogućiti. Mi nismo njeni roditelji. Imat ćemo svoje dijete i prioriteti se moraju znati. Ja tamo važem koliko čarapica mogu kupiti na burzi, a s druge strane ću sestri kupovati ... ne znam šta.

[Dijana]

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Ali što je ljubav? Ljubav su djela. Ne možeš mi govoriti kako me voliš, a lagati me i varati..to nije ljubav. Može se reći da neki roditelji sigurno ne žele loše
svojoj djeci, ali da su prelijeni ili presebični da bi se uistinu brinuli za njih kako treba, to sigurno da.

[mishekica]

kako god grozno zvucalo, ja mislim da postoje roditelji koji ne vole svoju djecu

Mislim i ja da postoje... ali ih nimalo ne razumijem.
Kad promatram sebe i supruga... koliko smo željeli ovu bebicu, koliko uživamo u trudnoći, s kolikom pažnjom pripremamo sve za dolazak, koliko se informiramo o svemu... koliko već sad obožavamo to dijete... Kad sve to gledam, nije mi jasno kako netko ne voli svoje dijete.

[blackberry]

blackberry, odlična si! :D al ozbiljno!

znam da ne moram odgovarati tebi niti ovdje na pitanja, ali tako mi je eto došlo, i kada to ovako napišem pa pročitam neke stvari postanu rasvijetljene... pomaže

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?

mislim...čovjek koji ne voli sebe, malo vjerovatno može voljeti nekog drugog.
ako ima imalo savjesti, onda ti makar ne otežava život.
ako nema...eh...

najgora spoznaja u mom životu bila je upravo ta.

mislim da sam ja dugo bolovala...jel...pa sam neke stvari do sada i odbolovala.
neke stvari su i sada došle kao točka na i, i u potpunosti mi otvrile oči...koje sam ja tako voljela zatvarati...
pa se, iskreno, osjećam nekako lakšom.

zato kažem...
teško je spoznati da su roditelji samo ljudi...
a nisu svi ljudi dobri..
neki su izuzetno zločesti...
a i oni su roditelji...

[Dijana]

mishekica, pa i niste njeni roditelji, točno. Ok, pomoći tu i tamo, pokloniti nešto, ali davati na redovitoj bazi, i još primati nezahvalnost, ne znam baš..

[blackberry]

Ali što je ljubav? Ljubav su djela. Ne možeš mi govoriti kako me voliš, a lagati me i varati..to nije ljubav. Može se reći da neki roditelji sigurno ne žele loše
svojoj djeci, ali da su prelijeni ili presebični da bi se uistinu brinuli za njih kako treba, to sigurno da.

ja čak još uvijek vjerujem da nitko svijesno ne bi nešto nažao učinio svom djetetu. ono, valjda se ta nada i dalje bori u jednom dijelu moga mozga, nažalost. (iako u mom slučaju mislim da se puno toga odigrava itekako svijesno, čisto iz sebičnih razloga...ali ja sam potvrđeno ekstreman slučaj, vjerujte mi na riječ)
mislim da je uvijek u pitanju neka patologija...i da jednostavno ne znaju bolje....i sami su bili zakinuti za sve i svašta...i sami su djeca otrovnih roditelja...
što nije opravdanje za ništa.
jer, znanje je svima dostupno.

kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....
tako je mogao i netko drugi...
tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir...

[Dijana]

"jer, znanje je svima dostupno.kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....tako je mogao i netko drugi...tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir... "Ne znam zašto mi nema quote funkcije..Pa ja zapravo mislim da znanje baš i nije svima dostupno, pogotovo nije bilo prije..Zapravo su puno naših roditelja teške neznalice, pa u kombinaciji sa sebičnjaštvom, savršena kombinacija za uništit dijete. Ne pravdam ih, samo njima nitko nije mogao preporučiti "Otrovne roditelje", nisu mogli ići psihologu itd.Ali sve to na stranu, u svemu tome treba gledati sebe..

[ekoi]

da to je zapravo uzrok mojoj gorčini i frustraciji - izbor. i ja sam odobrala ne biti otrovan roditelj, mngo sam mnogo radila na sebi za psihičko i emocionalno zdravlje. jedna draga žena dječji psiholog, rekla mi je još davno - mnogi koji su prošli mnogo manje od tebe postali su trajno oštećene i disfunkcionalne osobe, a ti unatoč svemu imaš sposobnost empatije i široku lepezu emocija koje svakodnevno pokazuješ, borac si i iako djeluješ nježno i krhko, jako si snažna osoba.

jednim dijelom na nas utječu geni i karakter na koji ne možemo utjecati ali i dalje većinu činimo samo mi našim vlastitim odabirom, razmišljanjem i djelima.
ja sam odlučila biti roditelj u pravom smislu te riječi, koliko got mi je to bilo teško jer nisam odrasla u zdravoj okolini, moji roditelji nisu isto tako odlučili za mene. a to boli. boli za poludjet.

[blackberry]

"jer, znanje je svima dostupno.kako sam ja odlučila biti ne zatrovana....tako je mogao i netko drugi...tako se na kraju sve u mojoj glavi svodi na vlastiti odabir... "Ne znam zašto mi nema quote funkcije..Pa ja zapravo mislim da znanje baš i nije svima dostupno, pogotovo nije bilo prije..Zapravo su puno naših roditelja teške neznalice, pa u kombinaciji sa sebičnjaštvom, savršena kombinacija za uništit dijete. Ne pravdam ih, samo njima nitko nije mogao preporučiti "Otrovne roditelje", nisu mogli ići psihologu itd.Ali sve to na stranu, u svemu tome treba gledati sebe..

ja nemam baš stare roditelje...ono...u pedesetima su.
složila bih se kad su mi u pitanju bake i djedovi...ali i onda bi razmislila.

imam 2 roditelja...svakog sa svojim problemima...do kojih su se doveli mladošću, neznanjem, neiskustvom...
jedan je odabrao jedan put i danas je sasvim drugačija i bolja osoba no što je bila prije 20 godina...a drugi je odabrao dijametralno suprotan put.

kad pogledaš...ja učim kroz vlastitu djecu...ok, moji su još mali.
mogli su, neki i jesu, i oni učiti kroz svoju djecu kojima je znanje bilo dostupno. ali nisu htjeli mijenjati se.

meni se nekako uvijek svede na izbor....

[blackberry]

Kod mene je ista stvar, samo je u pitanju mama. Uništila je sve oko sebe što se uništiti dalo; svoje roditelje, svekra, svu rodbinu, s rođenom sestrom i dva brata ne razgovara već preko 20 g. (i drugima brani isto, samo ja komuniciram jer smo i oni i ja normalni), susjede, mog 10 g. starijeg brata (evo za promjenu, je stariji ali isti problem kao i oni iz vaših priča), mog oca je doslovce izžderala izvana i iznutra i jadnik je umro sa samo 54 g. od jako teškog karcinoma. Sad (unazad 15 g.) je naumila i mene ali ja se nedam i bok!
I kad čovjek malo sve "zaboravi" i primiri se, ona opet počne; tako je danas nazvala Hitnu pomoć da je vozi u bolnicu na kemoterapiju (iako je u dogovoru da je ja vozim ali da me pričeka do 7h ujutro jer su mi cure bolesne, da prvo njih zbrinem); pa nije dočekala niti mene niti HMP (koji je stigao u njen stan u 7,15h i ljudi je traže u čudu!!!), već je "jadna" otklipsala na BUS i tramvaj do Vinogradske!!! Eto, ne samo da ja nisam dovoljno dobra, niti HMP nije dovoljno dobra i brza za njenu preuzvišenost! Da joj bar isporuče račun za to!
Što se tiče knjige Otrovni roditelji našla sam se u previše toga, međutim jedno je čitati, a drugo je smoći snage unutar sebe i početi djelovati u svoju korist! Meni su tu najviše pomogla moja djeca jer su se prioriteti preokrenuli.

te drame su meni fascinantne. moj je usavršio sve to...dignuo na neku novu razinu...mom mozgu totalno, ali totalno teško pojmljivo...
čisti sf

[blackberry]

ja nemam baš stare roditelje...ono...u pedesetima su.
složila bih se kad su mi u pitanju bake i djedovi...ali i onda bi razmislila.

imam 2 roditelja...svakog sa svojim problemima...do kojih su se doveli mladošću, neznanjem, neiskustvom...
jedan je odabrao jedan put i danas je sasvim drugačija i bolja osoba no što je bila prije 20 godina...a drugi je odabrao dijametralno suprotan put.

kad pogledaš...ja učim kroz vlastitu djecu...ok, moji su još mali.
mogli su, neki i jesu, i oni učiti kroz svoju djecu kojima je znanje bilo dostupno. ali nisu htjeli mijenjati se.

meni se nekako uvijek svede na izbor....

mislim...možda sam ja samo osoba kojoj je ponestalo volje za opravdanjma. bit će da jesam.

[mala-vila]

znate sto me uvijek zanimalo- recimo da se naši roditelji ili jedan od njih promjeni, odluči raditi na sebi, prizna pogreske....znate na sto mislim
da li ste spremni oprostiti? da li bi vi kao njihova djeca mogli okrenuti novi list (ali za stvarno, u srcu i glavi), potpuno otpustiti zamjeranje i sve ostalo?
ne mislim oprostiti kao takvo, jer smatram da oprastanjem zacjeljujes sebe i da to svakako treba napraviti, prvenstvano zbog sebe. nego mislim oprostiti i krenuti s njima/s njim/njom graditi novi odnos. jel bi mogli?

[ekoi]

ja bi, za to sam se cijeli svoj život molila. al se nije dogodilo i neće dogoditi. mislim da se u većini slučajeva taj scenarij da se roditelj promijeni a dijete to prihvati i oprosti, i kasnije im ide sve na bolje, rijedak i često gledamo samo u filmovima na tv-u.
ja bi osobno to mogla zato jer sam jako miroljubive prirode, i težim harmoniji, i nije mi teško opraštati i dati drugu šansu (to sam između ostalog napravila i mm i nisam požalila )
ali znam da ima puno ljudi koji su otpisali svoje roditelje iz života zbog puno blažih stvari i ne zanima ih više...ako su tako odlučili, imaju sigurno svoje razloge i pravo na to.

[mala-vila]

bas citam neki tekst ne portalu i nadem ovo
"ne zadirkujte, ne postiđujte, ne prijetite, ne podcjenjujte dijete " +kad na to dodamo konstantnu viku i izderavanje (jer moja mama ne zna normalno razgovarati) uz ruzne rijeci kao sto su -glupa, luda... imate moje djetinjstvo u kratkom

[trampolina]

Moja situacija nije ni blizu tako strašna, ali mogla je postati. I sjećam se trenutka-prekretnice u sebi: kad sam spoznala da nisam savršena, i da ne trebam biti savršena, a da se nikako ne trebam uklapati u sliku koju obitelj ima o meni. Naravno da sam kao curetak od 15ak godina mami ponosno objavila spoznaju, a tad sam prvi put i uzvratila hračak (kako je netko poviše slikovito objasnio). Od tada sam uvijek reagirala na emocionalne ucjene i nabijanje grižnje savjesti, nekad uspješno, nekad manje. Ali u osnovi svega bila je moja potreba da mijenjam stanje.

Mogu reći da se vrrrrlo polako naš odnos mijenjao, izgrađivao gdje je falilo, nadograđivao gdje je bilo dobro. Ali i druga strana treba biti svjesna problema i spremna na rješavanje.

[ana.m]

Moj stari je užasan materijalist i on sve kroz novce gleda, a nema pojma s njima. Ništa posebno u životu nije stekao, a mogao je, dobro je zarađivao svojevremeno.
Ne tako davno su napravili totalnu životnu glupost, a ja ne želim i ne mogu popravljati njihove pogreške. (financijske uglavnom)

Mene je uvijek najviše živciralo što niakd nisam ništa dobro napravila. Ponižavao me i govorio me da sam ja poštarica i da nisam za ništ drugo (moja deda, mamin tata, je bio poštar, a njemu gospodinu je to bilo ispod časti valjda kaj ti ja znam). Pa kad sam predala svoju prvu molbu za posao u banci, govorio mi je da nema šanse da mene prime, kao nisam ja dovoljno dobra. Onda kad su me primili, onda je govorio da kao kaj sa ja šalterašica, to ti je isto kao poštarica. Svaku kunu koju bi mi stara dala on je tražio da vratim uz još to što sam morala davati ekstra novce i plaćati račune. A kad sam ja nešto htjelo, ne može se jer jelte ja živim pod njegovim krovom.
Pa sad se ne sjećam točno razloga, već sam bila radila, bllo je sigurno nešto vezanop za izlaske, pa mi je pola kose počupao. Mrzila sam ga, htjela sam mu oči tada iskopati. A opet s druge strane, bojala sam ga se užasno!
Sad se busa s onim kao dobrim stvarima koje je napravio, kupio mi je barbiku u 4. osnovne....I dao mi je sto kuna za izlazak kad sam na polugodištu imala zaključenu jedinicu iz povijesti. Njegov je odgoj bez premca.
Najgore je što mi je dugo trebalo da ga se prestanem bojati, da shvatim da sam ga se riješila, ali da to još samo trebam riješiti sama sa sobom i shvatiti da živim svoj život, da sam se makla od njega, da mi ne može više ništa i da ne moram više trpjeti tiraniju!

A najgori su mi vječni izgovori kako je to nešto što je loše zapravo za moje dobro!

[naniluc]

teško je biti dijete otrovnog roditelja. ne možeš to dijete promatrati kao svako ostalo...jer to dijete u sebi nema ono što ostala djeca imaju, da bi spoznalo sebe samo tako.
nema tu samopuozdanja, samosvjesti...svega onoga što se tiče samog zdravog djeteta.
teško je napraviti određene korake, jer si i sam zatrovan i ne vidiš da zaslužuješ bolje, jer ne znaš za bolje.

i kad napraviš nešto za sebe, u drugom trenutku se grizeš...jer je onom nekom tamo teško...i taj netko ti ne želi dozvoliti sreću....

težak je to put...jer djeca otrovnih roditelja su previše nesigurna i na svojim leđima nose ogromnu krivicu i teret koji nije njihov...a roditelji ga ne žele osloboditi.
moraju sami.

Ja sam se u svojoj obitelji uvijek osjećala kao vanzemaljac, razmišljanje totalno drugačije od njihovog. Zapravo sam psihički bila puno jača od njih, no uspješno su mi samopouzdanje srozali na 0 podcjenjivanjem i manipuliranjem jer oni kao znaju bolje od mene. Zanimljivo kako se ti isti roditelji onda iščuđavaju kad te nečeg strah pa kažu - pa trebaš vjerovati u sebe, pa već si velik/a
Tek sam se nedavno našla u konfliktu sa njima i vidjela da mogu i ja odvratiti i to ih je jako začudilo jer " pa kaj se i ja znam svađati" i moram priznati da je to jako oslobađajuće-gotovo pa terapeutski

[ekoi]

ana susjedo

ja sam danas definitivno odlučila zatvoriti pipu, neću više davati novce, živimo skromno i štedljivo, zato i imamo iako su nam primanja mala, ali znam s njima gospodariti, najlakše je otić u birtiju/dućan/šoping i kaj ja znam drugo i spiskat sve novce, dugo dijete nam je na putu i ne želim nikome od nas otkidati od usta i osnovnih potreba, ionalo se odričemo puno toga za ono što nam je najbitnije, i zadnje ali najvažnije - ne želim da me se vrednuje i odobrava kao osobu i člana obitelji na taj način, i ujedno vrši manipulacija i emocionalna ucjena, osjećaj grižnje savjesti.

shvatila sam da se bojim da u njima ne izazovem isti onaj osjećaj boli, straha i ne vrijednosti kao kada su oni i mene sustavno odbijali, zanemarivali kao roditelji, jer taj je osjećaj ja mislim jedan od najgorih koje sam ikada osjetila u životu. i upravo me zbog tog osjećaja "imaju" i dalje. takva sitnica ali kako je to moćno oružje!!!

[mishekica]

Igrom slučaja, danas sam pogledala film My sister's keeper.
Tužan film. Malo ekstreman primjer ovog našeg kako se radi jednog djeteta može ići nauštrb drugog.
Zapravo ne znam što bih mislila.

[Lili75]

Cure moje,

Čitam i ne vjerujem, stvarno svatko može biti "roditelj", baš mi je žao zbog vaših priča, javit ću se poslije, al samo ću reći da oni nisu bili vaši roditelji (mislim ono što roditelj treba biti).

Za neke slučajeve mi je onako fuj, bljak pa kakva je to majka, otac...smučilo mi se...drž' te se drage moje, kad malo zmozgam javim se s kojom pametnom.

nisu vas vrijedni i trebate gledat samo sebe i maknut se od njihovih ralji grrrr.....majke mi sve bi ih "pošaketala" kad pomislim da ste bili tako male i nemoćne, a oni nisu bili tu uz vas onako kako mama i tata trebaju biti uz svoju dječicu.

ljubim vas hrabrice

[blackberry]

znate sto me uvijek zanimalo- recimo da se naši roditelji ili jedan od njih promjeni, odluči raditi na sebi, prizna pogreske....znate na sto mislim
da li ste spremni oprostiti? da li bi vi kao njihova djeca mogli okrenuti novi list (ali za stvarno, u srcu i glavi), potpuno otpustiti zamjeranje i sve ostalo?
ne mislim oprostiti kao takvo, jer smatram da oprastanjem zacjeljujes sebe i da to svakako treba napraviti, prvenstvano zbog sebe. nego mislim oprostiti i krenuti s njima/s njim/njom graditi novi odnos. jel bi mogli?

ja jesam. nije po meni grijeh..ili kakogod...pogriješiti..
grijeh je to uporno negirati...i tapkati u mjestu...
svi smo mi ljudi, nesavršeni. tako i roditelji.
ja glasam uvijek za rast i korak unaprijed. i uvijek sam otvorena za tu opciju

[blackberry]

shvatila sam da se bojim da u njima ne izazovem isti onaj osjećaj boli, straha i ne vrijednosti kao kada su oni i mene sustavno odbijali, zanemarivali kao roditelji, jer taj je osjećaj ja mislim jedan od najgorih koje sam ikada osjetila u životu. i upravo me zbog tog osjećaja "imaju" i dalje. takva sitnica ali kako je to moćno oružje!!!

to je to. misao...ako uzvratim istom mjerom, jesam li onda ja kao i oni?
ful te kužim.

[blackberry]

Moj stari je užasan materijalist i on sve kroz novce gleda, a nema pojma s njima. Ništa posebno u životu nije stekao, a mogao je, dobro je zarađivao svojevremeno.
Ne tako davno su napravili totalnu životnu glupost, a ja ne želim i ne mogu popravljati njihove pogreške. (financijske uglavnom)

Mene je uvijek najviše živciralo što niakd nisam ništa dobro napravila. Ponižavao me i govorio me da sam ja poštarica i da nisam za ništ drugo (moja deda, mamin tata, je bio poštar, a njemu gospodinu je to bilo ispod časti valjda kaj ti ja znam). Pa kad sam predala svoju prvu molbu za posao u banci, govorio mi je da nema šanse da mene prime, kao nisam ja dovoljno dobra. Onda kad su me primili, onda je govorio da kao kaj sa ja šalterašica, to ti je isto kao poštarica. Svaku kunu koju bi mi stara dala on je tražio da vratim uz još to što sam morala davati ekstra novce i plaćati račune. A kad sam ja nešto htjelo, ne može se jer jelte ja živim pod njegovim krovom.
Pa sad se ne sjećam točno razloga, već sam bila radila, bllo je sigurno nešto vezanop za izlaske, pa mi je pola kose počupao. Mrzila sam ga, htjela sam mu oči tada iskopati. A opet s druge strane, bojala sam ga se užasno!
Sad se busa s onim kao dobrim stvarima koje je napravio, kupio mi je barbiku u 4. osnovne....I dao mi je sto kuna za izlazak kad sam na polugodištu imala zaključenu jedinicu iz povijesti. Njegov je odgoj bez premca.
Najgore je što mi je dugo trebalo da ga se prestanem bojati, da shvatim da sam ga se riješila, ali da to još samo trebam riješiti sama sa sobom i shvatiti da živim svoj život, da sam se makla od njega, da mi ne može više ništa i da ne moram više trpjeti tiraniju!

A najgori su mi vječni izgovori kako je to nešto što je loše zapravo za moje dobro!

pored svega...i moj je upravo i samo materijalist. kad je ostao bez love, ostao je bez svega.
jedino kad sam u životu osjetila da se ponosi samnom (ništa škola, faks, posao, djeca...) je dan kad je skužio da sam se istetovirala...
mislim...stvarno....

[ana.m]

I onda se meni netko čudi kak sam jedva čekala da odselim od kuće i kako to da nisam htjela ići na faks....Stvarno zašto....

Još sam se nečeg sjetila.
Zamislite ovu situaciju!
Cura, 23 godine, u ozbiljnoj vezi s dobrim dečkom godinu i pol, ne od jučer!
Zaposlena i samostalna!
Da, to sam ja!
Radim popodne (već 4 godine zarađujem si sve što imam) i dolazim s posla pola sata kasnije....Da di sam šta sam, kad se to dolazi s posla, koliko je sati!?
A ja zamislite došla po stvari i četkicu za drugi dan, bio je 01. maj i dragi mi je dobio slobodan dan iz vojske! I da ću prespavati kod njega!
Kad sam to rekla. Drama, užas, kako ja to mislim, prespavati kod njega, pa to znači da ću spavati s njim!!!! do tada jelte nisam nikako. Onak, nemre se s dečkom spavati u 3 popodne sam ako navečer prespavaš kod njega.
I tak, stara urla kak ja njima radim samo probleme, sad oni ne mogu odseliti (taman su se selili 400 km dalje) jer jelte tko zna kaj bum ja sve izvela dok njih nema.


Ugl, u tom me trenutku zabolio kuki i ne čujem kaj ona urliče, spremma si stvari kad u jednom momentu pored glave mi proleti upaljač, i bam u zid i eksplodira u zidu...Otišla sam, naravno! Drugi dan sam se vratila, nisam baš imala gdje drugdje prespavati, mogla sam jedino s njim otići u vojarnu. Pola sata me nisu pustitli u stan, ko pes sam stajala pred vratima i čekala da gospoda odluči da ja sad ipak mogu uči unutra!

Nekak mi se čini da sam ovu nejverojatnu ali istinitu priču već napisala negdje lai nisam sto posto sigurna...

[mala-vila]

sad sam se sjetila kak je mene tata izbacio iz stana navečer, imala sam 14god. dosao je pijan sa informacija i imala sam neke jedinice za koje nije znao. rekao mi je nek se gubim van i nek se ne vracam do jutra jer ja nisam za drugo (sto god to znacilo)
odlična odgojna metoda jel da? izbaciti 14ogodišnjakinju na cestu po noci i zabraniti da se vrati do jutra. još bolje je to kaj sam zivjela u centru zagreba, po noci je sve puno krasnih likova.
ja sam se pokupila i vratila ujutro šta pubertetlija zna za strah? ali sad kad gledam tu situaciju, mislim da je za prijavu nekom

[marta]

Naravno vilo da je za prijavu.
Ja sam sa 16 otisla od kuce, silom prilika, jer je bio rat i prakticki se nisam vise ni vratila. Zapravo vratila sam se, bila godinu dana s njima i otisla. Htjela sam ja odmah po zavrsetku osnovne skole otici u srednju skolu u drugi grad, ali za razliku od mene, oni nisu ozbiljno razmatrali tu opciju. Meni je rat omogucio da se maknem prvi put, a skolski nasilnici da se maknem drugi put.

[mishekica]

Nekak mi se čini da sam ovu nejverojatnu ali istinitu priču već napisala negdje lai nisam sto posto sigurna...

Jesi, sjećam se da sam je čitala. Mislim na temi o braku.

[flopica]

ma tu uopće nema previše filozofije
treba se maknuti i to je jedino rješenje
maknuti u svakom smislu
ne prestane te nikad boliti samo naučiš živjeti s tim
ako se skoncentriraš na sebe i svoju obitelj i na to kako ne moraš ići niz dlaku bude puno bolje

mislim da nikakvi razgovori ni uvjeravanja ni argumenti neće ništa riješiti
ti ljudi imaju obrasce po kojima oduvijek žive i ne znaju drukčije, ma ni ne žele
samo je bitno sebi utuviti u mozak da to nije naš život ni naš put ni naša sudbina
važno je ozdraviti zbog svoje djece
moja najnajveća paranoja jest daću prenijeti na svoju djecu posljedice svojih trauma
a od te pomisli se zaledim doslovno

[ana.m]

moja najnajveća paranoja jest daću prenijeti na svoju djecu posljedice svojih trauma
a od te pomisli se zaledim doslovno

I moja!

I svaki put kad poviknem, svaki put kad me nešto izživcira, kad mi se nešto s njima neda ili kad ih zamolim da mi nešto donesu jer se meni ne da dignuti dupe, zapravo se propitkujem kakva sam ja to mater, hoću li ih time udaljiti od sebe i baš me zgrči u želucu.

[mala-vila]

Tako je i meni, ali mislim da smo bas zbog toga puuuno bolji roditelji ne samo od svojih nego i od mnogih drugih. Zato sto se stalno propitkujemo, trazimo bolje rjesenje, djecu ne uzimamo zdravo za gotovo, potezi su nam odmjereni, a ne nagonski. tako je bar kod mene

[AdioMare]

I svaki put kad poviknem, svaki put kad me nešto izživcira, kad mi se nešto s njima neda ili kad ih zamolim da mi nešto donesu jer se meni ne da dignuti dupe, zapravo se propitkujem kakva sam ja to mater, hoću li ih time udaljiti od sebe i baš me zgrči u želucu.

valjda najgore što možeš napraviti je da ideš u drugu krajnost ili si ovako predbacuješ, nemojte si to raditi!
ana, ponašaš se kao najnormalnija mater. ako i vikneš- znaš da ih i grliš, ako pokudiš- znaš da ih i hvališ, ako inače udovoljavaš- imaš i ti pravo biti lijena, umorna i nevoljna.
takvi smo i svi ostali, bar ja, a recimo imala sam ok djetinjstvo.

[marta]

Ja sam i sad imala jedan neugodan razgovor, baba šumom, dida drumom, a kad nazovem stvari pravim imenom, onda mi samo zaklope slušalicu.

[mishekica]

A mene upravo to najviše straši... Kažu da svi ponavljamo greške svojih roditelja.

Edit: odgovarala sam ani i vili.

[marta]

ne ponavljamo.
to je njihova isprika. moja nije i nece bit. fala na pitanju, ja cu napravit svoje vlastite greske.

[Peterlin]

Cure , drž'te se...

Ja nisam imala ovakvih bisera, ali su roditelji na određen način opteretili djetinjstvo i mladost bratu i meni time što nisu sredili svoje živote, a mi smo nužno bili publika njihovim razmiricama (i šire). Ne bih sad potezala pitanje krivnje i razloga, jer da sam na ovaj topic naišla u tridesetoj, isto bih tu istresla vreću žuči... Ne kaže se bez razloga "kako siješ - tako i žanješ".

S druge strane, vrijeme nosi svoje... Iz svojih 50 godišnjih cipela ipak drugačije gledam na stvari. I moji roditelji su napredovali (znam da je to iznimka, a ne pravilo) a ja sam odavno shvatila da su njihovi problemi NJIHOVI, a ne moji i da nisam za to odgovorna.

Mislim da u ovu priču treba dodati naglasak na jednu bitnu stvar koja se odnosi na roditeljstvo: da bismo bili dobri roditelji svojoj djeci, trebamo biti barem isto toliko dobri SEBI. Da bi to uspjelo, ponekad treba neke stvari popraviti, neke odnose nemilosrdno prerezati (to je teško, ali može se - ne odnosi se samo na roditelje, nego i na neodgovarajuće veze općenito) i trajno uređivati svoj život tako da nam bude ugodno. Tek tada će djeca rasti u okruženju mira i zadovoljstva i to će im biti uzori.

[seni]

marta, peterlin, slazem se.

cure, drzite se.

[marta]

Mislim da u ovu priču treba dodati naglasak na jednu bitnu stvar koja se odnosi na roditeljstvo: da bismo bili dobri roditelji svojoj djeci, trebamo biti barem isto toliko dobri SEBI. Da bi to uspjelo, ponekad treba neke stvari popraviti, neke odnose nemilosrdno prerezati (to je teško, ali može se - ne odnosi se samo na roditelje, nego i na neodgovarajuće veze općenito) i trajno uređivati svoj život tako da nam bude ugodno. Tek tada će djeca rasti u okruženju mira i zadovoljstva i to će im biti uzori.

Ovo je odlicno sroceno, Peterlin, totalno pogadjas bit.
Ja se nisam u stanju bas ovako precizno i jasni izraziti u pisanom obliku, pa stalno nesto trebam pojasnjavat, odnosno, meni izgleda da trebam pojasnjavat. Uglavnom, zbog ovog sto je Peterlin napisala, ja sam napisala vec prije da treba raditi male korake i promjene koje smo mi sami u stanju izdrzati bez griznje savjesti i stotog preispitivanja odluke. Kad napravis taj prvi mini korak, imas osjecaj ko da si ustao nakon teske bolesti. Zato sam napisala da treba ici niz dlaku sebi, a ne tim ljudima koji te opterecuju.

[nela08]

Nisam htjela o tome pisati, ali kako ste svi otvorili dušu, možda mogu i ja...

Moja je sestra također dosta mlađa od mene i uvijek sam ja bila starija, odgovornija... Danas je ona već praktički odrasla osoba. Nije baš toliko neodgovorna i neozbiljna. Štoviše, što je starija, to mi se više sviđa. Ipak, i dalje postoje neke stvari koje me jako nerviraju kod nje, a to je točno prekopiran mamin model ponašanja - jadna ona, koliko ima posla, šta sve mora raditi za faks, ona ništa ne stigne... Da, završila sam i ja faks (i to objektivno puno teži od njenog) pa znam koliko sam imala slobodnog vremena.Ako meni nešto treba, idem k njoj. Ako njoj nešto treba, opet ja idem k njoj. Jer ona nema vremena. Tu i tamo se opako posvađamo. Zna ona što ja mislim o tome, ali dobro. Druga tema.

Ono što je mene zapravo cijelo vrijeme ljutilo i u čemu vidim korijen svih njenih problema jest mamino zaštitničko ponašanje prema njoj. Ja to nikad nisam mogla shvatiti. Možda, kad budem imala dvoje ili više djece, shvatim u čemu je riječ. Ovako ne shvaćam. Mama je uvijek morala napraviti sve za nju, njoj sve omogućiti (dobro, bili smo relativno siromašni pa nije sad tu ne znam šta dobivala). Mama se doslovno ponaša kao nekakav grabežljivac kad je sestra u pitanju. Ne razumijem to. Recimo, dođemo kod bake (mama i ja) i baka nam izvadi zdjelicu čokoladica. Mama ih ne jede, ali spremi pola zdjelice u džep, za seku. Ili čak pita baku ima li još da ponese seki. Seka ima preko 20, btw. Dam mami novac da poplaća neke račune... novac završi kod seke jer je trebala platiti stanarinu, a nije joj došla stipendija... Dođemo kod mojih na par dana i napunimo im hladnjak. Kad sestra krene za Zagreb, sav preostali sadržaj hladnjaka ide s njom. Ma zašto bi mama i tata morali jesti? Sad joj redovito šalje pakete hrane - od hrane iz vrta, preko zimnice do kuhanih jela. Meni nikad ni jedan paket nije poslala. Ima još milijardu primjera (ne mogu se svih ni sjetiti)... ali u svakom slučaju, mama je grabežljivac koji svojoj mlađoj kćeri mora sve omogućiti. Ja sam, očito, sposobna sama se prehraniti (uvijek bila), a ova nije. Ili što??

Meni stvarno nije problem pomoći sestri ili mami ili bilo kome... Štoviše, pomažem im, jer, kao što sam već rekla, nema tko drugi. No, ljuti me taj neki nedostatak zahvalnosti. Voljela bih da mi se lijepo zahvali kad nešto dam. Onda obično dobijem komentar da sam poremećena i da mi je očito stalo samo do tog da mi se netko klanja. Ili izjavu tipa: "Dobro, ne moraš mi više nikad ništa dati!!"
Da, smeta mi što ispada da sam dužna pomagati. Mislim da nisam.

Eto, to je meni nevjerovatno i posvuda vidim slične primjere potpuno različitih odnosa istih roditelja prema svojoj djeci. Kod mene sam ja kao najstarija imala potpuno drugačiji tretman (koji nije bio loš da se razumijemo, ali falilo mi je psihički i emocionalno puno toga) od moje sestre (o kojoj sam pisala), - prema njoj se odnose ovako slično, s tim šta ona ne vraća baš ničim, pisala sam o njoj i treći način prema bratu koji je daleko sličniji mom tretmanu.....
Možda su uvidjeli grešku, pa ispravljaju sa bratom, ali zašto se onda taj stav ne promijeni i na njenom primjeru pogotovo ad je to stavrno nužno i to u najvećoj mjeri za NJU!?
Trudna sam s drugom bebicom i užasavam se da se i nama nešta takvoga ne dogodi, mislim da ću paziti na to više od svega.

Evo, recimo i primjer u muževoj obitelji. ON ima brata 5 godina mlađeg, brat ima 30 godina, neoženjen, živi s mamom, ne vozi, nema auto, ne radi ništa, kad nije na poslu leži doma, nema društva....ljenjivac kak bi rekao MM. Ovo ljeto kažem ja svekrvi kak bi on mogao ići s nama na more (nije bio godinama, jer nema s kim ići) pa čisto da nekuda ode, a ona meni odgovori: "Ma daj V. pa neće on ići s vama, ne b ni ti u njegovim godinama" btw, ja imam 33. To je potpuno iskrivljena slika i čini mi se da tu nema mogućnosti promjene uopće. :/

[Storma]

Dodala bih da nadete podrsku u ljudima koji vas razumiju ili su prosli (i prolaze, jer je to proces) nesto slicno. Kod mene je bilo svasta, ne stignem pisati a i ni ne moram, dosta sam rijesila. Ponekad je iscrpljujuce kada morate objasnjavati svoje odluke i postupke jer vas netko uvjerava - "to nije tako/preosjetljiv si/pa red je... blabla" i nije lose imati prijatelja koji zna situaciju i podrzava te.

[mala-vila]

Mislim da u ovu priču treba dodati naglasak na jednu bitnu stvar koja se odnosi na roditeljstvo: da bismo bili dobri roditelji svojoj djeci, trebamo biti barem isto toliko dobri SEBI. Da bi to uspjelo, ponekad treba neke stvari popraviti, neke odnose nemilosrdno prerezati (to je teško, ali može se - ne odnosi se samo na roditelje, nego i na neodgovarajuće veze općenito) i trajno uređivati svoj život tako da nam bude ugodno. Tek tada će djeca rasti u okruženju mira i zadovoljstva i to će im biti uzori.

evo da te kvotam, točno to sto pišeš sam i napravila. Već jako dugo radim na sebi i daleko sam došla, ako gledamo od kud sam krenula. Dugo sam bila i popustljiva prema njima, još dulje sam im pokušavala ukazati na greške, onda sam od toga odustala, jer pomaka nema. Istina je da ne možeš promjeniti nekoga ko se sam ne zeli mjenjati. Ono sto sam nakon toga radila, je kako bi Marta rekla- počela nazivati stvari pravim imenom. Ko ima otrovne roditelje, zna kakve su reakcije , ko nema, i bolje da ne zna
Dok nisam zatrudnila, tako smo stalno bili u konfliktu, no kad sam zatrudnila dogodio se neki switch u meni. Vise mi se nije dalo natezati s njima, postali su nevrijedni moje paznje, ne znam kako da ti bolje sročim. Zivi/mrtvi, zdravi/bolesni, sretni/nesretni- za mene su postali stranci čije zivote gledam kao na televiziji. Jasno mi je da je to zvuči okrutno čitatelju, no ponekad da bi prezivio trebas rezati. A u tom trenutku se više nije radilo samo o mom životu, radilo se o novom čovjeku kojeg treba odgojiti i za to nije postojao kompromis.
Sada smo jedva u kontaktu.
Neka bude jasno- ne zivim u iluziji da sam nesto rijesila s njima, znam da nisam, samo sam se povukla kako bi imala snage za svoj novi zivot. To ne znaci da necu, ali pitanje je kad...

[blackberry]

Mislim da u ovu priču treba dodati naglasak na jednu bitnu stvar koja se odnosi na roditeljstvo: da bismo bili dobri roditelji svojoj djeci, trebamo biti barem isto toliko dobri SEBI. Da bi to uspjelo, ponekad treba neke stvari popraviti, neke odnose nemilosrdno prerezati (to je teško, ali može se - ne odnosi se samo na roditelje, nego i na neodgovarajuće veze općenito) i trajno uređivati svoj život tako da nam bude ugodno. Tek tada će djeca rasti u okruženju mira i zadovoljstva i to će im biti uzori.

meni je ovo ključno. a djeca otrovnih roditelja to ne znaju. i kad naprave nešto dobro sebi, izuzetno se grizu. makar ja imam takva iskustva.
meni se pokazalo najtežim upravo to naučiti. mislim, naučiti...još uvijek sam u fazi učenja.

i onda shvatiš...da sve to što radiš...dobar si prema drugima...brineš o ovome, o onome...samo nešto brineš...kao da radiš upravo zato da pobjegneš opet od sebe...
i tik tak se pretvoriš u žrtvu.

kad čitam vas....baš mi pomažete...
uviđam koliko sam napravila...koliko vrijedim...koliko sam snažna ( iako ponekad ne treba biti snažan, već slomiti se )...
ja sam prošla baš žešću patologiju...
i ovo nije hvalospjev o meni....ne znam se hvaliti...uvijek crvenim kad me netko pohvali, a kamoli sama sebe...uh...

kroz vas uviđam da su i manji problemi, mislim u mojim očima manji, ne želim nikako umanjiti ičije osjećaje i problematiku, izazvali iste osjećaje i traume kao i kod mene...
u stvari, sad shvaćam kud me moj život mogao odnesti...a nije.
a nije zato jer ja to nisam dozvolila...
i ova borba sada...u biti, samo mi dođe kao šlag na kraju...

sad ću je shvatiti kao nagradu...pehar za uloženi trud, volju, energiju, ljubav...

baš sam si lakša... i baš mi je drago što je pokrenuta ova tema

[Peterlin]

Nikad nećete vidjeti zdravo dijete koje se osjeća dobro sa sobom, kako anksiozno nastoji predvidjeti i pretpostaviti želje svih ljudi oko sebe ('Jesam li nešto krivo rekla? Nešto krivo učinila? Možda će ljudi steći dojam da sam sebična?'), ali vidjet ćete mnoge nesretne, anksiozne ljude (i djecu) kako to čine. Zdravom djetetu je normalno reći 'ne' ako nešto ne želi, kao što mu je normalno da i drugi ljudi kažu 'ne' i postave svoje granice - a zatim se o tome može pregovarati.

Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužbi.

Evo ovdje sam to našla, evo cijelog članka: http://www.centar-angel.hr/HR/articl...postovanje.php

[nela08]

baš sam si lakša... i baš mi je drago što je pokrenuta ova tema

baš si i ja to mislim. Možda od jučer još više razmišljam i razbijam glavu o istom, ali baš mi je nekako lakše i baš mi je drago da e pokrenuta ova tema.

[blackberry]

Evo ovdje sam to našla, evo cijelog članka: http://www.centar-angel.hr/HR/articl...postovanje.php

evo, upravo ovo što si napisala je definicija mene. otkad znam za sebe predviđam i pretpostavljam želje svih ljudi oko sebe, i još uvijek mi je teško reći ne. uvijek imam potrebu to ne opravdati, kao da to ne, kao ne želim, nije samo po sebi dovoljno.
to se odrazilo i na moj posao...a vodim Udrugu...sa puno članova...pa kad sam skužila da će me pokopati želje stotinjak članova...bome sam se zapitala koji je meni kuki...da prostite.

mislim da je mene u životu izvuklo to što nisam bježala od izazova, strahova...već bi uletila u nešto, iako sam umirala od straha...
i onda iz toga izašla jača..neka nova...i tako konstantno.
a opet...
onda sam shvatila da se samopouzdanje uči, a samosvijest...eh samosvijest je problematična...

kad pročitam ovako fino ispisane definicije koje si linkala, Peterlin, shvatim koliko sam...ono..

i što mi je oš zanimljivo...
kako bi osvjestila neki problem, tako bi mi neka dobra knjiga uletila.
i to je plus...puno čitam.
dok nešto ne uvidiš....ma može ti netko turati ne znam ja kakvu literaturu. jednostavno, ne vidiš. ne prepoznaješ se.

i no što sm ranije napisala, da nije uvijek dobro biti snažan...
za ovakve stvari se potrebno slomiti...samog sebe...do temelja...
sve usvojene obrasce ponašanja, sve navike, sve okosnice oko kojih smo se stvarali...
treba slomiti iliti razbiti čitavu sliku o samome sebi.
i dati si priliku stvoriti novu.

a to je redovito strašno teško...i zastrašujuće...

sve dok se krpamo...i krpamo...malo toga radimo..
makar ja tako mislim...

[cvijeta73]

. fala na pitanju, ja cu napravit svoje vlastite greske.

bliska, jako bliska osoba je dijete otrovnih roditelja. otrovnih u pravom smislu te riječi. otac, totalni luđak, sociopat skoro, a mama njegova sjena.
jako jako puno razgovaramo i pričamo, o svemu i svačemu.

ovo što je marta rekla čini mi se važno, u jednom segmentu ovog topika.
ne, nećete ponoviti njihove greške. u to sam 1000 posto uvjerena. to je jednostavno - nemoguće. ali, imate pravo na svoje greške. nisu djeca od cukra, neće se rastopiti ako na njih povičeš. tople osobe, osobe koje vole i koje to pokazuju, ne mogu ostaviti traume ovakve vrste. ne mogu. što god i kako god da rade.
ako to shvatite, život će vam biti lakši

[cvijeta73]

Dodala bih da nadete podrsku u ljudima koji vas razumiju ili su prosli (i prolaze, jer je to proces) nesto slicno. Kod mene je bilo svasta, ne stignem pisati a i ni ne moram, dosta sam rijesila. Ponekad je iscrpljujuce kada morate objasnjavati svoje odluke i postupke jer vas netko uvjerava - "to nije tako/preosjetljiv si/pa red je... blabla" i nije lose imati prijatelja koji zna situaciju i podrzava te.

da, zna biti naporno, jednostavno koji puta gledajući izvana ne možeš niti dokučiti neke postupke, neka razmišljanja.
no, s druge strane, mislim da je od velike pomoći i kad ti netko, zdrave glave, bez takvih problema koji sežu u djetinjstvo, kaže - ej, se*eš, nemaš pravo, eej, kuliraj se, ti tvoji postupci, koliko god da mi ih objašnjavaš su KRIVI, odluka je KRIVA, koji ti je k?
ma uopće me ne zanima njihova pozadina, zašto si tako odlučilo-la i postupio-la. kužim ja sve, al jok, ne ide to tako.
jer taj nedostatak samosvjesti i samopouzdanja zna tjerati te osobe na sasvim krive postupke i odluke. krivo doživljavaju sebe i s tim doživljajem sebe, grade oko sebe i svijet.

ako me kužite.

[marta]

Kuzim ja sto hoces reci, al kad se vrtis u vrzinom kolu, nisi u stanju iskoracit i sagledat situaciju, mozes samo pomalo kuzit da je izvan kola svijet normalniji.

[marta]

Mislim, moji problemi nisu ni blizu onih koje ima kupina. Ali su i dalje problemi.