Nisam htjela o tome pisati, ali kako ste svi otvorili dušu, možda mogu i ja...
Moja je sestra također dosta mlađa od mene i uvijek sam ja bila starija, odgovornija... Danas je ona već praktički odrasla osoba. Nije baš toliko neodgovorna i neozbiljna. Štoviše, što je starija, to mi se više sviđa. Ipak, i dalje postoje neke stvari koje me jako nerviraju kod nje, a to je točno prekopiran mamin model ponašanja - jadna ona, koliko ima posla, šta sve mora raditi za faks, ona ništa ne stigne... Da, završila sam i ja faks (i to objektivno puno teži od njenog) pa znam koliko sam imala slobodnog vremena.Ako meni nešto treba, idem k njoj. Ako njoj nešto treba, opet ja idem k njoj. Jer ona nema vremena. Tu i tamo se opako posvađamo. Zna ona što ja mislim o tome, ali dobro. Druga tema.
Ono što je mene zapravo cijelo vrijeme ljutilo i u čemu vidim korijen svih njenih problema jest mamino zaštitničko ponašanje prema njoj. Ja to nikad nisam mogla shvatiti. Možda, kad budem imala dvoje ili više djece, shvatim u čemu je riječ. Ovako ne shvaćam. Mama je uvijek morala napraviti sve za nju, njoj sve omogućiti (dobro, bili smo relativno siromašni pa nije sad tu ne znam šta dobivala). Mama se doslovno ponaša kao nekakav grabežljivac kad je sestra u pitanju. Ne razumijem to. Recimo, dođemo kod bake (mama i ja) i baka nam izvadi zdjelicu čokoladica. Mama ih ne jede, ali spremi pola zdjelice u džep, za seku. Ili čak pita baku ima li još da ponese seki.
Seka ima preko 20, btw. Dam mami novac da poplaća neke račune... novac završi kod seke jer je trebala platiti stanarinu, a nije joj došla stipendija... Dođemo kod mojih na par dana i napunimo im hladnjak. Kad sestra krene za Zagreb, sav preostali sadržaj hladnjaka ide s njom. Ma zašto bi mama i tata morali jesti? Sad joj redovito šalje pakete hrane - od hrane iz vrta, preko zimnice do kuhanih jela. Meni nikad ni jedan paket nije poslala. Ima još milijardu primjera (ne mogu se svih ni sjetiti)... ali u svakom slučaju, mama je grabežljivac koji svojoj mlađoj kćeri mora sve omogućiti. Ja sam, očito, sposobna sama se prehraniti (uvijek bila), a ova nije. Ili što??
Meni stvarno nije problem pomoći sestri ili mami ili bilo kome... Štoviše, pomažem im, jer, kao što sam već rekla, nema tko drugi. No, ljuti me taj neki nedostatak zahvalnosti. Voljela bih da mi se lijepo zahvali kad nešto dam. Onda obično dobijem komentar da sam poremećena i da mi je očito stalo samo do tog da mi se netko klanja. Ili izjavu tipa: "Dobro, ne moraš mi više nikad ništa dati!!"
Da, smeta mi što ispada da sam dužna pomagati. Mislim da nisam.