Bez brige, ima nas još...
I ja sam se cijelu mladost i dobar dio odrasle dobi trudila učiniti sretnima ljude oko sebe. Zapravo, iz sadašnjih cipela bolje razumijem što je bilo - oni su prošli istu ili čak i goru patrijarhalnu flajšmašinu + neimaštinu i sigurno su im ostali tragovi od toga. Dugo nisam znala reći NE, a to je dovelo do hrpe stvari koje su se mogle i bolje odigrati (od npr. potpuno pogrešnog odabira srednje škole i zanimanja, pa do ... da ne širim priču... bjegova sasvim fizičkih u druge gradove i zemlje koji nisu donijeli ništa dobro jer sam svoje kosture u glavi nosila sa sobom). Sve se to s vremenom riješilo, našla sam si mjesto pod suncem. Sama, tako da nitko ne može reći da mi je pomogao, iako nisam toga bila ni svjesna dok se događalo.
Zapravo, oporavak ide korak po korak. Konačnu stabilizaciju donijela su mi tek djeca. Uz njih i zbog njih sam naučila pomoći sama sebi - najprije razmisliti o tome tko sam ja, što želim, kamo idem i za to se zauzeti dušom i tijeom, a ispalo je dobro i za druge ljude. Nisam to prošla samo s roditeljima, bilo je i ostalih.
***
A isto tako su me putem sustizale knjige koje sam prepoznavala u trenutku kad su mi baš trebale i kad sam bila spremna. Ova je također jedna od njih:
http://www.superknjizara.hr/index.ph...jiga=100015573 (nemam je više, dala prijatelju kad je njemu trebalo...)
Slažem se s martom da knjige daju tek površni uvid, ali kao djelić slagalice - meni su dobro došle. Ja uvijek mislim - ako se izvukao onaj tko je knjigu napisao, mogu i ja.
Ono što još rješavam sama sa sobom (ne tiče se mojih roditelja nego uloge roditelja) je pitanje odgoja - dajem li previše ili premalo, tražim li previše ili premalo? I dalje tražim pravu mjeru u tome, ali se odavno više ne opterećujem što će drugi misliti o tome. A eventualne traume iz mladosti smatram nečim što me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Iako sam u mladosti često bila nezadovoljna sama sobom i mlatila se bičem pokušavajući uvijek dati više, sad sam nekako zadovoljna sama sobom i nisam više pod tom vrstom pritiska. A ostali - kome milo, kome krivo, mene više ne zanima jesu li oni zadovoljni. Bitno je da sam ja zadovoljna, da mm i ja imamo ugodnu svakodnevnu rutinu bez stresa, da djeca imaju nekakvo okruženje u kojem se dobro osjećaju (što ne uključuje kupovinu apple-ovog tableta, he he he, iako oni ponekad misle da su nesretni jer nemaju ovo i ono...) I sve tako redom. Radije mislim na ono što je u životu dobro nego na ono što je bilo loše. Bilo je. Sad više nije. Jest da je trebalo dosta godina, ali stvarno nema veze. Kad bolje razmislim - nisu se okolnosti promijenile, ali ja sam promijenila stav. Bolje biti vjetar nego list
!
cvijeta73 prvotno napisa
da, zna biti naporno, jednostavno koji puta gledajući izvana ne možeš niti dokučiti neke postupke, neka razmišljanja.
Odgovori s citatom
). Ponekad nas malo preplaši što imamo samo jedno drugo i što se (praktički) ni na koga drugoga ne možemo osloniti... No onda shvatimo: "Hej, pa imamo jedno drugo!" (a sad i bebu)
