Roditelji i obitelj kao teret i kako se osloboditi...?

[ekoi]

Oduvijek mislim; sretni su oni iz obitelji gdje su kao djeca bili voljeni, zbrinuti duhovno, emocionalno, materijalno i financijski, gdje se moglo otvoreno ragovarati, gdje se moglo uvijek računati na podršku. Ja recimo, nisam bila te sreće.
Moja obitelj je blago rečeno bila disfunkcionalna, sa ozbiljnim i teškim problemima što je meni, naravno, stvorilo puno ožiljaka i trauma.
No sada u ranim 30.-tima veći dio sam preboljela i ostavila iza sebe u prošlosti, bilo je potrebno mnogo snage, volje i sate kod psihoterapeuta.
Danas imam vlastitu obitelj.
Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.
Sada kada sam u drugom stanju, primjetila sam da su se moji pozivi i posjeti prema njima prorijedili, jednostavno nemam volje, želje ni živaca za njih. Danas su me zvali da im opet dam nešto novaca... I sami živimo jako skromno, primanja su nam mala, i to mi stvarno ide na živce.
Iako su moja obitelj, mislim da se roditelji trebaju pobrinuti da svojoj djeci ne budu na teret osim ako nemaju drugog izbora, a moji imaju, ali im se ne da potruditi oko toga, lakše im je žicati jer i ja i suprug imamo primanja, to se zna, a oni su nezaposleni.
Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....
Ne znam koje bi uopće pitanje postavila u vezi svega ovoga... pokušavam naći način koji me neće toliko cijediti i opterećivati, a i muči me to što se osjećam krivom ako im odbijem pomoći, zapravo osjećam dužnost prema njima iako za sve ono što su meni učinili, nimalo ne zaslužuju, i msilim da to nije u redu. Kako se osloboditi tog tereta krivnje, odgovornosti? Danas sam baš jako jadna...

[ardnas]

hormoni su ti proradili, al ne sekiraj se
nema što da te pere teret krivnje, hvala dragom Bogu da si se otrgla od njih
ne daji im novce samo hranu tipa brašno, šečer i tako,
oni su ti emotivni vampiri koji te ubijaju
dite ti je na prvom mistu
sretno

[ana.m]

Ova tema je kao stvorena za mene.
Nije bila disfunkiconalna obitelj, ali...
Moja tata je jako čudan. Ma toliko me sve nervira da ne znam odakle bih krenula, a zapravo mi se uopće o tome ne piše...
Recimo dosta je uložio u burazovo školovanje i stalno pila buraza da mu je dužan te novce za školovanje.
Mene sva sreća nije školovao (osim srednje škole) pa mu nisam nikaj ni dužna.
Najnovija provala od njega je ta da od mene traži da mu "vratim" prsten koji sam ja dobila kao uspomenu na mamu1. I nisam ga dobila od njega, da se razumijemo.
Mamu2 nisam vidjela više od godinu dana, jer ona nemre doći u Zg. Mora čuvati kokoši po cijele dane.
Ok, nemaju novaca za kupiti djeci čokoladu, ali niti jedno do moje troje djece nisu nazvali i čestitali im rođenande.
To njihovo ponašanje je dovelo do toga da sam se ja počela micati od njih. Malo po malo...
Ponašaju se kao da polažu pravo na moj život i kao da sve moraju znati, a s druge strane su sami sebi dovoljni.

Nedavno sam prvi put smogla hrabrosti i rekla mu (kad me pilao da mu kažem nešto što ga se uopće ne tiče) ako me samo zbog toga nazvao da nije trebao i da ga se apsolutno ne tiče to u vezi čega me zvao.

Evo jedan primjer još. Dok smo mm i ja još hodali oni su otišli u drugi grad živjeti i raditi, a ja sam ostala sama u stanu (njegovom stanu).
Radila sam, plaćala režije (ma čim sam počela raditi morala sam pola plaće skoro ostaviti njima za život). Imala sam 23 godine, muža, tad jš dečka su poznavali, pa bili smo već godinu i pol u vezi. MM je taman došao iz vojske. Moj stari nije dozvolio da se D. približi stanu, kao ne smije dolaziti u stan dok njih nema (a 400km udaljeni), a kao kamoli da živi sa mnom. Taman negdje u to vrijeme MM je doselio u Zg. I naravno došao k meni. I tako smo mi živjeli mjesec i pol skrivajući se (kad bi stari dolazio u zg, MM je morao otići spavati ili svojoj sestri ili mom burazu)...Kad se sada toga sjetim još mi je više muka nego onda. Onda smo nakon tih mjesec i pol počeli tražiti stan i definitivno odlučili da ne želimo ikoga da nam dirigira. Imali smo sreću da smo stan našli brzo i brzo digli kredit i odeslili...Pa mu ostavili nejgov stan da si stavi podstanare unutra. Je l' što bi mu kćer vlastita nešto malo novaca uštedila do kupnje stana, bolej podstanare staviti da budu unutra. Oni mu nisu smetali!
A sad uredno svaki vikend dolazi u zg (radi preko vikenda tu) i spava kod nas...
Novce ne posuđuje jer sam mu dala do znanja da nemam novaca i da i mi krpamo od 01.-01.


Ma mogla bih napisati roman!!

[mishekica]

Kako se ono kaže kod nas... Đe me nađe

Također bih mogla pisati romane...
Nije baš sve bilo crno, no postoje neke stvari koje zamjeram roditeljima (pa i ostatku familije)...
Baš sam bila pisala na jednoj temi (ne sjećam se više kojoj) kako sam prije godinu-dvije imala baš jaaaako veliki okršaj s mamom, gdje sam joj otvoreno zamjerila štošta (s tatom ionako nemam skoro ništa), no otkako sam trudna, mama mi je odjednom postala najbolja prijateljica.

Ali da su moji emocionalne pijavice i da se meni stalno pokušava nabiti grižnja savjesti, to svakako. No, nekako sam oguglala na to.
Financijski im pomažem jer nema tko, no nije to neka pretjerana pomoć. Mislim, za mene je užasno puno, ali nije onoliko koliko bih htjela. I ardnas je u pravu - daj im hranu ili potrepštine, ne novac. Tako sam ja počela raditi. Ja lijepo kupim jeftinije, na sniženju (za nas), i onda im dam kad im nešto zatreba. Prije sam jako ludila kad njima nešto treba SADA, a tog sada nema na akciji pa plaćaju punu cijenu (recimo, deterdžent za rublje - nema šanse da ga platim po regularnoj cijeni). Budući da su to ionako moji novci, onda barem mogu odlučiti kako će se potrošiti. S tim da ih ne forsiram da nužno koriste marke koje se meni sviđaju.

...

Mene sad trenutno najviše boli to što sam već punih 7 mjeseci trudna, a nitko me ne doživljava. Zapravo, moju bebu nitko ne doživljava, a to zapravo boli. Mama je, naravno, tu, ali skoro nitko drugi. Tete, ujaci, sestrične, bratići... nitko ne može ni poslati poruku da pita kako sam i kako beba, a da ne spominjem da nitko ne može svratiti na kavu, jelte. Tata mi je poslao doslovno 2 sms-a. I njemu će to biti prvo unuče. Totalno nevažno, očito. I fakat, kad razmislim da ljudi s posla više znaju o mojoj bebi, nego moja "familija", dođe mi da vrištim.

...

Zapravo, očito nemam odgovor na pitanje. Samo sam se došla jadati.

[nela08]

Joj, grozan naslov i grozan osjećaj i grozno šta je ponekad to sve zapravo istina. Ni ja ne želim ustvari pisati o tome, ali budem....knjiga bi se o ovom mogla napisati....:/
Evo, kod mene nije stvar tako duboka, ali u puno toga je situacija slična i baš bi se voljela od toga svega nekako odmaknuti, ali jednostavno isto nemam načina.
Kod mene su uvijek u obitelji bili najveći problemi sa sestrom (mlađa dvije godine) koja je uvijek bila slatko, prelijepo, simpatično i užasno zločesto, svojeglavo dijete. Zbog toga je uvijek imala poseban tretman, nije imala nikakve dužnosti i mene su uvijek smatrali "velikom", a nju "malom". To mi je jedno od glavnih sjećanja iz djetinjstva, na bilo kakvu njenu glupost, sitnicu ili veliku stvar, uvijek se čulo "ona je mala, pusti ju". Pokupila sam sto kazni zbog nje i to ne samo kao dijete nego i puno kasnije u srednjoj školi itd. Ja sam s s druge strane potpuno drugačija osoba, uvijek sam bila samostalna, vjerovatno sam i morala biti zbog male razlike u godinama između nas ili kako već, nije važno, ja sam se trudila oko svega, namučila i završila školu, faks, sve sa super uspjehom i u rekordnim rokovima, dok se "mala" u isto vrijeme jedva provlačila po popravnima i jedva završila za krojačicu, a ne zna ni porubiti hlače (ja znam ). Naravno, ja radim, imam obitelj, kuću, muž radi, imam dijete, još jedno na putu, a ona se udala silom prilika (ne bi se udala da nije bila trudna) za dečka koji je prilično sličan njoj, tako da su njih dvoje u kombinaciji uspjeli u zadnjih 6,5 godina koliko su u braku svima pojesti nevjerovatnu količinu živaca. Došla je živjeti u njegovu kuću, sa svekrom, kuća je lijepa, velika, dobro uređena, na je radila (ne u struci), muž radi i danas, uz malo ulaganja i pametnog razmišljanja mogli su imati sve potrebno i više od topga, ali jednostavno nerazmišljanjem, bacanjem novaca na fešte i slično, doveli su se do toga da ne plaćaju režije, isključuju im sve redom, pa dižu kredite po ne znam koji puta, ne vraćaju ih, posuđuju novce posvuda, ne vraćaju i tako, lažu čim zinu (njoj je to jednostavno normalna stvar, uvijek bila). Uz sve navedeno imaju curicu koja je rođena gluha, pa je prošla niz operacija ugradnje pužnice itd. Za to dijete se brinu tek tako, uz put, nije važno šta dijete jede (pomfri, salama, hrenovke i to bi bilo to), po cijele noći su budni, po danu spavaju, curica zajedno s njima, zanemarili su njenu rehabilitaciju jer "jadni nemaju novaca" a uredno puše oboje i vako malo se kupi neka neophodna glupost.....ma strašno.....
meni najgora stvar u svemu je stav mojih roditelja prema svemu navedenom, oni i dalje nju štite i pomažu maksimalno financijski i na sve druge načine i samo time potiču i produblju probleme. Nemojte me krivo shvatiti, ja volim svoju sestru i ja sam joj puno pomagala u raznim stvarima i danas to činim, ali sada samo zbog nećakinje, jer mi je žao djeteta. Oni su svaku pomoć iskoristili i nikad ništa produktivno od svega nije izašlo. Npr. spavaju nedjeljom do 2 sata popodne i onda se probude, dućan im više ne radi (kuća do njih je dućan) i sad su oni jadni, gladni, nemaju kruha, nemaju ručka....zovu moje starce koji pale auto nose kruh ili dolaze po njih i ruča se tamo. Takva stvar se ponovila nebrojeno puta i to je samo sitnica.
S druge strane imam i brata, mlađi je 14 godina od mene, sad je krenuo studirati, pametan dečko, dobar, vrijedan, treba puno toga sada,a samo tata radi (mama je dala otkaz kad se brat rodio i od tada je doma i ne radi...), njega "žderu" ko i mene za svaku kunu, znam da nemaju pa mu ja dam maksimalno koliko mogu, ali oni u isto vrijeme novce daju sestri i troše na nju, pa im je zato još teže....
Živimo u istom gradu, pa se čujemo svaki dan, telefonom, imam osjećaj dužnosti da moram zvati, ali svaki dan mi je to sve teže i teže, jer svaki razgovor je čisto ponavljanje, jadikovanje i apsolutna negativnost, najviše od strane mame koja je po cijele dane doma (mahnito čisti i kuha i kuka i posjećuje doktore), samo priča koliko im je teško, kako nemaju novaca, kako je jadna moja sestra. Ja sam na to pokušala naći rješenja sto, pokušavam im objasniti, ali na sve samo ja ispadam negativka bezosjećajna. Ona samo plače i od sebe radi žrtvu svega i svih, a tata ju u tome podržava.
Mi (MM, kćer i ja) živimo solidno, radimo oboje, imamo kredite, štedimo, pazimo i ništa nam ne fali, a nikako nemamo ni viškova, unatoč tome ja se jednostavno pod pritiskom svega toga osjećam grozno zbog toga šta je ne smijem reći mami da smo okrečili kuhinju, npr. skupom bojom, jer neće njoj biti drago šta to mene veseli, smo će jaukati kako bi i ona krečila (a moj tata ne voli krečiti pa neć, nije da ne mogu pokrečiti kuhinju), kako sestra ima zaštopan odvod u svojoj kuhinji (Jer muž ne želi odčepiti pa je tako već tjednima, dok nije tata otišao i to riješio, do tada nisu prali suđe)....

Ima tu još jako puno detalja i velikih stvari, trudna sam ne bi se trebala živcirati i tako sam na komplikacijama, ali ovo je jednostavno stalno tu i ne miče se sa mrtve točke godinama, muči me do beskraja, a ne vidim rješenja ni pomoći....

[mishekica]

nela08, baš je tužno to što pišeš.

[nela08]

...

Mene sad trenutno najviše boli to što sam već punih 7 mjeseci trudna, a nitko me ne doživljava. Zapravo, moju bebu nitko ne doživljava, a to zapravo boli. Mama je, naravno, tu, ali skoro nitko drugi. Tete, ujaci, sestrične, bratići... nitko ne može ni poslati poruku da pita kako sam i kako beba, a da ne spominjem da nitko ne može svratiti na kavu, jelte. Tata mi je poslao doslovno 2 sms-a. I njemu će to biti prvo unuče. Totalno nevažno, očito. I fakat, kad razmislim da ljudi s posla više znaju o mojoj bebi, nego moja "familija", dođe mi da vrištim.

...

Zapravo, očito nemam odgovor na pitanje. Samo sam se došla jadati.

Tako ni moji, uopće ne doživljavaju moju trudnoću, tata mi je jednom rekao da sam se nekako udebljala, a mama kao pita kako sam, ali to je stvarno tek tako ni ne sluša šta joj kažem, pa samo odgovorim dobro i onda ona nastavi sa svojim klasičnim pričama i jadanjima...
Evo, npr. ja sam sada doma, moja mama je uvijek doma i ona nema vremena doći k meni, moja kćerkica ju obožava, zove sto puta, ali ona ne stigne ili dođe kad im je uz put, kad njima odgovara na kratko i crta. Kad mi dođemo tamo, ona opet hoda po kući, pere suđe....kupi svako mrvicu koju moja E. pomakne, a onda dok odemo ima vremena koliko hoće, može to napraviti poslije, ali ne želi, samo onda poslije plače kako je jadna i sama.....

[nela08]

nela08, baš je tužno to što pišeš.

Hvala ti,

[marta]

Ne znam hocete li me bas odmah skroz jasno skuziti, al vi ste se odmakle od te matrice koju zive vasi roditelji. Oni imaju neke uloge koje igraju i od kojih ne zele i nece odustati. Nela, kod tebe i sestra igra ulogu koja njoj odgovara i u kojoj joj je fino. NJima je svima fino tako kako im je, inace bi stvari promijenili.
Recimo moja mama je uvijek igrala ulogu zrtve jer se ta uloga igra u familiji. I moja baka tako. I ja bih trebala tako, al nisam zivjela s njima dovoljno dugo da bih se u tome nasla. Kad je moj tata umro mama je pokusala prebaciti svoje zrtvovanje bratu, koji zivi s njom, al i brat se jednog dana probudio iz te more i odbio sudjelovat. Pa si mama onda nadje kome ce biti zrtva, a to su vam odna ona "pomaganja" kad onaj koji pomaze vise zali i zapomaze nego onaj kome se pomaze. Uglavnom, nema kruha u sudjelovanju u tome, pogotovo ako si svjestan u cemu sudjelujes.
Sve te aktivnosti koje vode potvrdjivanju njihovih uloga treba svesti na minimum. Najgore i najteze je ako zivis s njima, ali ako nisi na licu mjesta, ima sanse izvuci se skroz. Pri tome ne mislim da treba roditelje iskljuciti iz zivota, niti da ih treba prestati voljeti, nista slicno, nego da im treba prestati povladjivati. Birati liniju manjeg otpora za sebe, ne za njih.

[S2000]

bila je slicna tema

http://forum.roda.hr/threads/73913-T...iz-djetinjstva

[blackberry]

Oduvijek mislim; sretni su oni iz obitelji gdje su kao djeca bili voljeni, zbrinuti duhovno, emocionalno, materijalno i financijski, gdje se moglo otvoreno ragovarati, gdje se moglo uvijek računati na podršku. Ja recimo, nisam bila te sreće.
Moja obitelj je blago rečeno bila disfunkcionalna, sa ozbiljnim i teškim problemima što je meni, naravno, stvorilo puno ožiljaka i trauma.
No sada u ranim 30.-tima veći dio sam preboljela i ostavila iza sebe u prošlosti, bilo je potrebno mnogo snage, volje i sate kod psihoterapeuta.
Danas imam vlastitu obitelj.
Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.
Sada kada sam u drugom stanju, primjetila sam da su se moji pozivi i posjeti prema njima prorijedili, jednostavno nemam volje, želje ni živaca za njih. Danas su me zvali da im opet dam nešto novaca... I sami živimo jako skromno, primanja su nam mala, i to mi stvarno ide na živce.
Iako su moja obitelj, mislim da se roditelji trebaju pobrinuti da svojoj djeci ne budu na teret osim ako nemaju drugog izbora, a moji imaju, ali im se ne da potruditi oko toga, lakše im je žicati jer i ja i suprug imamo primanja, to se zna, a oni su nezaposleni.
Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....
Ne znam koje bi uopće pitanje postavila u vezi svega ovoga... pokušavam naći način koji me neće toliko cijediti i opterećivati, a i muči me to što se osjećam krivom ako im odbijem pomoći, zapravo osjećam dužnost prema njima iako za sve ono što su meni učinili, nimalo ne zaslužuju, i msilim da to nije u redu. Kako se osloboditi tog tereta krivnje, odgovornosti? Danas sam baš jako jadna...

razumijem te u potpunosti. upravo sam, baš upravo, u razdoblju života u kojem podvlačim definitivnu liniju...pa ko živ ko mrtav...njemu na dušu.

moja situacija je kulminirala...izuzetno...ovih dana..
da rezimiram moga oca....uništio je sve što je u životu dotaknuo, ali baš sve. čak i dijete jedno. mene nije uspio uništiti, nisam se dala. al je bio svojevrstan uteg koji mi je otežao apsolutno svaki korak koji sam u životu napravila. a napravila sam puno...i nikad toga, do sada nisam bila svijesna.
sad uništava sebe i uporno traži novu žrtvu koja bi potonula s njim, jer se time hrani. to sam sada trebala biti ja. ali neće ići.

nemoćan je...ovisan...jadan...
a ja se grizem????? i tako uporno....pa nosi jesti...pa vozi u bolnicu....pa daj lovu...pa samo daj daj daj...nema tu kraja....
a ja fina i pristojna...i još se grizem...non stop u grču...

čemu? zašto?
puno pitanja sam si postavila unatrag mjesec dana.

moj otac je monstrum. u pravom smislu te riječi. ništa ne preuveličavam. potvrdile su mi i stručne osobe.
ova put sam odlučila potražit i stručnu pomoć.
nikad nije mario za nikog osim za samog sebe. nikada ni kune za mene nije dao. nikada se brinuo....samo otežavao...a ja se grizem.
i upravo sam ono što on želi da ja budem. jadna...eno je...ipak je diram.

i sad je gotovo.
na mojoj strani je, recimo to što se ja uopće ne moram brinuti o njemu i nitko mi to na leđa ne može staviti, jer se on o meni nije brinuo.
potražila sam apsolutno sva moguća rješenja da se prvi puta u životu zaista zaštitim.

paraziti su paraziti. nema tu pomoći.
i koliko god pokazivala da ti je stalo, samo ćeš ih iznova nahraniti. jer to je jedini cilj velikih žrtava.
ti nisi žrtva. i nemoj ni biti.

napiši si natuknice na vidljiva mjesta....oni su to, to i to. ne zaslužuju to to i to. i ponavljaj si to dok toga ne postaneš svijesna.
inače ne prakticiram ovaj vid vježbi...ali moj mozak je naučio funkcionirati krivo, po poznatom obrascu.
čitav život na leđima nosim toliko teret da ga više i ne doživljavam kao velik. a to je krivo.

moraž "dokazati" sebi da zaslužuješ bolje, da ne zaslužuješ takav tretman. a to nije nimalo lako.
evo, ja se s time borim otkad znam za sebe...i tek sad sam se odlučila na ekstremne korake.

[marta]

Kupino,

[ekoi]

Marta, odlično si to sročila.
Voljela bih da osim što se izjadamo (da nam bude malo lakše), da pokušamo biti konstruktivne i pozitivne, kolko got je to moguće.

Ja osobno ne želim iznova i iznova prekapati po svojoj mučnoj prošlosti, nek to bude tamo gdje jest, promjeniti se ne može ono što se odgodilo. Sve moje misli i želje još kao djeteta bile su usmjerene na; jednog dana kada odrastem biti ću svoja, i onda me ovo više neće dirati, sama ću upravljati svojim životom, sama ću se brinuti o sebi i svojoj obitelji.
No to je puno teže no što se misli. Moji su stalno tu negdje i cijede. Rijetko kada nazovu samo tako reda radi, uvijek to javljanje zakamufliraju i traže neku uslugu, pomoć i to još na način i kada njima treba, ko da ja sjedim doma i ne znam kud bi sa sobom i svojim novcima. Npr. "Treba mi sto kn za ljekove, ak imaš kaj,uplati mi to na račun u banci sutra ujutro mi treba." Molim?!!! Eto, tako to izgleda kod mojih i sa mojima... Nije ih sram opteretiti me time i takvim stvarima. A ti ak odbiješ, nisi kćer.
Rasprave sa njima oko toga ne mogu biti konstruktivne, jer ovdje na žalost nije riječ o prosječno normalnim ljudima koji normalno funkcioniraju, tako nisamo nikada funkcionirali, u tome i jest problem, tu bi nastao ogroman otpor, nerazumijevanje i možda svađe, predbacivanja, svaljivanja sve na druge itd.
Htjedoh reći, da ću ovaj puta otići do banke, ali kada meni i mom dnevnom rasporedu to bude odgovaralo i uplatiti im. Ako već traži pomoć i uslugu, onda neka se prilagodi i bude strpljiv, ili neka se već jednom nauči pobrinuti za sebe i svoje potrebe ko svaka normalna zrela osoba (što nije u stanju).
Ali za druženja i zivkanja do daljnjega nisam. nisam u stanju emocionalno se uključivati

[blackberry]

Ne znam hocete li me bas odmah skroz jasno skuziti, al vi ste se odmakle od te matrice koju zive vasi roditelji. Oni imaju neke uloge koje igraju i od kojih ne zele i nece odustati. Nela, kod tebe i sestra igra ulogu koja njoj odgovara i u kojoj joj je fino. NJima je svima fino tako kako im je, inace bi stvari promijenili.
Recimo moja mama je uvijek igrala ulogu zrtve jer se ta uloga igra u familiji. I moja baka tako. I ja bih trebala tako, al nisam zivjela s njima dovoljno dugo da bih se u tome nasla. Kad je moj tata umro mama je pokusala prebaciti svoje zrtvovanje bratu, koji zivi s njom, al i brat se jednog dana probudio iz te more i odbio sudjelovat. Pa si mama onda nadje kome ce biti zrtva, a to su vam odna ona "pomaganja" kad onaj koji pomaze vise zali i zapomaze nego onaj kome se pomaze. Uglavnom, nema kruha u sudjelovanju u tome, pogotovo ako si svjestan u cemu sudjelujes.
Sve te aktivnosti koje vode potvrdjivanju njihovih uloga treba svesti na minimum. Najgore i najteze je ako zivis s njima, ali ako nisi na licu mjesta, ima sanse izvuci se skroz. Pri tome ne mislim da treba roditelje iskljuciti iz zivota, niti da ih treba prestati voljeti, nista slicno, nego da im treba prestati povladjivati. Birati liniju manjeg otpora za sebe, ne za njih.

neke roditelje je potrebno isključiti iz života. slažem se, to je ekstreman i krajnji potez. ali, nekad je potreban.
recimo, moj otac je ispunio apsolutno se uvjete za totalno isključenje.

neke se stvari mogu nadići, i s nekim stvarima se može živjeti i imati odnose koji te u principu ne diraju.
neke ne mogu.
ovisi samo o tome koliko je ta osoba u svojoj nutrini podla. jer, npr. moj mozak teško može pojmiti da jedan roditelj može biti zao, manipulativan, da može uništavati tebe da bi hranio sebe....
meni su trebale godine da shvatim da imam posla sa krajnje zločestim čovjekom. i tu nema odnosa...

[Peterlin]

Ima jedna knjiga... zove se Otrovni roditelji.

Nije to samo za ljude koji su bili fizički zlostavljani, to je za mnoge koji s roditeljima imaju nesavršen odnos.

Nije to manual, ali nudi objašnjenja. Potražite je, možda kome pomogne.

Početak samostalnog života, a naročito roditeljstvo je dobar trenutak da se očisti i spasi što se može (bez pretjerivanja) i odreže tamo gdje se ne može spašavati.

Sretno svima!

[blackberry]

Kupino,

eno me...plačem...

ali, baš me pogodila tema, jer sam upravo u toj fazi.
i htjela sam otvoriti temu i sama...ali to je tolika količina smeća...pa sam se jednostavno suzdržala...

[marta]

Ekoi, odgovor na to glasi:"Zao mi je, nemam!"
Meni je dugo trebalo da se prestanem loše osjecati jer ne zelim dati, al jednom je "kruha preko pogace" bila kapljica koja je prelila casu i to je bilo to. Vise nemam. Da imam prvo bih neke svoje stvari rijesila.
A kad krene prica šta, kako i zasto nemam onda samo nadjem neki hitni posao.

[mishekica]

Mene uvijek zaboli kad mi netko kaže da moram biti OK s tatom, recimo. "Zbog djece. Djeci je lijepo da imaju bake i djedove..." Pa, ako im bude djed kakav je meni bio otac... Hm, da... Preživjet će i bez njega.

[blackberry]

Ima jedna knjiga... zove se Otrovni roditelji.

Nije to samo za ljude koji su bili fizički zlostavljani, to je za mnoge koji s roditeljima imaju nesavršen odnos.

Nije to manual, ali nudi objašnjenja. Potražite je, možda kome pomogne.

Početak samostalnog života, a naročito roditeljstvo je dobar trenutak da se očisti i spasi što se može (bez pretjerivanja) i odreže tamo gdje se ne može spašavati.

Sretno svima!

ima...napamet je znam.

ali, ponekad mi sve jednostavno znamo, ali se ne znamo promijeniti.
teško je biti dijete otrovnog roditelja. ne možeš to dijete promatrati kao svako ostalo...jer to dijete u sebi nema ono što ostala djeca imaju, da bi spoznalo sebe samo tako.
nema tu samopuozdanja, samosvjesti...svega onoga što se tiče samog zdravog djeteta.
teško je napraviti određene korake, jer si i sam zatrovan i ne vidiš da zaslužuješ bolje, jer ne znaš za bolje.

i kad napraviš nešto za sebe, u drugom trenutku se grizeš...jer je onom nekom tamo teško...i taj netko ti ne želi dozvoliti sreću....

težak je to put...jer djeca otrovnih roditelja su previše nesigurna i na svojim leđima nose ogromnu krivicu i teret koji nije njihov...a roditelji ga ne žele osloboditi.
moraju sami.
a to je nešto najteže što sam ja u životu iskusila.

[ekoi]

blackberry, hvala ti na tvom postu. želim ti svako dobro, i mislim da je dobro da si donjela tu odluku i vjerujem da ćeš ju provesti do kraja i tako naći svoj mir i sreću koju apsolutno zaslužuješ.
Ja još nisam došla do toga...A razmišljala sam o tome na identičan način kao i ti.. ali nisam mogla, ne znam možda sam preslaba, možda ne bi mogla živjeti s tim, možda bi se ubijala i žederala tada više nego ovako sad što se mučim i žderem...ne znam...

[marta]

Peterlin, meni te preporuke literature malo idu na zivce.
Sve, pa i ta knjiga se vrti oko vakih odnosa, nakih odnosa, al nema tu rjesenja.
Fora je samo u tome da se prestane ici njima niz dlaku i da se podje sebi niz dlaku. To je jako tesko. Jako.

[marta]

Misekice, te ljude koji ti to savjetuju pitaj bas to pitanje koje postavis i sebi. Sta ce im takav djed?

[marta]

Ekoi, pretesko je prekinuti sve odnose odmah. Nemoj to raditi. Male korake radi. male stvari za koje se osjecas dovoljno snaznom.

[blackberry]

blackberry, hvala ti na tvom postu. želim ti svako dobro, i mislim da je dobro da si donjela tu odluku i vjerujem da ćeš ju provesti do kraja i tako naći svoj mir i sreću koju apsolutno zaslužuješ.
Ja još nisam došla do toga...A razmišljala sam o tome na identičan način kao i ti.. ali nisam mogla, ne znam možda sam preslaba, možda ne bi mogla živjeti s tim, možda bi se ubijala i žederala tada više nego ovako sad što se mučim i žderem...ne znam...

ja se žderem otkad znam za sebe. živim konstantno u nekom grču. shvatila sam da ne znam uživati, u pravom smislu te riječi. non stop sam napeta.
a ne radi sebe, radi svoji problema, radi svoje obitelji. ja sam sama napravila i postigla zaista puno....a ne znam u tome uživati i ne znam to cijeniti.

i sad mi je dosadilo.

dosadio mi je onaj osjećaj da moram biti dobra, jer sam ja dobra...ja se o svima brinem, mene sve dira, ja sam puna empatije...i svih tih sranja.
da prostiš.
da, da..sve je to ok...ali je krivo usmjereno.

ja sam shvatila, i osvjestila...da mene on ne voli, da meni on ne želi dobro, da njega ne zanima imam li ja kakva problem....blabla....
i tad se i smanjila potreba da mu ikad više pokažem, dokažem...išta.

teško je to.
ne znam koje oni probleme konkretno imaju.
recimo, moj je ovisnik, pa sa se prvi put i sama prijavila u centar za ovisnike.
i oni su me najbolje posavjetovali što mi je činiti, jer se bave upravo tom problematikom...
mislim da je teško to odraditi sam.

ja sve mogu sama...i nitko nije navikao da nešto ne mogu...eto, do sada.
ne znam to odraditi sama.

[blackberry]

Ekoi, pretesko je prekinuti sve odnose odmah. Nemoj to raditi. Male korake radi. male stvari za koje se osjecas dovoljno snaznom.

tako je. tako sam i ja. i postupno sam jačala...i osvješćivala...

[marta]

tako je. tako sam i ja. i postupno sam jačala...i osvješćivala...

Tocno tako. Kod nas nije nikakva patologija u pitanju, ali su stvari nahero nasadjene. I zato mi ne odgovaraju. I kad sam prvi put rekla NE i skuzila da se nije svijet srusio, da me ne grize taj ne, da se osjecam isto ko kad odbijem telefonsku anketu, shvatila sam da se to moze. Korak do koraka - sloboda!

[mala-vila]

ja sa svojima imam minimalan kontakt, pa i još manje od toga. nismo u svađi, nego ja jednostavno nemam snage za još i njih, a za njih treba...
evo moj stari je cijeli zivot zivio kao podstanar- stav: neka me nitko ništa ne pita, mene se ništa od "toga" ne tiće i ne do vam Bog da mi poremetite rutinu na bilo koji način jer cete vidjeti sve svece (rutina je: televizor, kauč, cuga, cigareta, društvo). frajer zivi u patrijahatu u svojoj glavi, njegova je zadnja i to se vise ne propituje. sve stvari koje se trebaju rjesavati u obiteljskom i opčenito životu, a ne ticu se direktno njega- njega se ne ticu
naravno, moja mama je zbog toga bila pod priličnim pritiskom; hendlat djecu, kucu i sluzit muzu (koji je znao dignut ruku na nju, predamnom, kad sam bila vrtićarac). Iako razumijem da mi je zbog toga mama bila nezadovoljna, neispunjena, frustrirana žena, ne razumijem i ne opraštam da je svoje frustracije liječila na meni.
Imam i brata, 7 godina mlađeg, koji je također uvijek bio "mlađi", kao sestra iz Neline priče (da ne ponavljam, isto je). Taj mlađi brat je i dan danas mali u njihovim glavama. Zato se ne čudim da su od njega napravili socijalnog, emotivnog i svakakvog invalida. Šteta, jer mislim da je inace divna osoba. Isto kao i ja
Vratimo se na mamu- ista priča kao i martina i druge: žrtva koja svima (meni najviše) nabija osječaj krivnje. Ne znam koliko mi je puta rekla da jedva čeka da odrastem i odem (u biti da se udam i odem- otišla jesam, udala se nisam ), da jadan onaj koji mene dobije
Radim od 18-e godine, prvo preko student servisa, a poslije za ozbač. Od kad radim nisam uzela ni kunu od njih. Obleku i izlaske sam sama financirala. Od 20-e god sam vegetarijanka tako da sam od tada i hranu sama financirala, jer da ne bi mozda ona "moje kerefeke financirala".
Kad sam dobila prvi pravi posao, placa mi je bila 2900kn, 1000kn sam njima davala zato sto živim tamo. To je njoj bilo jako malo, mislim da je očekivala da cu joj dati cijelu placu pa da ce mi ona od toga davati džeparac.
Dosta puta sam joj/njima kupila nesto va cese svote (par tisuća kuna) koje nikad nisam vidjela, jer oni nemaju novaca. A nemaju novaca zato stoo ne znaju raspolagati s noovcem. Znaju uzeti kredit, a poslije ko ziv o mrtav. Znaju žmikati, žmikati, žmikati sve i sva dok ne ostane ništa. To mislim u svakom smislu. Ma užas.
Ima toga još puno. Ni mene nitko nije doživljavao dok sam bila trudna, ali to nisam niti očekivala jer me nikad nitko od njih nije doživljavao osim kad bi im trebala. Uh, sad mi samo navire, navire, napišem nešto, pa se sjetim još 5 drugih stvari. Mogla bi bestseller napisti o svom životu.
Uglavnom, kako sam ja to rjesila, a još nisam rjesila, no kako se nosim sa svojim je tako da ih izbjegavam, vrlo uspješno, s obzirom da njih bas nije niti briga gdje sam i sta sam (slično ko Ana.m)

[marta]

Izbjegavanje uopce nije losa stvar.
Sad si me podsjetila na tu "jadan onaj koji tebe dobije", samo ona kod mene glasi "pozdravi mi onog tvog DOOBROOG muza". To je ona spika "moja M ima tako krasnog muza, sve joj pomogne, a sin, uh, on sve mora saaaam"...
Zapravo, u zadnje vrijeme sam i uocila neke izrazene elemente ove gore spoemnute izjave svekrve iz pakla, pa me teme i pogodila, jer sam skuzila da bih morala intevenirati. NIje da mi se da, al nevine zrtve su u pitanju.

[blackberry]

Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.

Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....

ja bi te pitala nešto....
da li ti misliš da ih možeš promijeniti? pokrenuti? išta?
da li misliš da se za njih isplati boriti?

to te pitam, jer sam i to prošla.
sa veoma bliskim ljudima. neću detalje, radi njih.
ako misliš da se za nekoga isplati boriti, samo daj. to su naši veliki životni uspjesi.
ima ljudi od kojih ne bi nikad odustala, i toga sam svijesna.

znaš što je bitno u svemu....imaš li povratnu reakciju...pozitivnu...
ako daješ, moraš nešto i primiti.
nije se lako boriti za nekoga ili s nekim. strašno je teško.
ali ako daješ i primaš istovremeno, onda si na pravom putu.
tako ja mislim.

ako samo daješ, daješ, i daješ...to ti je slijepa ulica...
i ne zadovoljavaj se mrvicama...kad si gladna kruha.
to ti je moj savjet.

[nela08]

ja se žderem otkad znam za sebe. živim konstantno u nekom grču. shvatila sam da ne znam uživati, u pravom smislu te riječi. non stop sam napeta.
a ne radi sebe, radi svoji problema, radi svoje obitelji. ja sam sama napravila i postigla zaista puno....a ne znam u tome uživati i ne znam to cijeniti.

i sad mi je dosadilo.

Tako je i meni i tek zadnjih godina polako dolazim k sebi, ali me opet uhvate epizode jada i nemoći...čim se neka nova glupost u sestrinom životu dogodi.

[majola]

MM psihićki maltretira njegova mama, ne traži lovu ali traži naše slobodno vrijeme. on to dopušta jer joj se osjeća dužan, ja sam joj dala do znanja da od mene netreba tražiti ništa puno. uz dvoje djece koje mi nitko nema pričuvat ja nemam vremena za njene izmišljotine. svekiji žive na selu, tamo je mm odrastao, radilo se svašta, živine, zemlja... danas su ostali njih dvoje sami, nemogu od zdravlja više puno, a ona bi samo radila, radila... a nemože sve sama. tako da vikende treba provesti tamo i njima pomagati. lijepo je biti na selu, ali bome ne svaki vikend! onda se zove preko tjedna, treba ovo, treba ono... a zdravlje da ne spominjem. stalno joj je nešto, za svaku sitnicu kuka, plaće... kaže da ona ima rak i umrjet će! mm joj pušta, dok ne poludi. pa se smiri, pa ispocetka... a da negovorim koji to sve znaju biti troškovi za koje nemamo, i uzaludno vozanje u doktora ili čarobnjaka, ili što mene trenutno najviše ubijaja ide Božić a treba se peći janje! cijelo! tradicija, žderanje.... mrzim janjetinu. otkako sam se udala zamrzila sam i Božić jer ga moram slaviti snjima i jer nema one čari. ostalo je po starom dizanje u sedam i ručak odma, janje i kupus. bljak. fali mi onaj svećani posljepodnevni božićni ručak sa mojima. morala sam se malo izjaditi, rješenja nemam. Ps. i on ima mlađeg brata, koji se naravno maksimalno izvlaći

[ekoi]

Uh, teška pitanja...
Promijeniti? Ne, ne mogu, niti je na meni (za ovo mi je trebalo puno godina da shvatim i pomirim se s tim)

Pokrenuti? Jesam to sam probala, rođenjem svoje prve kćeri, kada sam kao majka i roditelj shvatila što znači biti roditelj. Tada su mi neke stvari postale jasnije, lakše sam razumijela i našla mjesto za oprost, tim više što sam kod svojih vidjela u očima da im je žao zbog svega, iako bi mi bilo draže da su mi i priznali i to rekli. Ali nisu. Dobro, takvi su. Emocionalni invalidi, razimijem da nisu u stanju verbalizirati svoje osjećaje i iskomunicirati ih prema potrebnoj osobi.

Osjećala sam veliku potrebu za zajedništvom kakvu pruža obitelj. To je jedino i sve što sam oduvijek željela. A mislim da je u tome ujedno i problem. Jer u to ime i radim i trpim sve što se događa. Jer ako sam tu, ako pomognem, onda sam i dobra, a ako sam dobra, onda sam i dio obitelji. Inače nisam, inače sam užasna, sebična škrtica koja vlastitom ocu koji se tolko žrtvovao za mene i volio me (u njegovoj glavi je to tako) odbijam pomoći i ostavljam na cijedilu. Užasna, užasna osoba, koja nije zaslužila biti dio obitelji, i nisu me takvom odgojili. Izopčena sam.
Ne mogu vjerovati da ove rečenice imaju toliki utjecaj na mene i moj život i da se ne mogu toga osloboditi i bit normalna. Očito nisam riješila sve što sam trebala sama sa sobom (kad ne mogu s njima).

[blackberry]

Tako je i meni i tek zadnjih godina polako dolazim k sebi, ali me opet uhvate epizode jada i nemoći...čim se neka nova glupost u sestrinom životu dogodi.

ti se osjećaš jadnom i nemoćnom, zašto?
zbog života svoje sestre, ili zbog toga što jednostavno ne dobijaš od svih njih ono što u biti priželjkuješ? odobravanje...ljubav...potvrdu za svoj vlastiti uspjeh...

mislim da sam ja život potratila dokazujući konstantno nekome nešto...kako sam dobra, uspješna, kvalitetna...super učenica...studentica...itd.
pa je u večini slučajeva svima to promaklo vidjeti.

mislim da je to ono...ona se sama za sebe može pobrinuti, noj ne trebamo...
opet...mislim...da je tvoja sreća upravo u tome što te nisu dirnuli...i što si uspjela postati kvalitetna osoba kakva danas jesi.

tvoja je sestra sličnija njima, kako ja to vidim...i to je super stvar za međusobno podupiranje, gdje istovremeno nitko ne čini ništa, jer ne žele ili ne mogu učiniti ništa...promijeniti nešto, i krenuti naprijed.
ti se ne uklapaš u taj obrazac.

nekako imam osjećaj da i nećeš puno dobiti od njih, jer si u zavidnijoj poziciji ti sama.
e sad...jedno što ti preostaje je naučiti živjeti s tim, a da te to minimalno dira...da sama odrediš granice preko kojih nećeš i ne možeš ići...

[ekoi]

Dal se za njih isplati boriti? Zapravo ne, jer ništa ne dobivam- niti ljubav, niti podršku, niakakvu pomoć, a kamo li u materijalnom i financijskom smislu, niti će to moje dijete od njih kao član obitelji osjetiti. A samo dajem... Znači davanje i primanje, ta ravnoteža ne postoji.

[ana.m]

Joj, čitam vas i samo se prisjećam nekih detalaj iz života...Ali sada nemam puno vremena za pisanje pa ću se pridružiti večeras!

[winnerica]

[QUOTE=blackberry;2278933]razumijem te u potpunosti. upravo sam, baš upravo, u razdoblju života u kojem podvlačim definitivnu liniju...pa ko živ ko mrtav...njemu na dušu.

moja situacija je kulminirala...izuzetno...ovih dana..
da rezimiram moga oca....uništio je sve što je u životu dotaknuo, ali baš sve. čak i dijete jedno. mene nije uspio uništiti, nisam se dala. al je bio svojevrstan uteg koji mi je otežao apsolutno svaki korak koji sam u životu napravila. a napravila sam puno...i nikad toga, do sada nisam bila svijesna.
sad uništava sebe i uporno traži novu žrtvu koja bi potonula s njim, jer se time hrani. to sam sada trebala biti ja. ali neće ići.

nemoćan je...ovisan...jadan...
a ja se grizem????? i tako uporno....pa nosi jesti...pa vozi u bolnicu....pa daj lovu...pa samo daj daj daj...nema tu kraja....
a ja fina i pristojna...i još se grizem...non stop u grču...

čemu? zašto?
puno pitanja sam si postavila unatrag mjesec dana.

moj otac je monstrum. u pravom smislu te riječi. ništa ne preuveličavam. potvrdile su mi i stručne osobe.
ova put sam odlučila potražit i stručnu pomoć.
nikad nije mario za nikog osim za samog sebe. nikada ni kune za mene nije dao. nikada se brinuo....samo otežavao...a ja se grizem.
i upravo sam ono što on želi da ja budem. jadna...eno je...ipak je diram.

i sad je gotovo.
na mojoj strani je, recimo to što se ja uopće ne moram brinuti o njemu i nitko mi to na leđa ne može staviti, jer se on o meni nije brinuo.
potražila sam apsolutno sva moguća rješenja da se prvi puta u životu zaista zaštitim.

paraziti su paraziti. nema tu pomoći.
i koliko god pokazivala da ti je stalo, samo ćeš ih iznova nahraniti. jer to je jedini cilj velikih žrtava.
ti nisi žrtva. i nemoj ni biti.

napiši si natuknice na vidljiva mjesta....oni su to, to i to. ne zaslužuju to to i to. i ponavljaj si to dok toga ne postaneš svijesna.
inače ne prakticiram ovaj vid vježbi...ali moj mozak je naučio funkcionirati krivo, po poznatom obrascu.
čitav život na leđima nosim toliko teret da ga više i ne doživljavam kao velik. a to je krivo.

moraž "dokazati" sebi da zaslužuješ bolje, da ne zaslužuješ takav tretman. a to nije nimalo lako.
evo, ja se s time borim otkad znam za sebe...i tek sad sam se odlučila na ekstremne korake.[/QUOTE

Kod mene je ista stvar, samo je u pitanju mama. Uništila je sve oko sebe što se uništiti dalo; svoje roditelje, svekra, svu rodbinu, s rođenom sestrom i dva brata ne razgovara već preko 20 g. (i drugima brani isto, samo ja komuniciram jer smo i oni i ja normalni), susjede, mog 10 g. starijeg brata (evo za promjenu, je stariji ali isti problem kao i oni iz vaših priča), mog oca je doslovce izžderala izvana i iznutra i jadnik je umro sa samo 54 g. od jako teškog karcinoma. Sad (unazad 15 g.) je naumila i mene ali ja se nedam i bok!
I kad čovjek malo sve "zaboravi" i primiri se, ona opet počne; tako je danas nazvala Hitnu pomoć da je vozi u bolnicu na kemoterapiju (iako je u dogovoru da je ja vozim ali da me pričeka do 7h ujutro jer su mi cure bolesne, da prvo njih zbrinem); pa nije dočekala niti mene niti HMP (koji je stigao u njen stan u 7,15h i ljudi je traže u čudu!!!), već je "jadna" otklipsala na BUS i tramvaj do Vinogradske!!! Eto, ne samo da ja nisam dovoljno dobra, niti HMP nije dovoljno dobra i brza za njenu preuzvišenost! Da joj bar isporuče račun za to!
Što se tiče knjige Otrovni roditelji našla sam se u previše toga, međutim jedno je čitati, a drugo je smoći snage unutar sebe i početi djelovati u svoju korist! Meni su tu najviše pomogla moja djeca jer su se prioriteti preokrenuli.

[Dijana]

Uh, to su oni pasivno-agresivni, najgora sorta, pucaju na emocije, na srodstvo, na bliskost, ne daju ništa, samo uzimaju. Ima takve djece, ali ima i roditelja, s njima je teško. Slažem se s martom da ovdje opisani roditelji igraju svoje uloge, ali i vdi kao djeca igrate svoje, odnosno pristajete na te uloge. Jer ne želite svojoj glavi izgubiti slike "dobre kćeri/sina". Jer još uvijek tražite odobravanje svojih roditelja.Ali s druge strane, i vi ste roditelji, i dugujete prije svega svojoj maloj, nemoćnoj djeci "cijelog sebe", sebe pri zdravoj pameti i sa što više živaca. Pa ako npr.na poslu ponekad nešto moraš potrpiti, zašto bi morao trpiti od onih koji bi ti trebali biti "najbliži"? I što ste dobili potpore od svojih roditelja, ako ste ištadobili, dobili ste-punoljetni ste i ne možete je više od njih tražiti. S druge strane, punoljetni su i oni, i dužni su poduzeti što je u njihovoj moći da poboljšajusvoj život. Ako ste im x puta pomogli, i ništa se nije promijenilo, pa dokle ćete ići? Rasprodat ćete kuću i imanje da im date šta traže? Ja se držim one "sam se rađaš i sam umireš", da dodam, sam si i krojiš život. Nema nitko pravo destruktivno utjecati na moj život, pa bila to i moja mater.Ja nisam prerezala veze, samo sam rekla kad se promijeniš, javi se, ali ovako više ne ide. Najveći motiv su mi tu bila moja djeca koja trebaju zdravu majku. A volim i ja sebe zdravog mozga.

[nela08]

ti se osjećaš jadnom i nemoćnom, zašto?
zbog života svoje sestre, ili zbog toga što jednostavno ne dobijaš od svih njih ono što u biti priželjkuješ? odobravanje...ljubav...potvrdu za svoj vlastiti uspjeh...

mislim da sam ja život potratila dokazujući konstantno nekome nešto...kako sam dobra, uspješna, kvalitetna...super učenica...studentica...itd.
pa je u večini slučajeva svima to promaklo vidjeti.

mislim da je to ono...ona se sama za sebe može pobrinuti, noj ne trebamo...
opet...mislim...da je tvoja sreća upravo u tome što te nisu dirnuli...i što si uspjela postati kvalitetna osoba kakva danas jesi.

tvoja je sestra sličnija njima, kako ja to vidim...i to je super stvar za međusobno podupiranje, gdje istovremeno nitko ne čini ništa, jer ne žele ili ne mogu učiniti ništa...promijeniti nešto, i krenuti naprijed.
ti se ne uklapaš u taj obrazac.

nekako imam osjećaj da i nećeš puno dobiti od njih, jer si u zavidnijoj poziciji ti sama.
e sad...jedno što ti preostaje je naučiti živjeti s tim, a da te to minimalno dira...da sama odrediš granice preko kojih nećeš i ne možeš ići...

Potpuno si u pravu, zato se osjećam jadno i sve ostalo si napisala kao da sam i sama napisala....
Upravo to, samo još treba naći načina kako živjeti s tim, jer nije da ja nemam svoj život, svoju obitelj i svoje probleme, koji možda ne dobiju maksimum od mene koji zaslužuju jer se ja zamaram i živciram, a ne mogu ništa učiniti ili zapravo možda mogu....

Evo, konkretno danas, nazovem mamu nakon šta sam napisala post ovdje i ono: Šta ima novoga? A ništa S. je zvala malo prije i kaže da nemaju ni za kruh danas. Mama sad naravno plače zbog toga i to je to od nje, prenese to meni koja bi sad isto mogla: a)plakati b)otići u trgovinu kupiti kruh i još neke sitnice i odnijeti sestri (imam auto, doma sam, mogu to napraviti imam novaca) c) reći dakle nema ništa novog

Ta ista moja sestra je u nedjelju došla k mami, ostavila kćer bolesnu s mužem (mala je bila na kompjuteru, jednom od dva koja imaju, na drugom je muž), otišla na kavu i šetnju, ostatak popodneva provela na druženju kod mame, ručku i čekala da ju tata vozi doma, jer ipak hodala je u jednom pravcu, a ne žuri joj se nikuda. Tada je imala dvije kutije cigareta neotvorenih u torbi, npr. dakle, ne možeš mi reći da nemaš za kruh....Osim toga, zamijesi kruh, skuhaj nešta drugo....ali oni jedu samo kruh i primjese kruhu, sendviče i slično, drugo je komplicirano....
I sad, da osjećam se loše, da mogu uzela bi njeno dijete na svoju brigu i vjerujem da joj ozbiljno ponudim da bi ona to i prihvatila barem privremeno, ali dijete nosi pužnicu i mora ići na vježbe i vrtić u Suvag, a ona je zato na njezi da to može raditi, a ne radi ni to, ja to ne mogu jer ja radim i ne živimo u Zagrebu.....

[nela08]

Uh, to su oni pasivno-agresivni, najgora sorta, pucaju na emocije, na srodstvo, na bliskost, ne daju ništa, samo uzimaju. Ima takve djece, ali ima i roditelja, s njima je teško. Slažem se s martom da ovdje opisani roditelji igraju svoje uloge, ali i vdi kao djeca igrate svoje, odnosno pristajete na te uloge. Jer ne želite svojoj glavi izgubiti slike "dobre kćeri/sina". Jer još uvijek tražite odobravanje svojih roditelja.Ali s druge strane, i vi ste roditelji, i dugujete prije svega svojoj maloj, nemoćnoj djeci "cijelog sebe", sebe pri zdravoj pameti i sa što više živaca. Pa ako npr.na poslu ponekad nešto moraš potrpiti, zašto bi morao trpiti od onih koji bi ti trebali biti "najbliži"? I što ste dobili potpore od svojih roditelja, ako ste ištadobili, dobili ste-punoljetni ste i ne možete je više od njih tražiti. S druge strane, punoljetni su i oni, i dužni su poduzeti što je u njihovoj moći da poboljšajusvoj život. Ako ste im x puta pomogli, i ništa se nije promijenilo, pa dokle ćete ići? Rasprodat ćete kuću i imanje da im date šta traže? Ja se držim one "sam se rađaš i sam umireš", da dodam, sam si i krojiš život. Nema nitko pravo destruktivno utjecati na moj život, pa bila to i moja mater.Ja nisam prerezala veze, samo sam rekla kad se promijeniš, javi se, ali ovako više ne ide. Najveći motiv su mi tu bila moja djeca koja trebaju zdravu majku. A volim i ja sebe zdravog mozga.

Ja si stalno nešta slično ponavljam, a ipak sam prosvjetni radnik i znam da je dobro ponavljati, pa eto nadam se da ću jednom i naučiti.

[mala-vila]

lakšeodbijam pomoći i ostavljam na cijedilu. Užasna, užasna osoba, koja nije zaslužila biti dio obitelji, i nisu me takvom odgojili. Izopčena sam.

ovo sam je svojima, grozna sebicna osoba. no razlika je u tome sto su me oduvijek tako etiketirali (mama) kada sam odbila pljunuti na sebe, kada sam hračak vratila ili na bilo koji nacin bila manje servilna. To je naravno u meni ostavilo trajan osjecaj krivnje i nekog "dugovanja" s cim se hrvam već godinama.

[anasti]

Oduvijek mislim; sretni su oni iz obitelji gdje su kao djeca bili voljeni, zbrinuti duhovno, emocionalno, materijalno i financijski, gdje se moglo otvoreno ragovarati, gdje se moglo uvijek računati na podršku. Ja recimo, nisam bila te sreće.
Moja obitelj je blago rečeno bila disfunkcionalna, sa ozbiljnim i teškim problemima što je meni, naravno, stvorilo puno ožiljaka i trauma.
No sada u ranim 30.-tima veći dio sam preboljela i ostavila iza sebe u prošlosti, bilo je potrebno mnogo snage, volje i sate kod psihoterapeuta.
Danas imam vlastitu obitelj.
Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.
Sada kada sam u drugom stanju, primjetila sam da su se moji pozivi i posjeti prema njima prorijedili, jednostavno nemam volje, želje ni živaca za njih. Danas su me zvali da im opet dam nešto novaca... I sami živimo jako skromno, primanja su nam mala, i to mi stvarno ide na živce.
Iako su moja obitelj, mislim da se roditelji trebaju pobrinuti da svojoj djeci ne budu na teret osim ako nemaju drugog izbora, a moji imaju, ali im se ne da potruditi oko toga, lakše im je žicati jer i ja i suprug imamo primanja, to se zna, a oni su nezaposleni.
Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....
Ne znam koje bi uopće pitanje postavila u vezi svega ovoga... pokušavam naći način koji me neće toliko cijediti i opterećivati, a i muči me to što se osjećam krivom ako im odbijem pomoći, zapravo osjećam dužnost prema njima iako za sve ono što su meni učinili, nimalo ne zaslužuju, i msilim da to nije u redu. Kako se osloboditi tog tereta krivnje, odgovornosti? Danas sam baš jako jadna...

i ja sam bila u situaciji da me roditelji traže novac pod izlikom "a šta ćeš, svoji smo, moramo si pomoći"
ispočetka mi je to bilo normalno, bilo mi ih je žao, jer ja sam našla posao i lijepo živjela s dečkom.. ali na kraju je to prešlo u iskorištavanje. znali su da i štedim pa su me tražili i veće cifre. roditelji mi ne rade, tata dobiva nekakvu malu invalidsku mirovinu, mama ne bi radila ili joj tata ne da. tata bi radio nešto na baušteli,žalosno, ali mogao se i drugačije snaći, uvijek je radio za priznanje i pohvalu pa su ga iskorištavali, a slabo plaćali. oboje piju.
s njima su još uvijek mojih dvoje braće i sestra. sestra radi sezonski i daje im novac, a moj maloljetni! brat također zarađuje sviranjem i on i nešto da tu i tamo.
na kraju sam si jednostavno utuvila u glavu da nisam ja odgovorna za njih, da trebam prestati ja biti roditelj njima, i da ne trebam osjećati krivnju jer živim bolje od njih!
rekla sam im da me novac više ne pitaju i da se počnu snalaziti sami..ubrzo sam ostala i trudna i otad me više nikad nisu pitali..
ne mogu reći da su dotad bili baš jako loši roditelji,jedino sam im zahvalna za to što sam iz njihovog lošeg primjera naučila kakav odnos ne bi trebala imati prema novcu.

[blackberry]

Uh, to su oni pasivno-agresivni, najgora sorta, pucaju na emocije, na srodstvo, na bliskost, ne daju ništa, samo uzimaju. Ima takve djece, ali ima i roditelja, s njima je teško. Slažem se s martom da ovdje opisani roditelji igraju svoje uloge, ali i vdi kao djeca igrate svoje, odnosno pristajete na te uloge. Jer ne želite svojoj glavi izgubiti slike "dobre kćeri/sina". Jer još uvijek tražite odobravanje svojih roditelja.Ali s druge strane, i vi ste roditelji, i dugujete prije svega svojoj maloj, nemoćnoj djeci "cijelog sebe", sebe pri zdravoj pameti i sa što više živaca. Pa ako npr.na poslu ponekad nešto moraš potrpiti, zašto bi morao trpiti od onih koji bi ti trebali biti "najbliži"? I što ste dobili potpore od svojih roditelja, ako ste ištadobili, dobili ste-punoljetni ste i ne možete je više od njih tražiti. S druge strane, punoljetni su i oni, i dužni su poduzeti što je u njihovoj moći da poboljšajusvoj život. Ako ste im x puta pomogli, i ništa se nije promijenilo, pa dokle ćete ići? Rasprodat ćete kuću i imanje da im date šta traže? Ja se držim one "sam se rađaš i sam umireš", da dodam, sam si i krojiš život. Nema nitko pravo destruktivno utjecati na moj život, pa bila to i moja mater.Ja nisam prerezala veze, samo sam rekla kad se promijeniš, javi se, ali ovako više ne ide. Najveći motiv su mi tu bila moja djeca koja trebaju zdravu majku. A volim i ja sebe zdravog mozga.

ja sam recimo, izuzetno racionalna osoba...to je ono i što me guralo naprijed. na racionalnoj razini razumijem apsolutno sve.
ali, ono dijete u mene i dalje je vrištalo, i plakalo, i bilo bijesno i bilo ljuto, i tražilo i tražilo tu ljubav...
šta da se radi.
nije to lako. znam da nije.

i vidiš...da, kad sam rodila sve je postalo puno bistrije. u tom sam trenutku zaista shvatila svu bešćutnost koja mi se dogodila, i kakava osoba moraš biti da tako nešto napraviš...
i slažem se, mojoj djeci treba kompletna osoba.
ja sam dugo odgađala uopće ideju o djeci, radi ogromnog straha...i sad sam presretna što ih imam.
oni su moje zrcalo...moji mali učitelji...rastem uz njih iz dana u dan.
sve to stoji.

ali, ovoga puta se nisam odlučila suočiti s prošlošću radi njih.
to je opet, instant rješenje...jer, jednostavnije mi je nešto napraviti radi njih.
ovoga puta to radim isključivo i jedino radi sebe, jer ja to ne zaslužuem.
moja djeca će tim postupkom automatski profitirati.

[Dijana]

ovoga puta to radim isključivo i jedino radi sebe, jer ja to ne zaslužuem

Iz ovakvog stava mislim da proizlazi najbolje rješenje, zbog djece smo dužni biti zdravi koliko god je to u našoj moći,
ali ipak je najjači nagon za samoodržanjem..a nekad su otrovni roditelji /rodbina istinsko pitanje biti li ne biti, oni li mi.

blackberry, sretno

Dobra stvar koju sam primijetila kod djece otrovnih roditelja jest da su svi redom brižni roditelji..eto, njihovoj
djeci se posrećilo, a ljubav i briga koju smo i sami trebali primiti u životu..nadam se da ćemo jednom ipak u ovom ili onom
obliku primiti ...

[mishekica]

Nisam htjela o tome pisati, ali kako ste svi otvorili dušu, možda mogu i ja...

Moja je sestra također dosta mlađa od mene i uvijek sam ja bila starija, odgovornija... Danas je ona već praktički odrasla osoba. Nije baš toliko neodgovorna i neozbiljna. Štoviše, što je starija, to mi se više sviđa. Ipak, i dalje postoje neke stvari koje me jako nerviraju kod nje, a to je točno prekopiran mamin model ponašanja - jadna ona, koliko ima posla, šta sve mora raditi za faks, ona ništa ne stigne... Da, završila sam i ja faks (i to objektivno puno teži od njenog) pa znam koliko sam imala slobodnog vremena. Ako meni nešto treba, idem k njoj. Ako njoj nešto treba, opet ja idem k njoj. Jer ona nema vremena. Tu i tamo se opako posvađamo. Zna ona što ja mislim o tome, ali dobro. Druga tema.

Ono što je mene zapravo cijelo vrijeme ljutilo i u čemu vidim korijen svih njenih problema jest mamino zaštitničko ponašanje prema njoj. Ja to nikad nisam mogla shvatiti. Možda, kad budem imala dvoje ili više djece, shvatim u čemu je riječ. Ovako ne shvaćam. Mama je uvijek morala napraviti sve za nju, njoj sve omogućiti (dobro, bili smo relativno siromašni pa nije sad tu ne znam šta dobivala). Mama se doslovno ponaša kao nekakav grabežljivac kad je sestra u pitanju. Ne razumijem to. Recimo, dođemo kod bake (mama i ja) i baka nam izvadi zdjelicu čokoladica. Mama ih ne jede, ali spremi pola zdjelice u džep, za seku. Ili čak pita baku ima li još da ponese seki. Seka ima preko 20, btw. Dam mami novac da poplaća neke račune... novac završi kod seke jer je trebala platiti stanarinu, a nije joj došla stipendija... Dođemo kod mojih na par dana i napunimo im hladnjak. Kad sestra krene za Zagreb, sav preostali sadržaj hladnjaka ide s njom. Ma zašto bi mama i tata morali jesti? Sad joj redovito šalje pakete hrane - od hrane iz vrta, preko zimnice do kuhanih jela. Meni nikad ni jedan paket nije poslala. Ima još milijardu primjera (ne mogu se svih ni sjetiti)... ali u svakom slučaju, mama je grabežljivac koji svojoj mlađoj kćeri mora sve omogućiti. Ja sam, očito, sposobna sama se prehraniti (uvijek bila), a ova nije. Ili što??

Meni stvarno nije problem pomoći sestri ili mami ili bilo kome... Štoviše, pomažem im, jer, kao što sam već rekla, nema tko drugi. No, ljuti me taj neki nedostatak zahvalnosti. Voljela bih da mi se lijepo zahvali kad nešto dam. Onda obično dobijem komentar da sam poremećena i da mi je očito stalo samo do tog da mi se netko klanja. Ili izjavu tipa: "Dobro, ne moraš mi više nikad ništa dati!!"
Da, smeta mi što ispada da sam dužna pomagati. Mislim da nisam.

[mala-vila]

baš sam čitala Otrovne roditelje kad je bila tema o traumama, skoro u svakom poglavlju sam pronasla dio svog djetinjstva, čak sam pocela raditi na tome da se i "obracunam" no nisam smogla hrabrosti odraditi to do kraja.
Dijana ovo što si napisala je točno ono sto ja sebi ponavljam u glavi kad se trebam stabilizirati nakon nekog emocionalnog "krivnja-napada"
evo bas zadnji put kad sam bila tamo, malena me samoinicijativno grlila i ljubila i mama mi kaze- "kak je lijepo kad te dijete voli" i pritom me znacajno gleda- u prijevodu: ti mene ne volis i nesretna sam zbog toga. cinjenica je da je zena u pravu, nit ju volim nit se ponasam kao da ju volim, ali mislim da to moze samo sebi zahvaliti, nisam se ja rodila i ne voljela ju, jako puno puta tokom mog zivota je ta žena mene vrlo okrutno emocionalno povređivala

[ekoi]

Ne znam, ni ja nisam nikad razumijela drastičnu razliku u ponašanju prema jednom djetetu u odnosu na drugo...to je sve mislim odraz vlastitih frustracija i neuspjeha, projekcija u životu. U tome su oba djeteta žrtve, i privilegirano jer izrasta u za život nespremnu i nesposobnu osobu i ono zakinuto jer je zakinuto a nije ništa krivo.

[blackberry]

Uh, teška pitanja...
Promijeniti? Ne, ne mogu, niti je na meni (za ovo mi je trebalo puno godina da shvatim i pomirim se s tim)

Pokrenuti? Jesam to sam probala, rođenjem svoje prve kćeri, kada sam kao majka i roditelj shvatila što znači biti roditelj. Tada su mi neke stvari postale jasnije, lakše sam razumijela i našla mjesto za oprost, tim više što sam kod svojih vidjela u očima da im je žao zbog svega, iako bi mi bilo draže da su mi i priznali i to rekli. Ali nisu. Dobro, takvi su. Emocionalni invalidi, razimijem da nisu u stanju verbalizirati svoje osjećaje i iskomunicirati ih prema potrebnoj osobi.

Osjećala sam veliku potrebu za zajedništvom kakvu pruža obitelj. To je jedino i sve što sam oduvijek željela. A mislim da je u tome ujedno i problem. Jer u to ime i radim i trpim sve što se događa. Jer ako sam tu, ako pomognem, onda sam i dobra, a ako sam dobra, onda sam i dio obitelji. Inače nisam, inače sam užasna, sebična škrtica koja vlastitom ocu koji se tolko žrtvovao za mene i volio me (u njegovoj glavi je to tako) odbijam pomoći i ostavljam na cijedilu. Užasna, užasna osoba, koja nije zaslužila biti dio obitelji, i nisu me takvom odgojili. Izopčena sam.
Ne mogu vjerovati da ove rečenice imaju toliki utjecaj na mene i moj život i da se ne mogu toga osloboditi i bit normalna. Očito nisam riješila sve što sam trebala sama sa sobom (kad ne mogu s njima).

kao da sebe čitam
isto sam se osjećala i razumijem tvoje želje.
ti si napravila najbolje što si mogla. stvorila si sebi svoju obitelj....i ne daj da te ova koje nikad nije ni bilo povlači natrag...to je samo fiktivna slika koje nema. samo je u tvojoj glavi. kao i u mojoj...

još bi te nešto pitala...
ne moraš ti meni odgovarati na ta pitanja....ta sam pitanja ja sama sebi postavljala...i pomogli su mi odgovori na njih...

čega se bojiš?
da ćeš izgubiti ono što nikad nisi ni imala?
da ćeš ako se zauzmeš za sebe u njihovim očima postati tako loša osoba, koju spominješ? izopčena?
što će se dogoditi ako to i postaneš?
koji svijet će ti se srušiti?

u redu je voljeti sebe. to bi nas je netko normalan bio odavno naučio. a nije. zašto nije?
da li bi oni pomogli tebi i da li ti pomažu?
da li oni tebe vole?
da li zato što su tvoja obitelj imaju ekskluzivno pravo uništitavati sustavno tvoj život?
da li bi bilo u redu ostaviti ih da i dalje uništavaju svoj...jer im to tako dobro ide? i ne sudjelovati u tome.
jesu li oni sami odabrali krivi put?
zašto ti moraš biti dio tog puta, na način koji njima odgovara?


ne pomažeš ti njima. ti pokušavaš pomoći sebi, na način na koji si se naučila ponašati. jer si brižna. ali to oni ne vide...i mislim da je malo vjerovatno da će ikada vidjeti.

možda sam ja surova sada. ali surovo je ovo što ti se događa. i mislim da je u tim situacijama sasvim krivo nekoga tetošiti.

budi sebična. imaš apsolutno pravo biti sebična.
imaš samo jedan život. nemoj živjeti tuđi.

(ja pišem samo ono što sam samo sebi objašnjavala. ne bi voljela da se shvati kako pametujem.)

p.s. i ova pravdanja su rezultat mog super samopouzdanja

[Dijana]

mishekica, meni se čini da bi te tvoji početi više cijeniti kad bi im uskratila pomoć (bar na neko vrijeme). Ovako čini mi se da te shvaćaju zdravo za gotovo. Nama su npr. svekiji puno puta pomogli (iako ih nikad nismo tražili, ali oni su takvi-žive za djecu i unuke), i ja sam im uvijek za to zahvalna, za svaku pomoć, što su pričuvali djecu, ili poslali domaće voće, ili financijski, ma cijenim i zahvalna sam za svaku pomoć, a lako bi bilo uzeti to zdravo za gotovo (imamo i takvih članova u obitelji). Ako im daješ, daj od srca, procijeni što im zbilja treba i nemoj gledati jesu li oni to proslijedili sestri, ali pazi da te ne uzimaju zdravo za gotovo.Izgleda da su se oni navikli da ćeš ti uvijek dati, a navika je gadna stvar..ja mislim da ja navike dobro tu i tamo presjeći.

[blackberry]

Iz ovakvog stava mislim da proizlazi najbolje rješenje, zbog djece smo dužni biti zdravi koliko god je to u našoj moći,
ali ipak je najjači nagon za samoodržanjem..a nekad su otrovni roditelji /rodbina istinsko pitanje biti li ne biti, oni li mi.

blackberry, sretno

Dobra stvar koju sam primijetila kod djece otrovnih roditelja jest da su svi redom brižni roditelji..eto, njihovoj
djeci se posrećilo, a ljubav i briga koju smo i sami trebali primiti u životu..nadam se da ćemo jednom ipak u ovom ili onom
obliku primiti ...

hvala ti.

i ja sam to primjetila...ako se izvuku.
eto, upravo su mi u ponedjeljak rekli da je malo onih koji se izvuku.
puno je češći obrazac ponavljanja, nažalost.

u mom konkretnom slučaju je 1:1. jedan se izvuko...drugi je...vidjet ćemo još gdje je...

[ekoi]

blackberry, odlična si! :D al ozbiljno!

znam da ne moram odgovarati tebi niti ovdje na pitanja, ali tako mi je eto došlo, i kada to ovako napišem pa pročitam neke stvari postanu rasvijetljene... pomaže

Kako znati da li te roditelji vole? Na ovo ne znam odgovoriti... znači li to onda da me definitivno ne vole? Jer da me vole onda bi i ja to sasvim sigurno znala?

Kako se može osjećati dijete koje spozna da ga vlastiti roditelji ne vole? Je li to dosita moguće? Bez obzira koliko loši bili, jel moguće da ne vole svoje dijete?