Pitanje je samo kako se on osjeća i pati li zbog toga. Ima i djece koja jednostavno nisu po prirodi društvena i ugodnije se osjećaju sami nego u društvu. To je posebno teško shvatiti turbo društvenim roditeljima
.
Moj I. će tek najesen krenuti u školu ali imamo sličan problem. Naselje u kojemu živimo nam je u biti spavaonica. MM i ja radimo oko 50 km dalje, klince čuva baka koja nam je usput, na nekih 20 km udaljenosti, tamo klinci "obave" čisti zrak, igru... (na selu su) tako da kad dođemo kući budemo umorni i zadnje što mi se da je ići van u park.
Ljeti kada ne radimo idemo u park u naselju i vidim da smo kao padobranci.
Niti ja znam te roditelje, niti oni tu djecu, to su sve klike iz istih ulaza, vrtića, škole...
I meni se stezalo srce jer se nitko s njima nije igrao. Onda sam skužila da L. spontano prilazi djeci i igra se, dok I. stoji sa strane i nema teorije nekome prići i upoznati se. Onda sam ga ja počela "sprijateljivati" s djecom jer mi je bilo žao, pitam djecu jednostavno smije li se ovaj dječak igrati s njima i sve bude ok ali nakon nekog vremena se okrenem i skužim da je on opet sam.
Tada sam shvatila da je on jednostavno takav i da ustvari ne pati zbog toga. Vrlo je izbirljiv po pitanju društva i ne želi se družiti s nekim tek toliko da se druži (a i ja sam takva, poznanika imam jaako puno ali prijatelja svega nekoliko). Možda smo i MM i ja pridonijeli tome, mi smo nekako začahureni zajedno, uvijek više volimo provoditi vrijeme zajedno (prije samo nas dvoje, a sada s klincima) nego ići kod nekoga ili da nam netko dolazi.
Možda je ta (rana) dječja socijalizacija malo prenapuhana stvar, tj. mi roditelji možda silom guramo djecu u društvo jer nam je žao da se ne osjećaju odbačeno, željeli bismo da su omiljeni, popularni... no možda je to dijete baš takvo da uopće niti ne želi imati stotinu prijatelja.
Možeš mu pomoći i "organizirati" druženja no mislim da prvenstveno treba razgovarati s njim koliko mu to predstavlja problem. I svakako naglasiti da ako nije JOŠ UVIJEK pronašao prijatelje ne znači da neće susresti nekog (tko voli iste bebaste fore
i kliknuti). Poanta prijateljstva je da te netko voli i prihvaća takvog kakav jesi. Ako moraš glumiti da bi ti netko bio prijatelj kakvo je to prijateljstvo? (Ja u tom smjeru odgajam djecu, da budu svoji pa tko k njima tko od njih - bojim se onoga u pubertetu kada neki pristaju na svašta samo da bi se svidjeli prijateljima i imali "status" u društvu.)