 |
|||
i moja je takva, a nema još 7, a kod jela sačuvaj Bože u zadnje vrijeme nije pojela poštenu žlicu -dve za vrijeme jela, stalno komentira, ništ joj ni po njenom ( osim današnja pašticada koju je pojela brdo samo umaka).
Nikad ništa neće kaj joj se kaže, teško joj je popit vode, čistit nos, za sve osim igranja je boli glava, noga.....
Peterlin inače imam vrlo slično mišljenje tvojem, ali sad me bodu za oči dvije stvari:
1.) rečenica - imaš samo jedno, da imam i možda nikad ne budem ni imala drugo i tu slijedi točka.
2.) tvoje je još malo - i je i nije. Ima 5 i pol godina i nevjerojatnu spoobnost izbacivanja iz cipela na drugu planetu.
Sve što ovdje pišem (na ovoj temi) pišem iz iskustva odgoja takvog djeteta.
Da li bi bilo bolje da imam 10 godina iskustva, možda i bi, ali i u ovih 5 vidim veliku sličnost s flopičinom dilemom i znam kako smo mi riješili.
I mene je moje dijete izluđivalo i ne znam što sve ne, poanta je da je trajalo tako dugo dok nisam napravila rez, ali rez u svojoj glavi.
Ali napominjem po 100 put, smatram da dijete ima pravo znati pravila igre - što od danas ne toleriramo i zašto.
Ne volim kad se pravila igre mijenjaju kako vjetar puše, to je moja fobija, to je način kako sam odgajana od vrlo bliske osobe i mrzim to iz dna duše.
Jasno, glasno i transparentno i točka - to je meni bit odgoja.
Naravno da se slažem i s cvijetom koja tvrdi da rez nije trajan. Nije, nema šanse da je.
Uvijek je to isto dijete i isti tvoj i njegov karakter. Postignete primirje, slogu, pa to traje do prve veče bune ili "faze" (ne volim taj naziv) i onda uspostavljaš red ispočetka, ali opet jasno i transparentno, barem je meni to bitno iz prije navedenih razloga.
Dijete nije pijun da ga roditelj šalta kako želi bez najave. Dijete je čovjek sa svojim potrebama, osjećajima, mislima,....
Da, mi smo odgovorni za odgoj i red i svašta nešto, ali uvijek uz (meni vrlo važnu) dosljednost, jasnoću, trasnsparentnost.
Znači situacija - 9 godina sam te prihvaćala takvu kakava jesi, a od danas (bez objašnjenja) više ne, ne drži vodu.
Posljednje uređivanje od Anemona : 30.12.2012. at 15:39
Peterlin je napisala uglavnom sve sto bih i ja napisala, pa cu se osvrnit na ovo tu. Flopica nije napisala da je ona to prihvacala, i da od danas vise ne prihvaca. Nego da nikakvo objasnjenje ne pomaze. Daleko je od toga da dijete ne zna koja su pravila igre. Zna, i to jaaako dobro, jer se isprica za svoje ponasanje svaki put kad pretjera. Znaci da su joj pravila potpuno jasna, ali ih se ne pridrzava niti se trudi obuzdati svoje nezadovoljstvo nekom situacijom bez da radi stetu drugome. To je ono o cemu ja pisem da bih odrezala bez objasnjenja. Jer objasnjenje uopce nije upalilo, znaci da joj nije ni trebalo.Anemona prvotno napisa
Nek te ne bode u oci to sto je Peterlin napisala da imas samo jedno dijete. Tek s vise njih sam i sama shvatila koliko je pogresno "pustiti da prodje".
Slazem se da djetetu treba objasnjenj da vise nesto ne moze. Al sto se mene tice, to objasnjenje moze glasiti i ovako: "Smatram da sam se pogresno ponasala prema tebi jer nisam dovoljno sankcionirala tvoje lose ponasanje. Odsad vise necu ni na koji nacin poticati takvo ponasanje niti prelaziti preko istog. Jel tako? Tako je."
Sve to skupa je malo kompliciranije nego sto se nama ovdje u dvodimenzionalnom internetskom svijetu cini. Jer neka ponasanja imaju malo dublje razloge i treba vise kopati. Jer ako okopas samo malo, moze se dogoditi da ti se cini da je to sad sve fino i u redu, a korov i dalje cvjeta tamo gdje ga ne vidis ili tamo gdje ti dijete misli da ga neces vidjeti ili prepoznati.
I ne vidim al bas nikako da se moze usporedjivati petogodinjaka i devetogodisnjaka, tj. njihovo ponasanje, niti da bi se ikakvim suvislim manevrom moglo ponasanje devetogodisnjaka opravdati ponassanjem petogodisnjaka.
Eto s ovim ću se složiti, jer to i jacijelo vrijeme govorim, ili barem pokušavam reči.
I od tuda je krenula moja diskusija, jer sam stekla dojam da se omalovažava pravi uzrok problema, koji smatram da terba pronači.
A što se tiče jedno dijete, dvoje, troje,...
Naravno da nije isto, ali me jednostavno smeta to navođenje.
Isto kao što ti marta ili bilo tko drugi može reči, stara imaš jedno dijete ne razumiješ tu perspektivu gledišta s više djece, tako ja ili npr. aleksmožemo reči, ok imate više djece i totalno ste se pogubile u tome što jedno dijete kao jedinka može osjećati, razmišljati,...
Nije jedinka nestala od kad se rodilo 2., 3., 4.,... dijete, ona je i dalje tu, ali se ne gleda kao jedinka, barem se meni ponekad tako čini.
Isto tako kao što se i vama čini da ja ili neka tamo Veronika kao majka jednog djeteta ne vidim perspektivu s više djece.
Moram napomenuti da mi je tema aktualna i nekako prirasla srcu, jer sam svakodnevno u doticaju bratovom djecom (kojih je poveči broj) i s njihovim razmišljanjima, jer mi se vole povjeriti.
Da, djetetov svijet se mijenja rođenjem braće, mijenja se perspektiva, ali i dalje to dijete ima potrebe i razmišljanja i želje iste kao što ih je imao dok je bio sam ili s dvoje, troje, četvoro, petoro braće.
Dodatak: vidim da sam umorna jer su mi prsti sporiji od mozga, pa mijenjam raspored slova. Sorry, nadam se da je jasno što piše: nije terba - nego treba, nije ej, nego je,...
A ja vidim, a pogotovo iz ove flopičine rečenice:
Sve je to isto dijete od rođenja pa do duboke starosti. Iste karakteristike, isto ponašanje, sve isto, samo ispoljeno na drugi način ovisno o dobi.mislim, oduvijek je ona takva - emotivna, burna, dramatičarka
kad plače plače da se brda tresu, kad se smije isto tako sve pršti
samo dosada sam uspijevala to nekako kanalizirati ali ovo sad mi je previše
danas dva takva ispada- ja sam na rubu
otac joj je na putu, sama sam s njih dvije
I kad čitam vissnju mogu se kladiti da se s Nadjom na isti način, u istim segmentima ne slaže danas kao i prije 2 godine, kao i lani i isti će problem biti u pubertetu.
Tako i meni s mojim djetetom.
A bome i ja sa svojom mamom dan danas, kad imamo neku razmiricu, kao da nas gledam prije 30 godina. Ja govorim jedno, onda razumije nešto sasvim drugo i brani se (naravno vrijedi i obrnuto) i tako u nedogled.
Tu je moja poanta 9 godina prihvaćanja i sad mi je dosta.
Ma svaka čast, imam i ja jednog (malog) koji voli dramiti, ali ne moram ja uvijek biti raspoložena za njegove predstave. Karakterna osobina "gnjavator" u mojoj kući nije karakterna osobina nego ponašanje koje treba korigirati.
Ima jedna scena iz filma "Don Juan de Marco" gdje stari psihijatar kaže mladom kolegi da će pacijent taj-i-taj na njegovoj glavi već sutra zaplesati flamenco ako mu ne nađe radnu točku.
I zato je bolje korigirati ponašanje u devetoj (ili petoj) nego u petnaestoj, kad je obično to puno teža misija. A "puštanje da prođe" obično je slijepa ulica.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 30.12.2012. at 17:31
čitam temu od jutra, s mobitela i nikako sjesti i natipkati
moje je mišljenje da ponašanje flopičine curice nema veze sa sestrom. najlakše je okriviti drugo dijete
ne kažem da se ja tijekom svog roditeljstva nisam nalazila u sličnim razmišljanjima, no iskreno mislim da to nema veze. djeca su različita, neka su jednostavno takva. pa i aleks, forka, anemona pišu o situacijama kad ih dijete i naljuti i izbaci iz takta.
dopuštanje takvog ponašanja? možda je nespretan izraz, netko ga je upotrijebio ovdje, neda mi se kopati po postovima.
voljela bih vidjeti tko bi ovdje rekao da dopušta takvo ponašanje
teško da dijete traži i dozvolu za takvo ponašanje. ono se jednostavno dogodi. pitanje je samo kako ćemo reagirati. netko će objašnjavati, netko zabraniti plejku i tv. netko neće ništa, odnosno pokazat će svojim ponašanjem, osjećajima da ga je to povrijedilo.
ja nisam ljubitelj kazni, ukidanja povlastica, nazovimo to kako hoćemo
nekad nisam ni ljubitelj objašnjavanja jer moje dijete koje ide u 2.razred dooobro zna što je neprihvatljivo. i ispriča se.
ono što ja od svog djeteta želim da nauči kontrolirati i emocije i ponašanje. da izbaci neprihvatljive riječi iz svog riječnika kad razgovara s ukućanima.
to nije lako. nije ni meni lako, nekad osjetim kako tonem u neki obrazac ponašanja koji je krivi obrazac, a ne prestajem :/
što nije i vama tako?
uvijek vladate situacijom? reagirate prikladno?
složila bih se s martom (u onom dijelu gdje opisuje crni scnarij kako cvijeta kaže
po meni je najvažnije ostati smiren, ne ponavljati objašnjenja milijun puta jer sve znaju (ovi veći). neka vidi da je povrijedio nekog bliskog, neka se ispriča i kao što peterlin kaže- zadobije povjerenje. nemam ništa protiv toga. i inače sam mrgudasta kad netko radi nešto protiv moje volje :D
nije krivo drugo dijete, kriva je situacija
moje je mišljenje da ponašanje flopičine curice nema veze sa sestrom. najlakše je okriviti drugo dijete
možda je tebi dosta, a ja sam tek sad sjela :D
mislim da flopica nije prihvaćala već je samo imala bad day
da ne doji :D, već bi se osjećala bolje zahvaljujući aleksinom receptu
još sam htjela nešto reći oko ovog jedno, dvoje djece...
moje se dijete ni ne sjeća da je ikad bila jedinica. teško mogu za njezino povremeno
nekad im treba 1na1, to je jasno. no, to treba i mlađoj, koja nikad nije bila jedinica. i opet je super kad nas dvije nešto radimo same, kad pričamo, smijemo se i sl.
i dojenjenije krivo drugo dijete, kriva je situacija
Ma nije meni dosta, nego flopici.
Moja mala je sklona nadpričavanju i moram reći da sam to počela rezati u startu i očekivati poslušnost na prvu. Vjerujem, Flopice, da ti nije lako, ako su iole slične. Sin mi je tako pričljiv da je to meni upravo strašno, ekstrovert teže vrste, ali ne napada i nema faktora bezobrazluka, pa to nekako drugačije rješavam. Malenu moram držati na kratkoj lajni i jako je naporno...
Našao je mm taj citat iz filma - evo ga:
http://www.imdb.com/title/tt0112883/quotes?qt=qt0231050
Offt. Hvala na podsjećanju na meni najmiliji film svih vremena!
Iako to vjerojatno nikog ovdje ne zanima, slažem se s Anemonom u većini napisanog.
Mislim da komentari tipa "vidjet ćeš ti kad dođeš u moju situaciju" nikako nemaju smisla i pomalo nisu u redu. Svi smo različiti, sva su djeca različita. Netko će sa "svojim jednim" proći trnovitiji put od nekog tko ih ima petero...
Očito je da u ovoj situaciji o kojoj raspravljamo postoji neki problem i on bi se trebao otkriti i riješiti. Kazna može uzrokovati promjenu ponašanja, ali to neće riješiti problem i on će se samo početi pokazivati na drugi način...
u ovome što ste pisali prepoznajem svoju najstariju (skoro 11 godina)
oduvijek tvrdoglava i svojeglava do boli, drama queen (naročito sad kad je lupa pubertet), sve radi po svojem (iako rijetko će reći "neću", ali itekako nađe načina da ne napravi ili da napravi po svojem)
neuredna za ne vjerovati, nemarna, stalno se natežemo oko nečega
interesantno, kad je sama (bez mlađeg brata i sestre), ponaša se puno bolje
i, što je još interesantno, šarmira sve oko sebe (naročito one s kojima ne provodi puno vremena i koji ne znaju za njene ne-baš-tako-divne navike); učiteljica je jako voli, kaže da je ona jedno posebno dijete.
ok, ima ona divnih osobina (voli ugoditi tati i meni, pripremi nam doručak i sl.; ponekad je divna s bratom i sestrom, istušira ih, pomogne im da se obuku, ponekad ih smiri kad imaju svoje šize), ali je s njom jako teško živjeti. ne drži se dogovora koje imamo s njom i stalno se nešto navlačimo.
neki će reći da je to normalno, ali meni nije i ne želim da tako bude. pa se onda prema njoj odnosim slično kao marta prema svojoj djeci. da pustim ta neka loša ponašanja, uvjerena sam da bi sve otišlo u kupus.
a opet, ne sviđa mi se ni ovo. stalno su neke kazne na snazi i, koliko god da smo MM i ja dosljedni, ne vidim nekog velikog pomaka na bolje.
Čitam svoje postove i razmišljam zašto se marta i sad laumi lovi na riječi da ne može pustiti da prođe i mora rješavati i to napominje kao razliku naspram mojeg stava.
Čitam i dalje ne kužim, jer i ja cijelo vrijeme pišem da ponašanje treba rješavati, moja jedina razlika između vašeg "sistema" je što napominjem da treba u tom rješavanju i uvažavati dijete.
To "uvažavati dijete" ne znači ne provoditi red i diciplinu, nego znači priznati da i dijete ima osjećaje na koje uostalom ima i pravo jednako kao mi.
I onda dođem do svojeg prvog posta i famozne rečenice:
Bingo!
Proči će cijela ta faza lošeg odnosa s djetetom, riješiti će se, sad je na vrhuncu, krenuti će na bolje,... to je poanta, a ne pusti dijete da se ponaša kako želi, dok ne izraste u delikventa.
Posljednje uređivanje od Anemona : 31.12.2012. at 09:11
Preletila sam topic. Potpuno razumijem flopicu, imam doma jedan primjerak 9ogodišnjakinje koja odgovara opisu.
Slažem se sa strujom marta-Peterlin-...
flopice, preporučam da "prijeđeš s riječi na djela": Nemoj više govoriti kako se osjećaš, nemoj opisivati kako te njezino ponašanje vrijeđa ili smeta. Nego, jednostavno o'ladi odnos. Otkači. Digni zid, odmakni, stavi na led...
I ne daj se ponovno uvući u vrtlog, ni na prvu ni na drugu loptu. Pokaži da si povrijeđena i dopusti povrijeđenom dijelu sebe malo slobode od brige za osjećaje svoje 9godišnjakinje. U takvom trenutku ti trebaš njegu, ona će se i sama snaći.
Moje iskustvo je da moja kći kao da ne vjeruje da sam povrijeđene dok god ja samo pričam i pričam. Kao da je moja verbalizacija osjećaja samo fasada, otprilike "čim pričaš znači da to nije tako strašno".
Ne znam... možda ja inače pokazujem osjećaje po toj špranci: one lakše mogu verbalizirati, one teže ne znam izgovoriti nego ih pokažemo burno na druge načine. Malo nekonzistantno, je li. Pa malo moje autentičnosti vrati stvari na pravo mjesto.
Druga stvar na koju bih ukazala je potreba da dijete te dobi pokaže odgovornost, za koju je ono inače potpuno sposobno. Mojem odnosu s kćeri jako pomaže da joj zadam neki teži zadatak, tipa očisti svo povrće za juhu i pristavi kuhati - kako god znaš i umiješ. Naravno, svaka obitelj ima svoje "teže zadatke". U svakom slučaju, to treba biti nešto gdje se dijete treba samostalno snaći. Naravno da se ja onda moram suzdržati kontrole i obuzdati očekivanja - jako je bitno da ona obavi posao samo svojim umnim i drugim snagama. Ta situacija ima barem dvije korisne posljedice: mala je zaposlena, na kraju zadovoljna i ponosna, a ja imam trenutak mira i povjerenja u nju - još je i juha na kraju u loncu.
I stvarno se ne treba bojati težine zadatka, bolje je iskazati povjerenje u sposobnosti djeteta i kasnije eventualno pripomoći, nego ne imati povjerenje uopće.
A ovo sasvim normalno ponašanje ne izjednačavam s prihvatljivim ponašanjem. Normalno mi je da dijete ima takve faze, imam ih i ja uostalom, tko ih nema?
Ali to što mi je normalno da dijete ima fazu koja me izbacuje iz cipela ne znači da ću tu fazu prihvatiti tapšajući ga po ramenima i tepajući mu samo tako nastavi.
Isto kao što nam je svima "normalno" da postoje nemogući dvogodišnjaci, da postoje nerazumni pubertetlije, da postoji težak PMS, tako mi je i ovo u rangu "normalno". Nema potrebe za intervencijom stručne osobe, ali nisam nigdje mislila da nema potrebe za maminom intervencijom (ali uz uvažavanje djeteta).
Smatram da ni jedno loše ponašanje djeteta nije iz vedra neba nego ima svoj korijen, početak i na koncu vrhunac, ali s uzrokom, razlogom,... kojeg treba rješavati, a ne amo škarama prerezati vrhunac.
Eh, tako sam i ja nekad razmišljala, ali sad nisam više sigurna koliko je to ispravan stav... Ja imam trogodišnjaka, upravo smo izašli iz terrible twos, i ispočetka sam pokušavala dokučiti razloge njegovih ispada, ali brzo sam shvatila da tako ne ide (bar u mom slučaju). Razumijem da on ne zna dobro verbalizirati ono što ga muči i sl., ali ja ne mogu cijelo vrijeme mantrati i razmišljati što bi mogao biti uzrok. Kad sam počela presijecati njegova cendranja, bacanja i ružne riječi, situacija se znatno popravila. On je počeo uočavati da je ono što čini loše i neprihvatiljivo ponašanje. Sada, kada krene raditi nešto loše, gleda u mene, očekuje moju reakciju, brzo prestane i ispriča se, ili u boljem scenariju odustane od svoje namjere. Dakle, naučio je - ovo nije dobro, to ne smijem raditi. Prije dok sam razgovarala, tješila, smirivala, takvo bi se ponašanje oteglo kroz čitav dan i sve bi nas iscrpilo. Svi mi imamo svoje loše trenutke, ali smo nekada u životu naučili da nije pošteno da naša obitelj, kolege na poslu i prijatelji konstantno ispaštaju zbog toga. Zato opet ponavljam, pružiti djetetu pažnju, razumijevanje, odgovornost koju može podnijeti njegova dob, ali u trenutku kad djetetovo ponašanje postane neprihvatljivo, rezati to.
Anemona, pa gdje si ti iz mojeg posta ovo iščitala?
pisala sam svoja razmišljanja, tj. o čemu sam sve razmišljala - jel bolje pustiti da prođe ili inzistirati na promjeni meni neprihvatljivog ponašanja. i zaključila da imam pravo inzistirati na ponašanju koje je meni prihvatljivo. uz puno razgovora o tome kako se ona osjeća, zašto se tako osjeća i kako se njezin tata i ja osjećamo u svemu tome.
i na temelju čega zaključuješ da ne uvažavam djetetove osjećaje i da je ne poštujem?
meni osjećaji nikad nisu neprihvatljivi, neprihvatljivo mi je određeno ponašanje.
mendula, sviđa mi se ovaj dio s odgovornošću. na tome ja trebam poraditi.
i potpis ne rehab, slično razmišljamo.
I hear you sister, i ja imam sina od 9 godina zbog kojeg iskačem iz kože.
Već je dosta toga pametno rečeno, ali ja ti želim ukazati na drugi kut gledanja.
Ja imam dvoje djece, sina (gore spomenutog) i njegovu suprotnost, kćer. Ona je divna.
Jedno od one djece koja se sa svima slažu, empatična, emocionalno inteligentna i (još uvijek) misli da ima divne roditelje i svaki dan nam to pokazuje.
Ali da su oboje takvi ja o sebi puno toga ne bih znala.
On me jednostavno tjera da kopam po svojoj psihi i srcu puno dublje no što bih ikada u "normalnim" okolnostima.
Ja mislim da je to moje dijete među mojim najvažnijim učiteljima u životu.
Bed je što su lekcije najčešće svakodnevne...
Meni puno pomaže kada se zapitam što trebam naučiti iz situacije u kojoj se nalazim. Najveći problemi donose najveće darove.
Vrlo često odgovor je jednostavan tipa, treba reći dosta i stati iza toga, a nekada su rješenja skrivena ili neugodna ili je riječ o nekim uvjetovanim (davno naučenim) reakcijama koje ponavljam kao papiga...
Također mi jako puno pomaže saznanje da ne mogu mijenjati druge, već samo sebe i svoje reakcije.
Nekada mi pomaže samo rakija
Ja sam protiv ovog "kaznjavanja" hladnim odnosom. Radje bi se izderala na dijete i poslala ga nekud nego bila hladna. To ja iz perspektive rasprava s md-em. Najgora mi je ta neka hladna tisina.
X
Rekla bih da to nije baš emocionalno najinteligentnije rješenje.
To su dvije potpuno različite stvari. Kažnjavanje partnera hladnim odnosom je pasivna agresija. Uklanjanje sebe iz područja napada je samoobrana.
Ali, čekaj... Zašto smatraš da te dijete napada, a partner ne, odn. zašto prema djetetu to isto ne bi bila pasivna agresija?
Tiha misa ili ima-slike-nema-tona je uvijek pasivna agresija bez obzira na koga je usmjerena. Ali trenutno distanciranje bilo fizicko bilo emocionalno iz lose situacije jeste samoobrana.
Po meni je ok reci, sad mi treba malo tisine i mira da se smirim i razmislim, i onda se skloniti, ako je to izvedivo,na pet,deset minuta,il vise pa poslije popricat. Al nije mi ok hladno se durit dok dijete titra oko mene ne bi li me odobrovoljilo.
Slazem se.
Jutros sam se posvadila sa svojim izbacivacem iz cipela i poslala sam ga u sobu da se smiri nakon sto je poceo urlati. Vratio se prebrzo za mene i htio razgovarati. Ali ja nisam htjela i rekla sam mu da necu jos razgovarati s njim o tome jer mi jos ida para na usi. Ali on je inzistirao dok mu nisam rekla da taj razgovor nece za njega bit ok jer se necu moci suzdrzati da mu spustam.
Pol sata kasnije smo normalno razgovarali.
Ne govorimo mi ovdje o hladnom odnosu i uvrijedjenosti koja traja i traje i traje nego o distanciranju dok se strasti ne smire.
Da sam ja ostala samo na svom starijem sinu, držala bih vam štangu svim srcem. Moj stariji je lako odgojivo dijete s kojim se sve moglo dogovoriti, koji je bogufala podigao glas prvi put tek ove godine kad je zagazio u trinaestu. Djeca se razlikuju. Nije dobro pretpostavljati, jer često nam se dogodi da nas život nauči ono što nam je falilo i što nismo mogli razumjeti. Ja sam tek uz svoje drugo dijete shvatila da bih mogla napisati dvije potpuno različite knjige o odgoju kad bih svako svoje dijete gledala zasebno. Tako da vjerujem da ima roditelja koji nikad, ali baš nikad neće morati posegnuti za nekim nepopularnim metodama presijecanja neprihvatljivog ponašanja. Međutim, većina (pogotovo roditelji više djece koji i doma imaju veći broj uzoraka) kad tad shvati ovo što je marta lijepo sažela - nužnost samoobrane. Ponekad moraš i gotovo. Neka djeca su jednostavno generatori takvih situacija u kojima traže, ali baš traže neodgodivo i oštro postavljanje granica. To treba njima, a dobro dođe i nama. Nismo svi isti.
A i ono što laumi kaže da je njezina kraljica drame bolja kad je manje publike (kad nema braće uokolo) to smo isto iskusili. Davno prije nego sam se udala, doma smo to zvali "kvorum za svađu" - morali smo doma biti svi, jer ako netko fali - nema svađe, he he he... Uostalom, možda netko uspije odgojiti dijete i bez ovih naizgled nepopularnih metoda, ali to će se dijete s takvih načinom komunikacije sresti u "stvarnom svijetu" i jako će se iznenaditi. Zato ja razumijem njihovo izazivanje - jer radi se upravo o vježbi za životne situacije danas sutra - ali me ne brine pretjerano hoću li svojoj djeci povrijediti osjećajčiće ako im pokažem gdje im je mjesto i granica.
Pročitala sam ovaj post, dalje sad ne stignem analizirati, pa da se na ovaj nadovežem.
Ustvari mislim da sam se potpuno zapetljala na temi, jer kad npr. ovo pročitam vidim da mislimo skoro potpuno isto, a moje se tumači drugačije. Ok, očito loše objašnjavam.
Da pokušam ponovno.
Govorim naravno o svojem djetetu.
On npr. nije nikad imao fazu nemogućih dvogodišnjaka, ili je ja tako nisam doživjela.
Želim pojasniti traženje uzroka ispada. On oduvijek ima "razlog" ili neku podlogu ispada, jednostavno je takav i vjerujem da će takav biti zauvijek.
Meni je jako bitno pronači uzrok, jer smo tada riješili problem.
To ne isključuje sankcioniranje, nego uključuje točno tako kako kaže rehab - presijecanje krivog ponašanja, ali tu nismo završili. Ja i dalje tražim uzrok, mic po mic.
Obično mi trebaju dani i dani da izvučem iz njega što je problem, ali kad izvučem mi smo na konju. Sve je riješeno.
Dakle meni kod mojeg djeteta je vrlo bitan uzrok lošeg ponašanja i kod toga stojim, prihvaćam da nekome to nije bitno, radi drugačijeg karaktera dijeteta.
Banalni primjer ponašanja petogodišnjaka.
Dijete koje s velikom željom i voljom ide na sport najednom ne želi ići. Zašto? Ne ide mu se.
Ne daje suvisli odgovor. Svaki njegov odgovor zvuči bezveze.
Ok, jednom eventualno dozvolim da ne ide, jer mi se čini kao da ima dobar razlog.
Drugi put ne. Drugi put ga na neki način ipak nagovorim, natjeram,.... svejedno.
I tako idemo s mukom na sport mjesec dana, dok napokon ne izvučem što je problem. Problem je bio jer su prvi put išli na betonsko igralište, on je pao i ozlijedio se i bojao se da se to ne ponovi.
Njegovo bunt je izgledao totalno drugačije, kao da se inati bezveze tek toliko da ti digne živac, a ustvari je imao korijen strah.
Nakon što je na glas izrekao što je problem i nakon što smo porazgovarali o tome dalje je išao s osmjehom na licu.
Ovo je baš banalan primjer, ali dobro oslikava njegov karakter. On je takav u apsolutno svemu, u svakom problemu,...
Vjerujem da ima još takve djece.
I nekako ne volim priznati da neka djeca baš zaheba..., nego da imaju razlog zašto traže pažnju.
To nije beba, radi se o djetetu tarom 9 godina. Ne mogu vjerovati da se velike pobune kod njih događaju bez razloga, ono čisto da se bune radi reda.
Sankcionirati ponašanje, prekinuti neprihvatljivo ponašanje, pokazati da ne odobravamo, da to ne toleriramo,.... svakako veliko DA, ali i razlučiti korijen toga ponašanja.
S ovim se slažem i ne bih rekla neka djeca, nego bih se usudila reči svako dijete traži postavljanje granica - jasno i nedvosmisleno.
Bez problema vjerujem da rade picvajz bez razloga, odnosno da neku sitnicu toliko preuvelicaju i napusu ne bi li im se ČINILA u skladu s njihovom reakcijom. Ponekad se valjda i sami zaprepaste vlastitom reakcijom pa onda traze bilo sto cime bi se opravdali.Ne mogu vjerovati da se velike pobune kod njih događaju bez razloga, ono čisto da se bune radi reda.
Anemona, nemam ali stvarno nemam nikakav pik na tebe. Samo sam se nadovezala. Ponekad imam dojam da ti mislis da djeca ne znaju sto cine, da je to jace od njih i slicno.
Cak i ovu recenicu koju je Peterlin napisala tumacimo posve drugacije iako se obje s tim slazemo.
Marta, neka djeca zbilja ne znaju što čine, i štoviše ne sjećaju se ni uzroka ni posljedice a bome ni detalja lošeg ponašanja.
Iliti vulgaris rečeno, padne im roleta. Takav je moj najstariji, a takva je i moja mama pa je valjda od nje naslijedio temperament.
Slažem se s Anemonom, u podlozi lošeg ponašanja je uvijek nešto konkretno. Riješi li se to riješi se i ponašanje. Ali naravno da neću tolerirati da nas svih terorizira, ratujemo svakodnevno
a ja ću se ipak usuditi reći da ima djece koja su jednostavno teže odgojiva i da dobar dio nama neprihvatljivih ponašanja dolazi iz nekih karakteristika njihove ličnosti, a ne kao reakcija na nešto.
moja je takva otkad je prohodala. kad je imala 14 mjeseci, pedijatar je rekao: Vi ćete imati problema u odgoju ovog djeteta. nemam pojma kako je znao, ali nije se prevario.
znači, promjena se nije desila kad je dobila brata, a kasnije i sestru. ja sam svjesna da joj treba puno vremena s tatom i sa mnom i puno joj se posvećujemo i kad su svi doma, ne samo kad je sama. međutim, to ne isključuje činjenicu da joj određena ponašanja ne dozvoljavamo. jedino mi nije jasno zašto ona rađe pobere kaznu, nego da odustane od nečeg neprihvatljivog. i svaki put tako.
i dvoje mlađih, naravno, imaju svoje mušice i nisu uvijek super poslušni (ni ne očekujem to od djece), ali s njima se uvijek možemo dogovoriti. i oni se tih dogovora drže.
Joj, ovo je savršen opis! Tzv. uzrok se na silu pripasuje posljedičnom ponašanju.
I da, i ja imam dojam da je u tim situacijama baš drama svrha cijele priče i da nema ništa dublje od toga. Umorila sam se kopajući za dubljim uzrocima i redovito nisam nalazila ništa.
Ma nemam dojam da imaš pik na mene, nikako.
Pomalo mi je žao što ne uspjevam dobro pojasniti što želim, ali nema veze.
Nikako ne mislim da djeca ne znaju što čine, ni da je jače od njih, nego mislim da nisu po automatici zloćesta i s namjerom raditi pizdar..., nego jednostavno u raskoraku između dječjeg i odraslog razmišljanja.
Ne umanjujem time problem, niti ne umenjujem potrebu za rješavanjem problema.
(Naravno da postoje situacije i kad namjerno rade sra.., ali ja bih rekla da je postotak tih namjernih sranja i ovog drugog o čemu pričam u velikom raskoraku npr. 10:90.
Posljednje uređivanje od Anemona : 31.12.2012. at 17:24
hvala svima na razmišljanjima, neka su bliža mom vlastitom, neka malo manje ali to nije ni važno
nemam previše vremena pa ću ukratko koliko se da
to je dijete koje je oduvijek zahtjevnog karaktera, nije lako s njom, takva je
ne vjerujem da je potaknuta traumom od sestre i ne namjeravam joj gladiti
ona oduvijek traži više
više pažnje, više razgovora, više ljubavi, svega više
ispade ima oduvijek i na njih se uvijek i reagiralo
apsolutno nikada joj nije dozvoljeno da se ponaša kako hoće
ima razdoblja klad je njeno više jednostavno prečesto
nakon toga slijedi mir
svaki put primjetim kako je nakon težih razdoblja otišla i stepenicu iznad u svom razvoju
prema sestri je protektivna i zapravo je to dio u kojem njen najljepši dio izlazi na vidjelo - nježna, mazna, strpljiva
u tri godine škole možda sam pet puta sjela s njom oko njenih obaveza, samostalna je za svoju dob - učiteljica je puna hvale za njena postignuća i ide joj doslovno sve i jedan predmet kao od šale - spremna je pomoći i drugima, ako nekome zapne rado uskače
na treninge ide rado, dolazi na vrijeme, brine oko opreme, trudi se, uporna je i jako je motivirana - pohvala čini čuda u njenom slučaju
u glazbenoj sad u par mjeseci se pokazala odlična, super odrađuje obveze i na tom polju
što se tiče reakcija na frustracije to je dio koji mene brine i u kojem njoj emocije skaču do neba
kad proradi određenu frustraciju sama dolazi do zaključka i smireno rezonira
samo dok do toga dođe, to je komad posla
to je tlaka za sve nas jer reagira na prvu i jako je impulzivna
uvijek u svemu traži svoja prava i buni se ukoliko smatra da su joj i malo dirnuta
tad kreće protest, drama, suze, teške riječi
e to je ono što mene rastura
zato jer nikako ne uspijevam pronaći način koji će joj dati oduška, toj silnoj količini i buri osjećaja koje nosi u sebi
a ne uspijevam joj pomoći na duže staze jer sam i zapravo sama godinama tražila svoj način kako da pomognem sebi
jer sam i sama bila takva, zapravo sam preslične i tu sad u priču ulazi moja frustracija
jer vidim ružnu sebe u njoj takvoj
a htjela bih da si prištedi takva trošenja i da nađe put prije negoli sam ga ja sama našla
eto o tome se radi
pa još kako je netko primjetio ako dodamo tu moje nespavanje, dojenje po cijele noći, podivljalu štitnjaču i brigu o još pokojem članu obitelji
dolazimo do prave slike
zato sam tražila savjet mama koje to prolaze na terenu
zanimalo me kako presjeku, kao stopiraju
jer ako je pošaljem u sobu opet taj bijes ostaje u njoj, samo sam ga makla na kat više
a to nije ono što dugoročno želim za nas
ja joj želim pomoći da nauči kako će se postaviti kad vidi da je frustracija preplavljuje, kako da to zaustavi
meni pomaže jedino miran dio dana koji provodim sama sa sobom, puno čitanja, i neizostavna yoga
toga je zadnjih mjeseci strašno malo u mom životu pa su i moje rezerve pri kraju
voljela bih da imamo neka pravila, nešto toga tipa
mislim da bi nam to moglo dosta olakšati...
samo ih ja nisam kadra sama smisliti
zanemarite ovaj dio o kratkom osvrtu
Joj, Flopice, tek sad sam zapravo skužila u čemu je stvar. I moj sin je buran, sve proradi, sve sluša, odličan, ali njegova prva reakcija na frustraciju je neki oblik divljanja, u rasponu od hitanja sebe ili stvari, do krikova kao iz zoo vrta.... Mi smo se već naviknuli na to :/ trudimo se svaki put čvrsto reagirati, kazniti, poslati na hlađenje, uglavnom da mu život bude gori ako popusti frustraciji, nego ako je samo frustriran pa mahnita...
Flopice pisem s tableta pa cu kratko. Isla sam na unicefove radionice o roditeljstvu i na ovakvu situaciju voditeljice bi rekle postaviti jasne granice naravno ti znas za sebe koliko moses izdurat, i na beskonacna pitanja zasto ovo ono kratko i jasno zasto sto JA tako kazem.
To je za dobrobit djeteta da se nauci nositi s posljedicama svog ponasanja, zivjeti u realnom svijetu i postivati druge i njihove osjecaje.
Mislim da trebas bit odlucnija i dosljednija sa svojom curkom ona ce to osjetit i promijenit ponasanje.
To je moje skromno misljenje i sretno!
Mislim da seka nema veze s tim to je do karaktera.
Uostalom mislim da svi mi zelimo odgojit djecu da jednog dana izrastu u osobe ugodne za suzivot. sta ne?
Zaboravih reci da se slazem sa svakim martinim postom, nemoj joj dozvolit da se osjexas skoro svaki dan jadno zbog njenog pinasanja uz sve obveze koje imas. Ti si MAMA i imas pravo zahtijevati dolicno ponasanje i postivanje tebe i ...
Kakav pristup tome ima muz? Jel jednako reagirate?
Cuvaj se jer dojenje, nespavanje uz sve ovo jako iscrpljuje.
Točno tako. Nasmijala sam se sama sa sobom čitajući i odobravajući tvoje riječi.
One riječi "Ti mi uništavaš život ako moram staviti kapu!!!" naravno izrečeno urlajućiii.
Onda naravno i ja zaurlam: "Hladno je, ne izlazi se s vlažnom kosom, ili kapa ili u sobu!!"
Petnaest minuta ljutnje u sobi, ja se kuliram, i evo, izlazi s kapom, "Bok, mama, doć' ću brzo"...
Gluposti. Ali, uvijek se nađe nešto takvo. Da mi tlak skoči do nebesa. Ali, ne popuštam kad sam u pravu.
A možda sam u krivu. Možda kapa stvarno može uništiti život, ako pokvari frizuru
Ma, kako je zabavno biti mama...i aždaja pri tome. A kako su medene bebe bili...
Meni ovo nikako nije argument i nije OK pristup. To je stvar koju kažeš kad nemaš što drugo za reći. Žao mi je, ali meni se ne sviđa.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom