Slazem se. I bojim se da je to kljuc problema. Ja luda,dijete plaho,jaslice takve kakve su.
 |
|||
|
|
|||
Slazem se. I bojim se da je to kljuc problema. Ja luda
Da, mozda bi bio dobro da razmislis da li su jaslice jedina opcija za tvoje dijete u ovom trenutku.perla5 prvotno napisa
Slazem se. I bojim se da je to kljuc problema. Ja luda
Jer mi se cini da se lomis u sebi i propitujes svaku sitnicu . Sto je potpuno razumljivo i opravdano.
Ja ti ne mogu reći kako će kolegice na to reagirati, kao što kažeš u svakom žitu ima kukolja, no mogu ti reći da bih ja bila jako sretna da mi i kažeš, a još bolje napišeš na papir i ostaviš što sve dijete voli...i sama pišem kad neki roditelj samo nešto spomene a što mislim da će mi pomoći da upoznam dijete, da ga brže utješim, da pomognem djetetu...poslije se to naravno zapamti, ali u adaptaciji pišem, i korisne su mi te informacije..
To stoji kao pitanje, naravno.. Može biti..kao što sve u životu može biti..no jako su rijetki slučajevi da se na kraju krajeva dijete ne može priviknut na vrtić-jaslice. Iznimni!
U međuvremenu, procjena je svakog roditelja koliko se to sve "isplati", u smislu, je li veća korist za dijete od vrtića općenito, kad se usporedi sa "uloženom" tugom na početku...(spetljano sam napisala, nadam se da ste skužili)..
Nekoj djeci treba dugo..Također, neka djeca u prvo vrijeme i odbijaju kontakt..probaš, pa ispoštuješ dijete, nećeš ga na silu nosati i grliti...pa opet nakon nekog vremena probaš.. Naravno, ovo se ne odnosi na Perlino dijete jer neznam da li je to slučaj..
Mislim da ja upravo to radim,procjenjujem "ulozenu" tugu i dobrobit jaslica i zato vazem svaku sitnicu.
On ne odbija kontakt,dapace,treba mu jer se plasi u drustvu nepoznatih osoba. A tamo stalno neko ulazi i izlazi,nitko nista ne govori (ja sam ga naucila da mu sve objasnjavam,npr. To je teta kuharica,ona sprema rucak...i sl) A on stoji tamo sam i uplasen.
Ne bi smjela ovako razmisljati,ali stalno mi se ta misao vrti u glavi.
Hvala na savjetima.
Nase tete su citale upitnike, djeca se jos nisu pocela igrati, niko ne jede jos i placu
kod nas pocelo, govori da nece u vrtic, cekam pon
Perla, ja te razumijem, ko i drugi, i da, vrtila sam se jucer tamo sat vremena, slusala, nisu plakale, al kad sam u vrijeme rucka vidjela da placu, i kad je teta rekla da pricekam, tesko je
al ja ne krivim tete, ni sebe jer moram radit, samo mi ih je zao, i evo, pocelo odbijanje, i nece biti lako
Moze savjet
velika promjena u ponasanju, trazi stalno dudu, samo bi se nosila, kaze da je tuzna, kad spomenemo vrtic kaze necu, dosta place, to je uobicajeno? Inace je jako osjetljiva i plasljiva. Seka vise od nje tamo place, al nema takvih promjena
u pon ostaju tri sata
Po meni je to normalno, i moja je bila takva- visila je Non stop na meni, mazila se, tražila pažnju, bila cendrava, loše spavala noću. To je trajalo dobra 2 mjeseca.
Uh, ok, nije ju lako gledat takvu
Svako dijete nasvojnačin proživljava adaptaciju. Jedno odmah u jaslicama izbaci frustrqciju iz sebe i plače, a drugo čeka da dođe doma, pa pokazuje emocije pred tobom, u poznatoj sredini. Moj mlađi nije imao tešku adaptaciju, ali je prva dva mjeseca jaslica tražio spavati s nama, dijete koje to inače nikad nije radilo, ni prije ni poslije. Trajalo je...tja, ne znam više jer me više brinuo stariji koji je teže podnosio adsptaciju. Prošlo je. Kasnije su obojica htjeli u vrtić i vikendom.
perla, možeš li i ti ostati u jaslicama malo duže? sat, dva?
pa da mu boravak s tobom u tom prostoru ulije neku sigurnost. uz objašnjavanje da ćeš vidjeti kako je u toj sobi, što svi rade, kakve sve igračke imaju, i t.sl. ali i da zna da jednom moraš ići raditi. pa ako i sutradan trebaš ostati još malo, a ne samo predati dijete na vratima, zašto ne? jer mu sigurno treba više vremena za navikavanje. pa da sve bude polaganije i postupnije.
mare, svoj djeci je vrtić velika promjena i svi imaju nekakve reakcije na te promjene. zato nije neobično da se malo drugačije ponašaju.
možda neko dijete postane agresivnije, neko nježnije, neko malo više plače, netko ne želi spavati...razne su te reakcije, a roditelji su tu da primjećuju i reagiraju, pomognu djetetu kao i u ostalim situacijama. pitaj je što joj se ne sviđa, reflektiraj njene emocije, reci da vidiš da je tužna, ili što već primjetiš. pa ćeš vidjeti što kaže.
možda bi bilo dobro češće je zagrliti, poljubiti, više se igrati, biti s njima malo više ovih dana, malo se općenito više posvetiti. i ostaviti malo po strani ostale obaveze, što evo i sama sebi govorim.
A što kada znaš da je jedna teta dobra a druga sve radi "ofrlje" i nije bas za jaslice? I obje su starije i to dosta. I nije rekla-kazala već znaš sto posto...
Moj je vikao i plakao Ne,neee kad je vidio papucice za jasliceInace ih je volio nositi po stanu jer imaju neke smijesne likove po sebi.
Mare suosjecam. I moj doslovno visi na meni.
Ja bi i htjela ostati s njim dok se barem malo ne oslobodi,ali vec drugi dan smo ih morali ostavit same. Nisam odmah htjela zanovijetati Ne znam kakva je praksa u drugim jaslicama?
perla, postoji neka mala mogućnost da je tvoje dijete jedno od onih kojima jaslice ne odgovaraju. Pitanje koje se postavlja je da li TEBI odgovaraju. Ja nisam imala izbora - morala sam ići raditi nakon dvostrukog porodiljnog, nismo imali baka-servis, imala sam tete čuvalice koje su uskakale u slučaju bolesti i s kojima sam bila dovoljno nezadovoljna da mi jaslice budu bolje rješenje.
Ti vidi - prvo sama sa sobom, a onda s obitelji, pa tek nakon toga odluči. Rano je sada tvrditi da je adaptacija teška - adaptacija je tek počela. Dijete je u šoku, pogotovo ako je tip "samo mama" ili ako nije imao iskustvo boravka s drugim ljudima u drugim sredinama.
Ti možeš i trebaš od prvog dana odgajateljicama govoriti kakve su navike tvog djeteta, što voli - što ne voli - koji su triggeri problematičnog ponašanja, recimo kod mog mlađeg to je bila glad i umor.
Možeš tražiti i razgovor sa stručnom službom da riješiš svoje dileme. Pa vi ste PARTNERI u brizi oko tvog djeteta. Ima osoblje vrtića puno iskustva... Naravno, nisu još upoznali tvoje dijete, ali pitaj ih. U našim jaslicama odvajanje je bilo tokom prvog tjedna, ali moj stariji se nije adaptirao ni nakon tri tjedna, ostavila sam ga na spavanju uz urlanje jer nije bilo pomoći. Adaptacija je bila individualizirana, stručna služba (pedagog i psiholog) je obilazila roditelje, a mi smo uglavnom čučali u garderobi i gledali klince kroz staklo. Mislim da sam unutra sjedila samo prva dva dana, kasnije je počelo polagano odvajanje. Jer kako da se dijete adaptira ako ti sjediš tamo i glumiš neku situaciju koja mu nije svakodnevna??? Za neku djecu bolji je oštri rez, a to ne doznaš drugačije nego da probaš. Vjerujem da ste doma odradili razgovore s klincem što ga čeka. Dogovori si razgovor s vrtićkim psihologom (zbog sebe, ne zbog djeteta - rijetki su oni koji ne plaču) pa vidi. Sretno!
I mene zanima praksa adaptacije, vjerujem da je to uniformno, prva dva dana smo bili s njima sat vremena, treci dan su bile same sat vremena, cetvrti dan dva sata, u pon ostaju tri
i ja bi voljela da to ide polaganije, al takva su pravila struke?
I mi smo razmisljali o razgovoru s psihologom, i ne samo zbog ovog nego nam treba pomoc u rjesavanju strahova
bolje je kad ne postoji opcija b, tad si odlucan, a ja imam opciju povratka na porodiljni, iako je to krajnji izlaz
i da, vjerujem da ima djece koja nisu za instituciju na silu
a drugo dijete pocelo gristi nokte i zmirkati kad vidi druge ljude
ostavimo ih bez problema s bakom i dedom, nije da su sawo uz nas stalno
Nas je psihologinja zvala u roku nekoliko dana i predložila preseljenje našeg E. u drugu grupu koja mu je po dobi bolje odgovarala.
Žena je bila oooodlična. Odgovarala je na svako pitanje. Imala sam dojam da odgovara prije nego sam uopće postavila pitanje. Sad je u mirovini. Često je se sjetim, kao i odličnih odgajateljica. ALi to ne znači da nije bilo problema. Moj mlađi je grizao drugu djecu u tih prvih par dana (bio je jedini nehodač, rođen ranije i najmanji - to je bio jedini način da se obrani). Moj stariji i prijateljica su odlutali u tetinu sobu, pa je bilo veselja... i tako.
mare - samo ti dogovori razgovor s psihologom, čim prije - tim bolje. To je dobro za sve umočene. Moguće je da se nećete zaustaviti na jednom razgovoru, ali ne brini - zbog toga su tamo.
Ali dobro prati kako ide prilagodba. Ako do Božića ne bude napretka - bjež od toga... Sretno!
Htjela sam dodati - neka djeca se iduće pedagoške godine uredno prilagode. Kod prvog upisa znaju biti jednostavno nespremni.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.09.2015. at 21:22
I moj ostaje kod bake, tete, jedne tete cuvalice koja uskače po potrebi, nije samo "mama.mama".
Napisat ću im i sutra dati par natuknica što voli, briga me. Važnije mi je moje dijete nego reakcija teta na, nadam se da će to tako shvatiti, korisnu pomoć.
Imam osjećaj da je prenasilno bilo to početno odvajanje.
Hvala Peterlin.
Mare, i dalje suosjećam.
Posljednje uređivanje od perla5 : 06.09.2015. at 21:25
Mare, perla, suosjećam
Potpisujem anin u sim savjetima. Mislim da je adaptacija puno teža roditeljima nego djeci. Moj je mali bio užasno vezan, samo za mene, mislim da sam do njegovog 18. mjeseca na wc-u bez njega bila možda nekoliko puta osim ako nije spavao. Nije htio bez vrištanja ostati ni s MM-om, a kamoli s kim drugim. Bilo ga je prestrašno za čuti na početku adaptacije i isto tako za vidjeti (crvene oči, podočnjaci), no meni to nekako i nije bio toliki stres jer je tako plačljiv znao biti i doma. Nisam si dopustila da razmišljam kako se osjeća, drži li ga koja teta, misli li da se nikad neću vratiit po njega i sl. Distancirala sam se od takvih misli i to vrijeme što sam ga ostavlja po sat-dva i više zbrisala ili doma pospremati i ne razmišljati ili na posao.
Tri puta je kretao s adaptacijom jer bilo 5 dana vrtića - streptoko, dva tjedna doma; 3 dana vrtića, streptokok - tjedan dana doma; 4 dana vrtića, streptokok - 10 dana doma. Kad je četvrti put konačno krenuo, odjednom nije bilo neutješnog ridanja, ušao je zainteresirano tražeći djecu i gledajući igračke koje nije imao doma. Uglavnom, nakon tih mjesec dana više gotovo nikad nije zaplakao na vratima (znao se rasplakati i tražiti mene tijekom boravka tamo, ali brzo bi ga prošlo).
Mi sad imamo drugi problem - presporu adaptaciju (po mojim kriterijima) u gradski vrtić. Prvu jasličku godinu smo proveli u privatnom vrtiću i tu je kod adaptacije bilo strogo određeno vrijeme provođenja s djetetom, odlaska i vraćanja po dijete u idućim danima, i vrijedilo je ejdnako za sve roditelje. Ovdje sad imam situaciju da mali želi ostati u vrtiću, ali ga tjeraju jer je prošla njegova "ura vremena" i moram izaći s njim, a on ne želi, vrišti i baca se po podu jer želi ostati. Isto mi kažu da će ostati na ručku i spavanju tek treći tjedanpa tko ima toliko godišnjeg, zar ću morati uzeti neplaćeni dopust radi adaptacije djeteta koje je već godinu dana išlo u jaslice i voli ići?
Ne kužim je l' postoje neka pravila, preporuke kojih bi se svi trebali držati ili tete to proizvoljno. U petak ih pitam dokad će ostati u ponedjeljak da znam javiiti na posao da ću doći bar na 3-4 sata, no one mi ne znaju reći, kao vidjet će kako će se ponašati i hoće li plakati. Pa što i ako zaplače, neću ga odmah voditi doma? Uglavnom, to je cirkus, roditelji koji ulaze, izlaze, čekaju u hodniku, tete se bune da su neki perdugo ostali na kavi (djeca im plaču, jelte), a nisu im ni rekle kad da dođu, roditelji odu pa se opet vrate i igraju s njima unutra, čini mi se da se tu šalje kriva poruka djeci. Ono, čim zaplače, mama će doći i igrati se s tobom u vrtiću
Vikki samo ti njima jasno i glasno da ti imas npr jos tjedan dana go i vise nemas.da vidis kako ce odmah moc vec za par dana spavat.
fakat mi je cudno da vam toliko razvlace adaptaciju i da nisu ostavili dijete i duze ako tako lijepo prolazi adaptacija. Stvarno svasta.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.09.2015. at 23:22
Netko je pitao za pravila struke oko adaptacije. Ne znam, ali znam da se adaptacija u različitim vrtićima različito provodi. Ne znam ima li i u drugim gradovima ovoliko dugačke adaptacije kao u Zagrebu, voljela bih da se cure jave, baš me zanima.
U mom gradu nema toga. U dvije jasličke skupine (prije 2 godine) bilo je nas par koji smo odradili adaptaciju prvih par dana (bili s djetetom prvi dan sat-dva, drugi dan ga na toliko ostavilo samo, treći dan ostavili do ručka, četvrti na spavanju, peti cijeli dan). Ostali su došli s djetetom i ostavili ga tetama odmah prvi dan cijeli dan. I koliko sam čula, tetama je draže tako.
E sad, meni je ok bio naš tempo, za nju bi mi svaki dodatni dan bio razvlačenje.
Drugi dio adaptacije dogodio se do Nove godine, tada je otprilike prestala nositi svoju plišanku sa sobom.
Upravo to, djeca koja su prvi, drugi dan zainteresirano švrljala po prostoriji i ograđenom dvorištu, četvrti dan su već počela cendrati (među njima i moj). Ovako kako je bilo kod tebe, bilo je kod nas u tom privatnom vrtiću prošle godine (zapravo su na spavanju ostali tek drugi tjedan, odnosno sedmi dan adaptacije), mislila sam da su to neke opće smjernice kojih se svi drže.
Lili, kažu da nema ostanka i spavanja dok većina ne krene i adaptira se (jer kao ovi će se naviknuti, a drugi će tek doći i svojim plačem i ove uznemiriti), a od njih 24 krenulo je desetak.
Posljednje uređivanje od vikki : 06.09.2015. at 23:43
Kod nas u vrtiću je slično kao kao Zuske (riječki vrtić). Danas, 5. dan bi trebala ostati na spavanju/cijeli dan. Noćas je kod nas bilo jezovito, vratili se noćni strahovi nakon 6-7 mjeseci. Ja ne znam otkud joj toliko snage za bacanje i vrištanje... Ovaj put sam je ja držala da se ne ozljedi.
Kod nas po danu i po noci ide mama nosi
no, vec sam pisala, u petak su ostale na rucku, i danas ce, niko od njih jos ne jede, ne znam kad ce spavat
vikki, svi su tek krenuli u vrtic? Kod nas nema takvog cirkusa, roditelji vise ne ulaze na igru, i kaze nam se tocno kad da dodjemo, a po potrebi ce nas nazvat
M
Mi sad imamo drugi problem - presporu adaptaciju (po mojim kriterijima) u gradski vrtić. Prvu jasličku godinu smo proveli u privatnom vrtiću i tu je kod adaptacije bilo strogo određeno vrijeme provođenja s djetetom, odlaska i vraćanja po dijete u idućim danima, i vrijedilo je ejdnako za sve roditelje. Ovdje sad imam situaciju da mali želi ostati u vrtiću, ali ga tjeraju jer je prošla njegova "ura vremena" i moram izaći s njim, a on ne želi, vrišti i baca se po podu jer želi ostati. Isto mi kažu da će ostati na ručku i spavanju tek treći tjedan
Ne kužim je l' postoje neka pravila, preporuke kojih bi se svi trebali držati ili tete to proizvoljno. U petak ih pitam dokad će ostati u ponedjeljak da znam javiiti na posao da ću doći bar na 3-4 sata, no one mi ne znaju reći, kao vidjet će kako će se ponašati i hoće li plakati. Pa što i ako zaplače, neću ga odmah voditi doma? Uglavnom, to je cirkus, roditelji koji ulaze, izlaze, čekaju u hodniku, tete se bune da su neki perdugo ostali na kavi (djeca im plaču, jelte), a nisu im ni rekle kad da dođu, roditelji odu pa se opet vrate i igraju s njima unutra, čini mi se da se tu šalje kriva poruka djeci. Ono, čim zaplače, mama će doći i igrati se s tobom u vrtiću
UUU, svega ima...po meni je sve ovo gore opisano krivo...
Nema pravila, aajmo duugo protegnut adaptaciju - i to je nekad krivo dijete se navikne da je mama u grupi "pod normalno",
ili aajmoo kratko, što kraće - mislim, ima nekih općih pravila, ali i svako dijete (i roditelja) se mora gledat individualno)
Koji treći tjedan!? Reci im da nemaš toliko godišnjeg! I kojih sat vremena ako je dijete spremno, jer je već išlo u vrtić?? Već sutra reci da moraš doktoru i ostavi ga samog sat, dva... Djeca koja su već bila u jaslicama, najčešće se puuuno brže i lakše prilagode, ma kojih tri tjedna..
U pravu si za krivu poruku...već sam o tome pisala...djeca moraju plakat u adaptaciji i to je dio adaptacije...ne kažem da trebaju ridati, zakocenjivati se i padati u delirij, ali plakati, bar malo, to trebaju proći, treba emocije iz sebe izbacit..normalno je da su tužni, cijeli njihov svijet se promijenio...i ako pošaljemo poruku, čim zaplačeš - hop evo mame, ni to nije baš naj...može malo plakati, teta će ga probati utješiti, a do tog spupnja nikad neće doći ako su mame u hodniku i uskaču u roku odmah..
Ja nekako volim...ako si u sobi (roditelj) u sobi si...a ako odeš, odi, prošeći, popij kavu, nemoj bit u hodniku...viriti...ako dijete skuži, mislit će da je stalno netko u hodniku..i ono najgore, mislit će da može birati može li u jaslice ili ne, jer je mama tu negdje..
Da se vratim na post koji sam citirala..nedaj se i sutra izrecitiraj svoja pravila...što se adaptacije tiče
Posljednje uređivanje od anin : 07.09.2015. at 18:53
Mare, da, svi su tek krenuli, stariji jasličari (među njima je petero djece koji su prošlu godinu bili zajedno u privatnom vrtiću). Kažu mi da su i danas roditelji došli nakon dva sata i ušli unutra družiti se s njima još malo.
Anin, nažalost neću imati priliku odmah reći, mali je jako zakurio (kao i još nekolicina iz grupe) i bojim se da će tek od idućeg tjedna ponovno krenuti adaptacija. Kako god, čini mi se da najviše utjecaja ima kako se roditelj postavi, i u odnosu na dijete, i u odnosu na tete i njihova pravila (sudeći po nekima koji su dijete od prog dana ostavili samo i otišli na koju uru).
Ajoj, kada vas čitam, sjetim se svojih cura i njihovih adaptacija. Doduše, one su imale 3-4 godine kada su kretale, do tada je baka-servis bio na snazi i neću dok sam živa zaboraviti kada je MM išao po njih prvi put i kada su mi svi troje došli uplakani, nisam znala jel bi se smijala ili plakala... Naime, kad su ga vidjele na vratima objesile su se za njega i mlađa mu je suznih očiju rekla "Ti si svoje bebice ostavio", a na to svo troje u plač...
Tjedan dana pauze zbog bolesti, promjena ponasanja velika, budi se po noci u placu, ne zeli biti u spavacoj sobi, odbijala setnje van u strahu da ne ide u vrtic, od pon adaptacija ponovo
Ajoj, baš mi je žao... Držim fige da što prije prođe
I mi bolesni,pauza barem tri dana. I dalje place kad je tamo,ne zeli se igrati(druga djeca se igraju),ali barem nesto ruca.
I zavolio jednu tetu,nasmije joj se kad je vidi.Hvatam se za pozitivne znakove.
Ne ostavljam ga duze od dva,tri sata,ne ostaje na spavanju.
Blizu sam odluke da ga ispisem(treci put bolestan u tri tjedna),mm protiv pa jos ne zelim i tu sukob
Perla, kod nas sve kao kod vas
Te boleštine kada krenu zbilja bude grozno. I moje su stalno bile bolesne, više doma nego u vrtiću... Sada malog planiramo upisati u privatni vrtić u kvartu, manje su grupe, odlične tete, pa se nadam da će i adaptacija proći bolje. Zbilja mi se zamjerio gradski vrtić (možda su i tete odigrale tu svoje) i nebih dijete više tamo upisivala. Ali naravno da je sve to individualno i da postoje privatni vrtići koji su loši, kao i oni gradski koji su super.
Moja cura ima 10 kg s 27 mjeseci, inace super jede, al svaki put kad je bolesna ne moze jesti i smrsavi, i ne znam kako cemo ako bolesti ucestaju, a temp budu visoke i dugotrajne, kod nas nema privatnih vrtica
Privatni ili gradski to je svejedno. Djeca su mala , u skupinama, na hrpi, ovisno kako stoje imunoloski tako ce i cesto biti bolesni. Neki puno, neki malo, neki jako malo.
to se ne moze znati prije nego krenu. Imam iskustvo vrlo osjetljivog djeteta u jaslicama koje nije bilo niti malo zabavno.
X! Što se bolesti tiče, potpuno je svejedno. Moj je prvu jasličku godinu bio u privatnom u kojemu ih je u prva dva mjeseca bilo samo troje u najmlađoj skupini (nikad ih nije bilo više od 7-8) i prosjek je bio 3 dana vrtića, 10 dana doma zbog bolesti. Što bi dobio u tri mjeseca, izgubio bi u tri dana, ali nekako je i to prošlo. I sad pokupi viroze, ali nema ni dugotrajnih ni visokih temperatura, brže prođe i on lakše podnese.
Mare, perla, žao mi je, no ipak je to još početak, rijetkima bude lako. I većina je često bolesna kad tek krenu.
Naravno da nije jamstvo da će u privatnom vrtiću dijete biti zdravo, bolesti su normalna pojava jednom kada djeca postanu dio kolektiva. Ja se već sada psihički pripremam na period prilagodbe kojeg će moj mališan proći, ali potaknuta vlastitim iskustvom javnog vrtića i iskustvima majki čija su djeca u tom konkretnom privatnom vrtiću, svakako ću probati sa privatnim i nadati se najboljem
Jedina razlika u privatnim, vjerskim i gradskim je u tome da su u gradskim vrticima skoro pa u pravilu djeca sa oba zaposlena roditelja koji idu stalno u vrtic osim u stanju teze bolesti jer roditelji u pravilu nemaju alternativu ostaviti ih kod kuce ( jer nemaju sa kim). U tome je kvaka, a ne u nekoj caroliji zbog prostora ili bolje brige.
Bravo!I mi bolesni,pauza barem tri dana. I dalje place kad je tamo,ne zeli se igrati(druga djeca se igraju),ali barem nesto ruca.
I zavolio jednu tetu,nasmije joj se kad je vidi.Hvatam se za pozitivne znakove.
Ne ostavljam ga duze od dva,tri sata,ne ostaje na spavanju.
Blizu sam odluke da ga ispisem(treci put bolestan u tri tjedna),mm protiv pa jos ne zelim i tu sukob
Korak po korak...
Za odluku o ispisu ili ostanku daj si vremena barem do Božića. Sve prije toga je preuranjeno. Trebaš dati vremena i svom djetetu i sebi i njima. Sretno!
Btw. i kad adaptacija završi, bit će svakakvih dana. Nakon svake bolesti, nakon svakog produljenog vikenda, a pogotovo na početku nove pedagoške godine bit će opet adaptacija, ali prva je najteža. Polako - ako ne uspije, još uvijek stigneš odustati.
Evo nakon tri tjedna, u petak kad su ušli u vrtić, curka je histerično počela vrištati i vikati da ne želi u vrtić. Teta je samo rekla da ju muž ostavi i da ide, da će ju ona smiriti. Kad sam nazvala telefonom, teta je rekla da se smirila u njenom naručju nakon 3-4 minute i nastavila igrati s drugima. Za vikend nitko nije previše spominjao vrtić, ali sinoć kad je skužila da ja danas idem raditi i da će vjerojatno i ona u vrtić samo je rekla: "Mama mojim te nazovi tetu XX i jeci joj da ja sutja neću ići u vutić". Jutros je muž s njom išao, a ona, u sekundu je šmugnula i već bila na izlaznim vratima dvorišta vrtića (inače je brza ko metak). Onda je teti samo plačući rekla: "Aji teta, ja ne žejim ići u vutić nikako, nikako".
Nije tako strašno, znam da će ovo nekako proći, više me brinu noćni strahovi. Negdje sam čitala da joj prije spavanja tiho ponavljam da će mama i tata doći u njene snove i čuvati je i puhnem joj po rukama i licu i kažem da je to čarobna prašina za lijepe snove.... Sama sam sebi smiješna.
Draga Sara38, nemam brzog riješenja, samo riječi utjehe da znam kako ti je
Moje dijete je krenulo u vrtić u dobi malo starijoj od tvoje (ako dobro razabirem iz potpisa, dijete ti je staro pune tri godine?).
Adaptaciju su nam otežale česte viroze + prinova u obitelji. Prošli smo sve oblike otpora: od histeričnog plakanja, nasilnog povraćanja, do proračunatih zahtjeva za mjerenjem temperature (rano skuže kada se ne ide u vrtić), bježanja.... Inače vrlo društveno i bistro dijete, omiljeno u društvu, u grupu se lijepo uklopila.
Bili smo i kod psihologice (vezano uz drugi problem, nevezan uz adaptaciju, ali ono: da priupitam), rekla nam je da se smatra da je potrebno 2 mjeseca kontinuiranog polaženja da bi se dijete u potpunosti prilagodilo i da su to sve normalni oblici prilagodbe.
I dan danas, u tijeku je treća vrtićka godina, svaki dan, barem malo, protestira (sada nasreću, samo verbaliziranjem).
Pomagali su na rituali oko separacije (mahanje na prozoru).
Mene je tješila činjenica da se ona smirila nakon 5 minuta, eventualno bi bila neka krizica oko objeda ili spavanja i da nije pokazivala nikakve promjene ponašanja. Ali trebalo je to izdržati!
Tako, samo ustrajte, strpljivo dalje, komunicirajte s tetama, one su mi zapravo bile najveća podrška u cijeloj situaciji.
Skuzile su da ozdravljaju i povezuju da ce u vrtic te su pocele spominjat da nece u vrtic, ja velim da mama mora radit, a jedna pocne cvilit i kaze ja dobra, kako to povezuju? Mi je sigurno nismo u tom smislu usmjeravali
Al ima puno budjenja po noci
Joooj, to smo mi govorili svojoj djeci - tata i mama moraju na posao u firmu, a vi morate na posao u vrtić... I suosjećali smo jedni s drugima, naročito u ponedjeljak. Veselili smo se vikendu. Tako smo to nekako objašnjavali djeci - nije ni nama lako i ugodno, ali mora se. Objašnjavali smo više nego smo mislili da razumiju, a koliko je upalilo-nemam pojma.
Moj mlađi je šetao noću, dolazio pred jutro u naš krevet (a inače nije maza) baš u to vrijeme adaptacije.
Nosili su tješilice (odabirali smo koga će "voditi" u vrtić, ali obično su vukli svoje liblinge), nosili su svoje jastučiće, odabirali odjeću... ne znam, uključivali smo ih u sve. Ali da im je bilo lako-nije. Da je nama bilo lako-isto nije.
Držim fige da sve prođe kako treba.
Naša je preksinoć vrištala u snu: "Neću, neću, nećuuuuuu", Pusti me!", a bome je grlata.
Me mene pogodi to da idem radit jer nisu dobre?? I ja im puno objasnjavam, i nose svoje dekice tjesilice
hvala peterlin
Ja mislim da moju dodatno brine to što je tata kući a nju ostavlja u vrtiću.
Hvala ti Piknjice... da i naše tete mi se čine ok, s njima se lijepo komunicira.
Taman sam se pohvalila kako ove godine prilagodba ide glatko, kad tamo jutros raspad sistema. Totalno se rastrojila kad ju je tata ostavio..... Jooooooj, ponekad imam osjecaj da idemo jedan korak naprijed, dva natrag!
To je istina - ima svakakvih dana i bit će ih još... Pa ni nama se ne da uvijek s guštom ići na posao, a ponekad idemo veselo.Taman sam se pohvalila kako ove godine prilagodba ide glatko, kad tamo jutros raspad sistema. Totalno se rastrojila kad ju je tata ostavio..... Jooooooj, ponekad imam osjecaj da idemo jedan korak naprijed, dva natrag!
Daj djetetu razlog da se veseli povratku kući - obećaj nešto zabavno i zanimljivo za popodne, kad se vratiš s posla, ali to obećanje moraš i održati.
X
Ovo ja znam često govorit.
Kod nas jutros smiješna situacija. Prije izlaska iz stana, sakrila se iza trosjeda i čuješ samo glasić da neće i neće i nećeeee u vrtić. Nekako ju je muž uspio nagovorit i kad su ušli u vrtić, malo se zasramila jer su je svi lijepo pozdravili a prvi ju pozdravio jedan dečkić prema kojem gaji simpatije.
Piknjice, Mare šaljem
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
