Teška adaptacija u jaslice

[ninass]

Drage cure, molim vas oprostite što sam otvorila novu temu, ali pretražujući stare postove, nekako mi se čini da nemamo isti problem (možda mi se samo čini...) pa kao svaka mama, molim pomoć, hitno!

Moja V., je krenula na adaptaciju u jaslice prije dva tjedna. Nisam očekivala da će biti lako jer je jako vezana uz mene i gotovo nikad ju nisam ostavljala na čuvanje. Ima 12.5 mjeseci.
Nadala sam se da će prilagodbu olakšati to što su sva ostala djeca u grupi adaptirana, ali očito nema veze. Problem je slijedeći:

Dolazimo u jaslice ujutro oko 9.15h, ona je doma vesela, čak i kada uđemo u jaslice. Jako joj se sviđaju oslikani zidovi i sve promatra sa zanimanjem. Kada uđemo u sobu, sve je super dok god sam ja tamo. Jako se veseli, stalno pokazuje nove igračke, ali čim ju pozdravim počne plač. Ja sam stvarno pozitivnog stava i prema jaslicama i tetama i ne ostavljam ju tamo u grču tako da znam da nije u tome problem.

Nakon što ja odem ona plače/vrišti svo vrijeme. Neće ništa piti, neće se nositi, odbija tete, igračke i djecu. Samo vrišti.
Već dva tjedna ju ostavljam samo po sat vremena, a slijedeći tjedan počinjem raditi i sad me hvata panika.

Nemam ju kome ostaviti niti zamoliti da ju pokupi. Ja raditi moram. A situacija se ne popravlja!

Stoga vas molim, mame, tete, psiholozi i svi sa bilo kakvim iskustvom, svajetujte me što da radim!

Nisam mislila da će biti jako lako, al bome no ovako teško!

Puno hvala svima

[ardijana]

ne mogu vjerovat da nitko nije ništa napisao....
ja sam u 10. mj. imala čini mi se jako sličnu situaciju.
naime moja je mala krenula u 9.mj. i imala je 1g i 3.mj. tad. prije toga je nebrojeno mnogo puta bila na čuvanju kod bake jer sam ja imala neke obveze i nismo do tad imači problema. očekivala sam da će privikavanke lakše biti. prvi tjedan sam ja bila s njom u vrtiću ,a drugi sam je ostavljala po sat vremena i tad bi ona bez prestanka urlala. ali i svi ostali su plakali i situacija u vrtiću je bila užasna.

treći tjedan smo išli na put i tada ona tri tjedna nije išla u vrtić. kad je u 10. mj. ponovno krenula u vrtić manje više su sva ostala djeca bila adaptirana (pravo čudo).
ona je i prije ulaska u vrtić vrištala ko nenormalna. nikako nije prihvaćala taj odlazak u vrtić. nakon nekih mjesec dana je manje plakala, ali su se tete govorile da plače kad one prime drugo dijete ili idu na wc i ona nikako da se zaigra s nečim i zaboravi na mamu... ja sam bila u depresiji, ali nisam imala izbora. još nisam počela radit pa sam je mogla ostavljat na dva sata. isto tako imali smo i ja i muž izrazito pozitivan stav prema vrtiću, ali ona jednostavno nije voljela vrtić.

bili smo uporni i vodili je unatoč njenom plaču. tete se nisu pretjerano trudile oko nje jer je samo ona bila problematična i to mi je smetalo. nisu mi se sviđale tete, a nisu mi ni sad nešto pretjerano drage, ali sad vidim da bez obzira na njihov nerad i nezainteresiranost dijete može bit zadovoljno u vrtiću.

početkom ovog mjeseca je prestala plakati u vrtiću. ne znam ni zašto ni kako. jednostavno smo je svaki dan vodili u vrtić i sve je manje i manje plakala i kao da se pomirila s tom činjenicom da mora u vrtić. sad zadnja 2-3 tjedna vrtić za nju nije samo nužno zlo nego sad već uživa u odlasku u vrtić. ima čak i najbolju prijateljicu! voli i tete! možda je pomoglo to što ju je par puta baka odvela u vrtić. od tad su stvari krenule nabolje. ne znam je li to, ali meni je puno teže kad je ostavim u vrtić i ona je to valjda osjećala i plakala. možda da tako probaš?

ne znam na kraju otkud tolika preobrazba, ali eto trebalo je proći tri puna mjeseca, a i ja sam se zaposlila pa je nekim čudom sve sjelo na svoje mjesto.
budi uporna i nadam se da će se i tvoje dijete priviknuti!
sretno!

[migulica]

prvih mjesec dana je pakleno...
nemam što drugo napisati, jednostavno treba izdržati
moji su dvoje urlikali, V pogotovo...
danas ide s veseljem.....

[Peterlin]

prvih mjesec dana je pakleno...
nemam što drugo napisati, jednostavno treba izdržati
moji su dvoje urlikali, V pogotovo...
danas ide s veseljem.....

I kod mog starijeg... a imao je 2 godine pri upisu... Bilo je teško najmanje tri mjeseca, možda i dulje. I ponavljalo se nakon svake bolesti, nakon svakih praznika sve dok se nismo riješili jaslica.

Pomoć: dijete te dobi mora se vezati za jednu ili dvije osobe. Kad se navikne na tete, odmah je lakše. Moj stariji i dan danas u 13. godini najmanje 1x godišnje odlazi svojoj najdražoj teti S. koja ga je čuvala u jaslicama i vrtiću.

I još nešto - dajte djeci "komadić doma" - najdražu igračku ili dudu ili krpicu ili jastuk. Često pomaže.

Treba s djetetom razgovarati iako izgleda da ne razumije - klinci razumiju puno više nego si čovjek misli.

Ako ni nakon 3 - 4 mjeseca ne bude bolje - ne bi bilo loše razmisliti o alternativnom rješenju. Mi nismo imali mogućnosti, a stvari su se na kraju ipak riješile. Moj stariji je zavolio vrtić, ali tek u trenutku kad se naučio igrati s drugom djecom. Do tada - samo ga je podnosio.

Sretno!

[Deaedi]

I još nešto - dajte djeci "komadić doma" - najdražu igračku ili dudu ili krpicu ili jastuk. Često pomaže.

Ma kod mojeg je to baš odmoglo, kada smo mu nakon par dana po savjetu tete poslali plišanca i dudu, nije se odvajao od njih, odbijao je svaku interakciju, dok je prije barem gledao druge igračke i šetao okolo. A i postao je duda-ovisnik !

[Peterlin]

Ma kod mojeg je to baš odmoglo, kada smo mu nakon par dana po savjetu tete poslali plišanca i dudu, nije se odvajao od njih, odbijao je svaku interakciju, dok je prije barem gledao druge igračke i šetao okolo. A i postao je duda-ovisnik !

Ima istine u ovome, ali treba to s mjerom. Moji su nosili plišane igračke prvu godinu, drugu godinu su im čučale u ruksacima za hitne intervencije, a teta D. je Emilu govorili "ne treba ti taj pas" i koristio ga je samo za popodnevno spavanje i s vremenom prestao.

[brane]

adaptacija uglavnom traje tri mjeseca...dakle od 1.9 do Božića.... u tom razdoblju je jako puno uspona i padova....bude svega....roditelji plaču, djeca plaču, razbole se roditelji od muke, jada i nemoći što im djeca plaču, razbole se dječica od tuge za mamom i tatom...ali to sve treba proč i to sve treba prihvatiti kao nešto što se dešava ....

Najgori oblik adaptacije kad dijete odbija i hranu i piće.... to je jako teško za proživljavati i roditeljima i odgojiteljima, ali to prođe, s vremenom se dijete opusti i sve bude super...

samo treba hrabrosti i krenuti polako....

jako su bitni predmeti koje dijete nosi sa sobom, "medo" s kojim spava, "krpica" koju miriše, "dudica" koja ju/ga umiruje, tatina/mamina majica koja miriše na mamu ili tatu...

trenutno imam mrvicu koja je "zaljubljena" u svog tatu.... curki je ovo druga godina u jaslicama ali ona zaspi u zagrljaju s tatinom majicom.... dijete je našlo način da sebe umiri i to je super...

samo budite hrabri.... bit će to sve super.....

puno razgovora s odgojiteljima, puno suradnje, lijepih riječi i dogovora.... više glava je pametnije od jedne....samo naprijed.....

ako šta zapne slobodno se javite, koliko budem znala/mogla i koliko je u diomeni moje kompetencije vrlo rado ću pomoć....

Sretno

[baka]

brane: "...bude svega....roditelji plaču, djeca plaču, razbole se roditelji od muke, jada i nemoći što im djeca plaču, razbole se dječica od tuge za mamom i tatom..."
Razbole se bake i djedovi od grižnje savjesti što se ne osjećaju sposobni čuvati unučad, nego ih ostave "tamo nekom nepoznatom"
Hvala na ovom lijepom iskazu punom razumijevanja.
minass se poslije nije javila, ovaj tjedan je trebala početi raditi, nadam se da je sve nekako ipak uspjela uskladiti!

[ardijana]

htjela bih još naglasiti da je mene osobno bilo najviše strah da taj plač i trauma zbog odlaska u vrtić ne bi ostavila nekakve posljedice jer mi je ona djelovala jako nesretno.
no međutim nije u cijelom tom periodu prilagodbe promjenila svoje ponašanje npr. odbijala jesti ili imala poteškoća sa spavanjem. jedino što je na početku par puta izmorena od plača odmah zaspala. meni je to bilo strašno, ali na nju nije ostavilo većeg traga. popodne bi ona bila skroz o.k. čak sam čitala i neke tekstove o dugotrajnim štetnim posljedicama jaslica koji su me zabrinjavali, ali sad mislim da je sve skupa pretjerivanje. osobno mislim da su jaslice o.k. za djecu i da neće trpjeti nikakve posljedice u odrasloj dobi.
sad skoro pa plače kad je doma vodim jer joj je super u vrtiću...

[Šiškica]

Moja malecka(vidite u potpisu koliko ima) je očito fenomen u jaslicama je super kažu tete; ne plače kad ju se ostavlja, igra se, jede sve obroke, spava izeđu sat i dva, al zato nas doma izludi (posebno mene) ne silazi mi s ruku , ne spava noću, sad su ju još i bolešćure ćopile pa je opet doma i opet cijelo vrijeme cendra i visi po rukama..Očito je to njezin način kak se nosi s novonastalom situacijom..
Negdje se mora odraziti ta promjena u njihovim malim životima , a kod moje je to kod kuće..

došli smo do toga da se više puta budi nego kad je bila mala beba, nekada i po 20 puta ustajem, nosam, dojim, i naravno na kraju završi u našem krevetu (od rođenja spava u svome krevetiću).
Veliki je problem jer oboje idemo na posao ko krepane mačke i jedva čekamo večer i spavanje a onda opet sve u krug

[trampolina]

Cure, trebam savjet.
T. bi trebala krenuti u jaslice s 13 mjeseci. Situacija je takva da. sada s. 10 mjeseci sene skida meni s ruku, ne želi ići ni poznatima ni nepoznatima.

Koliko ranije je trebam voditi na adaptaciju? Mogu li uopće računati na adaptaciju obzirom da ide ljeto a ja sam doma?

Palo mi je na pamet za dva mjeseca uzeti čuvalicu ali curka ne reagira najbolje 1:1 s drugima. S druge strane, djecu obožava, braću naročito, a i oni će biti s njom u grupi do (dijele ih vrata ali moguć je povremeni kontakt).

Svi savjeti i prijedlozi su dobro došli

oprostite na greškama, ubi me qwert

[ninass]

Drage cure, oprostite molim vas što se nisam ranije javila. Na žalost, doma jedno vrijeme nisam imala net, a na poslu nisam stigla.

Puno hvala svima što ste podijelile svoja iskustva i tako me utješile.
Kod nas su stvari krenule na bolje. Idemo polako, ali pomaci se vide. Još uvijek ima plača u jaslicama, ali tješi me to što sada dopušta tetama da ju utješe i sudjeluje u aktivnostima grupe, bar onako promatrački, bez suza. Super papa, gotovo svaki dan pojede cijeli ručak i sve joj je mam-mam što mi je super. Papanja sam se jako bojala, ali na sreću, nije nam zadalo dodatnih briga.

Koliko sam primjetila "tješilice" od doma joj nisu puno pomagale, možda zato što nema neku omiljenu stvar. Nadam se da ćemo od sada na dalje ići samo pozitivnim smjerom. Trenutno nas muče druge tegobe, iste one koje ima šiškica. Doma iskušava granice, ali to je valjda prirodno.

[jelena.O]

mislim da ni ne treba navikavati djete na neku tješilicu, ja ponudim mojem da si zeme kaj hoće, ponekad je to plišani medo, ponekad plastični krokodil

[jelena.O]

Cure, trebam savjet.
T. bi trebala krenuti u jaslice s 13 mjeseci. Situacija je takva da. sada s. 10 mjeseci sene skida meni s ruku, ne želi ići ni poznatima ni nepoznatima.

Koliko ranije je trebam voditi na adaptaciju? Mogu li uopće računati na adaptaciju obzirom da ide ljeto a ja sam doma?

Palo mi je na pamet za dva mjeseca uzeti čuvalicu ali curka ne reagira najbolje 1:1 s drugima. S druge strane, djecu obožava, braću naročito, a i oni će biti s njom u grupi do (dijele ih vrata ali moguć je povremeni kontakt).

ako već planiraš biti doma prek ljeta, onda ti je najbolje iza Uskrsa( tad si i planirala) odvest djete polako na adaptaciju, polako povečavati vrijeme.

[Peterlin]

Cure, trebam savjet.
T. bi trebala krenuti u jaslice s 13 mjeseci. Situacija je takva da. sada s. 10 mjeseci sene skida meni s ruku, ne želi ići ni poznatima ni nepoznatima.

Koliko ranije je trebam voditi na adaptaciju? Mogu li uopće računati na adaptaciju obzirom da ide ljeto a ja sam doma?

Palo mi je na pamet za dva mjeseca uzeti čuvalicu ali curka ne reagira najbolje 1:1 s drugima. S druge strane, djecu obožava, braću naročito, a i oni će biti s njom u grupi do (dijele ih vrata ali moguć je povremeni kontakt).

Svi savjeti i prijedlozi su dobro došli

oprostite na greškama, ubi me qwert

Ja bih ti savjetovala da prvo probaš dijete ohrabriti da kontaktira s drugim ljudima izvan jaslica. Dijete koje se drži samo za mamu dobar je kandidat za tešku adaptaciju. Ja sam to imala sa starijim sinom, pa sam s mlađim probala drugačije - postupno sam ga privikavala da se druži s bakama, ujom, susjedima, kumovima - sve malo pomalo (najprije u mom prisustvu, a onda sam otišla i ostavila ga na 20 min pa sve dulje), tako da stekne povjerenje u ljude. Upalilo je!

[jelena.O]

sad ovo kaj peterlin kažemože bit da je tak , a i ne mara, pošto je to tebi treće djete( potpuno različito od prvog djeteta) drugačije ćese ponašati u društvu s drugima, napose djecom. Moje klince prije vtrića nitko nije čuvao osim mene, a ovog najmanje se malo više muž potrudio oko njega. Od najmanjeg adaptacija je bila ništa prema najstarijem, tak da ima veze koje je dete po redu.

[Peterlin]

sad ovo kaj peterlin kažemože bit da je tak , a i ne mara, pošto je to tebi treće djete( potpuno različito od prvog djeteta) drugačije ćese ponašati u društvu s drugima, napose djecom. Moje klince prije vtrića nitko nije čuvao osim mene, a ovog najmanje se malo više muž potrudio oko njega. Od najmanjeg adaptacija je bila ništa prema najstarijem, tak da ima veze koje je dete po redu.

Slažem se - naravno da ima veze koje je dijete po redu - mlađi klinci imaju doma stariju braću pa im čopor klinaca nije nikakva novost, a i roditelji su više "cool" jer već imaju iskustva, pa ne istraumatiziraju dijete dodatno svojim strahovima.

[trampolina]

Peterlin, baš to sam i počela raditi, negodovanje postoji ali vidim da ne reagira više preburno.
Imamo fore još dva mjeseca, to je dug period za tako male bebe, svašta se može napraviti.

Jelena, to je karta na koju igram

[mala laia]

mislim da ni ne treba navikavati djete na neku tješilicu, ja ponudim mojem da si zeme kaj hoće, ponekad je to plišani medo, ponekad plastični krokodil

Hahaha, slažem se! Danas je M uzela mrežicu za hvatanje leptira!

Mi smo krenuli sa 1 godinu i 2 mjeseca i bilo je kalvarijskih raspoloženja, uspona i padova, ali to smo i očekivali obzirom da starija nije bila ljubitelj odlazaka i rastanaka bilo koje vrste - danas se šalimo da je u 6 godina boravka u vrtiću ukupno otišla vesela i nasmiješena 6 puta! Mi smo imali drugih problema, nismo mogli otići iz vrtića! Sve je funkcioniralo, osim rastanaka....
A mlađa, ona je druga priča, otvorenija je, mi smo opušteniji, tete su nam genijalne! Njima je to sve jako stresno, pa joj nastojim maksimalno olakšati pričajući o prijateljima iz grupe ili svim lijepim stvarima koje će se događati! Imamo boljih i lošijih dana, ali se vodim za pokazateljem da kada dođem po nju: ne plače, veseli se i pokazuje mi što su radili, ostanem malo u grupi, pričam sa drugom djecom, družimo se i u parku kod vrtića, na rođendanima, dobro jede, spava, suha je, čista (kako koji put), zna imena djece i teta, svih pozdravlja sa veseljem, voli se muvati u krugu vrtića!

[baka]

Da, evo i moj unuk nakon 2 mjeseca i dva duža (po 2 tjedna) bolovanja odlazi u vrtić bez velikog otpora i izlazi relativno smiren. Stresno je to prevažanje i premještanje djece. Dida i ja dolazimo po njega ranije, jer roditelji rade do 18 h.

[perla5]

Drage moje,

sve sam pročitala i iščitala i pripremila se na plač i vrištanje. Ali nisam bila spremna na činjenicu da ga tete neće tješiti?
Naime, da pojasnim. Treći nam je dan (znam, rano je još) i plakao je na odlasku. Ja sam bila nasmiješena, pozitivna, kratka kod pozdrava, sve by the book.
Vratim se nakon sat vremena, kucam, ulazim. Šok. Tri tete, sestero djece. Troje djece plače. Dvoje koji plaču su na rukama i tješe ih tete. Moje srce malo natečeno od plača udara o stol jer ne vidi od plača. Tresući se od plača,pruža teti (koja ima slobodne ruke) ruke, ona mu okreće leđa.Srce mi je ugasnilo.
Ja sam ga bez riječi uzela, a tete su odmah su krenule objašnjavati da je on maza i da hoće na ruke, ali da ga one ne mogu stalno nositi. Razumijem to.
Ali drugo dvoje djece, koje je isto plakalo, je bilo na rukama?! Nije nevažna ni činjenica da je on i tezi od to dvoje djece.
Nisam ništa rekla, pozdravila se i otišla.
Jesu tete loše ili sam ja prebrizna?

[Peterlin]

Drage moje,

sve sam pročitala i iščitala i pripremila se na plač i vrištanje. Ali nisam bila spremna na činjenicu da ga tete neće tješiti?
Naime, da pojasnim. Treći nam je dan (znam, rano je još) i plakao je na odlasku. Ja sam bila nasmiješena, pozitivna, kratka kod pozdrava, sve by the book.
Vratim se nakon sat vremena, kucam, ulazim. Šok. Tri tete, sestero djece. Troje djece plače. Dvoje koji plaču su na rukama i tješe ih tete. Moje srce malo natečeno od plača udara o stol jer ne vidi od plača. Tresući se od plača,pruža teti (koja ima slobodne ruke) ruke, ona mu okreće leđa.Srce mi je ugasnilo.
Ja sam ga bez riječi uzela, a tete su odmah su krenule objašnjavati da je on maza i da hoće na ruke, ali da ga one ne mogu stalno nositi. Razumijem to.
Ali drugo dvoje djece, koje je isto plakalo, je bilo na rukama?! Nije nevažna ni činjenica da je on i tezi od to dvoje djece.
Nisam ništa rekla, pozdravila se i otišla.
Jesu tete loše ili sam ja prebrizna?

Kad sutra dođeš po dijete, vjerojatno će tvoj biti na rukama, a neki drugi će drečati na podu... Možda ga je ta teta slobodnih ruku prije 2 minute pustila na pod.

Tete su tri (ili dvije). Djece je dvadeset ili koliko već. Nema ŠANSE da ih sve tješe. Ja sam imala sam dva sina, ali u dvije godine, pa mi je bilo teško držati ih i tješiti istovremeno, a bilo je takvih trenutaka puno i često.

Još ti nešto nisu rekli - RODITELJI isto imaju adaptaciju kad dijete odlazi u jaslice. Puno ih je kojima je to teže nego djeci. Život je ono što se događa dok mi imamo druge planove. Nekad će na rukama biti tvoje dijete, često neka druga djeca. Ne znam koje je dobi, ali moji su srećom bili naviknuti da ih se ne nosi kad god požele - nije to bio moj izbor nego nužda, ali dobro je ispalo. I da - mlađi se lakše adaptirao nego stariji. Dob i težina s tim nema puno veze.

Gledaj slijedeća tri mjeseca pažljivo - ima djece kojima vrtić jednostavno ne odgovara. Većina se prilagodi, neki nikada. Postoji neka mala mogućnost da je tvoj među njima. Ali nemoj mu otežavati adaptaciju, nemoj doma kritizirati (dok on sluša, jer male glavice razumiju više nego mi mislimo), daj sve od sebe da i dijete i ti imate dobru adaptaciju. Objasni mu riječima "kao velikom" i to ponovi onoliko puta koliko bude trebalo. Teta nije mama. Teta ne može skakati na svaki mig. Često ni mama ne može. S vremenom to dijete može razumjeti. Sretno!

[mitovski]

U potpunosti potpisujem Peterlin!
Nemoj previše analizirati što je teta napravila, kako je pogledala, jel se okrenula ili nije. Nažalost premalo je teta na previše djece. Pusti vrijeme da odradi svoje.

Naravno da će plakati ipak se odvaja prvi puta ovako od roditelja i još u nepoznatom okruženju s tamo nekim nepoznatim tetama.
Moja ide redovito kod psihologa zbog određenih poteškoća i prvo što mi je psihologica rekla je da djeca kao što je ona nebi trebala u vrtić do 4-te godine , te da ona vrtić samo odrađuje i tako je i bilo do prije par mjeseci. Sad ima 5,5godina i tek se sad onako super uklopila. Međutim od toga da se ja grizem nemam ništa jer druge mogućnosti nema, nemamo bake i u vrtić mora ići i zapravo čak mislim da joj je i pomogao.

Što se adaptacije tiče, moja je jedno 2 godine u sobu ulazila iz naručja u naručje, nije bilo šanse da uđe svojim nogama u sobu. Nekoliko prvih mjeseci nam je trgala majce s prsa, ali prošlo je i prilagodila se, da je bilo lako nije, ali mi smo odmah znali da to s njom neće ići lako i da će trajati i nismo htjeli negativno gledati na vrtić već naprotiv pozitivno.

[perla5]

Da, tako nekako i meni razum govori i vjerojatno bi mi bilo puno lakse da je bila jedna teta i 20-ero djece.
A majka u meni misli, pa jutros je bilo samo 6-ero djece, a tri tete. I tek je treći dan. Pa mogle su ga uzeti i malo utjesiti! Dušu sam isplakala (dok je on spavao).
I pozitivna sam kad govorim o tetama, i rado pričam s njima u njegovom društvu(on ima godinu i pol), ali vidim da su i one možda osjetile da je bilo nesto pogrešno jer su mi u isti mah počele objašnjavati što se događa(znate ono kad se netko opravdava).
I ja radim s djecom i znam koliko je to teško, ali se trudim iz svih snaga da je svima u razredu dobro!
Ali dat ću im još jednu šansu

[mare41]

Meni je adaptacija teska, to sam znala, a danas sam ocekivala da ce osjetljivija plakat, a druga ne, a bilo obrnuto, sutra cemo vidjeti, al tesko je. Drzimo se kul i pozitivno. Steta sto mi muz ne da da stojim ispod njihovog prozora

[anin]

Drage moje rodine forumašice...Vidim, već netko podignuo temu..Danas je 3. (TREĆI!) dan adaptacije. Sada NEMA izjava o teškoj adaptaciji! Nema! Može ih biti krajem listopada - možda! Sada možemo pričati kako si olakšati, nama i djeci...možemo se međusobno podizati u pozitivu...ali ne bi smjeli pričati o tome da dijete plače. Mislim, možemo, ali to neće pomoć.
Da, dijete plače. Da, sve oko njega mu je novo i svi koje vidi su mu novi.
Da, falite mu, misli da je ostavljeno i, pogotovo ako je jako malo, i koliko god mu govorili, ono ne razumije da ćete se vratiti. Treba proći vremena. Vremena u kojem će upoznati novi prostor, tete i djecu...u kojemu će se osjećati sigurno s tim novim osobama. U kojemu će se uvjerit da ćete se svaki dan vratiti po njega.

Djeca su različita i različito reagiraju. Da vam sad pričam kako ima djece koja odbijaju kontakt u prvo vrijeme...kojem probate prići a ono vrišti još gore! Da vam pričam kako ima djece koju uzmete i nosite i oni to ne odbijaju ali i dalje plaču jer to ih ne tješi! Taj tren! Taj dan! Te dane! Koji se i zovu adaptacija..

Ja neću sad ovdje branit tetu koja nije uzela dijete i pričat zašto ga nije uzela i kako...jer neznam o čemu se radilo.
No reći ću ovo: teta ima dvije (ta treća il je pripravnica ili je neki član stručnog tima trenutačno u sobi ili je možda vrtić privatni pa stvarno ima tri ali to je izuzezak) i to samo u rujnu su one zajedno svako jutro, a poslije ide jutro- popodne.. I te dvije tete imaju 4 ruke i 4 oka da vide tko pruža ruke i tko što treba općenito - a trebaju puno toga - stalno- jer su djeca - a tješenje je jedan dio tih potreba.
Kao što je netko već napisao, drugi dan će tvoje biti na rukama a neko drugo na podu... A možda joj je klinac bio na rukama minut prije. A možda i nije, Sudiš po jednoj jedinoj slici koju si vidjela. Da, teško ti je... I da, dijete je tužno..i plače..i fali mu mama...i to je normalno... i nema tog čarobnog štapića koji to može riješit..i nema tih tuđih (zasad, dok se ne upoznaju) ruku koje mogu išta promijenit kad dijete shvati da je tu bez mame.

Gledaj to ovako. Tebi bi bilo lakše, i ne bi plakala doma dok dijete spava, kada bi tvoje dijete samo ušetalo, osmijehnulo se, mahnulo i reklo pa-pa. Ti bi bila sretna. A sad razmisli. Da li bi to bilo normalno? Kada se dogodi da dijete nema krize i ne plače na adaptaciji i ne odbija sve živo i neživo oko sebe već prihvaća sve na prvu- ja se zapitam što se to dešava. Ozbiljno se zapitam.

Ponovit ću, svaka mama koja dođe i gleda te uplakane malce želi da je baš njeno u rukama i da se baš njeno tješi..a klinaca je 15- 20..

Rekla si da su toj teti bile ruke prazne...pa sam razmišljala o sebi danas, koliko puta su mi bile ruke prazne i tko je to vidio? Jer bile su...za to vrijeme se čuo nečiji plač. A mene je netko zvao da mu dodam bocu...pa me je netko zvao da mu se piški, pa smo išli na wc...pa sam posluživala obroke, prala svima ruke...išla pustit pjesmice na player..pobrala stvari s poda da ne padnu na sve to...dohvaćala igračke...vidjela da se netko sapliće i krenula do njega...krenula dodat nekome nešto na drugom kraju sobe...išla po papirne matamice itditd...i cijelo to vrijeme nisam imala dijete na rukama...što ne znači da ne mazim...i ne tješim i nisam 100 posto posvećena..

Hrabro naprijed sa saznanjem da tako mora biti...i da će proći...uf

[legal alien]

Steta sto mi muz ne da da stojim ispod njihovog prozora

LOL mare. Zamišljam te kako viriš iz nekog grma. Hvala bogu na razumnim muževima.

Mi danas bili drugi dan. Ostale su same uru vrimena. Od toga je jedna plakala pola ure. Nije dala teti da je zagrli ni nosi. Isto kao i kod mare, ova deklarativno osjetljiva nije ni suzu pustila. A nisam ni ja.
Kreće novi životni ciklus i ja mu se radujem. Znam da će biti težih dana kad skuže da je vrtić svaki dan 6-8 sati a ne samo malo pronjuskati igračke i bris doma.

Nama ručak idući tjedan a spavanjac tek onaj treći. Naravno za roditelje koji si to mogu priuštiti. Ja sam na godišnjem pa idemo polako po savjetu vrtića.

[perla5]

Nadam se samo da ce ga pridrzat za rucicu ili malo zagrlit,ne moraju ga nositi. Ali ne zelim da mu okrecu ledja dok on pruza rucice trazeci utjehu.

[tanja37]

Moj je plakao kao krokodil! A kad ga je teta uzela, izmlatio ju je!!! A ima godinu i pol... Sigurno ga više ne bude nosala! Lol

[mare41]

Drago mi je da pise i teta iz vrtica, meni je racionalno pozitiva, ne vidim da su cure nervoznije doma, mozda malo umornije
Zanima me koliko oni duboko prozivljavaju taj stres? Kako da im olaksamo? Danas sam im ponavljala da ce mama i tata uvijek doci po njih, mozemo li jos sta napravit?

[anin]

Drago mi je da pise i teta iz vrtica, meni je racionalno pozitiva, ne vidim da su cure nervoznije doma, mozda malo umornije
Zanima me koliko oni duboko prozivljavaju taj stres? Kako da im olaksamo? Danas sam im ponavljala da ce mama i tata uvijek doci po njih, mozemo li jos sta napravit?

Koliko god to zvučalo kao teški klišej, možete...možete sami u sebi i sa sobom riješit da će biti sve ok...možete biti sigurni i mirni..i dijete će to osjetit..i naravno, pustiti vremena....

[Peterlin]

Koliko god to zvučalo kao teški klišej, možete...možete sami u sebi i sa sobom riješit da će biti sve ok...možete biti sigurni i mirni..i dijete će to osjetit..i naravno, pustiti vremena....

Nije to bezvezan savjet nego zdravorazumski. Roditelji bi to trebali čuti na pripremnom sastanku za polaznike koji prvi put kreću u vrtić / jaslice, a to im često ne kažu. Ja sam imala sreću da su moja djeca krenula u vrtić gdje je stručna služba u ono vrijeme bila vrhunska, pa sam mislila da je to standard. Nažalost, nije. Nadam se da se stvari ipak mijenjaju na bolje.

Djeca imaju osjetljive senzore i ako mi osjećamo strah i nelagodu pri njihovom polaskku u vrtić, oni će pomisliti da je to strašno mjesto. Daklem, ako je moguće, roditelji bi se prije (sad je kasno, to je trebalo odraditi pri upisu) trebali uvjeriti da je vrtić ok mjesto za njihovu djecu. Po mogućnosti i djeci pokazati to tako. Odvesti ih na vrtićko igralište da im prostor ne bude potpuno stran, pokazati im drugu djecu kako tamo uživaju u igri, ali prvenstveno uvjeriti SEBE (iskreno, ne sugestijama) da je to ok. Pa tome zaboga služe oni razgovori kod psihologa prije polaska u vrtić. Nismo tamo na ispitu ni maturi, tamo smo ravnopravni partneri i zainteresirana strana. To je mjesto gdje roditelj treba sve pitati što ga zanima, da kasnije bude siguran da je vrtić dobro rješenje za njegovo dijete. Mnogi roditelji to propuste, ali i mnogi djelatnici vrtića (stručne službe) to odrade rutinski, a mogli bi i trebali znati bolje. Roditelji bi trebali dobiti jasne upute kako pripremiti dijete i sebe na polazak u vrtić.

Mi smo dobili dosta korisnih savjeta, a ja sam (kao praktična osoba) pitala još i ovo - kakav je raspored (u koliko sati su obroci i dnevna spavanja) da bih svojim klincima to ljeto prije polaska dnevnu rutinu učinila sličnom vrtićkoj. Za mlađeg sina (kojeg sam još dojila, a nije ni hodao kad je krenuo) upalilo je bez greške, a stariji je imao puno težu adaptaciju. Činjenicu da se napokon uspješno adaptirao mogu zahvaliti odličnoj odgajateljici, dragoj teti Sanji koja nije odustala od mog napornog sina i još dvoje-troje takvih kojima je bilo teško. Ista osoba je mene uputila u školu za roditelje, na čemu sam joj do danas zahvalna.

Voljela bih da svi roditelji čija djeca kreću u vrtić / jaslice na kraju to smatraju dobrim za svoju djecu i da im to iskustvo bude pozitivno. Naše je bilo. Moja djeca su vrtić smatrala produžetkom naše dnevne sobe. To je bio velik dio njihovog života i bili su zadovoljni. Naravno, nije uvijek bilo glatko i sjajno - prošli smo i bolesti i ponovljene adaptacije svakog rujna, bilo je modrica i ugrizotina i koječega, ali sve u svemu, nismo nikad požalili. Danas je u istom vrtiću druga ekipa i sigurno je drugačije.

[mare41]

Peterlin, kod nas je bas sve tako kako si rekla, odemo pjevajuci, al sad kad smo dosli vec je jedno dijete plakalo, a moja osjetljivica to ne moze podnijeti, a i teta ju je morala spustiti da uzme seku i ostale placuci, a meni zlo, znam da ide to svojim tokom, al tesko je znati da ti djeca placu, a ne mozes ih utjesit

[tangerina]

Koliko god to zvučalo kao teški klišej, možete...možete sami u sebi i sa sobom riješit da će biti sve ok...možete biti sigurni i mirni..i dijete će to osjetit..i naravno, pustiti vremena....

to je prekrasan i naravno istinit savjet
ali svakoga tko bi mi to rekao prvih mjesec- mjesec i pol bih najradije bila torpedirala na mjesec
moj je prošao dosta teško prilagodbu, takvo je dijete
prvih mjesec, mjesec i pol bilo je pakao
on je plakao i ridao i vrištao i bio očajan
i teško je bit miran i sretan i opušten kad vodiš dijete u vrtić, on vrišti već u autu, a znaš kad dođete tamo da će vrištat ko da ga kolju


da utješim sve novopečene: prilagodio se. prošlo je, prestao je plakat, našao prijatelje i sve skupa nam je vrtić prekrasno iskustvo. ali razumijem da nije lako biti shiny happy ako se teža prilagodba razvuče (a to nije sad, nego za mjesec dana), nekad je najbolje što možeš odraditi to ko robot.

[mare41]

Ne jede, a nije spavala od ponoci do 4, a onda seka budna od pet, prozivljavaju

[sara38]

Danas nam je 4. dan adaptacije u vrtiću, za sad sve prolazi super, vidjet ćemo poslije.... Prvi dan nam nije htjela jesti. Ni kući ni u vrtiću. Tek kad sam popodne došla s posla kući, nešto je brljala i pojela. Taj dan je bila 2h u vrtiću, bili smo s njom i ja i muž sat vremena a onda je pustili još jedan sat. Bila je pomalo zbunjena i taj dan mi je rekla: "Znaš mama, ja sam gjedaja kjoz pjozor kad će doći tata po mene!". E, onda 2. dan je muž s njom išao, on je bio 1h, a ona 3h. Kad je došao po nju, sva je bila vesela i hapy. Jela je normalno tog dana. Jučer - 3. dan, teta je odmah ujutro rekla mužu neka se pozdravi i ide jer da s njom neće biti problema, da je društvena i vesela. Došao je po nju nakon 5h, taj dan je ostala na ručku u vrtiću i kaže teta da je sve pojela bez problema (a bila joj je omiljena hrana). Jutros je pjevajući išla u vrtić. Idući tjedan je mislimo ostavljati duže. Ovaj tjedan je i normalno po noći spavala (bojala sam se da se ne jave noćni strahovi)....

[Peterlin]

Nešto nisam spomenula - čak i kod djece koja imaju naizgled laganu i bezbrižnu adaptaciju znaju se dogoditi krize...pogotovo kod malo starijih. Kad oni skuže da vrtić nije godišnji odmor nego "nova stvarnost" i nešto što će se događati trajno, zapadnu u krizu nakon mjesec-dva...

Tete u vrtiću znaju reći da se tek do Božića može normalno disati, prije toga je sve hod po žici - uvijek netko ima krizu.

[sara38]

Inače, curka nije nikada imala nikakvu tješilicu, ali ova tri dana traži da u svoj ruksak kad polazi u vrtić stavi svojih par figurica/malene igračkice iz kuće, koje budu cijelo vrijeme s njom u vrtiću u njenom ormariću.

[perla5]

Plakao i stajao na vratima(kroz koja ja ulazim) sat vremena. Uzela ga teta jednom(kad su vidjele da sam jos ispred). Kad sam dosla,natecen i uplakan stoji sam u kutu kod vrata. Ceka mene.Dvije tete se igraju s ostatkom djece. Treca teta drzi uplakano dijete. Moje opet samo. Dotukla me opet scena. Pokusavam biti zen.

[sara38]

Nešto nisam spomenula - čak i kod djece koja imaju naizgled laganu i bezbrižnu adaptaciju znaju se dogoditi krize...pogotovo kod malo starijih. Kad oni skuže da vrtić nije godišnji odmor nego "nova stvarnost" i nešto što će se događati trajno, zapadnu u krizu nakon mjesec-dva...

Tete u vrtiću znaju reći da se tek do Božića može normalno disati, prije toga je sve hod po žici - uvijek netko ima krizu.

Ovo sam ja neki dan rekla frendici, bez brige Peterlin. Imam osjećaj da će krenuti u početku super, ali da će poslije pružati otpor. A to su nam i tete rekle proljetos na upoznavanju da se može dogoditi kod neke djece.

[perla5]

Sve sam ja to,Peterlin,odradila i pripremala i njega i sebe. Ali tesko mi je jer ga nadjem sama i uplakana,natecenih ociju.Hvala svima na utjesnim rijecima.

[Peterlin]

Ovo sam ja neki dan rekla frendici, bez brige Peterlin. Imam osjećaj da će krenuti u početku super, ali da će poslije pružati otpor. A to su nam i tete rekle proljetos na upoznavanju da se može dogoditi kod neke djece.

Moj L. je imao adaptaciju valjda cijelu prvu vrtićku godinu. Tek pred ljeto se malo opustio, a onda druge godine od jeseni sve iznova, ali je išlo brže.

Držao se teti S. za pregaču jednom rukom, a u drugoj je imao plišanu žabu Regicu (tješilicu). Nije plakao, ali nije baš bio raspoložen, dugo dugo... Jednom prilikom je teta rekla da se mora polako rješavati žabe jer ga to ometa u igranju s klincima, pa smo ga nagovorili da žaba spava u ruksaku sve dok nije vrijeme za popodnevno spavanje. Tada je smio uzeti žabu i tako je poslušno radio.

Ta žaba još uvijek postoji, he he he.... Dobro je spremljena. Pisali smo o njoj slikovnice, nosio ju je kamo god je išao, ali kad je teta rekla da žaba mora čuvati ruksak tijekom dopodneva, bome ga je čuvala. Teta je bila pametna - nije odmah tjerala žabu u ruksak nego tek nakon pol godine ili čak i više, kad je primijetila da mu više smeta nego koristi.

[Moe]

I moja osjetno losije spava od utorka, jako se tesko uspavljuje, cak 2 noci provela u mom krevetu, sto se nije dogodilo tako zaredom vec mjesecima.
Stalno govori da mama nece ici na posao, a ona nece ici u vrtic. Tamo pocne plakati na vratima. I kad dolazim po nju tuli kraj vrata "di je moja mamaaaa", cujem ju na hodniku. Valjda ju uznemiri kada roditelji djece na adaptaciji krenu dolaziti po njih, a mene jos nema. Nezgodno je to.
Kaze ona meni danas "djecica su plakala", upitam ja "koja djecica, krenem nabrajati imena...", a ona ce na svako ime "ne, nije on/a plakala, ja sam plakala".
Rekoh: "zasto si plakala", veli "jer sam izgubila mamu!"
Mish moj maleni.
Tek kasnije mi sinulo da smo citale Malog Juju koji je plakao jer je "izgubio mamu"... al ima tome vec 3-4 mjeseca. Kako im se te neke scene i price urezu u sjecanje.
Cijelo popodne joj ponavljam kako mama i tata idu raditi, ona mora u vrtić jer ne moze biti sama doma, i da nju mama i tata nikada nece izgubiti i da ce uvijek doci po nju.

[anin]

Plakao i stajao na vratima(kroz koja ja ulazim) sat vremena. Uzela ga teta jednom(kad su vidjele da sam jos ispred). Kad sam dosla,natecen i uplakan stoji sam u kutu kod vrata. Ceka mene.Dvije tete se igraju s ostatkom djece. Treca teta drzi uplakano dijete. Moje opet samo. Dotukla me opet scena. Pokusavam biti zen.

Dobro Perla, bez namjere da te iznerviram, jer zbilja želim pomoći, otkud ti to znaš? Da je plakao puni sat i da je stajao na vratima cijeli sat? I da ga je teta uzela samo jednom?? Jesi odnekud virila pa to vidjela pa znaš?? Il pretpostavljaš?

Ako si to tako zbilja vidjela jer si cijeli sat gledala, reći ću da je to užas, tete moraju cirkulirati..

No ako to samo pretpostavljaš - nemoj! Otežavaš si.

[perla5]

Teta mi je rekla. Objasnila je da ga ne moze nositi jer ima i druge djece. Razumijem to. Ali da barem sjedne do njega. Rekla je da je stajao kod vrata i cekao,nije se igrao.Ne znam cemu taj ton? I ja pokusavam razumjeti kako stvari funkcioniraju.

[anin]

Nije to bezvezan savjet nego zdravorazumski. Roditelji bi to trebali čuti na pripremnom sastanku za polaznike koji prvi put kreću u vrtić / jaslice, a to im često ne kažu.

Ja to uvijek kažem na roditeljskom...i još puuuuno toga....i ponovim triput .... i svi otklimaju...svi su čuli...al kad krene adaptacija se iznenade kao da nikad ništa o tome nisu čuli...
...pa onda nakon odrađenog roditeljskog - na kojem sve detaljno objasnim što se se događati i kako i zašto i što možemo učiniti...prvi (tj drugi dan kad prvi put roditelj izađe na par min) čujem pitanje (u cijeloj toj zbrci, plaču i gužvi): "A teetaaa, a zašto on to sad plače?" - i onda neznam dal bi se smijala ili plakala...Rekla sam! Zašto! Preključer! Govorila sam cijeli sat! i još smo imali dijalog nakon toga pola sata!

Teško je, razumijem...Toliko je teško da zaborave sve što su čuli i sve što znaju... Sjete se toga poslije...pa se smiju svemu i odmahuju rukom! Ali za vrijeme adaptacije - nevjerojatno je koliko precizno sve kažem i koliko precizno to roditelji zaborava za dva dana..

Nekad, kad me pitaju kako je bilo ja kažem "Upravo onako kako treba-mora biti! Da, plakao je...toliko i toliko, radio je još to to i to..."
Često ima kažem na vratima (a to kažem i na roditeljskom) "Pa to je samo znak da je vezan za vas, falite mu, uspostavili ste dobru vezu! U tom smislu do je dobar znak i pokazatelj!" - to im zna pomoć (roditeljima)

I tako...idemo dalje...dan po dan

[anin]

Teta mi je rekla. Objasnila je da ga ne moze nositi jer ima i druge djece. Razumijem to. Ali da barem sjedne do njega. Rekla je da je stajao kod vrata i cekao,nije se igrao.Ne znam cemu taj ton? I ja pokusavam razumjeti kako stvari funkcioniraju.

Perla, kao prvo, ja nemam ton, otkud ti to. Pokušavam pomoći, al ako ne želiš, neću više citirati tvoje postove, nema problema..

I eto oprosti, no meni je to zbilja u najmanju ruku čudno, da već dva dana tete nose-tješe, bave se svom drugom djecom u grupi a tvojim djetetom ne. To mi nije jasno i točka. A tako to izgleda kad ti opišeš.

Ima druge djece. Uvijek ima druge djece. A tete su tu da rasporede svoju pažnju i vrijeme i apsolutno je nedopustivo da ga u sat vremena nisu odvojile od tih vrata više puta, pokušavajući ga utješit...eto, to mislim..

[perla5]

Moje dijete place i tete ga se previse ne trude utjesiti jer se vecina djece vec pocela igrati. To je bojim se cinjenica. A i pitanje je koliko su dobre tete,jer u svakom zitu ima kukolja.
Cinjenica je i da je on inace jako plah i da sam ja dosta zahtjevna kad je rijec o odgoju djece.
Da,Anin(pitam te kao tetu),napisem sto voli na neki papir i da dam tetama? Ili ipak ne?
Nisu ni procitale one upitnike koje smo ns upisima ispunjavali(znam jer su prvi dan postavljale pitanja na koja sam vec odgovorila u upitniku).
Ne znam,probat cu jos malo pozitivnije gledat na sve.

[sirius]

Osim pitanja kakve su tete, postoji pitanje da li su jaslice ( kao nacin zbrinjavanja djece) jednako dobre za svako dijete i /ili za svaku mamu.

[sirius]

Pri tome ne mislim da tete imaju dvostruke standarde za razlicitu djecu, nego iskljucivo mislim na jaslice kao pojam.