 |
|||
Jesam, uz neke razlike. S D. malo manje, njega je dopalo takvo razdoblje u našem braku da je bio malo po strani, i osjeti se to na njemu. A bilo je malo i ovoga o čemu ti pišeš, ali ništa značajno (ako se dobro sjećam). A mala - ona je dobila kraljevski tretman. Imala je definitivno najbolju mamu i najboljeg tatu, u prvim godinama (edit: od njih troje). Dalje ćemo vidjet, uvijek se stigne zabrljat.cvijeta73 prvotno napisa
Čitam vas i pokušavam se tješiti... Noćas opet x buđenja, a između pola noći i 3 ujutro svake 3-4 minute (ne preuveličavam). Ja sam zombi na rubu snaga, a trebala bih kao raditi... Najgore mi je kad mi netko kaže da odspavam po danu, to nikad nisam mogla, prije ću past u nesvijest...
Svako toliko zabulaznim o drugom djetetu.
I da se nadopunim - moji su odlični spavači. I velika je dobna razlika među njima. To su bitno olakšavajući elementi. Doduše, kasnije je donekle prednost manja dobna razlika, veće su šanse da budu slični interesi i mogućnosti.
Zuska - koliko sam shvatila ti osim što ne možeš spavat danju, ne možeš ni zaspat nakon što te Giga probudi noću
kako je ona sada? Jeste rješile gljivice? I kako stojite s prestankom dojenja? Sve to utječe na moje malce, pa bi tako moglo i na tvoje.
Kod nas Dobrici izbijaju sve 4 četvorke od jednom, vilica mu je kao ratno polje, pa se budi malo češće. Ali ja nisam od onih koja ima probleme sa spavanjem, mogla bi zadrijemat i tu na jobu da znam da me nitko neće skužit
Vertex - ima jedan detalj koji je supač kod djece iste dobi - moji se znaju sami igrati po sat i pol bez da me se uopće sjete, pa stignem i skuhat i pojest. Naravno da naprave štalu oko sebe, pogrizu sve čega se dočepaju, ali mala je to cijena za ručak skuhan i pojeden u komadu. Kako je kod tvojih? Igraju li se zajedno kad su tako različite dobi?
Jeste li je pokušali staviti da spava sama u sobi ? Već sam ti negdje napisala da nam je to sa starijim bio pun pogodak, a sad razmišljam da isto napravim i s ovim malim.. On se budi čim se netko od nas okrene u krevetu, povuče jorgan, zahrče... You name it. Imam osjećaj da mu naša prisutnost jednostavno ometa san (što se sa starijim pokazalo točnim).
moja je do 1 u noci sama u nasem krevetu, a opet se budi do tada 2-3 puta u ovoj fazi...
A to ti je po onoj "i ćorava kokoš nagodi zrno", pa smo i mi tako, poslije 2 godine nespavanja, nagodili ono što je trebalo starijem (iako sam tijekom te 2 god već bila zapazila da bolje spava kad je u krevetiću, nego s nama u krevetu). Sad nagađamo što bi moglo uspavati mlađeg
Nismo, Rehab. Već mi je svemirski napredak taj da je uspavljujem i bez cice, i bez plača, ali moram leći s njom (a u mali krevetić to, je li, ne mogu). Mislim to pokušati sad na proljeće pa ćemo vidjeti.
Ima li tvrd san kad tek zaspe ? I ja sam uvijek morala ležati sa svojim, onda bi kad zaspe sačekala 5 min i polako ga prebacila u krevetić. Isto tako i s mlađim. Možeš pokušati, pa da vidiš hoće li tako bolje spavati.
Mi smo sinoć imali ludu, besanu noć, mali je ostao bez glasa koliko je plakaoNemam pojma kako ću preživjeti današnji dan.
[QUOTE=Zuska;2350395]ali moram leći s njom (a u mali krevetić to, je li, ne mogu)./QUOTE]
Sad si me sjetila da sam se znala u najluđim fazama, kad ga je to prebacivanje budilo, znala uvući s njim u krevetić i tu ga uspavljivatiNe pitajte kako mi je to uspijevalo
Posljednje uređivanje od rehab : 22.02.2013. at 07:43
Mi imamo slučaj da Palčić traži doći u veliki krevet samnom čim me čuje da sam ušla u spavaću. I mirno spava dok sam s njim. Čim se maknem iz kreveta, on počinje kenjkati. Pa me zamijeni muž. Mali mu se unese u lice i spava dalje još par sati. Očito želi spavati uz nekoga. U pravilu nam to ne smeta, ali zna biti izuzetaka.
Rehab - suosjećam s tobom danas
Sve potpisujem.
Meni je nespavanje bilo istinsko mučenje. Toliko sam bila napeta da mi se cijelo tijelo trzalo na najmanji šum i zvuk. Čak su mi i živci pored oka znali titrati
Imati malo dijete u kući, ako nisi potpuno kul, i ako želiš napraviti baš sve kako treba (a ni sama nisi sigurna ili ne znaš kako), predstavlja ooogroman stres.
Moji su dečki jako bliski, ali pola vremena u ratu. Tako nekao. Puno se druže i puno se (i nemilosrdno) svađaju, povjeravaju se jedan drugome, A. je voljan često povest D. sa svojim društvom, isti čas kad dođu doma pitaju di je ovaj drugi i slično. Međutim, ta razlika u godinama je i popriličan izvor frustracija za D., koji sebe smatra ravnim starijem bratu, a mlađi je četiri i po godina i to je jako puno. Zadnjih nekoliko godina je tako da odu negdje zajedno, rade nešto po koji sat i slično, ali trebalo je to dočekat. A onda smo dobili i M. Tako da je u nas to sve skupa rastegnuto na puno godina, zapravo, već trinaest godina imamo nekog malog, s dvije pauze po otprilike godinu dana, recimo (kad je A. imao oko 4 godine, pa poslije D. oko četiri godine).
M. sad polako ulazi u njihovo društvo, ali teško mi je predvidjet kako će to izgledat. U principu, oni je drže za sebi ravnu i ne daju joj popusta, umrem od smijeha kad se A. s njom svađa kao da su vršnjaci. S druge strane, gušt je vidit kako se iskreno oduševe i raznježe nad nekim njenim biserima.
Važno mi je da se povremeno razdvajamo i da i jedan i drugi nešto vremena provode samo s njom, bez drugog brata, jer tako puno laše krene interakcija.
Bude mi nekad žao što toliko stvari koje bismo sad mogli radit s dečkima, opet ne možemo ili rijetko možemo jer imamo jedno malo koje traži svoje.
Ali da se razumijemo, sve su to nijanse, svaka kombinacija ima svoje dobre i loše strane.
Posljednje uređivanje od vertex : 22.02.2013. at 10:28
Vertex, otkad se tvoji sinovi druže?
Jer moji se slabo međusobno obadavaju.
Vertex - kako mi je lijepo to čitati
Ja imam 7 godina starijeg brata, nije me podnosio sve dok nisam napunila 15, a on 22. Tada sam i ja i moje frendice postale zanimljive
Ali, kad sam ja bila mala, naši su ga roditelji natjerali da ubrzano odraste, morao me čuvati i brinuti se za mene iako je i on bio dijete. Još pamtim prve noći van roditeljskog kreveta (ja sam spavala sa svojima do moje 7. godine) i žicanja "Braco, mogu doć s tobom u krevet"
Sad si me sjetila, Sumskovoce, A. i D. su par godina spajali krevete u svojoj sobi, onako da bude kao bračni :D
Jurana, nije tu bilo još prave povezanosti u dobi tvojih sinova, dapače, mislim da im je to bio najgori period (nemaš mjesece u potpisu pa ne znam točno). Negdje do godinu dana mlađeg je bila idila, onda tamo oko godine i po pa do dvije i po, tri više je davalo na pakao, lol, a recimo negdje od D.-ove 4 da se zapravo druže. Sjećam se da su išli sami u osvajanje Orlove glave (neka stijena u našoj uvali) onog ljeta kad je D. imao 4 i po. Ima taj odnos uspone i padove, nekad smo i očajavali koliko se mlate (a s tako nepravednim odnosom snaga), plus što je D. razvio neke vrlo nesimpatične strategije borbe za opstanak. Ali na kraju, puno toga o nama ovisi, o tome koliko vidimo i kako reagiramo.
Posljednje uređivanje od vertex : 22.02.2013. at 10:56
sumsko, a meni je lijepo tebe čitati
nemaš pojma koji je ovo melem za oči, iz današnje perspektive kad se apsolutno ne podnose. a razlika su tu negdje.nije me podnosio sve dok nisam napunila 15, a on 22. Tada sam i ja i moje frendice postale zanimljive i od onda smo nerazdvojni.
iako, i ja i sestra smo se počele družiti tek kad je ona krenula u srednju školu, dakle, tu negdje. 5 godina razlika.
a kad čitam vertex, dođe mi da imam još jedno
Da, ovo sam mislila, a mogla sam baš i napisatisumsko, a meni je lijepo tebe čitati
Vertex, cvijeta thanks, dođe mi da ga odmah nazovem i kažem mu kako ga volim
Al već će mu to žena reć, kad se logira na forum
joj što ste me lijepo nasmijale i oraspoložile ovom temom....i to nakon što sam po drugi put uspavljivala svog 4-mjesečnog sina i u iščekivanju sam sljedećeg istvremeno čuvajući stražu nad svojim munjenim psom koji je navikao da koji god drek čuje ili vidi kroz balkonska vrata zalaje što je naravno nedopustivo u tišini koju manijakalno nastojim održati u strahu od ponovnog nanašanja svog 8kg teškog bebača.....(koja rečenica???) a sad ozbiljno, suosjećam se sa svima mamama kojima je teško, razumijem ih u potpunosti i drago mi je što postoje ovakvi načini da čujemo jedni druge i izjadamo se u miru božjem..meni prvih dva mjeseca nije bilo teško, muž mi je bio bez posla pa mi je pomagao, ali sada se nakupilo već tog nespavanja, dani koji prolaze identično, zima koja ti onemogućava da se normalno krećeš po vani (mi živimo van grada, snijega ko u priči)...i normalno da koji dan pucaš po šavovima..zasada sam uvela spavanje kad i beba spava ali na način da mali zaspe na meni pa sam tako prisiljena i ja ležati.. i super nam je, par puta dnevno u horizontalu i nemožeš spremati, kuhati, prati veš, skupljati pseće dlake
campi - također se dolaskom bebe naš nelajući pas navečer, nakon što bi mališu uspavala, pretvorio u lajavca na imaginarne neprijatelje i zvukove. Pa sam ga držala na oku i prijetila mu. Sva sreća sad mališa cendra kod noćnog uspavljivanja pa se pas svaki put od muke pokupi u kupaonicu i ostane dugo u miru i tišini.
ja se bojim da će moj pas zamrziti bebu jer ga neprestano nešto opominjem! Najgore mi je njegovo prešetavanje po kući jer lupka svojim noktima (koji se nedaju više podrezati) po laminatu,pa lajanje, pa neprestano hoće njuškati malog a sa svojom ogromnom njušketinom taj čas bi ga preokrenuo... Znam da mu treba vremena da se navikne i ima trenutaka kada strpljivo sa njim radim na tom zbližavanju,ali sve češće u nedpstatku snage i živaca poludim na njega,derem se na njega i slično..užas!
Slično je i nama bilo, no sve će doći na svoje, samo polako. Nije ni stvar u psima nego u nama. Sad se pasica smirila. A i ja.
Nisam sve pročitala jer nemam baš puno vremena, ali moram se prijaviti u klub.
Danas sam podivljala. Ono, skroz. Na muža, na mamu. Otkazala sam najavljene goste jer nemam volje nikoga gledati.
Znam da se opterećujem nebitnim stvarima, ali ja naprosto ne mogu živjeti u neredu. I onda kad beba spava, ja čistim i preslagujem. Ako se odmaram, onda sam ovdje ili čitam knjigu. Uglavnom ne spavam. Po noći je beba poprilično dobra :kucaudrvo: pa ne mogu reći da uopće ne spavam, ali nije mi baš dovoljno.
Naživcirali su me ovih dvoje jer je njihovo poimanje reda i čistoće poprilično rastezljivo. A moje nije. I svjesna sam da to nije dobro, ali ne vidim poantu u mijenjanju toga. Zaboga, pa sad imam dijete i pogotovo bi mi trebalo biti bitno da je čisto i da su stvari na svojem mjestu. Imamo malo prostora, puno stvari. Pa nered nastane dok tri stvari ne vratiš tamo gdje treba. Jedino što toleriram su bebine stvari i znam da mi sljedećih x godina neće biti bolje po tom pitanju.
Neki dan sam pokušala staviti bebu u sling jer se stalno želi nositi pa da mogu barem nešto usput obavljati... Međutim, za mene je to science fiction. Koliko god gledala onaj glupi video, ne kužim kako da je stavim unutra. Majkemi, kao da sam oglupila otkad sam ostala trudna.
Zato sa ja otkazala bilo kakve vrste pomoci po kuci i pokusla ispocetka racunati samo na svoje snage te uhvatiti ritam bebe i obitelji u natajanju. Jer sam bebu napravila s muzem, ne s mamom i ne sa svekrvom. Sling sam i ja totalni telac, imam ga al nikako da mi sjedne. Zato sam kupila klokancu 0 + na bebino i moje veselje. Doji na krevetu lezeci i zaspat ces ko top svaki put kad mini papa.
Pokretacici teme je u biti puno teze, doji a nema sve one blagodati dojilje: lezati po cijele dane dok je beba na cici spavati, citati ili jednostavno diviti se prizoru kojem je i sama protagonist
Mishekica, to je vrijeme prilagodbe. Što se slinga i marama tiče, ja sam isprobala, kupila a li meni je najlakše držati bebu u rukama. što se urednosti tiče, znam, sve kužim..mene ni četvero djece nije spriječilo da sve bude onako kako sam zamislila. Uskladit ćeš ti sve to a muž i mamam će se prilagoditi. zato ni ja nisam nikad htjela nikoga blizu jer mi svi idu na živce
mishekica - meni je odlično pomogla jedna forumašica, prijateljica koja je došla u posjet, zamotala ga u maramu i demonstrirala mi nošenje. Doduše, tata ga je nosio prvih mj. u marami, poslije sam ja kad sam došla k sebi od carskog, malo po malo sama rastezala i stezala sling, njega kad bi bio raspoložen trpala, namještala i sad nam je to rutina i ubacim ga za sekundu i oboje uživamo, i da, praktično je. Daj si vremena. Možda da ti neka Rodica dođe na čajić i pomogne ti, a opet se stigneš i malo pojadati uživo.
Prijavljujem odlazak na bjuti tretman, ovaj tjedan i kozmetičarki idem. Ipak sam počela nešto činiti. Još da se odvažim otići trčati bez sina. To bi me preporodilo, ali moram negdje zaključati grižnju savjest.
mene izluđuje moja mačka. kad stane mjaukati i udarati po vratima čuje ju cijelo susjedstvo, jer ako se vrata ne otvore odmah kad ona zatraži smak svijeta je. ako me nema na vratima onda trči po prozorima i mjauče. jesi li kad pokušala obavljati nuždu dok mačka bulji u tebe i pokušava ući unutra kroz zatvoreni prozor?
najgore je što mala u zadnje vrijeme slabo spava i sve živo čuje, još kad mačka počne svoj šou nastane živa ludnica, mala plače, mačka mjauče i grebe.
mačak se tjera i sve živo zapišava, znaš kako to smrdi? još smo izgleda mm ili ja stali u to negdje vani i sad nam cijela kuća smrdi ko mačji bordel.
Meni je bilo super dok sam je mogla nositi u marami. Sad u kolica neće, ne može baš dugo hodati, teška je za nošenje, a mi obožavamo šetnje. I vreme je grozno za neko bazanje po gradu. Ne mogu dočekati proleće.
Pored toga ne sećam se kada sam bila toliko umorna. Ne mogu sastaviti dva sata sna, jer me stalno nešto prekida. Spremam ispit noću, a ona danju ne spava. Idu joj četvorke i prehlađena je i stalno cendra. MM pomaže koliko može, ali imao je pre par meseci gadan pad sa visine i povredio je karlicu, pa ima grozne bolove u leđima čim pretera sa aktivnostima. A ona ne miruje. Svi u kući padnemo od umora, ali ona i dalje smišlja neke nove igre. I zahteva konstantnu pažnju. Sve bi bilo odlično da sam naspavana. Ovako ne mogu da funkcionišem.
Nije mačka u pitanju, ali mi smo prvih pet mjeseci od rođenja mlađe kćeri imali užasnu situaciju da je ova malena imala stalne grčeve (08-20h) i urlala da te duša boli, a u ušima pišti. Nismo se međusobno mogli čuti, naizmjenično smo je nosili i pokušavali barem nekako umiriti i pomoći joj. Istovremeno je trebalo biti i sa starijom djevojčicom koja je imala malo više od dvije godine i potpuno poremećeni i izgubljeni san. Dok bi jedan od nas uspavljivao stariju, drugi bi s mlađom stajao na balkonu. Meni je to bilo potpuno bezizlazna situacija gdje je starije dijete bilo očajno jer ne može doprijeti do roditelja koji cijeli dan nekako tramakaju mlađe dijete koje nekoliko puta dnevno po 30 min nema grčeva. Pa nam je na kraju starije dijete zaspivalo ujutro, odspavalo dio dana i bilo budno do drugog jutra. Iz toga smo izašli kada je mlađa prestala imati te grčeve, s praktički 5 mj. Zanimljivo, starija nikada nije imala niti jedan grčić kao beba. Mislim da tada nije bilo pomoći. Ne znam što smo mogli učiniti.
Posljednje uređivanje od ovca_i_janjad : 24.02.2013. at 19:40
Meni su ljudi zapravo smiješni. Kao, svi te razumiju, svi kuže kako je kad imaš malo dijete... A onda mi dođu u posjetu u 6 popodne, iako sam im rekla da Mini ima grčeve i da nakon 17 h imamo cirkus - sad smo našli način kako to hendlati pa nije više strašno, ali je ipak nanašamo cijelu večer. Pa nije mi baš tak jednostavno drmusati je i šuštati joj te usto kuhati kavu i voditi pristojan razgovor...
Ili pak oni drugi gosti koji dođu u pristojno vrijeme pa onda ne odlaze satima, a ja svakih pola sata idem u sobu dojiti. Ona jede 5 minuta, valjda zato što je nervozna pa onda ispočetka... A ovi se čude kakvo ja to dijete imam koje je stalno gladno i kog vraga je toliko hranim i zašto joj ne dam čaja kad ima grčeve. Na taj dio priče se samo pristojno nasmiješim i čekam kad će otići.
Negdje sam čitala neki test koji pokušava odrediti koliko pazimo na sigurnost i higijenu u okruženju gdje su djeca. Jedno pitanje je bilo u stilu: Očistite li temeljito hranilicu nakon svakog hranjenja? Nisam znala bih li se smijala ili plakala? Kako i kada ću temeljito čistiti hranilicu nakon svakog hranjenja, tj. tri hranilice? Nisam čistila ni klince nakon svakog hranjenja
mishekica - ja sam svima dala do znanja da poslije podne i predvečer nema posjeta i amen. U obzir dolazi vikend i jutarnja ili prijepodnevna kava. Poslijepodne odmaramo, lagano se spremamo za spavanje, nervozniji je. Evo, nekidan došle dvije frendice i zvale iz kvarta u vrijeme kad on ide na spavanje. Ispala sam kučka ali sam ih odbila u nakani da nam dođu. No, jedna je trudna, sad ne shvaća, ali ubrzo hoće. Podvuci granicu i jasno reci. To je tvoj dom i ti postavaljaš granice. Sada ste vas dvije najvažnije.
Nama se jutros desio horor gdje je dio mene doslovno umro. Pao je sa kreveta
Mishekica, ja te potpuno razumijem. I meni je red u kući jako bitan. Da se razumijemo, nisam bolesno uredna, podove, posteljinu i wc-e rješavam jednom tjedno, u ormaru mi je polunered, ali važno mi je da su stvari na svom mjestu, da je kuhinja čista i uredna, vatra naložena... Pokušaj mirno razgovarati sa svojim mužem i objasniti mu da ti je važno da je kuća pospremljena, zamoli ga da ti pomogne bar toliko da stavlja svoje stvari na mjesto, ako ništa drugo. I mm je trebalo vremena da se uhoda, a sad i sam pospremi po kući, jer i on vidi koliko je ljepše nositi se sa svim dnevnim izazovima kad je kuća uredna i ugodna za život. Meni kaos u kući samo pogoršava kaotične situacije s djecom, tako da mi to nije zanemariva stvar ako govorimo o duševnom miru
Što se gostiju tiče,ako ti je neugodno dojiti pred njima, pokušaj spremiti u zamrzivaču zalihe mlijeka koje ćeš koristiti kad ti dođu gosti. Možeš i vježbati pred ogledalom kako diskretno dojiti dijete, kako namjestiti majicu da ti se ne vide grudi, pa da onda možeš podojiti dijete i pred gostima.
Palčice, ja lijepo kažem da nam ne paše predvečer, a oni kažu OK i dođu u 5 / 6 / 7... Ako to nije predvečer, kad je?
Onda, recimo, nazovu svekiji i nakon 2 tjedna bi htjeli vidjeti unuku... i sad ti njima reci da ne mogu doći u 19 i otići u 22.
Žao mi je što je bebo pao.
Rehab, nije mm ni gotovan ni nesposoban. Dosad je lijepo radio u kući i znalo se što je čiji posao. Sad sam ja "doma po cijele dane" pa valjda on više ne treba ništa.No, danas smo riješili taj dio, samo sam ja prvo morala eksplodirati.
Posljednje uređivanje od mishekica : 24.02.2013. at 21:01
Palčice, znam kako ti je. Kada je L. pala sa kreveta danima sam se tresla. Na svako sledeće "tup" koje bih čula ponovo sam preživljavala horor. Ono što mi niko do tada nije rekao je da je skoro svakoj majci dete palo sa kreveta. Na rodi sam odmah potražila temu o tome i uverila se da je to čest slučaj. Srećom, oni kao da su od gume i jako retko bude nekih posledica. Samo nemoj sebe kriviti i misliti da si loša majka. Biće toga i sličnih situacija još.
Za goste - budi malo konkretnija. Kad te pitaju kad ti paše, reci točno određeno vrijeme, nemoj davati neodređene termine poput "popodne", "predvečer" i sl. Meni npr. 21 h već znači kasno navečer, a kad bi pitala svoje prijateljice, njima bi taj termin značio npr.23 h. Isto kaži i svekijima, pa valjda beba u ta doba već spava ?Palčice, ja lijepo kažem da nam ne paše predvečer, a oni kažu OK i dođu u 5 / 6 / 7... Ako to nije predvečer, kad je?
Onda, recimo, nazovu svekiji i nakon 2 tjedna bi htjeli vidjeti unuku... i sad ti njima reci da ne mogu doći u 19 i otići u 22.
Žao mi je što je bebo pao.
Rehab, nije mm ni gotovan ni nesposoban. Dosad je lijepo radio u kući i znalo se što je čiji posao. Sad sam ja "doma po cijele dane" pa valjda on više ne treba ništa.
eto moje dijete ima skoro 2 godine i svaki dan se pitam kad ce biti bolje :D
Istina, konkretiziraj vrijeme posjeta.
Da treba reći kad se može doći. Ono ja imam troje djece i da dođem do tebe, Mishekica, ne bi mi bilo nakraj pameti da ti smetam jer moraš dok nosiš bebu samnom pričat. Meni to nikad nije bio problem s ljudima koje mi se gleda. Ne znam kad je zadnji put netko bio kod mene a da ja nisam istodobno kuhala, nosila, vodila piškit, stavljala sušit robu... i to mi nije nikakav problem. Ali isto se tako sjećam nekih posjeta nenajavljenih koji su mi čisti horor...
Večer cure! Sve mi je ovo što pišete jaaaako poznato. Naš sin je prošao dvije godine i polako nadolazim i ja i odnosi mene i mm-a... vraćamo se u "normalan" život!!
Odlučili smo ići po bracu ili seku, nadam se da će biti barem malo lakše sada kada imamo iskustva jer sa prvim djetetom je prvih nekoliko mjeseci bila doslovno psihijatrija u kući.
prvih 6 mjeseci 2006. godine uopće se ne sjećam. mislim da me moje tijelo na taj način odlučilo spasiti nakon što sam drugi put zatrudnila. prvu jasličku godinu filip je bio bolestan svaki čas, dojio je bar 10 (a često i 20) puta u jednoj noći, mm je uglavnom bio u americi, a kao vrhunac moja kolegica koje me često spašavala na poslu zatrudnila je i prestala raditi. umor je veliki problem, i mislim da je jako opasno upasti u fazu u kojoj sam ja bila, da bi znala zaspati čak i na semaforu dok je crveno (sve je završilo da sam zaspala u gužvi na cesti i nisu me mogli probuditi- tek sam tad shvatila u kojoj sam komi).
Ma nije problem nositi bebu i pričati, već nositi bebu dok ima kolike (ili što god to bilo) i pričati jer ona tada urla, a prestaje urlati samo ako je treskam i šuštim joj na uho. Ne sviđa mi se baš scenarij tipa: " šššššššššššššššta ćeššššššššššš piti? ššššššššš kakvu ššššššššššššš kavu ššššššššš želišššššššššššššš? Koliko ššššššššššššećera? Hoćeššššššššššš sok? Ššššššššššššššta ima šššššššššššššš na poslu ššššššššššššššššš novoga šššššššššššššššš? ... "
A svekijima ne mogu ništa reći jer svaki put zovu mm-a da pitaju mogu li doći i on kaže da mogu.Općenito, tko god da zove, on kaže da može doći. Kao, pa doma smo cijelo vrijeme, dođite kad vam paše.
Jasno mi je da se i drugi ljudi moraju organizirati. Imaju posao i koješta i ako se dogovorimo da će danas doći, a ja ih nazovem i kažem da je beba divlja i nisam raspoložena, oni to kao razumiju, ali opet - ti su ljudi isplanirali da će doći i možda su nešto drugo otkazali radi mene i sad im sve pada u vodu. Najgore mi je kad netko dolazi izdaleka. Te onda stvarno ne mogu otkazati.
I, da. Što se dojenja tiče... Nije mi bed dojiti pred ženama, ali pred tatom, svekrom, didom... Ne bih baš. Naše dojenje nije baš tako idilično i neproblematično da bih je mogla diskretno podojiti.
LOL, Mishekica, ovo me podsjeća na mene i MD prije godinu dana. Sjećam se kad mu je palo na pamet da na večeru zovemo njegovog frenda s curom (inače, par žešćih gotovana), a ja ga gledam onako umorna, neispavana, nepočešljana...kakva večera, jesi li ti normalan, još da kuham za druge, a ne stignem ni sebi?! Pa, kao, on će kuhati... Me bježi, ne želim nikog gledati navečer u stanu, a još manje sređivati za nekim...
A imali smo zanimljive posjete...jednom (MD bio na poslovnom putu) mi je u goste došla obitelj frendova s svoje djece i njihovim stricem...i ostali do 22, nikako otić, a stric, zapravo fred, još ostao i u 23 sata pitao da jel smije otvorit novu bocu vina?! Rekoh, pa nemoj baš, mi bi otišle na spavanje.... Fakat nevjerovatno...
A jedni drugi frendovi s dvije klinke...isto ostali do 23, s tim da sam nakon tog posjeta morala usisati cijeli stan od čokolade i mijenjati posteljinu na krevetima jer su se klinke zavlačile u krevete (s čokoladom), otvarale ormare s robom, vadile ju i slagale nazad ?!
Da ne bude, imali smo mi i super goste, ovo su najčudniji primjeri
Danas bih se prema svemu drukčije postavila, tada nisam znala, ali još imam traume kad mi netko od njih najavi novi posjet.
Što se nedojenja pred drugima tiče (npr. pred muškarcima), nisam uspjela shvatiti zašto je to ikome bad. To je najnormalnija stvar na svijetu i ja sam uvijek bila stava, ako nekome smeta, neka okrene glavu (ili ode u drugu sobu jer ja ne idem). Najprije se emancipiraš u stanu, a onda i u parku, kafiću, na plaži, gdje već treba, a treba svugdje. Prvi put dojiti u mei taiu ili ergu i hodati gradom bilo mi je malo čudno, da ne kažem neugodno, ali nakon toga super, nema boljeg, još kad beba zaspi na cici, a vi u šetnji
Opusti se, zanemari, dide, stričeve, goste...ma svih. Osim vas.
Ljudi vam na to posjećivanje malih beba različito gledaju. Kad sam ja bila u rodilištu, meni je svaki posjet osim mužev bio velika tlaka, a dolazili su svi svaki dan. Nisam im tada znala reći da ne dolaze. I onda kad je rodila druga osoba iz obitelji, ja nisam ni u ludilu htjela ići joj smetati u rodilište, a njen muž se jako naljutio kako mi ne želimo vidjeti njihovu bebu i mladu mamu.
Tako i kući. Ja moram biti sto posto sigurna da ne smetam, i niti ne zovem, već samo šaljem poruku, a neki su nama došli već prvi dan iz rodilišta baš s namjerom da pokažu ljubav.
Prvo dijete dolazili odlazili ljudi, svekrva kad joj se sprdne, nosakali ga svi kako im puhe bez da se prethodno OPERU ruke.... dok ja to nisam sve lijepo razjurila i sekrvu - koja je inace dramma queen - rasplakala, jer sam ja nevjesta necovijk koja doji na svako bueed od bebe a u kuci nikad dudu imala. Pa naucivsi da su ljudi gluhi za tudje potrebe za drugo dijete sam uzivalaaaaa, posjete ukinula u potpunosti (bas u potpunosti), svekrvu nevidjela, a bila sama s bebom puna dva mjeseca. I sa starijim sinom koji je imao tri i pol godine i jadan dosao s operacije. Uskladili smo se savrseno. Cista uzivancija. Tako bi mogla imat jos petoro djece nema beda, nista me nije toliko izmorilo ko ljudi nakon prvog poroda.
U kuci mi vlada mir, nitko nije nervozan, a ja sam mogla i mogu potpuno biti skoncentrirana na bebu. Koja zato spava cijelu noc od kad ima dva mjeseca, vjerujem i zato jer dobije over dose mame opo danu.
I to je to sto Trina kaze! Svi van, treba otvarat ulazna vrata oboruzan s onom oklagijom s njenog avatara!
A šta da kažem? Ja sam jako društvena i meni nije problem da dijete plače i ja ga nosim dok su mi gosti tu. I nemam nikakvih problema s dojenjem pred bilokim. Ja dojim na roditeljskom, u crkvi, i tako u raznim situacijama bez imalo srama. Ali kažem da su mene jaaako smetali nenajavljeni jer su mi često dolazili na babine kad sam ja imala neki drugi dogovor ili plan. I to me jako iscrpljivalo, a nažalost nisam savladala tehniku odje... ufino.
E da, u vezi dojenja i srama... ne sakriva se ona koja izvadi bocu s nekim umjetnim buckurisem pa zasto bi se sakrivale mi. Mene bi zapravo bilo puno vise sram izvadit bocicu i to sibnuti bebi u usta (ne odnosi se naPalcicu)
Mislim da sram ne treba biti bilo koga tko hrani svoju bebu, ovako ili onako. Nikoga se ne treba ticati tuđe dojenje ili hranjenje na bočicu.
A svekijima ne mogu ništa reći jer svaki put zovu mm-a da pitaju mogu li doći i on kaže da mogu.Te svekrve, one su bake vašem djetetu, mame vašem mužu? Ili nitko i ništa.
A vaše mame, bake vaše djece, smiju li one doći i vidjeti bebu?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
