NIsta, ali bas nista ne slusa

[tangerina]

pa tako nešto sam mislila ako se ovaj tjedan budete sami oblačili ići ćemo za vikend na Jarun, u Maksimir, u zoološki, u kino, .. šta god već vole.

Mislim da djeca od 3 i 4 godine ne mogu držati tako pažnju da 5 dana nešto rade da bi 6. dan dobila nagradu
Ako želiš ići s principom nagrađivanja, mora biti nešto vidljivo odmah po ponašanju
Ako ne želiš s bombonima, možeš npr odabrati 2 prazne tegle i nekakve žetončiće (franje, nešto..) i onda za svako oblačenje i neka druga poželjna ponašanja ubacuješ franju u teglu (uz naglasak kao vau super, dobila si bodoveee!), i dogovor da se skupljeni bodovi mogu zamijenit za nagradu (ali opet, da mogu nešto konkretno osjetiti što prije da ih motivira da nastave)

znam da je tebi to komplicirano, ali meni je razumljivo da su pobebili, jer su ustvari jako mali i treba im tvoja pažnja, i vjerojatno i kroz to oblačenje doživljavaju da je dobivaju. Tako da moraš preokrenuti stvari, da dobivaju još više pažnje upravo za ponašanja kad su "veliki".

[Peterlin]

Kod mojih nikad nije funkcioniralo skupljanje bodova i dugoročno razmišljanje, ne samo do škole nego ni kasnije. Jednostavno nisu bili za to.

Aliii funkcioniralo je računalo - ako su izdržali cijelo popodne bez svađe, mogli su pol sata igrati Sunčicu (svaki po 15 minuta).

[Vrci]

Ja pak nisam za nagrade. Ne oblacimo se za nagradu, nego zato sto moramo biti obuceni.
Ne pospremamo cipele/igracke za nagradi nego ne mogu biti razbacane

[Lili75]

[QUOTE=tangerina;3146853]Mislim da djeca od 3 i 4 godine ne mogu držati tako pažnju da 5 dana nešto rade da bi 6. dan dobila nagradu
Ako želiš ići s principom nagrađivanja, mora biti nešto vidljivo odmah po ponašanju[QUOTE]

Istina ovisi o djetetu, moji su mogli držati pažnju dugo, pa ja pišem prema njima.

Al može početi npr u srijedu pa do petka, a u sub negdje van. Mislim kao i jelena.O da i ti žuta trebaš ići s djecom van i da trebate imate zajedničko obiteljsko vrijeme vani, em bi se i ti bolje osjećala da malo svježeg zraka udahneš, em bi vjerojtano i sama manje bila živčana na otvorenom kad ste svi zajedno nego kad vas se puno gužva u malom stanu i automatski nije opuštena atmosfera kao kad su djeca vani na zraku. Djeci je prirođeno kretanje, nema djeteta koje ne voli boravak na zraku, u parku, nebitno... Sigurna sam da bi i tebi dobro došlo.

Vrci slažem se ja s tobom,al evo daj savjet žutoj kako da to postigne s njih troje u dobi 2,3 i 4 god jer kaže da je ništa ne slušaju. Pokušavamo predložiti neki konkretan način.

Ja kad kažem onaj pravi NE lede se žile i nema šanse da me djeca ne poslušaju, al to isto rijetko rabim. No ako nema druge, bez problema, bez deranja, samo kažem autentični pravi NE i gotovo. Nema zahebancije.

[Peterlin]

Ja pak nisam za nagrade. Ne oblacimo se za nagradu, nego zato sto moramo biti obuceni.
Ne pospremamo cipele/igracke za nagradi nego ne mogu biti razbacane

Da, da... tako nekako. Samo je pitanje što je nagrada, a što motivacija... Teško je tu povući jasnu liniju razgraničenja, a ne znam ni je li bitno.

[Lili75]

eh da može se nazvati i motivacija, točno

[čokolada]

S 2, 3 i 4 g. mora da je baš teško, a teško ti je i jer si stalno doma. To je period u kojem se svi savjeti mogu okačiti mačku o rep, treba preživjeti dan sa što manje nerviranja. Odustati od nakuhavanja jela u više lonaca, zažmiriti na prljav stan, sve maksimalno pojednostavviti, prihvatiti svaku pomoć i ne obazirati se na pametovanja rodbine što i kako bi trebalo.
Radi onako kako TEBI paše.

[čokolada]

Moja je mala otkad se uspravila imala fiksaciju na kopanje po ormarima ladicama. Nije bilo druge nego isprazniti SVE ormariće i ladice iz njenog dosega i unutra ostaviti samo neopasne lonce, kuhače, knjige, veš, čvrsto zatvorene sapune, uloške, kreme, paste za zube i sl. To je premetala po cijele dane, a veliku sam angažirala da izvađeno par puta dnevno vraća na mjesto.

[tangerina]

Da nema fotografija, ja bih dosad potpuno zaboravila da smo u drugoj godini starijega televiziju podigli na 8 naslaganih općih enciklopedija (a samo par godina ranije pitala sam se šta će nam), a svi ormari su imali "brkove" od žice presvučene kožom preko ručki

[Jelena]

Joj žuta, suosjećam. I sama se borim s tvrdoglavim pametnjakovićem i oblačenjem. Evo jutros nije presvukao hlače. Rekla sam da ako ih ne prevuče dok nabrojim do 20 da će ići u hlačama od pidžame i neće moći ići van u vrtiću, nego će čekati djecu da se vrate. On je spremno odgovorio - što će biti ako sam napola obučen baš kad dođeš do 20... Obukao se usprkos razvijanju teorija. Kod nas ide u valovima - nekad super surađuje, nekad nikako. Ne znam ti ništa konstruktivno predložiti, da znam rješenje primijenila bih ga. Pokušavam ja i s kaznama i s nagradama, al vidim da je to beskorisno.

Inače, ako je samo do bombona, moj se veseli i šakici indijskih oraščića, badema i sl., al ja mislim da je to samo privid da funkcionira, pogotovo ako dijete smišlja if cases u svakoj situaciji.

[Kaae]

Kod nas je izuzetno hladno zimi, pogotovo u usporedbi s Hrvatskom, a djeci ne treba dugo da shvate da ce im biti hladno ako se ne obuku. Pazimo, naravno, na stvari koje su opasne po zivot (tipa, necu im niti ja, a ni vrtic, dozvoliti da izadju van bez cipela, kape i jakne kad je -30C ili u kaputu kad je +40), ali sve izmedju... je njihov problem. Dijete bez teskoca u razvoju obicno ne izadje van na temperaturu oko nule bez jakne vise od jednom ili dvaput, a niti ne ostane vani (bez te iste jakne koju nije npr. htjelo) duze od par minuta.

Ako zele negdje ici (a to nije vise-manje obavezno ili me nije kostalo kao svetog petra), a nisu spremni, onda ne odemo. I objasnim im zasto nismo isli. Djetetu od pet godina (prije godinu i nesto) sam objasnila da, ako se ne pozuri, nece stizati na trening koji me kosta X dolara po satu. Kad zakasni zbog loseg odabira, uzet cu $18 iz njegove kasice. Uzela sam samo jednom (on je osjetljiv na novac; druga djeca su vjerojatno osjetljiva na neke druge stvari).

[Bubilo Bubich]

Žuta, nemam ti što za reći, osim, jadna ti majka .

Moji su sad veći, 10, 7, 3.

Frendica je imala: 2, 4, 6 godina.

I pričam ja njoj kako kasnim, kako se neće obući, kako se tuku šalovima, kako mi baci jaknu na pod, kako neće u sjedalicu, kako vrišti, kako vani skine i baci jaknu na pod...

A frendica će: kako to misliš “neće se obući”? Kažeš mu da se obuče. Kako to misliš neće u sjedalicu, kažeš da mora. Ja ju gledam i poslije se danima živciram.

Sad se više ne živciram i ne primam savjete od ljudi čija se djeca ne bacaju na pod, nikad nisu otvorila niti jednu ladicu i sve izbacila van i sl.

Ima tu sad raznih fora kako ovo ili ono, ali u suštini to su sve male dnevne pobjede. Od 50 bitaka koje vodiš dnevno, u 5 pobjedis, u 50 umreš.

Sto znaci da su dovoljno vani? Je l tata radi? Kad i koliko preko tjedna idu s tatom van? Zašto ti ne ideš van? Ok, kužim, to ti je vjerojatno jedina prilika da budeš sama.
Razumijem da bi ti samoj s njima bilo koma, ali ako postoji ikakav način da ideš s njima van i bez tate, idi van.

Ja nemam nigdje blizu park, sve mi je na 15 minuta preko jako prometne ceste. Potrpam ih u autu i van. A i kad nisam imala auto, idemo pješke, prema tamo je super, na povratku je to sat vremena mučenja sa bacanjem, neću u kolica, imam biciklic, ali ti ga sad nosi... ali bez obzira na tih groznih sat vremena povratka, to vrijeme dok smo vani bi mi sve drugo isplatilo.
Ne mislim da bi tebi s tvojima to trebalo biti lako, doci do nekog pogodnog mjesta vani ako ti nije blizu, meni je barem moj najstariji pomagao i surađivao (uglavnom). Nego hoću reći da je to vrijeme vani bilo opušteno vrijeme bez sto ratova. Zato se meni isplatilo.

Meni je “dovoljno vremena vani 3 do 4 sata dnevno”.
Sve ispod toga ja kukam “nisu bili dovoljno vani”. Ova zima je blaga, većinu dana se moglo biti toliko vani, sjećam se samo jednog vikenda kad im je bilo hladno pa smo ostali samo sat vremena.

Ja zanemarim sve ostalo, meni je to da su vani skroz pri vrhu liste prioriteta.

Dakle, nemam nikakav savjet oko nagrada, kazni, slušanja ili neslušanja. Ali ako možeš, što češće idi u neku šumu, bit će ti bolje, a i njima će biti super.

[andiko]

Ja ću samo pružit virtualnu podršku....strašno je to...ja sam isto bila s troje malih u isto vrijeme...hvala Bogu da djeca rastu..

[Lili75]

Meni je “dovoljno vremena vani 3 do 4 sata dnevno”.
Sve ispod toga ja kukam “nisu bili dovoljno vani”. Ova zima je blaga, većinu dana se moglo biti toliko vani, sjećam se samo jednog vikenda kad im je bilo hladno pa smo ostali samo sat vremena.

Ja zanemarim sve ostalo, meni je to da su vani skroz pri vrhu liste prioriteta.

Dakle, nemam nikakav savjet oko nagrada, kazni, slušanja ili neslušanja. Ali ako možeš, što češće idi u neku šumu, bit će ti bolje, a i njima će biti super.

Koliko sam ja polovila preko foruma, žuta ima neki issue općenito s izlascima van stana i boravkom na otvorenom tako da joj je ovih tvojih 3-4 sata vani ne dovoljno nego pretjerano. Žuta pls ispravi me ako griješim.
Slažem se s BB i ti bi se osjećala puno bolje da uloviš zraka. Vama je maksimirska šuma blizu šta ne? eto ideje.Tamo je i super onaj parkić za djecu, komotno možeš sjest i pustit ih da drndaju po njemu, posebno radnim danima kad nije gužva. Mozak na pašu i relax, a oni se izmore.

[Peterlin]

Koliko sam ja polovila preko foruma, žuta ima neki issue općenito s izlascima van stana i boravkom na otvorenom tako da joj je ovih tvojih 3-4 sata vani ne dovoljno nego pretjerano. Žuta pls ispravi me ako griješim.
Slažem se s BB i ti bi se osjećala puno bolje da uloviš zraka. Vama je maksimirska šuma blizu šta ne? eto ideje.Tamo je i super onaj parkić za djecu, komotno možeš sjest i pustit ih da drndaju po njemu, posebno radnim danima kad nije gužva. Mozak na pašu i relax, a oni se izmore.

Da, ideja će biti upotrebljiva za godinu-dvije, jer to je sada još uvijek objektivno teško, fizički i psihički. Do tada - zutaminuta treba vrebati svaki trenutak koji može iskoristiti za odmor, dati djecu mužu/bakama/susjedima/kumovima... tko god ih hoće malo dadinjati... Proći će i to, brže nego čovjek misli. Ja sam imala samo dvojicu, ali na blizu i već nisam bila mlada mater. Bilo je svakakvih dana, a gle sad - upis u vojnu evidenciju, brucoš, maturant... a ja stara

[spajalica]

jedini savjet koji ja imam je kao i od cokse.
sad samo prezivljavaj, kako znas i umijes.

[Jelena]

Mozak na pašu i relax, a oni se izmore.

To je meni sci-fi. Kakav mozak na pašu... Ja sam naš outdoors roditelj, ali nema tu mozak na pašu baš kod nas. To jako ovisi o djetetu, i o parku. Al da sad ne razvlačim, jer se ne vidim baš u ovoj temi, nije moj da ništa ne sluša, nego ima sjajne ideje, samo ću napisati Sit gladnom ne vjeruje.

[Jelena]

Ali da me ne bi krivo shvatila, žuta, usprkos tome što mi je mozak na paši samo kad je negdje s tatom, biram izlazak van. I po kiši, ako nije neko teško nevrijeme.

Ne mogu se s tobom uspoređivati, ali u ovoj fazi preživljavanja, ja se služim i mitom i korupcijom, pa ako nešto želim obaviti, obećam nešto usput što on želi. Ako je nepristojan kad nekamo odemo, kažem da ga više ne mogu tu voditi, jer se još ne zna ponašati. To mu jako smeta. Ali da - i prijetim i derem se, samo se trudim da toga bude što manje. I očito se i manje derem i prijetim što sam ja bolje i mirnije. Tako da znam da deranje trebam izbjegavati. Teorija je jasna, realizacija malo šteka

[Bubilo Bubich]

Nisam znala da žuta ima poteškoća s time da ide van.
I da, Jelena je u pravu, ići sam s djecom od 2,3 i 4 g. u veći park tipa maksimirskog je ubitačno. Tu pomaze jedino manji park s malo velikih i opasnih sprava ili obični šumarak.
Iako ja hvalim boravak vani, nije to meni neki pravi odmor, ja ne sjednem ni sekunde u ta 3 sata, samo jurim za najmanjom jer se popne na sto god može i ne može. Ali mi je “lakše” u smislu da nema borbi “ja bih kuhala i prosula 15 namirnica” i još stotinu borbi...

Mislim, s druge strane bilo je prosutih i kg brašna, i barbike kojima je to brašno sanjkalište, i cijeli paket špageta po cijelom dnevnom boravku po kojima onda gazi i gleda kako pucaju... ja sam se u jednom trenu prestala živcirati oko takvih stvari. Ako ih ne možeš pobijediti, možeš im se pridružiti .

Napravite šator od prekrivača i stolica i valjajte se po jastucima u njemu. Jedite tortu s poda.

Sto puta smo već napisati, biraj bitke koje su najvažnije, ostatak vremena samo pokušavaj preživjeti dan.
Vjerojatno si ovaj video već vidjela, ali vrijedi se uvijek podsjetiti .

https://miss7mama.24sata.hr/roditelj...rspektive-8709

[Lili75]

BB, Jelena,

Šta je vama fakat onaj parkić u maksimirskoj šumi na ravnom tako opasan rad.danom kroz dan kad nema gužve i druge djece da moraš stalno gledat i nadzirat? Meni nije uopće.

Ja sam svoje čim su prohodali odmah naučila da se pentraju na sva čuda, mreže, spuštaju niz tobogane, ljuljaju, drže ravnotežu na onim "stepenicama" šta se ljuljaju na lancu, i sl (na opće zgražavanje mog muža jer je to opasnooo a oni tako maleni ).

Kad bi pali,pustila bi da se dignu,rekla otresi se, nije ti niš, ne bi se ni digla ako se netko nije baš polomio. Imali su društvo jedno drugoga.

Ja fakat ne smatram tako rizičnim djecu od 3 i 4 god pustit da se igraju u praznom parku koji je pregledan. Ovo od 2 god bih okom pratila.

Možda sam prenonšalantna kako muž kaže, a možda i djeca nisu toliko padala i nevolja radila.

Al nema šta nisu isprobavali.

[Lili75]

Ajme rascmoljila sam se na video
Predivnoooo!!!

Al na pomisso s troje djece s takvom malom razlikom onak počne me boluckat glava

[Lili75]

Žuta drž se, narast će, bit će lakše

[Bubilo Bubich]

Misliš onaj parkić sa strane iza benzinske, ili onaj veliki uz glavnu šetnicu?

Onaj veliki tobogan u većem maksimirskom parku je meni za moju, koja ima 3 godine i uopće nema osjećaj da može pasti dolje s one daske za penjanje, jako opasan. Samo taj tobogan... ja moju ne ispuštam iz vida kad se penje na njega dok se ne spusti. Ne bi mi bilo svejedno da padne s one daske po kojoj se penje na leđa. I gore kad stoji, ona ne sjedne odmah nego se glupira bez osjećaja da je to malo prostor i da ne može tamo plesati.
Da imam još jedno od 2 godine uz nju, nema šanse... taj veliki tobogan je za malu djecu koju ne možeš spriječiti da idu na njega preopasan.
A može ti i jedno, dok ti paziš drugo na toboganu, pobjeći u šumu .
Ne kažem da je to nemoguće i da nema suradljovog trogodišnjaka koji mirno stoji kraj tebe dok paziš da dvogodišnjak ne padne s tog tobogana. Ja samo takvu djecu nemam doma .

[Bubilo Bubich]

Ili zamisli park na Bundeku, onaj bliže cesti, ne onaj bliže nasipu. Moja od 3 godine ide na sve redom tamo gdje ju ja mogu pridržavati, pa polomim se... ono nije park, ono je adrenalinsko čudovište .
Mislim da čak i piše da je za djecu od 10 god. i vise. Ali moram nekad tamo i zbog starijih da se malo majmunišu:
A ova najmanja se nije bojala ni tobogana u MSU.
A ni na onom “kao za manju djecu” uz nasip ju ne ispustam iz vida, i brod i “vidikovac”, i velika klackalica... sve mi je to malo too much za dijete od 2-3 godine, a na sve to se želi popeti.

[Lili75]

Pa jedino je od SVIH sprava i svega u tom parkiću eventualno taj tobogan opasan za te najmanje. Jel se oni uopće mogu zbog kratkih nogu popet gore? Ne sjećam se.

Meni bi fokus bio na 99% svih drugih zanimljih stvari djeci u tom parkiću, a digla bi se uz taj crni tobogan ako se baš hoće spustit na njega.

No ja nisam relevantna, ja sam zaista too much relaxed i što se tiče nekih igraonica koje nisu prilagodjene djeci tog uzrasta, ja sam svoje puštala,a unutra sprave aj aj a one ženskice ćakulaju nikoga ne prate/čuvaju.

Žuta jel bi tvoji bježali u šumu?

Mislim BB pa nije to šuma gusta di će se netko izgubit.

Imao je moj sin faze bježanja i sakrivanja pp shopping centrima, al riješila sam ja to s par šok terapija, nije za javnost

[Lili75]

E brate BB u tom uz nasip ne vidim ama baš ništa opasno za dijete te dobi,al ono baš ništa,oko broda je pijesak, svugdje su one podloge da ublaže pad...moja ti ajd se opusti barem tamo.

Samo što ti vjerojtano ideš kad je gužva pa je to...nezgodno :/

[Lili75]

Adrenalinsko čudovište uz cestu
ona mreža visoka za penjanje, moji se već godinama penju gore do vrha, mislim maliod 6 god a mala od 8 god,a i j a klipača s njima. Nema mi ljepšeg zavalit se u ona jaja gore visoko i ljuljuškat se,žena od 44 god

[Lili75]

Žuta jesi dobila želju proživjet malo ovih naših avantura ? Il smo te tek sad odgovorili

[zutaminuta]

Taj maksimirski park je jako lijep. Bila sam samo s po jednim djetetom. Hvata me panika od prometa. U glavi mi je da dijete moram striktno držati za ruku. Naježim se kad vidim da ih tata nonšalantno pusti pet metara da trče ispred, iako naša uličica nije jako prometna. Neću ulaziti u ostale razloge zašto ne izlazim. Više mi odgovara kad su s tatom.

Pisala sam zbog malog, koji ima čvrstu volju i dugo pamćenje. Oblačenje manji problem, a više to što se ogluši na granice, koje ipak objasnim. Penjanje po stolu, vađenje lajsne, kopanje po špajzi, traženje kutija u kojima držimo sitne stvari za kućanstvo, nošenje rukavica svuda i stalno, jurcanje po kuhinji dok pržim doručak, otvaranje i zatvaranje vrata, palenje i gašenje svjetla. Danas s tatom cijeli dan na svježem zraku, došli doma, skinem ih, on drito na stol, pali svjetlo, gasi, sa mnom se raspravlja, skidam ga sa stola, on opet odmah gore. Starija mu je sestra u toj dobi imala mlaku volju. Jednom ne i ona se rasplače, odustane i bok. Sada joj objasnim, ona posluša. On posluša i s osmijehom na licu nastavi po svom.

[Bubilo Bubich]

Žuta sve si rekla, tako će ti od sada na dalje s njim biti uvijek i u svemu.
Za njega moraš naći druge načine i druge granice .

[Bubilo Bubich]

Pa jedino je od SVIH sprava i svega u tom parkiću eventualno taj tobogan opasan za te najmanje. Jel se oni uopće mogu zbog kratkih nogu popet gore? Ne sjećam se.

Meni bi fokus bio na 99% svih drugih zanimljih stvari djeci u tom parkiću, a digla bi se uz taj crni tobogan ako se baš hoće spustit na njega.

No ja nisam relevantna, ja sam zaista too much relaxed i što se tiče nekih igraonica koje nisu prilagodjene djeci tog uzrasta, ja sam svoje puštala,a unutra sprave aj aj a one ženskice ćakulaju nikoga ne prate/čuvaju.

Žuta jel bi tvoji bježali u šumu?

Mislim BB pa nije to šuma gusta di će se netko izgubit.

Imao je moj sin faze bježanja i sakrivanja pp shopping centrima, al riješila sam ja to s par šok terapija, nije za javnost

Ovo je onaj dio gdje sit gladnom ne vjeruje .
Nema tu fokusiranja na 99% drugih stvari u tom parku kad ona MORA baš na taj tobogan! Vidi da je tamo svoj drugoj djeci očito sva zabava. I naravno da se može sama popeti gore. Ne po onoj prečki/2 ljestve. Da, tamo ne može s nogicama. Nego ide po onoj kosoj dasci i to uz sam rub. Pa nije mi bas svejedno da padne s 2 metra kakva god dolje podloga bila.

I da imam još jedno, ne bi mi bilo svejedno da mi otrči u šumu.

Isto Bundek park kod nasipa ima hrpu stvari gdje vrlo lako može pasti s 2 m visine. Sve to ona može i želi prema gore, a naravno da nije stabilna i da može pasti s bilo čega. Da ne pričam kako su neoprezni s klackalicama. Mislim da ti nisi dugo bila na onom brodu i zaboravljaš da tamo ima jedna provalija .

Nisam nešto pretjerano strašljiva, mislim da je srednja i sa 5 išla na visoku mrežu na Bundeku, ali dijete od 2-3 godine nigdje ne ostavljam samo. Osim u onom parku u kojem je samo onaj tobogan meni do koljena i ništa drugo. Al tamo mi stariji nemaju sto raditi, pa eto...

[Bubilo Bubich]

P.S. Kakve sam ja sreće, meni ne bi pobjeglo u šumu, nego u potok .

[Beti3]

Mislim si ja kakav je to video koji rasplače, i, evo teku suze i brišem nos...
Žuta, što da ti kažem. Moje troje sam rodila sa velikom razlikom, pa je bilo ludih dana, tjedana, ma i godina.
Prođe to. Samo moraš biti ustrajna i pokušati, ono što je tebi bitno, da bude kako ti kažeš. Iako i to tebi bitno ćeš vjerojatno s vremenom promijeniti.
I da, prihvati onaj savjet da čista kuća i komplicirani ručkovi sada nisu prioritet. Ima vremena za to.
(naravno, ako pišeš kuharicu, tada moraš isprobavati )

[marta]

Zuta bit ce bolje.
Moja djeca su vec velika i drugacije rasporedjena od tvoje pa ti necu davati nikakve savjete, samo cu ti napisati da sam ja u tom cijelo procesu roditeljstva naucila samo dvije stvari. Da olabavim, to je prva stvar, jer je dosljednost precijenjena, a ja nisam stroj da uvijek izbacujem proizvod iste kvalitete i oblika. I da nikad ne kazem nikad. Dok sam ovaj trojici starijih sve lijepo objasnjavala, ovoj najmladjoj, bogami, mrtvo ladno kazem “jer sam ja tako rekla”, “bit ce onako kako sam ti rekla” i sl. Znaci ova trojica valjda nisu nikad cula to “jer ja tako kazem”. Ona nije “fizicki” ko tvoj mali, ali je verbalno naporna za popozdit. Da joj pustim da me uvuce u svoj tok misli, samljela bi me ko papriku za ajvar...

Ti Lili uopce ne pomazes, al to izgleda nikako ne mozes skuziti.

[Peterlin]

Pa jedino je od SVIH sprava i svega u tom parkiću eventualno taj tobogan opasan za te najmanje. Jel se oni uopće mogu zbog kratkih nogu popet gore? Ne sjećam se.

Meni bi fokus bio na 99% svih drugih zanimljih stvari djeci u tom parkiću, a digla bi se uz taj crni tobogan ako se baš hoće spustit na njega.

No ja nisam relevantna, ja sam zaista too much relaxed i što se tiče nekih igraonica koje nisu prilagodjene djeci tog uzrasta, ja sam svoje puštala,a unutra sprave aj aj a one ženskice ćakulaju nikoga ne prate/čuvaju.

Žuta jel bi tvoji bježali u šumu?

Mislim BB pa nije to šuma gusta di će se netko izgubit.

Imao je moj sin faze bježanja i sakrivanja pp shopping centrima, al riješila sam ja to s par šok terapija, nije za javnost

Ovo možeš izvesti samo i jedino ako imaš koliko toliko uračunljivu djecu. Šok terapiju sam i ja primijenila, a čak i mm koji je inače školski primjer nenasilnog roditelja.

Već sam puuuuno puta ovdje napisala da je moj L. dobio po guzi jednom, kad sam ga ulovila da je dovukao svoj mali plastični stolac i krenuo se penjati na njega i dalje na balkonsku ogradu (2. kat). Daklem, stolac je letio u podrum, a ja se ne mogu sjetiti da sam ikad više digla ruku na dijete koje je inače poslušno...

Aliii mlađi sin je bio od onih koji vole uteći, sakriti se, zbrisati u šumu i slično. Njega je mm opalio po guzi kad mu je tako jednom kidnuo dok je tata zaključavao garažu (zimsko doba, nije bilo kasno ali je bio mrak) i sakrio se negdje u obližnje grmlje.

Njega sam ja opalila po guzi kad se u vrtićkoj dobi otrgnuo iz ruke i trk prek ceste pod auto. Njega sam češće znala prizemljiti galamom i kasnije, kad je već bio u školi, a inače sam ga (kako zutaminuta kaze) striktno držala za ruku zbog gorespomenutog incidenta. Uffff....

Tako da - mogu razumjeti zašto zutaminuta nije oduševljena izvoditi djecu. U ovoj dobi jedna odrasla osoba ih teško može kontrolirati u potencijalnim opasnim situacijama, a parkić je takvo mjesto (moj stariji je dobio ljuljačkom u glavu, mlađi je pao s vrtuljka i s tobogana dok sam ja bila na metar od njih, ali ne stigneš sve to...)

***
@ zutaminuta, netko je gore napisao da treba samo preživjeti dan i slažem se s tim. Iz cipela matere dvojice punoljetnih klipana mogu samo reći da to dođe brzo... Sretno!

[Lili75]

marta ne slažem se Moje šok terapije sina kod bježanja su bile da sam ga doslovce pustila da otrči od mene u prepunom Intersparu/Kauflandu, ja bih se još i sakrila i kad bi se okrenuo mene nije bilo, baš sam htjela da se išokira i da plače :nemajka:, tako par puta, da mu više ne padne na pamet. Nakon par puta, više mu to nije palo na pamet. Pogotovo jer bih glasno rekla mama nastavlja svojim putem dalje. Metoda nije za pohvalu, daleko od toga, al frigaj ga morala sam rješiti to bježanje jer sam išla u nabavke hrane s njih dvoje malih oduvijek, on 2, ona 4 godine i ako nisam imala kontrolu ode sve u pič mač. Svugdje sam ih vodila sa sobom i navikavala na različita okruženja. Ne znači da drugi žele ili trebaju tako, to je samo moje iskustvo. A svi pišemo temeljem svog iskustva. Meni je recimo dosljednost jako bitna u svemu, nekome nije. I to je ok.

Nije poanta toliko u samom parku koji BB i ja spominjemo nego je moj dobronamjerni savjet žutoj bio da sebe izvede van na zrak, da se suoči s tim strahom od ljudi i boravka vani. Makar sama, neka djeca ostanu doma s tatom. Čovjek se bolje osjeća kad izađe van, provjetri glavu. Možda bi bila odmornija od tako žestokog tempa s troje male dječice, naporno je to jako. Nisam htjela ovako direktno napisati, računala sam da žuta čita između redaka i vjerujem da je, al ne čitaju svi. :/
A moguće i da krivo povezujem. To žuta najbolje zna.

Žuta, znam da ti se čini ko da traje vječnost, podosta i traje, ali proći će. Probaj čuvat živce koliko više možeš i ja bih kao što cure kažu pojednostavila s kuhanjem i čišćenjem!

[sasa]

Zuta, prvo si trebas cestitati svaki dan ispocetka, sto ako dobro razumijem veci dio dana hendlas troje tako male djece bez tudje pomoci. Daj si malo kredita i snizi kriterije. Pogotovo kuhinjske i higijenske. Bas sam se sjetila kako sam ja pricala svojedobno s frendicom- ona se meni zalila kako njena mala slabo jede, a ja njoj hvalila kako moja mala jede odlicno! Onda smo skupa hranile djecu i njena je mala pojela za trecinu vise od moje male. Nesto je i do perspektive. Kljucno je da si osiguras odmor i nesto zadovoljstva, potom da djeci ponudis hranu, bazicnu higijenu i toplinu. I time si vec dovoljno dobra majka. Mislim da su u prakticnom smislu savjeti od Tangerine i Marte najkorisniji.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Jedan-tri]

Žuta, ja imam trojke, koji su srećom sada već u drugom razredu. Mogu dobro zamisliti kako ti je. Ono što je kod nas funkcioniralo je uvođenje redoslijeda po kojem se sve radilo - prvi je bio prvi za pranje, izlaženje, biranje priče, u nekim situacijama i dobivanje obroka. Sljedeći dan se rotira. Dobra strana toga je da se neće svađati oko gluposti, da se se požure ako su prvi i da uče strpljenje kada čekaju svoj red. I danas se ta metoda koristi kod spremanja na spavanje, jer nitko baš ne bi krenuo prvi. To smo počeli koristiti negdje oko treće godine, ne znam bi li palilo sada za dvogodišnjaka. I zanimljivo je kako su poticali jedni druge da se požure .

[marta]

Btw, to pobebljivanje, kad je treci poceo s dohranom, najstariji je bio predskolac. I tako hranim ja malog, a veliki sve nesto milo gledi i na kraju pita bil ja njega nahranila. I lijepo sam mu svezala partiklu, i nahranila ih obojicu, malo se nasalila na racun mojih bebica i tako to. Srednji nas je gledao ko da smo svi skupa poremeceni.
U sljedecem obroku ga to vise nije zanimalo. Samo je htio potvrdu da i on moze dobiti takvu vrstu paznje. Valjda im to djeluje kao nesto posebno.

[zutaminuta]

Imam pomoć. Tata ih uzme za van. Nisam opterećena doma, uživam u kuhanju, u čišćenju i ne toliko, ali malo je kvadrata pa se ne bunim. Smeta me nespavanje, prehlada koja nas drži već dva mjeseca, ali to je to.

[Lili75]

Btw, to pobebljivanje, kad je treci poceo s dohranom, najstariji je bio predskolac. I tako hranim ja malog, a veliki sve nesto milo gledi i na kraju pita bil ja njega nahranila. I lijepo sam mu svezala partiklu, i nahranila ih obojicu, malo se nasalila na racun mojih bebica i tako to. Srednji nas je gledao ko da smo svi skupa poremeceni.

Pokušavam zamisliti facu od srednjega

[Peterlin]

Pokušavam zamisliti facu od srednjega

E, tako je moj mlađi gledao u čudu kad se tata bacio na pod i počeo derati... Bome, bilo je prilično djelotvorno. Valjda je skužio kako to izgleda kad gledaš sa strane

[Lili75]

E, tako je moj mlađi gledao u čudu kad se tata bacio na pod i počeo derati... Bome, bilo je prilično djelotvorno. Valjda je skužio kako to izgleda kad gledaš sa strane

još jače so-called šok terapija

[Peterlin]

Pa dobro je ispalo, ali to je napravio doma... Ne možeš to napraviti negdje nasred trga gdje je sto ljudi. A možda možeš i baš bi trebalo???

[VeraM]

Žuta, negdje prije pišeš u postu da vodiš bitku oko penjenja na stol, paljenja i gašenja svijetla i slično. Po meni, to su one bitke koje ne moraš voditi, pusti im. Mrni se mala od 3 i po godine vere stalno na stolove i stolice, od kompa, kuhinjski stol, skače po 10 min s kauča na stolić i nazad, pali sva svjetla u kući kako joj šune. Igre s tećama i tavama su za dobro jutro. Sad joj se i mlađa od 11 mjeseci pridružila pa imam bend udaraljki. Kupili joj kad je navršila 2 godine romobil za po selu. Naučila ga vozit ovo ljeto kad je napunila 3. Posljedica : muž morao kupiti sebi veliki romobil da ju može uhvatit.
Znam da je s 3 male djece kaos, meni je s jednom od 3 i po i drugom od 11 mjeseci. Ali stvarno, kad malo popustimo i spustimo se na njihov nivo, bude nam lakše.

[zutaminuta]

Naginjem dosta permisivnom odgoju, takva je bila i moja mama, ali postoje trenuci kada baš ne želim da nešto uzme, otvori ili zatvori, npr. ako idemo u krevet, mene boli glava, sestra mu je super umorna i sad me pita da mu pjevam, prvi put objasnim zašto ne, on traži još četiri puta, opet objasnim, deset minuta kasnije mislim da su zaspali, kad eto njega čujem opet traži da pjevam, a ako pjevam razbudit ću njih dvije.

Jednostavno, kao da ne čuje moje riječi.

[VeraM]

Moja starija, kad je u filmu ne da ne posluša, nego se pravi da ne čuje. Ti joj 100 puta možeš ponovit nešto, neće ni da pogleda u mom smjeru, niti da prizna moje postojanje, a kamo li da odgovori ili posluša. Muž šizdi na to, ja sam više otupila. Ignoriram tada i ja nju.

[VeraM]

Ili kad ju uvjeravam da obuje papuče jer su nam po ciloj kući pločice, uvijek ima razlog zašto ne, "ja sam na tapetu, ja sam na kauču, noge su mi u zraku..."
Trebale su mi brat bratu 2 godine da je naučim da ne čupa psa.
Kad vidim da nema koristi, pomirim se s njenim glupostima, osum naravno ako nije ugriženo zdravlje ili slično. Ako razbije čašu, šta ću sad ima novih u dućanu, učim je da nije frka kad nešto razbije, ali da mi mora reć da ja kupim staklo, da se ona ne isječe. I tako, dan po dan.

[Tanči]

Naginjem dosta permisivnom odgoju, takva je bila i moja mama, ali postoje trenuci kada baš ne želim da nešto uzme, otvori ili zatvori, npr. ako idemo u krevet, mene boli glava, sestra mu je super umorna i sad me pita da mu pjevam, prvi put objasnim zašto ne, on traži još četiri puta, opet objasnim, deset minuta kasnije mislim da su zaspali, kad eto njega čujem opet traži da pjevam, a ako pjevam razbudit ću njih dvije.

Jednostavno, kao da ne čuje moje riječi.

Poznajem jako puno roditelja kojima je permisivni odgoj bio jako fora i primjenjivali su ga.
Svi do jednoga su imali jako velike probleme s djecom i kod kuće i u ustanovama.
Ta djeca nisu poštivala nikakav autoritet niti pravila i problemi su se samo gomilali pa je došao pubertet, loš uspjeh u školi, a ti roditelji su pokušavali popraviti stvar tražeći kojekakve (nepostojeće) dijagnoze za svoju djecu. Mogu ti iskreno reći da su roditelji od potpuno zdrave i inteligentne djece napravili djecu s problemima.
Ja nisam super mama. Nitko nije. Ali kod mene od prvog dana postoje pravila.
Ne tučem, ne kažnjavam, ne urlam...razgovaram, objašnjavam, uvažavam, poštujem... i to očekujem i od djeteta.
Moja kći koja je sad odrasla, mlada žena, nije nikad čistila po kući, hodala u dućan, prala veš...ali je imala svoj raspored isključivo vezan za nju i njene obaveze.
Kad je bila beba, cca godinu i pol stara, šetale smo ispred zgrade i tu je ona kosina za kolica. Ja sam je uvijek držala za ruku jer je blizu cesta i krene ona prema kosini i izvlači rukicu iz moje uz komentar koji ću pamtiti dok sam živa:"...puti mama, ama, ama ću" (pusti mama, sama, sama ću) i ja sam pustila. Ona se popela, pala na glavu i razbila čelo. Krvi je bilo posvuda. Zgrabila sam je na ruke i trk u Dom zdravlja preko puta na Hitnu. Urlala je, krv je šibala po nama i uletile smo u Hitnu ko lude. Ljudi su se spontano razmicali da nas propuste. Unutra su joj odmah počeli čistiti glavu, ona urla, migolji se, dvije sestre i ja ju držimo, ja plačem, ma kaos.
Kad je dr uspio sredit čelo ispalo je da je samo jedna posjekotina i kamenčić zapiknut u kožu, ali kako su mi objasnili iz čela jako krvari.
Puno gore je to izgledalo nego što je na koncu bilo.
Za uspomenu ima ožiljak blizu vlasišta. Događaja se ne sjeća.
Situacija druga, malo iza te:
Dođem s posla i ona se igra u mojoj sobi, ali nasred poda od svoje sobe je ostavila dječji mikser na podu. Kažem joj da to pospremi jer bi mogla pasti preko toga.
Nije me poslušala.
Ja sam se otišla otuširati i kako su mi vrata od kupaone bila otvorena, a nasuprot kupaone je njena soba, vidjela sam kako se spotaknula o mikser, poletila i svom snagom bubnula u radijator s, opet, glavom.
Gola i mokra sam izletila iz tuša i opet kaos, ovaj put puno veći, jurnjava na Hitnu, Klaićeva, slikanje, sva sreća pa je ipak bilo sve ok bez frakture i potresa mozga, ali je cijelo čelo oteklo i poslije je dva tjedna imala ogromnu masnicu koja je mijenjala boje i koju nikakve šiške nisu mogle sakriti.
Kasnije je muž otkrio da je svinula rebro na radijatoru koliko jako je udarila. Glavom!
I tada sam sama sebi rekla da je dosta.
Inzistirala sam svaki put da posluša i nisam odustajala.
Ne bi li pospremila igračke, ja bih pospremila u crnu vreću od smeća i igračke idu u Nazorovu djeci koja će znati cijeniti.
Tako sam joj govorila, a ona je jako dobro znala da sam itekako ozbiljna i da ću to učiniti ako me ne posluša.
I počela je slušati. Od prve. Bez natezanja, nagovaranja i moljakanja.
Ovo je moje iskustvo sa jednim djetetom, a ti ih imaš troje i moraš postaviti granice.
I to odmah.
Zaboravi permisivni odgoj i postavi granice.
Što prije to napraviš to bolje.
Ne veli se bez veze- prve tri su najvažnije, a kaj si napravila do pete- napravila si.

[VeraM]

Super, imaš djete koje uči iz svojih grešaka i koje možeš uvjerit da si ti u pravu i da pravila treba slušat. Bisu sva djeca takva. Moja se penje po stolu, upozoravam ju da će past i ozljedit se, da to ne čini. Ignorira me i naravno padne. Plače i jauče da ju boli. Ja joj kažem da je sama kriva što se udarila i da me trebala poslušat. Za 5 min opet radi isto i opet padne. I ne oduataje nego se vere i pada. Nakon 3 puta samo je prestala plakat ali nije prestala padat. I što sad da joj kažem i objasnim i koja pravila da to postavim kad joj vlastita bol ne znači ništa.