zadnjih dana stalno razmišljam o tome koliko ljudi jest dobro i koliko ih čini dobro drugima oko sebe iz pravih razloga? koji su to pravi razlozi za činiti dobro? ok. možda mi ih je teško obuhvatiti i taksativno nabrojati ali krenut ću od ovog koji mi para uši uvijek kad ga čujem - nikad ne znaš kad će tebi trebati!
naime, sve češće slušam ljude oko sebe koji smatraju da je sasvim ispravno nekome pomoći iz razloga što će sebi na taj način osigurati možebitnu pomoć od iste osobe u nekom budućem vremenu, ne daj Bože ako ustreba...
e sad, ja stvarno ne znam jesam malo naivna, malo i bedasta, ma i ne prepametna. jer me to smeta. jer ne znam gdje je u svemu tome nestao onaj primarni poriv da činiš dobro jer je to nešto lijepo. i dobro. i nadahnjujuće, i moćno. jer si empatičan, jer voliš ljude, voliš darovati drugom ljudskom biću osjećaj radosti, sreće, voliš kad je netko sretan, kad si mu riješio neki problem, kad znaš da ne pati više. kad znaš da si ti pridonio tome da ne pati. kad znaš da postoji nešto veće od tebe, od nas, od svega. i osjećaš se dobro jer si dao priliku nekoj prelijepo energiji koja tebi i drugima život čini ljepšim.
eto.
iskreno, da znam kako meni netko pomaže vođen mišlju da će me ubuduće za vid te pomoći iskoristiti u neku svoju svrhu, da će mi "naplatiti" svoju pomoć, meni bi prisjelo.
razumijem da si ljudi međusobno pomažu i da se oslanjaju jedni na druge, i da je dobro iamti nekog "svog" negdje. život je praktičan sa stvarnim problemima, ok. nisam pala s kruške, hvala na pitanju...
ali, moramo li stalno kalkuilirati i računati - postoji li makar i zrnce nepatvorene dobrote, onako iz srca?