Daklem - ponosna sam i sretna majka jednog skoro pa dvoipogodišnjaka.
Divan je, bistar, radoznao, živ i potrebit kako samo dječaci u toj dobi mogu biti. I ima majku koja je u njega zaljubljena i voljela bi biti najbolja majka koja je uvijek tu za njega, ima razumijevanja, pronalazi vremena, igra se, čita, šeta...

E, ali ta ista majka voli i svoj posao i osjećaj svog ostvarenja kroz isti. A taj posao mora svaki dan trajati minimalno do 17 sati.
I onda kad dođem kući, ostaje mi možda sati i po vremena da se uistinu posvetim F. jer nam je u 19 već večera (koju prije toga treba skuhati), nakon večere pokušam suđe i kuhinju dovesti u red da ne nabijam loncima kasnije kad on zaspe i već je vrijeme za kupanje, spavanje...

On zaspe oko 21 i ja kad pogledam što sam imala od dana s njim uhvati me tuga... I neopisiv umor. Jer tu je i jedna divan, strpljiv i isto tako potrebit četvernonožac kojem treba posvetiti koji pogled, maženje i šetnju. A tu je i veš i usisavanje i hrpa sitnica na dnevnoj bazi koju pokušam zbaviti nakon što F. ode spavati, jer F.-ov tata nema nikakav interes za bilo koji kućanski posao, kao ni grižnju savjest ako ne napravi nešto što je prihvatio kao svoju obvezu pa da se ne žderem - sve obavim ja. A ja sam u stvari u 22 sata mrtvo nezadovoljno tijelo koje fizički ne može dalje, a još malo mora, s ogromnom grižnjom savjesti jer s F. nisam više, jer nisam možda toliko vedra i odmorna koliko bih željela i trebala biti dok sam s njim.

Vikend je nešto bolji, odemo u dvije šetnje dnevno, ali isto tako mi praktički cijeli jedan dan ode na brisanje prašine, ribanje kupaone, kuhinje, podova, prozora.... I opet nisam s njim cijeli vikend nego praktički jedan dan.

Silno se želim krenuti baviti se nekim sportom, ali opet - grižnja savjest . Jer ako 2 puta tjedno me nema po sat i po doma, koliko ću ga uopće vidjeti u te dane?! Da idem na vježbanje nakon što on zaspe (21 sat ili kasnije), nema šanse jer sam tad već posve preumorna i nesposobne pokrenuti se za tako nešto, a i to bi značilo da prije ponoći neću biti u krevetu (vježbanje, dovođenje kuće u kakav takav red, pas, tuširanje) i ustajanje u 6 bi bilo još teže izvodiva misija nego što je sada. Ustajanje u 6 je isto tako neizbježno jer ujutro izvadim suđe iz perilice koja se prala preko noći, izvadim veš koji se prao ili sušio pa složim, pripremim F. doručak, pripremim sve za ručak što će mu teta skuhati i sl., sredim sebe u vizualno prihvatljivo stanje za posao prije nego se F. zbudi kako bih ipak s njim provela koji trenutak prije nego odem na posao...

Da li trebam reći uopće da društveni život praktički nemam, kino ili kazalište su davna uspomena... ?

Dakle - ima li još koja preumorna i kvalitetom "davanja sebe" nezadovoljna frikuša na ovom forumu, ima li neka koja je to uspješno prebrodila i prelomila?! Napominjem samo da mi savjeti tipa: ostavi suđe, prašinu i sl. ne funkcioniraju jer kad mi je nered u kući onda sam još tri puta nervoznija i nezadovoljnija, imam tetu čuvalicu koja dolazi svako jutro i ne mogu zamisliti da dođe u stan u kojem je sve naglavačke, imam psa i "must" mi je da svaki dan usisam jer se F. još uvijek puno, puno igra na podu i pseće dlake nisu poželjne u količini koja se skupi u više od jednog dana...

Ima li nade za meneeeeeeeee?!