 |
|||
znam samo za jedan takav slučaj*mamica* prvotno napisa
koji apsolutno potvrđuje ovo što je anemona napisala
nema te samostalnosti koja će se "uvježbati" treningom od malih nogu, ako ti nedostaje sposobnost upotrebljavanja te samostalnosti u životu
badava tebi znanje namiještanja kreveta ili brisanja prašine kod kuće, ako izvan doma sjediš u ćošku i čekaš da te drugi vode...
Starija sa 5,5 samo izabire odjeću za vrtić/izlazak/spavanje i oblači se, pospremi krevet, napravi vikendom doručak za sebe i seku i servira ga, zakopča si sjedalicu, hrani se sama odavno, ne tušira se sama jer se ne ispere dobro pa sam ja s njom, zube pere sama samo ujutro jer ima svako toliko karijes i ni u ludilu ne bi niti jednom petogodišnjaku dala da sam/a očetka zube navečer.
Nikada nije sama doma i ne ide u dučan jer i ja idem autom koliko je daleko.
Mislim da treba pusiti djecu da budu samostalna jer se tada ona osjećau zadovoljno, ispunjenije.
što je to 'sve'? pa nije valjda baš sve.
jel to radila zato što je mogla i htjela a tebi je pomoć bila potrebna ili je to činila zato što je dobra, požrtvovna, odgovorna pa bi joj ponekad puko film ..?
u srednjoj školi moja je mama odradila puno toga za mene al u to vrijeme ja sam imala toliko obaveza... dan mi je bio prekratak. radila je to a ja sam bila i samostalna i odgovorna.
ako gledamo neku radnju izolirano mislim da ne pokazuje ništa, djeca a i mi smo različiti. ipak, ukupno gledajući samostalnost je bitna
i snalažljivost je bitna...
Meni je ovo jako ružno...Moja ima 5,5 i sama zna jesti, i namazati si kruh, staviti iz zdjele na tanjur, u vrtiću normalno sama jede. Ali, kad se nas dvije zavalimo na kauč i zagrlimo, sa zdjelicom grisa ili čokolina (joj, šok - na kauču jedemo i to čokolino)hranim je jer nam je to lijepo i neki oblik bliskosti i maženja.složila bih se s tobom
ipak, hraniti petogodišnjaka je meni nezamislivo...
to mi je stvarno pravljenje invalida od djeteta i tu ne vidim nikakvo opravdanje
Druga stvar bi bila da dijete od 5 god. motorički nije sposobno samo jesti jer ga od rođenja netko hrani.
Jednako tako bi mogli reći da je pravljenje idiota od djeteta ako s 5 godina ne spava sam u krevetu nego s roditeljima.
a je sirius, imaš pravo. kad sam potpisala apri, imala sam pred sobom sliku djeteta kojega mama po defaultu hrani. al dobra ti je ova usporedba sa spavanjem. moja još spava sa mnom, a sin je spavao do skoro deset godina u istom krevetu.
u isto vrijeme je mogao dva tjedna ljetovati sam ili ići sam na skijanje. al spavati sam u sobi, ako baš ne mora i ako nije ljut na nas - no-no.
uf, tempi pasati. sad zalupi vrata od sobe.
Slažem se sa Sirius Black. Moje dijete samo jede, zna, može, sve ok, ali njemu je hrana toliko nebitan faktor u životu da bi on stvarno bio najveseliji da ga se hrani i hrani i samo hrani.
Ponekad ga i hranim, ovako slično kako Sirius kaže.
Moram malo zakuhati, a po toj logici dojenje petogodišnjaka? Da li je to pravljnje invalida od djeteta, ili nešto sasvim drugo?
Sve je to relativno.
:ina niz:
Ustvari sad sam pomalo i ljuta.
Da preformuliram, da li nam bi trebalo biti prihvatljivije dojenje petogodišnjaka, od hranjenja istog petogodišnjaka jednom na mjesec žlicom, jer mu to čini zadovoljstvo?
nisu mi pale na pamet ovakve povremene situacije koje nemaju veze sa sposobnošću, nego sa bliskošću, maženjem...
hraniti nekoga zato da se ne uprlja, da bude brže, da meni bude lakše... šalje poruku djetetu da nije sposobno to samo napraviti.
moguće je da ja od svojega djeteta pravim idiota što spava s nama; da se nas pita, davno bi odletio iz našega kreveta.
ali, neće.
zabrinula bih se malo i više da ne želi kod baka prespavati.
ali, s obzirom da mu to nije nikakav problem... valjda će do fakulteta i iz našega kreveta iseliti.
zapravo, nije mi usporedba sa hranjenjem u ovome smjeru, ali ne mogu ja to pametnije elaborirati.
Pa meni nije uopce bila na pameti situacija u kojoj mama hrani dijete zato sto je situacija takva da ga hrani. Pa i ja hranim svoju djecu u nekim situacijama. Ja govorim o situacijama koje vidjam naokolo gdje roditelji posjednu petogodisnje dijete i onda ga nahrane, i tako svaki dan, svaki obrok, a dijete je potpuno sposobno nahraniti se samo, dakle nije rijec o nekakvim problemmima, nego iskljucivo o roditeljskom zabrijavanju tipa "ovako pojede vise, bolje, brze, urednije..."
Istovremeno...
Ne znam kako drugi, ali ja ću reći za sebe. Niti jedno mi nije prihvatljivo.
Ok, a meni nije uopće pala na pamet ova vaša situacija - hranjenje svaki obrok iz xy razloga.
Stvarno ne znam nikoga da tako radi.
slobodno ti budi ljuta:ina niz:
Ustvari sad sam pomalo i ljuta.
Da preformuliram, da li nam bi trebalo biti prihvatljivije dojenje petogodišnjaka, od hranjenja istog petogodišnjaka jednom na mjesec žlicom, jer mu to čini zadovoljstvo?
dojenje petogodišnjaka je otprilike kao i ljubljenje, tješenje, maženje, pokrivanje petogodišnjaka
i ne spada više u domenu hranjenja
možda više kao dodavanja jabuke
pa krenulo je odatle
da netko hrani petogodišnjaka jer mu je tako brže
prihvatljivo mi je držati krišku kruha i putra u ruci dok se on sprema za vrtić i nema vremena sjesti i jesti
pa između guranja glave u otvor i ruku u rukave - zagrize iz moje ruke
ali da ja sjedim i da ga hranim...
Pa zapravo si na dobitku, jer kad to gledas redovito, jednostavno se moras zapitat tko je tu lud.
Ok, nismo isti.slobodno ti budi ljuta
dojenje petogodišnjaka je otprilike kao i ljubljenje, tješenje, maženje, pokrivanje petogodišnjaka
i ne spada više u domenu hranjenja
možda više kao dodavanja jabuke
Osobno ne mogu zamisliti da mi petogodišnjak visi na sisi jer je pao s bicikla i treba ga utješiti.
To nikako ne bi bio moj odabir.
Mogu u glavi prihvatiti da eventualno dobiva neke korisne nutrijente, ali da je petogodišnjaka potrebno dojiti radi tješenja i maženja nikako ne prihvaćam.
Posljednje uređivanje od Anemona : 11.03.2013. at 10:01
Apri meni je jednako hranjenje petogodišnjaka ovo što ti navodiš s kriškom kruha ili ako se nekome jako žuri i dodaje brzo djetetu hranu na žlicu.
razumijem
nekome sisa
nekome duda
nekome medo
nekome ništa
nekome poljubac
važno je da se dijete osjeća udobno i ugodno
a mi ćemo se prilagoditi
ili nećemo
meni nije
jer se ovo dogodi jednom u 4 mjeseca
ako se baš kasno dignu
jer čovjek npr. sjedi na stepenicama i veže cipele pa nema slobodne ruke
i fizički ne može sam jesti
i to traje tri griza; kad se obuče, hvata svoju krišku i ulijeće u auto
dakle, ja sam samo polica
da ne spušta kruh na stepenicu
pa evo, vidimo da ima i primjera da mama hrani, doslovce hrani petogodišnjaka. i to nam je neprihvatljivo. jel se tu svi slažemo?
Slažem se. Ni ja nisam morala ništa raditi, na stranu to što sam htjela. I moji ne moraju. Ni sinovi, ni kćer, ne dijelim po spolu. To što jedan sin uživa raditi, a drugi igrati igrice, ah..
A od kad sam otišla od roditelja, u 18. godini, na studij, pa u brak, pa postala mama, sve radim sama. Bez problema. I pamtim mamine riječi: cijeli život ćeš sve morati raditi, uživaj dok ne moraš.
Što se tiče samostalnosti petogodišnjaka, slažem se da ga ne treba hraniti, moji od prije godine dana sami jedu. Inače smatram da je hrana zadovoljstvo, a ne moranje, te ostavljam slobodu, u razumnim granicama, kod odabira vrste i načina hranjenja.
Ostala samostalnost je već prema prilici. Oni su nekad tako veliki, a nekad se stisnu kao bebe. Valjda svaka mama zna odrediti gdje je crta.
Potpisujem.Da se pita moje dijete, bio bi najsretniji da nađe i ženu koja će ga hraniti.
Želim reči da je jedno ova samostalnost "na papiru", a drugo je život.
Za svojeg bih mogla nabrajati još svašta što radi sam, a s druge strane uz sve tehnikalije koje zna, nekako mi je životno naivan i to smatram velikim nedostatkom.
To ne može popraviti sva samostalnost svijeta.
Što vrijedi da dijete oglanca cijelu kuću, opegla veš i skuha ručak, ako npr. nema neke socijalne vještine,...
Teško se nosi s porazom i slično,...
Uglavnom smatram da ima milijon stvari važnijih i poželjnijih od toga da li dijete npr. samo jede i slaže krevet.
Snalažljivo dijete uvijek nadoknadi nedostatak samostalnosti, a nesnalažljivom zabadava sva samostalnost.
ne kužim ovo. kakve veze ima samostalnost i glancanje kuće sa socijalnim vještinama i nošenjem s porazom?Što vrijedi da dijete oglanca cijelu kuću, opegla veš i skuha ručak, ako npr. nema neke socijalne vještine,...
Teško se nosi s porazom i slično,...
nisu u nikakvoj korelaciji.
plus, ne potičem njihovu samostalnost radi nekakvog budućeg života. nego radi sadašnjosti. ujutro, kad se spremamo u vrtić i školu i posao, želim na miru se tuširati i popiti kavu, a da su njih dva spremni. i tako i bi.
Cvijeta ne šljivi dugoročno promišljanje
sad mi je nekako sinulo da ta njihova samostalnost to su u stvari sve naša očekivanja
meni npr. nije ni na kraj pameti da se zabrinem što moja od šest godina spava sa mnom i ne želi ni kod koga da prespava, ni kod bake ni kod najbolje prijateljice
i još neki duži vremenski period mi je to ok (očekujem prva prespavljivanja sa 8-9 godina)
uskoro ću je prvi put ostaviti na par dana sa tatom i očekujem da bude i tužna i ljuta i povređena i uvređena
i ovo povremeno hranjenje mi je ok, u svrhu maženja ili šta ja znam kad je bolesna pa dok gleda crtani nahranim je supom
ali na dnevnoj bazi hranjenje mi je ... pa šta ja znam, nije mi ok ako se podrazumeva i roditelji ne pokušavaju to da promene
Iako su moji odavno prošli ovu dobnu skupinu, baš ste me zainteresirale s temom, pa sam išla čitati u rokovnik gdje sam si zapisivala neke sinove "uspjehe" i kopati po sjećanjima... Evo, sa 4 god. i 5 mj. se naučio sam ljuljati, sa 5 god. voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, sam se briše poslje wc-a, proplivao je, vezati žnirance je naučio malo prije 7. rođendana. Ono čega se sjećam je da je u toj dobi praznio perilicu suđa, poravnao deku na krevetu nakon ustajanja, prao zube i tuširao se, jedino nisam sigurna dali je i kosu sam prao, postavljao je tanjure i pribor za jelo za ručak, pospremao svoje igračke, slagao čarape u parove nakon pranja i sušenja... Jednom je negdje sa 6,7 god. htio skuhati hrenovke, ali je zaboravio staviti vodu...
I sada sa skoro 13 nije ljubitelj kuhanja. Sam kaže da nikako nemože zapamtiti koliko dugo se kuhaju hrenovke, koliko jaja, kako znati da su jaja pečena...Nešto rezati na kockice može, ali guljenje
Da nisu u korelaciji, ali imaju veze s mojom tezom koju pokušavam progurati od početka.
Da je samostalnost jedna mala karika, skoro pa nebitna prema drugim puno važnijim vještinama.
To pišem jer mi se učinilo da se bebeto zabrinula nakon postova ane.m.
Smatram da je važno dijetetu omogućiti samostalnost, "pogurnuti" ga malo gdje šteka i to je sve na tu temu.
Ne smatram samostalnost specijalno presudnom u ovoj dobi, kako mi se učinilo iz nekih postova.
Ok, neki su samostalniji više neki manje, bitno da ih ne kočimo (to bi bili ovi ekstremi s hranjenjem za svaki obrok).
Željela sam reči da ekstra samostalnost djeteta nije proporcionalna s uspjehom i snalaženjem u životu.
Iz primjera vlastite djece mogu reći da ta samostalnost jako puno ima veze s njihovom osobnošću.
Ja bih prema primjerima iz svoje okoline - a znam ih bome stvarno ekstremnih - rekla i da ta samostalnost, zapravo nesamostalnost u dječjoj dobi ne utječe puno niti na kasniju samostalnost i sposobnost u životu. Znam neke primjere kad su bake djeci oblačile štrample u osmom razredu, pa su kasnije ta ista djeca pokazala itekakvu samostalnost kad nije bilo druge. Dakle kao što kaže cvijeta, to je bitno više zato da se ujutro može popiti kava.
zhabac ima 5ipo godina i radi ovo:
oblači se i svlači sam, sve i čarape i gaćice i odjeću i obuću, jakne, kape, rukavice, šalove, pazi da mu je donja majica uvučena, zakopčava kosulju,
pere zube sam, umiva se, tušira, pere kosu, obavlja malu i veliku nužu i higijenu nakon toga, nema šanse da će izać iz wc.a neopranih ruku
kupi igračke, servira stol, rasprema sa stola, sam si servira sto hoce jesti, uzme iz frizidera, vrati u sudoper, sam jede,
mjeri brašno, lupa jaja, miksa uz moju pomoc, pomaze u kuhanju, dio ovoga svega radi vec jako dugo.
ne radi one stvari koje bi mogao ali smatra da su za njega opasne, biciklu jos vozi sa pomocnim kotacima, ne skija, ne klize i ne rola jer je jako oprezan i boji se pa nece ni balun bas u ruke jer ce ga udaritne zeli rezat meso jer se boji da se ne poreze, al zato hoce planinarit, ronit, plivat, penjat se po stablima, sa tatom strize masline u polju, ide na ribe s brodom, tu se osijeca siguran pa to hoce.
X
Zaboravila sam dodat da jos ne zeli zaspat sam, obavezno ide prica prije spavanja i ako skuzi da nismo vise kraj njega dodje u nas krevet.
Skoro sve sto sam napisala radi i zhabica koja je 3 godine mladja od njega, radi neke stvari vec od prije dvi godine i strasno se ljuti ako joj krenemo mi "pomagat" uvrijedi se i u stanju je toliko protestirat da se nekad ni ne usudimo ponudit joj da cemo je npr, obuc, nahranit ili nedajboze odvest na wc ili joj oprat rukice/zubice, ona ce to sve sama.
Dok vas čitam dođe mi da se upucam, grrr!
E. je samostalan u dosta stvari, a sve što ne radi ne radi iz nekog razloga ( uglavnom nesigurnosti).
H. je samostalan u potpunosti, ali mu neke stvari još ne dam da radi - tipa odlazak u dućan, ostajanje doma sam duže od 15-20 minuta (inače mu svašta pada na pamet).
Ono što rade redovito:
jedenje, oblačenje, svlačenje, pranje ruku, nogu, zubi, umivanje, pospremanje robe (uglavnom prljave), pripremanje jednostavnijih obroka.
U biti ovo što sam nabrojila nije da rade svaki dan, uglavnom sam ja ta koja opominje i podsjeća.
Moja starija curka ima 3g7mj i sama jede, ali ne zna rezati (dam joj nozic ali joj ne ide), ne uzima si jesti sama nego joj serviram, jer ne volim da prtlja po kuhinji koja je visoka i puna ostrih rubova. Ne tusira se sama niti sama pere kosu, cak ni ne vidim da ce ubrzo to moci. Ali, sama puse nos, umije se i opere zube, uz obaveznu nasu korekciju poslije jer mi je bitno da su stvarno dobro iscetkani. Sama se obuva, ali ne zna zavezat znirance. Ne zna se sama obuci osim navuci gacice i carape i hlace, a isto sama i skida. Na wc ide sama, osim sto mi peremo guzu nakon kakanja. Posprema svoje igracke i pomaze mi postavit stol, stavlja svoj zmazani ves u kosaru, pomaze kod manjih poslica po kuci...kad ju zamolim. Nekad ju hranim, jer hranim seku pa onda i ona hoce, ali to je rijetko, i nije mi problem udovoljiti joj jer to dozivljavam kao neko mazenje, i ona jos zeli biti mala. Inace je kao osoba jako otvorena, nije joj problem samoj naruciti u kaficu ili restoranu, zeli sama u ducan ali naravno ne smije...
Cini se po ovdje napisanom da je negdje u sredini. Dosta toga mozemo zahvaliti vrticu, krenula je jesenas. Dale ste mi poticaj da joj malo prosirim samostalnost, da tako kazem, pocet cemo s tim da se sama skida i oblaci...hvala
Vjerujem da to poticanje djeteta na samostalnost ovisi najviše o obiteljskim prilikama. Npr. mame koje su dosta zaposlene , žele da čim manje za djecom pospremaju i da se čim ranije riješe nekih poslova oko djeteta i to je ok. Ja imam više vremena pa ne forsiram osamostaljivanje u smislu pospremanja za sobom i sl., jer mi je apsolutno svejedno da li će dijete znati staviti suđe u perilicu s 6 ili 10 god.
A što nam je normalno a što ne ovisi i o okolnostima u kojima smo odrasli. Ja nisam nikad doma kuhala, kad sam otišla u Zg na faks jela sam uglavnom u menzi, a kuhati sam počela s 25 g. kad sam se udala. Nisam nikad ni imala naviku da odmah nakon jela idem prati suđe ni nositi tanjur u kuhinju. Sve je to nekak uglavnom mama obavila, nije niti voljela da joj se guramo po kuhinji i da svi za sobom nosimo tanjure u sudoper. Tak da mi je normalno i da ja pokupim tanjure nakon ručka a ne da mi se djeca guraju svaka sa svojim tanjurom.
Nisu mi nikakve takve navike usađene od djetinjstva, ali sam se uvijek snašla kad je nešto trebalo obaviti i od 14 god. nije mama za mene ništa obavljala izvan kuće, sama sam si izvadila sve dokumente, otišla u grad i upisala se u srednju školu itd. Mislim da je samostalnost bitna, ali više kod funkcioniranja u društvu i snalaženja u novim situacijama, a ne prilikom obavljanja kućanskih poslova.
Slazem se Sirius.Ovu temu sam postavila ne zato jer je meni nesto tesko ili mrsko uraditi, nego bas zbog toga da ga od svoje prevelike i ocigledno bespotrebne brige, na blokiram u stvarima za koje je on sposoban. Nije mi bitno kada se raditi nesto po kuci, nego mi je puno bitnije da kada je u drustvu bude ok, da ne zavisi od mene u svemu. A to je ocigledno povezano jedno s drugim. I ja isto tako nisam puno toga radila kod svoje mame, mama nije radila pa je moje bilo da se skolujem, ali sam isto tako prala sudje, ves, peglala, prala prozore, ne bas kuhala, ali sve sto mi se reklo i sto nije nije, uradila bih. Ja jesam mama koja radi od pola 9 do pola 6 i mozda bas zbog toga sto relativno malo vremena provedem sa svojim sinom i cinim ove greske. Ne znam, u svakom slucaju puno mi pomaze ovo sto citam sto mi pisete, pa malo odvagam, dodam, oduzmem
Pa ja ne bih rekla da radiš bilo kakve greške. Mislim da je bitno da to vrijeme koje imaš provedeš s djetetom na način koji vama najviše odgovara, da se on osjeća sigurno i voljeno pa će i imati samopouzdanja, a da li će se sam hraniti i oblačiti ili će uživati u tim trenucima kad mama to radi za njega je manje bitno. Bitno je da on svjestan da to sam može
Nisam pobornik da dijete dok je u roditeljskom domu ne treba ništa naučiti, da je sve na roditeljima.
Sve što se nauči korisno dođe.
Nekako mi je nezamislivo da dijete "pošaljem od kuće" a da ne zna gdje obavi osnovne stvari (dokumenti, putovnice,...) i nekakve kućanske osnove (kako se stavlja veš prati, osnove kuhanja,...).
E, svaka čast! Ovo je baš tako! Ja sam odahnula kad su moja djeca počela samostalno odlaziti u školu, na treninge i u glazbenu. Neki dan sin (mlađi prije starijega) donio je doma registraciju na Carnet-ovu mrežu. Sam je zaskočio školskog administratora, sam je to sve obavio po preporuci prof.matematike. Ja nisam znala ništ o tome, ali drago mi je da mu je do toga više stalo nego do fb (nisu na tome) i slično. Sami se upisuju na izvannastavne aktivnosti. MOžda bi sami i odnijeli dokumente za upis u glazbenu školu, ali nije mi palo na pamet da im to dam (SB, fala na ideji).
Odlaze sami zubaru (nije problem jer je relativno blizu, u kvartu), sami su se prijavili na ljetni kampus prošle godine, ali morala sam ja ići potpisati.
Mlađi sin je okretniji što se tiče snalaženja s ljudima i sustavom, stariji što se tiče tehnike (nema ba teorije da ja to više pratim). Samo vodim računa da ne upadaju u neke situacije koje bi mogle biti opasne, ali i to mi već klizi iz ruku, a tako i treba biti. Gradski prijevoz - ograničeno, još mi nekak nisu za landranje po gradu, ali znaju regule i za silu uredno odu štajaznam k baki, ali ne na dnevnoj bazi. Da stanujemo dalje od škole, i to bi savladali jer vidim da su spremni.
Hvala ti
Ma ja mislim da je ovo nekako i nemoguce. Ne znam da ima djece koja bas nista nisu od kuce "ponjela". A mozda i ima, ko zna..
A kako nemoguće?
Pa svaki tjedan osvane tema kako se peče biskvit, koje brašno, kako osušiti veš,... a sve mahom ljudi u godinama.
Nije sramota ne znati, ali bi mi bilo žao da mi dijete ode iz kuće bez nekih osnova, ako sam mu ih mogla pružiti.
Pa kad će otići od kuće? Sigurno ne s 8 godina. Do 18. će naučiti kako se priprema nekoliko vrsta jela (mene je muž naučio peći palačinke), kako se stavi veš u mašinu. Da nikad u životu nije prao suđe, nekako će ga oprati kad će mu trebati čisto. Recepte će naći na internetu, navike će stvoriti sam kakve mu budu odgovarale
Meni zapravo idu kod ljudi na živce te neke opsesije i navike koje imaju od djetinjstva, valjda zato jer ih ja nemam. MM, npr. je naviknut od malena da je doma u jednim hlačama a van se ide u drugim. Živjeli su u stanu i nije bilo prihvatljivo da se vani igra i da je u istim hlačama po stanu. Ja sam odrasla na selu i naravno nisam se presvlačila sto put na dan kad bih izašla na dvorište. On sad uči cure da se presvuku čim dođu doma, a ja ne inzistiram na tome, da im se to ne pretvori u opsesivnu naviku. On presvuče hlače koje nosi po doma i kad ide u obližnji dućan, a meni je to blesavo i nepotrebno.
Meni bi skroz odgovaralo da moja djeca imaju neke "opsesivne" navike. Sto ce oni znati il ne znati kad odrastu i odu od kuce nije ono sto meni treba sad i ovdje.
Baš tako! I ne samo to - pa ne žive djeca u hotelu. Ako ja mogu, ako mm može ... i djeca trebaju doprinositi u skladu sa svojim mogućnostima i afinitetima. Kod mene doma nitko nije pošteđen svog dijela kućanskih poslova. Neke radimo s više volje, druge s manje. Tako je "za ozbiljno" negdje od polaska u školu. Nije to puno, ali ne mislim da će imati traume ako povremeno odnesu smeće, kupe kruh ili pospreme svoje krevete.A kako nemoguće?
Pa svaki tjedan osvane tema kako se peče biskvit, koje brašno, kako osušiti veš,... a sve mahom ljudi u godinama.
Nije sramota ne znati, ali bi mi bilo žao da mi dijete ode iz kuće bez nekih osnova, ako sam mu ih mogla pružiti.
Ja ne shvaćam te kućanske poslove kao obavezu, znači oni ne moraju postavljati stol, brisati i prašinu i sl. ali moraju biti u stanju to napraviti ako zatreba.
Mislim da sam već pisala o tome vidjela sam preko nekoliko muškaraca kojima su mame/bake servirale apsolutno sve, tanjur s jelom, beštek, salveta, čaša vode...
Ja sam svom sinu prije pola sata usula u tanjur varivo i stavila komad mesa. Beštek nisam izvadila, sam ga je uzeo. On ima osam godina i nije mu to problem, moj ujak ima 58 i puhče kad si mora sam žlicu uzeti.
Grozim se toga.
I da, jednom davno je moja sestra imala dečka koji nikad ništa nije morao raditi, ok živjeli su u stanu ali imali su recimo bake na selu i nikada nije morao otići pomagati u nekom poslu, sve su to mama i tata, nikada on nije otišao po baku i recimo ju odvezao kod doktora nego je tata izlazio s posla i jurio i tako...
Sjećam se jedne situacije kad smo kod mojih montirali neke police, ja i sestra držimo policu na nekih 1,70m, stari ocrtava rupe, moja beba se u kolicima dere a dečko stoji pored nas i pozdravlja se,i de s frendovima na kavu...ni da bi mu palo napamet reći de uzmi bebu ja ću to umjesto tebe(to je bilo par minuta posla).
Nekako si mislim da se kroz život može naučiti da ako vidiš neku frku da staneš na minutu i pomogneš, ok netko to ima u sebi, ali nekoga se mora naučiti, potaknuti. I da, mislim da se to može naučiti doma.
Mislim da moji klinci kako budu rasli neće imati neke obaveze tipa da svaki tjedan moraju pokositi travnjak, ali ako je meni i ocu im frka s vremenom a oni imaju "viška" vremena očekujem da uskoče.
u toj dobi se sama skidala, problem su joj bili kratki rukavi. djelomicno se sama oblacila, problem joj je bila kosa do struka i uske hlace. trenirka i sire hlace oblacila je bez beda. pravilno obuci sokne, tako da joj peta bude di treba biti. cipele je obuvala sama, od velike pomoci bila joj je zlica za cipele.
sama je piskila i kakila, tad je pocela lagano i sama brisati guzu.
s nepunih 6 se prvi put otusirala sama.
od 6 se sama tusira, brise, pere zube.
prvi put je stala na role s 3. romobil vozi od 4. bicikl bez pomocnih 5.
na led je stala recimo 4 (ne sjecam se jel to bila zima kad je imala 3 i pol ili 4 i pol), prvi put je skijala s 4 i pol.
pliva i roni od rodjenja.
jede sama od druge godine bit ce. vise se ni ne sjecam.
sad vidim da je rasprava otisla i stepenicu dalje i kuzim sta anemona zeli reci, pa cu dodati da sa 6 jos nije bila "samostalna" da pridje nekom djetetu u parku, upozna se i pita za igru bez da vuce mene za posrednika. ma klinac, nepoznato dijete, vukla me i za djecu iz vrticke grupe...
onda smo imali "trening" i sa 6 i pol prilazi svakome. sad ju pak ucim da se ne mora upoznavati sa svakom osobom na ulici.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom